RECENZIJA: Planet majmuna: Postanak (2011)

English: Interview with Oscar nominee James Franco — James Franco (izvor:Wikimedia Commons)

PLANET MAJMUNA: POSTANAK
(RISE OF THE PLANET OF APES)
uloge: James Franco, Freida Pinto, Andy Serkis, John Lithgow, Tom Felton
scenarij: Michael Jaffa & Amanda Silver
režija: Rupert Waytt
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 105'

Malo koji SF-film se može pohvaliti da je postao dio opće kulture kao Planet majmuna iz 1968. godine. Njegovoj reputaciji nisu previše zasmetala ni četiri inferiorna nastavka ni zaboravljena TV-serija s početka 1970-ih, pa čak ni remake iz 2001. godine koji, najblaže rečeno, nije predstavljao najsvjetliju točku u karijeri Tima Burtona. Deset godina nakon tog fijaska 20th Century Fox je krenuo u ponovno oživljavanje franšize, ovaj put u obliku filma koji se, slično kao i X-Men: Prva klasa, može shvatiti i kao reboot i kao prequel. To je “priča o postanku” koja opisuje kako je nastao bizarni svijet gdje ljudski lik Charltona Hestona kao životinju progoni majmunska civilizacija.

Scenarij Ricka Jaffe i Amande Silver taj početak smješta u San Francisco bliske budućnosti, odnosno farmaceutsku korporaciju čiji vodeći znanstvenik Will Rodman (Franco) nastoji pronaći lijek za Alzheimerovu bolest. Pokusi na čimpanzama ne daju rezultata, s izuzetkom mladunca po imenu Cezar (Serkis), koga je Rodman doveo kući kao ljubimca i tek nakon nekoliko godina shvatio da mladi primat raspolaže superiornom inteligencijom. Cezar s vremenom shvaća svoje podrijetlo, kao i rastrgnutost između vladajuće vrste ljudi koja ga, s izuzetkom Rodmana, nikada neće prihvatiti i vlastite, tragično inferiorne, vrste. Kada nakon jednog incidenta završi iza rešetaka skloništa za “problematične” majmune, Cezar svoje zatočeništvo shvaća kao priliku za rješenje tog problema, smislivši plan koji će imati apokaliptične posljedice.

Kada se Planet majmuna: početak usporedi s originalom, može dobro poslužiti kao primjer napretka filmske tehnologije u prethodna četiri desetljeća. To se prvenstveno odnosi na prikaz majmunskih likova s emocijama koje će publika prepoznati kao ljudske – zadatak koji je nekoć Roddy McDowall prilično dojmljivo obavio glumeći pod maskom. Danas glumcima u tu svrhu pomaže CGI, a teško da je itko kvalificiraniji za taj posao od Andyja Serkisa, koji je tumačio ne samo računalno kreiranog Golluma u Gospodaru prstenova, nego i naslovnog majmuna u King Kongu. Dobrim se izborom činio i Britanac Rupert Wyatt kao redatelj, s obzirom na njegovu hvaljenu zatvorsku dramu The Escapist. Naime, upravo su scene Cezara u “skloništu”, koje u mnogo čemu pripadaju zatvorskom žanru, najbolji dio filma; u njima se Cezar postupno i prilično uvjerljivo transformira od naivne i bespomoćne žrtve do vrhunskog manipulatora i vođe.

Gledatelji, međutim, nisu te sreće kada su u pitanju ljudski likovi. James Franco je potpuno neuvjerljiv i bezličan u ulozi znanstvenika, a čak ni uvijek pouzdani James Lithgow ne može mnogo učiniti s klišejiziranom i nezahvalnom ulogom njegovog Alzheimerovom bolešću pogođenog oca. Tom Felton, koji je u Harryju Potteru tumačio zločestog Dracoa Malfoya, glumi još jedan klišej u obliku sadističkog čuvara. Stvari najgore stoje s Freidom Pinto koja tumači Rodmanovu djevojku, posve suvišni lik ubačen valjda samo zato da netko u publici – uzimajući u obzir mjesto radnje poznato po avangardnom stavu prema alternativnim životnim stilovima – ne bi izvukao pogrešne zaključke o odnosu Rodmana i Cezara.

San Francisco i njegova okolica su se, s druge strane, pokazali mnogo zahvalnijim mjestom radnje kada su u pitanje akcijske scene, pogotovo u sceni završnog obračuna na mostu Golden Gate. Završni dio filma, odnosno majmunski ustanak koji sugerira sam naslov, je kompromitiran s cenzorskim obzirima koji priječe eksplicitno nasilje, političkom korektnošću koja priječi prikaz ljudi kao majmunskih žrtava, ali najviše nastojanjem da se apokalipsa učini nedovršenom i impliciranom. Kao i niz ovoljetnih blockbustera, i Postanak nastoji na taj način iznuditi nastavak od publike.

Taj nastavak bi moglo opravdati to da Postanak predstavlja solidnu žanrovsku zabavu, čiji je scenarij, usprkos klišeja, rupa u zapletu i neuvjerljivosti zbog samog koncepta mnogo inteligentniji od većine holivudskih blockbustera. Ali gledatelji isto tako mogu suosjećati s glavnim junakom koji ima sve manje razloga za zadovoljstvo što više razmišlja o onome što se nalazi pred njim.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 16. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Buntovnik (2009)

BUNTOVNIK
(YOUTH IN REVOLT)
uloge: Michael Cera, Portia Doubleday, Jean Smart, Steve Buscemi, Ray Liotta
scenarij: Gustin Nash (po romanu C.D. Paynea)
režija: Miguel Arteta
proizvodnja: The Weinstein Company/Dimension Films, SAD, 2009.
trajanje: 91'

Brutalna distributerska računica, temeljena na holivudskim blockbusterima, čini repertoar većine domaćih kino-dvorana dosadno predvidljivim poput sastava budućeg saziva Sabora. Ponekad se, međutim, dogodi da na velike ekrane zaluta naslov koji nije ljetna uzdanica velikih studija, pa čak ni ostvarenje iz ove ili prošle godine. Jedan takav primjer, koji samim svojim dolaskom (iako pomalo zakašnjelim) predstavlja svojevrsno osvježenje je Buntovnik, romantična komedija koju je režirao Miguel Arteta, portorikanski filmaš koji je u posljednje desetljeće i pol stekao reputaciju ljubimca američke nezavisne scene. Kada se u obzir uzme da je riječ o romantičnoj komediji temeljenoj na pikarsko-egzistencijalističkom romanu C. D. Paynea koji u SAD uživa kult-status i brojne usporedbe s Lovcem u žitu, lako je shvatiti zašto bi Buntovnik trebao biti jedan od najzanimljivijih naslova godine.

Protagonist je Nick Twisp (Cera), 16-godišnjak koji živi u Oaklandu i sa svojim vršnjacima dijeli opsjednutost seksom – čiji su praktični efekti sugerirani za romantične komedije prilično eksplicitnom početnom scenom – te frustraciju zbog toga što na tom planu nije stekao praktična iskustva sa svojim vršnjakinjama. Ono što Nicka razlikuje od većine njegovih vršnjaka jest ljubav prema popularnoj kulturi kasnih 1950-ih, oličenoj u Sinatrinim pjesmama te Fellinijevim i Godardovim filmovima. Kada s disfunkcionalnom obitelji ode na odmor u kamp, Nick s oduševljenjem otkriva kako njegove kulturne sklonosti dijeli i Sheeni Saunders (Doubleday), lijepa lokalna djevojka. Dvoje mladih se ubrzo sprijatelje i zbliže, ali Nickovo nastojanje da takvo zbližavanje stekne fizičku dimenziju nailazi na niz ozbiljnih prepreka – od Sheenih roditelja, škole, dečka i, na kraju, stava da je u pitanju tek prolazna i neozbiljna avantura. Nick bi u takvoj situaciji završio kao još jedan “šmokljanski” gubitnik, ali tada u priču ulazi njegov alter ego po imenu François Dillinger koji, poput davnih idola na posterima Nickove sobe, nimalo ne mari za društvene konvencije. Nick pod njegovim utjecajem počinje planirati ponovni susret sa Sheeni, pri čijem ostvarenju neće prezati ni od spektakularnih kaznenih djela.

Michael Cera, mladi kanadski glumac koji se istakao ulogama flegmatičnih “šmokljana” u filmovima kao što su Juno i Superbad, vjerojatno je Buntovniku bio privučen scenarijem koji još jednom takvom liku daje prilično zanimljiviju varijaciju u obliku “zločestog” sociopatskog dvojnika. Filmu ga je mogao privući i redatelj, koji je u Dobroj djevojci pružio Jennifer Aniston jednu od najzanimljivijih uloga karijere i tako pomogao da razbije stereotipove stvorene Prijateljima. S druge strane se Arteta u tom istom ostvarenja pokazao jednako velikodušnim prema sporednim glumcima, koji su također ostvarili niz zapaženih epizoda. Takva se velikodušnost u slučaju Buntovnika, pak, nije pokazala najzahvalnijom.

Problem s Buntovnikom je u tome što sadrži previše “otkačenih” likova, što je možda dobra stvar za impresivnu glumačku postavu (koja uključuje imena poput Raya Liotte, Stevea Buscemija i Zacha Galfianakisa), ali ne i za gledatelje koji jednostavno nemaju “normalu” prema kojoj bi mogli baždariti buntovništvo glavnog junaka. Prema mnogim od tih likova Nick, pa čak i u svojoj alternativnoj verziji, izgleda prilično prozaično. Još veći problem je i u scenariju Gustina Nasha koji je, po svemu sudeći, malo previše “kidao” predložak zbog čega se Buntovnik doima zbrzanim i nedovršenim. Dojam dodatno kvari i korištenje animacija kao svojevrsnog komentara radnje; ono što je nekada bila šarmantna inovacija, ovdje izgleda kao larpurlartistički kliše.

Ono što koliko-toliko spašava Buntovnika jest nekoliko lucidnih, i to uglavnom crnohumornih, trenutaka, ali i vrlo dobra gluma, pri čemu posebno valja istaći šarmantnu Portiu Doubleday. Iako još treba čekati Scott Pilgrim protiv svijeta da se vidi pravi glumački raspon Michaela Cere, ovo ostvarenje ipak predstavlja osvježenje, makar samo u ustajaloj blockbusterskoj sezoni.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 9. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Kapetan Amerika: Prvi osvetnik (2011)

KAPETAN AMERIKA: PRVI OSVETNIK
(CAPTAIN AMERICA: THE FIRST AVENGER)
uloge: Chris Evans, Hayley Atwell, Hugo Weaving, Tommy Lee Jones, Dominic Cooper
scenarij: Christopher Markus & Steven McFeeley
režija: Joe Johnston
proizvodnja:Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 121 '

Holivudska hiperprodukcija filmova o superherojima sve više sliči na tržišni mjehur koji će rasprsnuti. Prije nego što se to dogodi, trebat će proći ljeto 2012. kada na kina pohod započinje The Avengers Jossa Whedona, strip-ekranizacija koja umjesto jednog Marvelovog superheroja publici njih pet, od kojih su se trojica – Iron Man, Hulk i Thor – već pojavili u solo-pustolovinama. Posljednji član te “moćne gomilice” je zapravo najstariji. Riječ je o Kapetanu Americi, koga je strip-publika upoznala prije više od sedam desetljeća, u ožujku 1941. godine.

Razlog zbog čega se na ekranizaciju Kapetana Amerike moralo tako dugo čekati leži u banalnoj činjenici da taj lik svojim imenom i ikonografijom predstavlja možda najeksplicitniji primjer spoja devete umjetnosti i sirove propagande. A propaganda je rijetko kada bila manje sirova nego u SAD 1940-ih, kada se izolacionistički i Velikom depresijom mučenu javnost nastojalo uvjeriti da za obranu slobode i demokracije svoje muževe i sinove pošalje da lije krv u najudaljenijim krajevima svijeta. Kada se šest desetljeća kasnije pod Bushom kretalo u slično opravdane pothvate, za to je američka javnost imala nešto manje razumijevanja, a svjetska još manje. Hollywood, koji danas daleko više ovisi o neameričkom tržištu, je išao na sigurno i projekt pokrenuo tek nakon smjene u Bijeloj kući koja je koliko-toliko trebala anulirati globalne antiameričke sentimente.

Autori Kapetana Amerike, međutim, nisu bili takvi “ziheraši” da bi priču pokušali nasilno osuvremeniti, pa je početak priče o tom superheroju smješten u autentično vrijeme drugog svjetskog rata. Protagonist je Steve Rogers (Evans), mladić iz Brooklyna koji se, vođen osjećajem moralne dužnosti, nastoji uključiti u borbu protiv nacista i od toga ga neće odgovoriti ni boležljivost ni slaba tjelesna građa zbog koje ga odbijaju prilikom svakog pokušaja novačenja. Njegova upornost i moralne kvalitete, pak, privuku pažnju znanstvenika dr. Erskinea (Tucci) koji vodi tajni vladin projekt stvaranja supervojnika. Rogers postaje dijelom eksperimenta koji će mu dati nadljudske moći, a kasnije će koristiti u borbi protiv Johanna Schmidta (Weaving), nacističkog glavešine koji je na čelu organizacije HYDRA razvio supertehnologiju s kojom je u stanju s lakoćom poraziti Saveznike.

Smještanje radnje u sada već ne tako blisku prošlost je dobro poslužilo ovom filmu, barem u prvom dijelu kada upoznajemo glavnog lika čiji je samoprijegor i idealizam teško zamisliti u današnja cinična vremena. Chris Evans, koji je superherojsku ulogu već odigrao kao Čovjek baklja u Fantastičnoj četvorci, napravio je dobar posao učinivši protagonista uvjerljivim oličenjem “malog čovjeka” koji čini pravu stvar, odnosno oličenjem onoga što američki povjesničari vole nazivati “Najvećom generacijom”. U tome mu je pomogao i CGI koji je njegov lik smanjio poput Benjamina Buttona u istoimenom filmu. Osim brige za povijesne detalje, dojmu svojevrsne herojske autentičnosti pomažu i sjajne epizode Stanleya Tuccija i Tommy Lee Jonesa kao junakovog skeptičnog pretpostavljenog.

Međutim, onog trenutka kada Rogers doživi transformaciju, postaje jasno da su scenaristi obavili samo pola posla, dozvolivši da se radnja do odjavne špice odvija krajnje rutinski i predvidljivo. U rutinu spada i ženski lik Hayley Atwell, ubačen samo zato da bi Kapetan Amerika sadržavao nešto nalik na ljubavnu priču. Još bijednije izgledaju negativci, koji su prema strip-predlošku trebali biti čak monstruozniji od nacista, a čije zlo u odnosu na druge ljude redatelj Joe Johnston jednostavno ne pokazuje. Usprkos supermoderne tehnologije s kojom raspolaže, HYDRA jednostavno nije problem ne samo za superjunaka, nego i družinu njegovih pomagača koja zlikovce rastura s više lakoće nego što je to činio Valter na ulicama Sarajeva. To sve kulminira s antiklimaktičkim završnim obračunom čiji je ishod ionako telegrafiran u prologu. Epilog smješten u današnjicu, pak, ostavlja neugodan dojam da je svrha ovog filma bila tek utabati put za nešto ambicioznije i, za nadati se, bolje ostvarenje sljedećeg ljeta.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. kolovoza 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Hanna (2011)

HANNA
uloge:Saorsie Ronan, Cate Blanchett, Eric Bana, Tom Hollander, Jessica Barden
scenarij: David Farr & Seth Lochhead
režija: Joe Wright
proizvodnja: Focus Features, SAD/UK/Njemačka, 2011.
trajanje: 130 '

Ono što na papiru izgleda kao dobitna kombinacija u stvarnosti često završi kao izvor frustracije i razočaranja. S tom bolnom spoznajom, tako poznatom posjetiteljima kladionica, se često sreće i publika holivudskih filmova. Jedan takav primjer je i Hanna, ostvarenje koje je gledateljima trebalo pružiti intrigantni zaplet, vrhunsku akciju, crni humor, egzotične lokacije, neobične protagoniste, “cool” soundtrack, zlatnim kipićima i nominacijama okićenu glumačku ekipu te jednog od najhvaljenijih redatelja današnjice. Iako u formalnom smislu sadrži sve te sastojke, film nije imao željeni učinak na svjetskim kino-blagajnama, pa u hrvatska kina dolazi s određenim zakašnjenjem i u vrijeme kada će ga “zagušiti” mnogo razvikaniji ljetni blockbusteri.

Naslovna protagonistica, koju tumači 16-godišnja irska glumica Saoirse Ronan, je tinejdžerka koja s ocem, bivšim obavještajcem Erikom Hellerom (Bana), od rođenja živi u pustoši sjeverne Finske, bez da je upoznala vanjski svijet. Otac ju je temeljito podučio lovačkim, borilačkim i drugim smrtonosnim vještinama, a one će Hanni dobro doći kada se kontakt sa vanjskim svijetom konačno dogodi. Za Hannu se, naime, izuzetno zanima Marisa Wrigley (Blanchett), visoka dužnosnica CIA-e koja samo postojanje djevojčice i njenog oca smatra opasnošću po nacionalnu sigurnost i vlastitu karijeru. Hanna je zarobljena i strpana u tajni CIA-in zatvor, ali iz njega ubrzo pobjegne te, nastojeći se ponovno sresti s ocem, putuje preko nekoliko zemalja. Wrigley je za njom organizirala veliku potragu u kojoj je pomaže beskrupulozni ubojica Isaacs (Hollander).

Originalni scenarij Davida Farra i Setha Lochheada se godinama “kuhao” u ladicama holivudskih studija, pri čemu su kao eventualni redatelji spominjana razna zvučna imena. Na kraju se iza kamere našao Joe Wright, a na čemu je navodno inzistirala upravo Ronan. To ne bi trebalo previše iznenaditi, jer mlada Irkinja upravo Wrightu i njegovom Okajanju duguje “oskarovsku” nominaciju i reputaciju jedne od najperspektivnijih mladih glumica današnjice. Nakon ovog filma bi, pak, Ronan mogla steći reputaciju glumice bolje od filmova od kojih nastupa. U slučaju Hanne se ispostavilo i da njen izbor Wrighta za redatelja i nije bio baš najsretniji.

Wright je, naime, previše trudi gledateljima staviti do znanja da ne gledaju “rutinsku” holivudsku akcijadu. Odbacujući danas standardni MTV-jevski metamfetaminsko-kokainski stil ultrabrze montaže, Wright čak i u akcijskim scenama inzistira na dugim kadrovima koji se čine primjerenijim opusu Stanleya Kubricka i Petera Greenawaya. Mnoge od tih scena iskazuju priličnu vještinu, odnosno sjajan smisao za kompoziciju, ali s vremenom sve više odaju larpurlartističku potrebu za “razmetanjem” koju je i sam Wright priznao odgovarajući na pitanje koji je smisao spektakularnih prizora plaža Dunkerquea u Okajanju. Wrightov stil, primjereniji art-filmu nego holivudskoj komercijali, najbolje funkcionira na početku, kada neobičnu heroinu upoznajemo u u gotovo bajkovitom okruženju europskog Sjevera. Kada se radnja premjesti u “normalni” svijet i krenu krvavi obračuni s hordama negativaca, praćeni za njih ne baš adekvatnom glazbom Chemical Brothersa, Hanna sve više sliči na nesretni brak blockbusterske “srednje struje” i pretencioznog art-filma. U tome je Hanna prilično slična Hulku Ang Leeja, još jednom eksperimentu koji nije baš najbolje završio.
Wrightova pretencioznost i razmetljivost prilikom režije akcijskih scena s vremenom sve više naglašava slabost scenarija, a pogotovo jednodimenzionalne likove i klišejiziranu radnju. Čak i temeljni koncept – djevojčica kao neuništivi stroj za ubijanje – ne izgleda tako intrigantno nakon Hit Girl u Kick Assu. Potencijalno zanimljivi sporedni likovi, poput hipijevske obitelji koja privremeno “usvoji” protagonisticu su bespotrebno potrošeni i odbačeni. Kada film dođe do svog “stiliziranog”, ali predvidljivog i nimalo katartičkog, završetka, gledatelji će imati razloga biti zadovoljni glumom Sairse Ronan i pokojom akcijskom scenom, ali ne i spoznajom da su gledali varijaciju na već poznatu temu.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Harry Potter i Darovi smrti 2. dio (2011)

HARRY POTTER I DAROVI SMRTI, 2. DIO
(HARRY POTTER AND THE DEATHLY HALLOWS PT II)
uloge: Daniel Radcliffe, Rupert Grint, Emma Watson, Ralph Fiennes
scenarij: Steve Kloves (po romanu J. K. Rowling)
režija: David Yates
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2011.
trajanje: 130 '

S obzirom što je sve Hollywood u stanju napraviti, postojali su razlozi da se Harry Potter i darovi smrti 2 čekaju sa strepnjom. Warner Bros, studio koji je na temelju autorskih prava za seriju popularnih romana J. K. Rowling stvorio imperij vrijedan 21 milijardu dolara, sebi je u osmom i posljednjem nastavku mogao priuštiti sve što padne na pameti njegovim šefovima. Režija je mogla biti povjerena Uweu Bollu, mjesto radnje iz Engleske premješteno na Havaje, a jedan od likova oživljen samo zato da se preko Davida Pattinsona u kina pokušaju dovući poklonici Franšize Koja Se Ne Smije Imenovati. Sve to, a i mnogo gore stvari, ne bi spriječilo armije gledatelja da pogledaju osmi film, i to iz banalnog razloga što su pogledali prethodnih sedam.

Srećom, holivudsko ziheraštvo i običaj držanja za ustaljene formule je u ovom slučaju poslužilo svrsi i omogućilo da serija filmova o Harryju Potteru – koja se, s izuzetkom Jamesa Bonda, može smatrati komercijalno najuspješnijom franšizom u povijesti sedme umjetnosti – završi, barem zasad, kao ostvarenje koje čini nekakvu suvislu i u estetskom smislu zaokruženu cjelinu. To dostignuće, s kojim se može pohvaliti malo koja franšiza, je posljedica mnogo veće vjernosti književnom predlošku, odnosno simbiotskom odnosu studija i J.K. Rowlings koja je romane unaprijed prilagođavala budućoj ekranizaciji.

Kao jedan od izuzetaka bi se, na prvi pogled mogao navesti i posljednji roman Harry Potter i darovi smrti čijih se 700 stranica radnje teško moglo utrpati u cjelovečernji format. Warner Bros je, međutim, taj problem “elegantno” riješio podijelivši njegovu ekranizaciju u dva dijela. Osim što je time povećana zarada, veliko finale serije, odnosno spektakularni obračun mladog čarobnjaka Harryja Pottera (Radcliffe) sa svojim smrtnim neprijateljem Lordom Voldemortom (Fiennes) je u narativnom smislu postalo kompaktnije, s obzirom da je u prvom dijelu (prethodnom filmskom nastavku) već prikazane sve komplicirane okolnosti koje bi trebale dovesti do dramatičnog raspleta.

Odluka o podjeli ekranizacije je omogućila i da posljednji filmski Harry Potter stilski i po ugođaju postane bitno različit od pretposljednjeg. Dok su Darovi smrti 1 u mnogo čemu izgledali kao postapokaliptični film ceste, radnja drugog djela se vraća u Hogwarts, koji postaje poprište bitke koja se svojom spektakularnošću može mjeriti sa epskim završnicama Gospodara prstenova i (prve) trilogije Rata zvijezda. Institucija koju su zahvaljujući lepršavom Kamenu mudraca prije desetak godina gledatelji upoznali, a mnogi i zavoljeli, ovdje postaje mjesto događaja koji su, poput protagonista, ozbiljniji i, što je najvažnije, mračniji. Gledateljima, čak i onima koji su zahvaljujući književnom predlošku unaprijed upoznati s raspletom, neće biti svejedno gledati prizore u kojima se omiljena škola pretvara u hrpu ruševina, a među stotinama leševa nalaze i neki od najpopularnijih likova.

David Yates, redatelj kojem se najčešće pripisuje novi, mračniji i ozbiljniji ton Harryja Pottera, i ovaj put se iskazao kao pun pogodak. U posljednjem nastavku je pokazao vještinu kako u scenama koje se ističu svojom “komornošću” tako i u epskoj završnici. Još veće je njegovo ovladavanje 3D tehnologijom, koja svoje potencijale pokazuje u akcijskim scenama, a Hogwartsu daje uistinu novu dimenziju. Također se istakao i dobrim osjećajem za ritam, pa je ovaj film primjetno kraći od prethodnika, a da se to ne osjeti na radnji i prikazu likova. Jedini izuzetak bi možda predstavljala tek scena epiloga, koja se doima pomalo banalnom i ne baš uvjerljivom za filmsku franšizu koja se odlikovala najvišim standardima današnje holivudske čarolije. Taj nedostatak, koji se prije svega treba pripisati autorici predloška, međutim neće utjecati na općenito povoljan dojam o ovom ostvarenju.

S Darovima smrti 2 je Hollywood pokazao da nekad zna i prijatno iznenaditi. Ostaje nada da će zdrav razum pobijediti pohlepu, te da neće biti nastavaka, prequela, reboota ili sličnih razloga da fanovi Harryja Pottera za dvadeset godina proklinju J. K. Rowling zbog toga što im je “silovala djetinjstvo”.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Djeveruše (2011)

DJEVERUŠE
(BRIDESMAIDS)
uloge:Kristen Wiig, Maya Rudolph, Rose Byrne, Chris O'Dowd
scenarij: Kristen Wiig & Annie Mumolo
režija: Peter Feig
proizvodnja: Universal, SAD, 2011.
trajanje: 125 '

Krajnji uspjeh potencijalnog holivudskog blockbustera se mjeri po prvom vikendu prikazivanja u Sjevernoj Americi. Ako uzdanica nekog velikog studija tada ne uspije završiti na prvom mjestu, s velikom dozom vjerojatnosti se može pretpostaviti da je riječ o promašaju. Komedija Djeveruše je prkosila tim “zakonima”; iako je na početku prikazivanja došla na drugo mjesto, njena gledanost nije opadala tako brzo kao nominalno uspješnijim ostvarenjima, te je postala jedno od ugodnijih iznenađenja za holivudske knjigovođe.

Dostignuće je utoliko veće zbog toga što su se Djeveruše reklamirale kao romantična, odnosno “ženska” komedija, kao i zbog toga što je imala stroži cenzorski rejting “R”, koji se u sezoni blockbustera tradicionalno smatra poljupcem komercijalne smrti. Uspjeh ovog filma, koji se ogleda i u zaradi koja je nadmašila daleko razvikanije filmske verzije Seksa i grada, se, s druge strane, može objasniti time što iza nje kao producent stoji Judd Apatow, specijalist za komedije s “masnijim”, “žešćim” i obiteljskoj publici neprimjerenim sadržajem.

Ne-obiteljske publike, srećom, ima dovoljno da opravda snimanje takvih ostvarenja, a među takvu publiku spadaju i žene. One spadaju i scenariste kojima Apatow, po običaju, omogućava da svoje talente pokažu i ispred ekrana. U slučaju Djeveruša su to bile Annie Mumolo, koja se pojavljuje u maloj ulozi na sredini filma, te Kristen Wigg, koja tumači protagonisticu po imenu Annie, ženu tridesetih godina koja živi u Milwaukeeju.

Nju upoznajemo na samom početku u sceni koja pokazuje aktivnost koja je u tradicionalnim komedijama s cenzorskim rejtingom PG-13 tek implicitni i nikad prikazani “hepi end” u obliku konzumacije ljubavne veze dvoje protagonista. Annie, međutim, nema previše razloga biti zadovoljna “vezom” sa Tedom (Jonn Hamm) koji joj više nego jasno stavlja do znanja da ga zanima isključivo seks, te se ne smatra njenim momkom. Annien pravi dečko ju je, pak, napustio, što je samo jedna u nizu privatnih i poslovnih katastrofa zbog kojih radi ponižavajući posao i dijeli stan s iritantnim cimerima. Jedina prava utjeha za Annie je njena najbolja prijateljica Lillian (Rudolph) kojoj sa zadovoljstvom pristane biti kumom na vjenčanju za bogatog čikaškog bankara. Kada se Annie upozna sa živopisnim djeverušama, među njima je i Lillianina nova, bogata i lijepa prijateljica Helen (Byrne). Ona ne krije kako bi od Annie htjela preuzeti mjesto kume, pa se među dvjema ženama razvije suparništvo sa spektakularnim posljedicama.

Naslov sugerira kako je u pitanju romantična komedija čija bi kulminacija trebalo biti vjenčanje, a pronicljiviji gledatelji iz trailera mogu zaključiti kako je, zapravo, riječ o ženskom Mamurluku (tome doprinosi i sjajna Melissa McCarthy čiji se “elegantno popunjeni” i, najblaže rečeno, eskscentrični lik, uistinu može shvatiti kao ženska verzija lika koji je u Mamurlucima tumačio Zach Galfianakis). Scenaristički par i redatelj Paul Feig, međutim, idu nekim sasvim drugim stazama.

Radnja filma je, ako se gleda ispod naslaga sentimentalnosti i gegova vezanih uz određene biološke procese, zapravo prilično ozbiljna; problemi s kojima se suočila Annie, koji kulminiraju potonućem njeno lika u patološko rastrojstvo, su uzrokovani globalnom recesijom i sudbina uznemirujuće blizu velikom dijelu publike. Čak i nominalna antagonistica filma nije tipična negativka, nego žena koja Annieno neprijateljstvo stječe banalnom činjenicom da je njen položaj u socijalnom smislu nešto bolji.

Iako su neke od scena urnebesno smiješne, i iako Kristen Wiig pokazuje vrhunski komičarski talent (koji upotpunjuju njene kolegice iz komičarske trupe Groundlings, inače veterani serija kao što su Reno 911 i U uredu), balans između eksplicitnog humora i implicitnog crnila nije dobar, a čemu dosta doprinosi i prevelika dužina filma. S druge strane, čak i uz takve nesavršenosti, Djeveruše u mnogo čemu predstavljaju ugodno iznenađenje za gledatelje; one bi se možda mogle čak ispraviti u eventualnom nastavku koji zaslužuju daleko više od ostvarenja s kojima se često uspoređuju.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Transformeri 3D (2011)

TRANSFORMERS 3D
(TRANSFORMERS: DARK OF THE MOON)
uloge: Shia LaBeouf, Rosie Huntington-Whiteley, Josh Duhamel, Tyrese Gibson, Patrick Dempsey
scenarij: Ehren Kruger
režija: Michael Bay
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 155'

Poslovica “željezo se kuje dok je vruće”, primjerena za franšizu temeljenu na metalnim stvorenjima, je natjerala Paramount da treći nastavak Transformersa najavi za ljeto 2011. godine, odnosno godinu prije nego što je to htio režiser Michael Bay. Zdrav razum je govorio da bi odgoda od tri umjesto dvije godine stvorila, ako ne bolji, ono barem tehnički dotjeraniji film. Michael Bay, međutim, ne bi bio Michael Bay kada bi se u svom opusu vodio intelektom – oruđem koje cijeni onoliko koliko su intelektualci u obliku filmskih kritičara imali učinka na njegovu karijeru. Tako Transformers 3 pruža još jednu priliku publici da hrljenjem u kino-dvorane ponizi one kojima je Bay oličenje svega lošeg u današnjem Hollywoodu.

Kao i prethodna dva, treći film kao glavni element zapleta ima rat dvije rase mehaničkih vanzemaljaca – zlih Deceptikona i dobrih Autobota. U njemu je bojište planet Zemlja, a Autobotima je glavni ljudski pomagač bio tinejdžer Sam Witwicky (LaBeouf), nominalni protagonist. Iako je čak dva puta spasio svijet i poslije toga završio prestižni fakultet, Sam na početku radnje ne može naći posao, pri čemu mu kao utjeha služi nova i privlačna djevojka Carly (Huntington-Whiteley). Njegovi egzistencijalni problemi, pak, postaju ništavni kada se ispostavi da se na tamnoj strani Mjeseca nalazi olupina autobotskog broda koji je prevozio moćno oružje. Artefakt radi koji je, zapravo, izazvao svemirsku utrka SAD i SSSR, bi Deceptikonima mogao donijeti prevagu te postaje predmetom novog apokaliptičnog sukoba.

Transformers 3 je Bayu, slično kao i Transformers 2, poslužio kao prilika da utrpa sve ono što zbog preniskog budžeta ili nedovoljno razvijene tehnologije nije bio u stanju utrpati u prethodni nastavak. U ovom slučaju je najprimjetnija inovacija 3D – kojoj je Bay ispočetka bio skeptičan, da bi je na kraju ipak ubacio u svoj film. Rezultat je iznenađujuće dobar, i to u smislu da gledateljima 3D iskustvo izgleda isto onako “prirodno” kao i 2D, odnosno da nema tamnih i nejasnih scena koje su često mučile neke manje spretne holivudske 3D konverzije.

To je, na žalost, jedino primjetno poboljšanje u odnosu na prethodni film. Engleska manekenka Rosie Huntigton-Whiteley, ma koliko dobro izgledala i ma se koliko Bay –stekavši s njom imao iskustva u reklamama za donje rublje – trudio istaknuti te kvalitete, se čini lošom zamjenom za – zbog “moralno-politički nepodobne” izjave otpuštenu – Megan Fox koja je na kraju priče ipak bila profesionalna glumica. Scenarij Ehrena Krugera, koji je nešto manje kaotičan od onog u Transformers 2, pak čini kobnu grešku u predugom trajanju velikog završnog obračuna u središtu Chicaga. Za razliku od prethodnog finala u egipatskoj pustinji, i najspektakularnije scene razaranja i nasilja su jednostavno monotone. Glavni problem filma – nedostatak vezanosti za glavne likove, a samim time i gledateljske brige hoće li oni preživjeti – nije riješen; siroti Sam se od velikog junaka pretvorio u iritantno derište koje ne čini ništa osim što se dere na metalna čudovišta koja uništavaju svijet.

U tom segmentu, Bay, za razliku od prethodnih nastavaka, ne štedi gledatelje prizora masovnih pogibija nedužnih ljudi, a u jednoj sceni i prilično uznemirujuće reference na stvarne užase 11. rujna. Ono što prethodi tom filmu je, pak, jednako loše i svodi se na gulaš revizionističke kvazipovijesti, gotovo samparodijskih klišeja (Sama ljubomornim čini Carlyn bogati i naočiti šef), povremenog grcanja u američkom militarizmu i šovinizmu te nedovršenih podzapleta koji bi završnom kaosu trebali dati nekakav smisao. Od svega će, međutim, najviše u oči upasti neki sitni i nevažni detalji, kao astronaut Buzz Aldrin koji tumači samog sebe, reference na “Zvjezdane staze” i scena u kojima Bay sugerira kako Obamu manje cijeni od njegovog prethodnika u Bijeloj kući. Svi ti začini, međutim, neće popraviti okus loše skuhanom jelu kojem je ionako istekao rok trajanja.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. srpnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Pingvini gospodina Poppera (2011)

PINGVINI GOSPODINA POPPERA
(MR. POPPER'S PENGUINS)
uloge: Jim Carrey, Carla Gugino, Ophelia Lovibond, Madeline Carroll, Maxwell Perry Cotton
scenarij: Sean Anders, John Morris & Jared Stern
režija: Mark Waters
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje: 94'

MR. POPPPER'S PENGUINS — (izvor: Indri Rizal)

Pingvini se mogu smatrati sretnijim oblicima faune na ovoj planeti. Njihovo prirodno stanište je toliko udaljeno i nepristupačno da se nikome nije isplatilo da ih masakrira kako bi sagradio luksuzna odmarališta. Kada je svijet upoznao pingvine, u njih se odmah zaljubio. Danas ta stvorenja vole konzervativci zbog monogamnog životnog stila i obiteljskih vrijednosti, liberali kao najpoznatiji primjer “alternativne” seksualnosti u prirodnom svijetu, a zeleni, naravno, kao simbol svega čemu prijeti globalno zatopljenje.

Pingvine vole filmaši, ali i publika, barem ako je suditi o neočekivanom uspjehu dokumentarca Carsko putovanje i nešto predvidljivijem uspjehu animiranog filma Ples malog pingvina. Stoga se studiju 20th Century Fox ne mora previše zamjeriti zbog toga što je Pingvine gospodina Poppera, popularnu dječju knjigu Richarda i Florence Atwater, odlučio pretvoriti u još jedan ljetni blockbuster, ovaj put namijenjen najširoj obiteljskoj publici. Međutim, to očigledno nije bilo dovoljno, pa je uz hvaljeni predložak dodatnu atrakciju trebao predstavljati angažman Jima Carreya, kanadskog komičara koji je status zvijezde stekao upravo zahvaljujući filmovima gdje mu društvo prave životinje.

Carrey u ovom filmu tumači lik Toma Poppera, njujorškog veletrgovca nekretninama čija se uspješna karijera ogleda u superluksuznom stanu. Predanost poslu je, međutim, izazvala zanemarivanje obitelji te rastanak od supruge Amande (Gugino), kćeri Janie (Carroll) i sina Billyja (Cotton). Tom je kao dječak sličan tretman dobio od svog oca, pustolova koji ga je zanemario kako bi išao na putovanja širom svijeta. Nakon njegove smrti na temelju oporuke Tom dobija šest žutonogih pingvina o kojima se mora brinuti. Ispočetka s time, očekivano, nije nimalo zadovoljan, ali prije nego što ih se riješi otkrije kako bi upravo ta stvorenja mogla pomoći da se ponovno poveže s obi

telji. S vremenom zavoli svoje pernate goste, te čak od vlastitog stana pravi golemi zamrzivač u nastojanju da se osjećaju kao u svojoj antarktičkoj postojbini.

Naslovni protagonisti filma – koje uspješno dočaravaju kako dresirani pingvini tako i njihove CGI verzije – su jedini razlog zbog kojeg bi se moglo preporučiti njegovo gledanje. Na žalost, ne i dovoljan, jer njihove ludorije prekratko traju, a zaplet koji bi ih trebao uokviriti se utapa u klišejima. Od njih je najiritantniji onaj o poslovnom čovjeku koji je izgubio “dušu” i mora je pronaći uz pomoć egzotičnog kućnog ljubimca ili ekscentričnog rođaka. Tu previše ne pomaže ni Carrey, čiji nastup vrluda od pokušaja da tumači “normalni” lik do povremenei ne baš uvjerljive transformacije u klauna nalik na Acea Venturu.

Stvar stoji još gore kada su scenarističke rupe popunjene napola dovršenim podzapletima i likovima. Tako sve do pred kraj nije jasno hoće li glavni negativac biti službenik ZOO-vrta (koga tumači Clark Gregg) ili Tomov znatiželjni i prema životinjama neprijateljski susjed (koga tumači Dave Krumholtz). Za njih, po svemu sudeći, scenaristi nisu marili, a teško da će ih i publika shvatiti kao opasnost po glavne junake. Jedinom svjetlom točkom u svemu tome se čini simpatična britanska glumica Ophelia Lovibond u ulozi Tomove pomoćnice, a čije će se živopisno ime pamtiti dulje od bilo kojeg drugog detalja vezanog uz ovaj film. Inzistiranje njenog lika na korištenju riječi koje počinju s “p” je, na žalost, vic koji vrlo brzo postaje “bradat”, a osim toga se i gubi u prijevodu.

Na sličan način je potrošen i jedan od rijetkih lucidnih trenutaka scenarističkog tima. On se odrazio u sceni u kojoj Tom svoje nove ljubimce uspješno smiri prikazujući im Chaplinove nijeme komedije na televizoru potakavši ih na identifikaciju s filmskom legendom. Današnjim gledateljima će taj kratki uvid u filmsku klasiku biti samo bolni podsjetnik kako Hollywood danas ima primjetno manje originalnosti i talenta nego na svojim počecima.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 28. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Super 8 (2011)

SUPER 8
uloge: Joel Courtney, Elle Fanning, Kyle Chandler, Noah Emmerich
scenarij: J. J. Abrams
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount, SAD, 2011.
trajanje: 112'

Kada se govori o “dobrim starim vremenima”, to je vrlo često odraz psihološkog fenomena koji blokira loša, a ostavlja dobra sjećanja, pa se često “dobrim” vremenima smatraju i ona koja, ako se malo bolje razmisli, to objektivno nisu bila. S druge strane, kada su u pitanju današnji holivudski blockbusteri, prilično se teško oteti nostalgiji za vremenima od prije nekih tri, četiri desetljeća. Kada se tada odlazilo u kino, bilo je daleko manje nastavaka, remakeova i ekranizacija stripova, odnosno bila je veća vjerojatnost da će se u dvorani doživjeti nešto što se nije doživjelo nikada prije.

Super 8 (film) — Poster za Super 8 (izvor: Wikipedia)

Danas su holivudski blockbusteri temeljeni na originalnim scenarijima toliko rijetki, da svaki od njih predstavlja poseban događaj. Ono što je prošle sezone bio Nolanov Početak, ove će godine biti Super 8, science fiction film koji je po vlastitom scenariju režirao J. J. Abrams. Međutim, čak i u ovom slučaju se riječ “originalnost” može shvatiti prilično uvjetno, jer Abramsovo ostvarenje predstavlja besramno eksplicitnu posvetu svom mentoru i producentu Stevenu Spielbergu, odnosno njegovim najpoznatijim i najuspješnijim ostvarenjima s kojima je žario i palio 1970-ih i 1980-ih.

Super 8 je s radnjom smješten upravo u ta dobra stara vremena. Ona, pak, nisu bila lišena loših trenutaka za protagonista, 13-godišnjeg dječaka Joea Lamba (Courtney) u gradiću Lillian u američkoj državi Ohio. Nakon što je početkom 1979. ostao bez majke Joe zajedno s prijateljima iz škole sudjeluje u projektu svog vršnjaka i amaterskog filmaša Charlesa (Kyznick) koji, oboružan Super 8 kamerom, s malo budžeta i mnogo entuzijazma, nastoji snimiti film o zombijima. Kada jedne noći družina bude za lokaciju koristila usamljenu željezničku postaju, glumački talent novoangažirane Alice Dainard (Fanning) neće biti jedino iznenađenje. Zaprepaštena ekipa postaje svjedocima spektakularnog iskakanja vlaka iz tračnica, a što je samo uvod u niz neobjašnjivih i zastrašujućih događaja koji će pogoditi Lillian – nestanci struje, kućnih ljubimaca, a potom i Joevih sugrađana. Kruna svega je dolazak vojske na čelu s pukovnikom Nelecom (Emmerich) koji nije previše uvjerljiv kada Joevom ocu, zamjeniku šerifa Jacksonu Lambu (Chandler) pokušava objasniti da se ne događa ništa neuobičajeno.

Super 8 u mnogo čemu predstavlja gotovo školski primjer vještina filmskog pripovjedanja koje je današnji Hollywood zaboravio, a čiji je Spielberg bio majstor. Prije svega se to odnosi na potrebu da se prije scena akcijskog meteža kod publike stvore određene simpatije za likove koje u njima sudjeluju. U tome je Abrams imao veliku pomoć od strane mlade, ali nadarene glumačke ekipe. Joel Courtney je, iako uglavnom tih, prilično efektan u ulozi protagonista, isto kao i debeljuškasti Riley Griffiths čija je dječačka zaljubljenost u film zarazna. Ipak, najviše se ističe Elle Faning, mlađa sestra daleko poznatije Dakote, pogotovo u sceni u kojoj mora glumiti nekoga tko dobro glumi, a da o tome nema pojma.

Druga važna lekcija koju Abrams i Spielberg daju svojim kolegama jest potreba da dobar film o čudovištima glavno čudovište pokaže na kraju. U tome se Super 8 vjerno drži načela ustanovljenih u Raljama, filmu kome se ovdje odaje homage isto kao i Bliskim susretima treće vrste, E.T.-ju i Jurskom parku. Umjesto specijalnih efekata, publika se za ekran drži prikovana stvaranjem i održavanjem napetosti. Međutim, kada se u završnom dijelu filma čudovište konačno pokaže, gledatelji će biti razočarani; još veće razočarenje će pružiti scena koja protagonistima i publici nudi malo previše “elegantno” objašnjenje misterije kojoj su bili izloženi.

Međutim, i uz takve nedostatke, Super 8 zaslužuje preporuke kao ostvarenje primjetno kvalitetnije od ostatka današnje holivudske ponude. Razlog za to nije samo u Abramsovoj režiji, nego i u autentičnosti samog filma, čiji tvorci kroz lik Charlesa i njegove družine zapravo pokazuju sebe, odnosno strast koja ih odvela sedmoj umjetnosti, a koja se, za razliku od dobrih starih vremena, danas tako teško može pronaći na velikim ekranima.

OCJENA: 8/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 21. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Izvorni kod (2011)

Source Code Panel — Jones i Gyllenhaal (izvor: Mirka23)

IZVORNI KOD
(SOURCE CODE)
uloge: Jake Gyllenhaal, Michelle Monaghan, Vera Farmiga, Jeffrey Wright
scenarij: Ben Ripley
režija: Duncan Jones
proizvodnja: Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje: 93'

Svatko se barem jednom nađe u situaciji zbog koje poželi da je na nekom drugom mjestu ili da je netko drugi. Američkom satniku Colteru Stevensu (Gyllenhaal) – protagonistu filma Izvorni kod – dogodi se upravo nešto takvo kada se odjednom umjesto na afganistanskom bojištu nađe u vlaku koji vozi u Chicago. Njegovo iznenađenje je još veće kada otkrije da više uopće ne izgleda kao satnik Stevens, nego kao nastavnik po imenu Sean Fentress. Prije nego što je u stanju Seanovoj privlačnoj suputnici i poznanici Christine (Monaghan) objasniti o čemu je riječ, dolazi do stravične eksplozije. Stevens, ovaj put u starom tijelu, se budi u neobičnoj kapsuli gdje mu preko monitora zrakoplovna satnica Goodwin (Farmiga) objasni da je bio u računalnoj simulaciji Izvorni kod. Ona omogućava proživljavanje posljednjih osam minuta nečijeg života, u ovom slučaju nastavnika koji je stradao u terorističkom napadu. Stevens ima zadatak da kao se vrati u Fentressov um i otkrije identitet bombaša koji prijeti detonacijom radioaktivne bombe koja će uništiti Chicago.

Scenarij Bena Ripleya, iako ga nije teško proglasiti križancem Beskrajnog dana i TV-serije 24, se doima prilično originalnim za današnje holivudske standarde. Osvježenje će izgledati još više i ljubiteljima znanstvene fantastike, s obzirom da glavni element zapleta više nije izgovor za naganjanje buljookih čudovišta ili orgiju specijalnih efekata. Kombinacija putovanja kroz vrijeme i virtualne stvarnosti je daleko bolje iskorištena kao izvor dramskih potencijala, a protagonist nije nikakav superheroj nego tek običan čovjek u neobičnoj situaciji. Njegovu zbunjenost ne izaziva samo napredna tehnologija koju ne može u potpunosti shvatiti, nego i spoznaja da on sam predstavlja tek običan kotačić u jednom bešćutnom mehanizmu.

U mnogo čemu je Stevensova situacija slična situaciji u kojoj se nalazio Sam Bell, protagonist Mjeseca, niskobudžetnog filma koji je u sebi trijumfalno sažeo sve ono dobro po čemu se pamte klasici SF-žanra 1970-ih. Stoga se Mjesečev autor Duncan Jones (poznat i kao sin Davida Bowieja), činio kao vrlo dobar izbor za režisera, a kod producenata je upravo za takvo kadrovsko rješenje lobirala i glavna zvijezda Jake Gyllenhaal. Jones je, barem kada je početak u pitanju, uspio opravdati očekivanja. Postupno razotkrivanje situacije u kojoj se nalazi protagonist i misije koja mu je povjerena je napravljeno na vrlo dobar način. Jones također pokazuje i dobar osjećaj za ritam, pa Izvorni kod traje prilično kratko. Uspio je i u tome da prikaz jednih te istih osam minuta koje se stalno ponavljaju ne izaziva “deja vu” efekt.

Izvornom kodu dosta pomaže i raspoložena glumačka ekipa. Gyllenhaal je prilično uvjerljiv kao profesionalni vojnik rastrzan između nastojanja da izvrši zapovijed i otkrije što mu se zapravo dogodilo. Od Monaghan i njene jednodimenzionalne uloge je mnogo zanimljivija Vera Farmiga koja se ističe vrlo dobrim tumačenjem loše glume, odnosno ulogom kontrolorke koja, zapravo, ne kontrolira situaciju.

Ripleyev scenarij, a s njime i film u cjelini, s druge strane, podbacuje kada protagonista suočava s negativcima. Kada se identitet bombaša konačno razotkrije, on će se činiti malo previe sličnim glavnom zlikovcu u filmu Deja vu, još jednom ostvarenju koje je kombiniralo vremensko putovanje i suvremeni terorizam. Još veće razočaranje predstavlja i inače uvijek pouzdani Jeffrey Wright kao stereotipni predstavnik vojno-industrijskog kompleksa. Najveće razočarenje, pak, dolazi u samoj završnici u kojoj nije teško prepoznati nastojanje producenata da se nametne konvencionalni happy end, čak i ako se tako kompromitira osnovna postavka priče. Iako mu je kvaliteta iznad holivudskog prosjeka, Izvorni kod predstavlja još jedan primjer holivudskog gašenja kreativnosti autora koji se istakli u niskobudžetnoj nezavisnoj produkciji. Za nadati se da će Jones, poput svog protagonista, dobiti i znati iskoristiti drugu priliku.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 14. lipnja 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 1,…
	RECENZIJA: Rogue Her… o RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbro…