RECENZIJA: Teksaška polja smrti (2011)

Texas Killing Fields — (izvor: Wikipedia)

TEKSAŠKA POLJA SMRTI
(TEXAS KILLING FIELDS)
uloge: Sam Worthington, Jeffrey Dean Morgan, Jessica Chastain, Chloë Grace Moretz
scenarij: Don Ferranone
režija: Ami Canaan Mann
proizvodnja:  Infinity Media/QED, SAD, 2011.
trajanje:  105 '

Kada je u pitanju kadrovska politika, Hollywood se ne doima bitno drukčijim od nekih nama bliskih prostora. U američkoj filmskoj industriji se, naime, može dalje dogurati ako netko posjeduje talent i utjecajne roditelje nego ako posjeduje jedino talent. Posljednji takav primjer predstavlja Ami Canaan Mann, kći slavnog režisera Michaela Manna, čiji se najnoviji film Teksaška polja smrti nekako uspio nacrtati na posljednjem festivalu u Veneciji. Sudeći po onome što su u prilici vidjeti naši kino-gledatelji, vjerojatnije je da je uprava festivala za taj dodatak programu bila motivirana prezimenom na špici, a manje kvalitetom samog filma.

Radnja filma je inspirirana stvarnim događajima u Teksasu, a sam naslov potječe od velike močvare u okolici Houstona koja predstavlja omiljeno odlagalište leševa za tamošnje ubojice. “Polja smrti” se nalaze na granici područja Texas Cityja, za čiju policiju kao detektivi rade dvojica protagonista. Stariji od njih dvojice je Brian Heigh (Morgan), bivši njujorški policajac i obiteljski čovjek, čije se javno ispovijedanje katoličanstva čini neobičnim njegovom mlađem partneru Mikeu Sounderu (Worthington), domaćem dečku koji, pak, ima problema s temperamentom. Njihove vještine će, pak, na kušnju staviti okrutni serijski ubojica za koga Heigh vjeruje da operira na području pod njihovom nadležnošću; Sounder, pak, nevoljko ulazi u istragu, dijelom i zbog toga što bi zbog nje morao ponovno sretati bivšu suprugu Pam (Chastain) koja radi u policiji susjednog grada. Istraga, međutim, za obojicu dobije osobnu dimenziju kada im nepoznati ubojica počne slati poruke, odnosno kada potencijalnom metom zločinca postane djevojčica Anne (Meretz) koju detektivi nastoje zaštititi od problematične majke-prostitutke.

Iako se na prvi pogled čine tek još jednom varijacijom na već izlizanu temu serijskih ubojica, Teksaška polja smrti su projekt koji je imao ozbiljnih potencijala. Motiv koji je ocu redateljice poslužio za Lovca za ljude, jedan od njegovih najboljih (iako neopravdano potcijenjenih) ostvarenja, mogao se obogatiti i s “južnjačkom gotikom”, odnosno egzotičnim mjestom i atmosferom koja zbivanja u filmu čini mračnijim nego što bi to inače bio slučaj. Scenarij Dona Ferranonea je, pak, svemu mogao dati i određenu dozu realizma; zlo koje prijeti protagonistima je, zapravo, prilično banalno, ali istovremeno i lišeno holivudskih klišeja. Isto se može reći i za banalnu, ali opet neuobičajenu završnicu.

Najveći dio tih potencijala je, međutim, ostao tragično neiskorišten. To je dijelom posljedica nedostataka samog scenarija, koji mnoge motive, podzaplete i likove nije sastavio u čvrstu cjelinu, ali najveću odgovornost snosi redateljica. Ami Mann se, po svemu sudeći, zagubila prenoseći scenarij na ekran, pa su gledatelji najvećim dijelom zbunjeni te im treba vremena da pohvataju sve “konce” ove složene priče. Teksaška polja smrti zbog toga često izgledaju kao nespretno sastavljeni kolaž različitih filmova.

Najmanju krivicu za neuspjeh ovog filma, pak, snosi prilično raznorodna, ali i izuzetno dobro raspoložena glumačka ekipa. Tu su jednako dobre mlada Chloe Meretz, u posljednje prilično hiperaktivna Jessica Chastain te gotovo neprepoznatljiva Sheryl Lee. Dobar posao je napravio i Jeffrey Dean Morgan, iskoristivši rijetku priliku za glavnu ulogu. I za Sama Worthingtona se mora priznati da se trudio, iako će i ovaj put biti jasno da je uspjeh Avatara imao vrlo male veze s njegovim glumačkim talentom.

Iako su prilično neuspješno ostvarenje, Teksaška polja smrti su istovremeno i jedan od najzanimljivijih neuspjeha na našem kino-repertoaru. Kao rijetko koji drugi naslov će dati jasan uvid u depresivnu spoznaju da Hollywood, kada kumovsko-obiteljske kriterije pretpostavi stručnosti i talentu, nema bitno drukčije rezultate od nekih drugih institucija.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 6. prosinca 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Taoci (2011)

TIFF TRESPASS-20110914 — (izvor: Heather McCall)

TAOCI
(TRESPASS)
uloge: Nicolas Cage, Nicole Kidman, Ben Mendelsohn, Liana Liberato, Cam Gigandet
scenarij: Eli Richburg & Karl Gajdusek
režija: Joel Schumacher
proizvodnja:  Millennium Films, SAD, 2011.
trajanje:  91'

Steven Seagal. Kevin Costner. George Lucas. Mel Gibson. Tom Cruise. Što je njima svima zajedničko? To da su ne tako davno bili holivudska božanstva, a sada su predmet sprdnje, sažaljenja, mržnje nekadašnjih poklonika ili svega toga zajedno. Toj družini se komotno može priključiti i Nicolas Cage, “oskarovac” čiji je nedavni nedostatak izbirljivosti kod filmskih projekata rezultirao nizom katastrofa koje su torpedirale njegovu raniju reputaciju. Kada se Cage ispred kamere postavi zajedno s Nicole Kidman – za koju se također čini da su najbolji dijelovi karijere iza nje – a ispred kamere stoji Joel Schumacher, osoba koja je Warner Bros. natjerala da ponovno stvara Batmanovu franšizu, možda i ne iznenađuje da njegov najnoviji projekt, triler Trespass (preveden kao Taoci) završio gotovo bez kino-distribucije u Sjevernoj Americi i s kritikom koja ga je dočekala na nož.

Cage u filmu tumači lik Kylea Millera, trgovca dijamantima čija se radoholičarska predanost poslu isplatila, barem ako je suditi po luskuznoj kući gdje će odigrati najveći dio radnje. Građevinu koja bi dovela slinu na usta mnogim tajkunima i koja još nije u potpunosti dovršena je, pak, djelomično projektirala njegova supruga i arhitektica Sarah (Kidman). Međutim, nije sve savršeno u tom raju; Sarah se osjeća zapostavljeno, a tinejdžerskoj kćeri Avery (Liberato) nije problem da, kao tipična buntovnica, prkosi roditeljima i iskrade se iz kuće radi tulumarenja sa svojim razmaženim vršnjacima. Međutim, svi ti problemi postaju ništavni kada se Kyle i Sarah suoče s bandom maskiranih razbojnika koja im upadne u kuću i traži šifru od sefa gdje vjeruju da Kyle drži dijamante. Kyle, međutim, odbija dati šifru, jer je uvjeren kako će nakon toga on i žena biti smaknuti. Umjesto toga pokušava pregovarati sa razbojničkim vođom (Mendelsohn) koji će uz uobičajene prijetnje i mučenja svoju žrtvu pokušati slomiti i psihološkim manipulacijama.

“Normalna” obitelj koju kriminalci kao taoce zatoče u vlastitom domu je motiv koji filmaši koriste dugo vremena, te se teško može očekivati da scenarij debitanta Karla Gajduseka ponudi nešto posebno originalno. Taoci nimalo ne bježe od klišeja koji služe za dramske obrate – bilo da su to razotkrivene obiteljske tajne, bilo da je to heterogenost motiva i karaktera članova razbojničke bande. Također se obilato koristi i princip Čehovljeve “puške na zidu”, odnosno naizgled nepotrebni detalji koji će protagonistima dobro poslužiti prilikom frenetičnog raspleta. Gledatelji koji u scenariju budu tražili odraz današnje ekonomske krize, odnosno kritiku života iznad vlastitih mogućnosti, vjerojatno će je pronaći, iako to ni Gajduseku ni Schumacheru vjerojatno nije bila namjera.

Schumacher nikada nije pokazivao neku naročitu sklonost suptilnosti, ali ovaj put se pobrinuo da film – koji bi se komotno mogao adaptirati i kao kazališna predstava – izgleda spektakularno, uključujući poslovično korištenje kadrova snimljenih iz helikoptera. Taocima je, pak, dosta pomogla fotografija Andrzeja Bartkowiaka koja ih čini drukčijim od većine današnjih filmova. Schumacher je, s druge strane, pokazao iznenađujuće dobar smisao za ekonomičnost. Taoci su kratak film, upravo onako koliko trebaju biti, što omogućava frenetični tempo, a gledateljima razvoj radnje objašnjavaju spretno ubačeni flashbackovi.

Prijatno iznenađenje predstavlja i Cage, koji se ovaj put uglavnom suzdržao od iritantnog preglumljivanja; ta je dužnost, pak, prepuštena Jordani Spiro kao ženskoj članici razbojničkog tima. Ekranom, s druge strane, dominira australski glumac Ben Mendelsohn u ulozi kriminalca sasvim drukčijeg od onoga koga je tumačio u Animal Kingdom. Međutim, to što su Taoci nešto bolji od svoje reputacije je manje rezultat kvalitete filma koliko toga da su njegovi tvorci bili svjesni svojih ograničenja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Sumrak Saga: Praskozorje 1. dio (2011)

PRASKOZORJE 1. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART 1)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Peter Facinelli, Ashley Greene
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2011.
trajanje:  117'

Postoje filmovi koje kritičari mrze, postoje filmovi koje kritičari mrze iz dna duše i postoji serija filmova Sumrak sage. Tri godine koje su prošle od prvog Sumraka nisu mnogo poboljšale opću reputaciju franšize, a blagonaklonost neće izazvati ni to da je na red za ekranizaciju došao posljednji od četiri romana Stephenie Meyer. Producenti su se, naime, ugledali na filmsku seriju o Harryju Potteru te je tako Praskozorje podijeljeno na dva dijela koja će u kina doći u razmaku od godinu dana, učinivši tako filmsko iskustvo Sumraka nešto dužim i, za one koji ga ne vole, mnogo napornijim.

Radnja započinje događajem koji bi u tradicionalnim holivudskim filmovima predstavljao sretan završetak – vjenčanjem dvoje protagonista. Nakon što je njihova ljubav uspjela preživjeti brojna iskušenja, gimnazijalka Bella Swan (Stewart) i vampir Edward Cullen (Pattinson) svoju vezu krune spektakularnom ceremonijom nakon koje slijedi medeni mjesec u Brazilu. Tamo će brak, na Bellino inzistiranje, biti konzumiran iako ju je muž upozorio da fizički odnos s vampirom može biti poguban po ljudsko biće. Ubrzo nakon toga Bella iznenada shvati da je trudna. Njeno dijete je, pak, ljudsko-vampirski hibrid koji se hrani tijelom vlastite majke, te dr. Carlile (Facinelli), vampirski liječnik i Edwardov mentor, mora koristiti svoje vještine ne bi li spasio Bellin život. Vijest o tajanstvenom stvorenju u Bellinom tijelu pak uznemiri lokalno pleme vukodlaka koji odlučuju ukloniti taj problem, čak i po cijenu sukoba s Cullenovim vampirskim klanom. Jacob Black (Lautner), mladi vukodlak koji je oduvijek bio zaljubljen u Bellu, morat će učiniti sve da spriječi katastrofu.

Saga o Sumraku pokazuje koliko nekadašnja autorska teorija Novog Hollywooda ima malo veze s današnjom holivudskom praksom. Iza kamere su se dosad izmijenila četiri režisera, a sva četiri Sumraka sliče jedan na drugi i, s izuzetkom prvog koga je režirala Catherine Hardwicke, ne odaju nikakvu posebnu osobnost ili kreativnost. Bill Condon, koji se u svojoj filmografiji ima i ozbiljan lov na “Oscare” s Komadima iz snova, najzvučnije je od svih režiserskih imena, ali se usprkos reputaciji nije usudio dovesti u pitanje zadane parametre, uključujući nenadahnuti scenarij Melise Rosenberg koji ropski prati predložak. To znači i da ovo izdanje Sumraka ima isti problem koji su imala prethodna tri – očajni dijalozi te krajnje antipatični i isprazni likovi, uključujući dvoje glavnih protagonista. Dijelom zbog toga što njegov lik, za razliku od druga dva člana nekadašnjeg ljubavnog trokuta, pokazuje nešto nalik na emocije, Taylor Lautner se u usporedbi s Kristen Stewart i Robertom Pattinsonom ovdje doima kao reinkarnacija Marlona Branda.

Uz nezanimljive i uglavnom potrošene likove Praskozorje napornim čini i umjetno razvučeni zaplet, kao i to da je Condon potencijalno najintrigantnije događaje iz književnog predloška – konzumaciju ljubavne veze i njen (ne)očekivani rezultat – prikazao na banalan i krajnje nezanimljiv način. Pri tome kao izgovor ne mogu poslužiti čak ni vjernost konzervativnom svjetonazoru Stephenie Meyer niti cenzorsko-komercijalni obziri producenata ovisnih o adolescentskoj populaciji “twiharda”. Kada se svemu tome dodaju i razočaravajući specijalni efekti, gledateljima ostaje tek slabašna nada da su Condon i producenti svoje glavne adute sačuvali za završni dio sage. Tu nadu bi, pak, mogla ugasiti i spoznaja da se tvorci Sumraka dosad baš i nisu morali pretjerano truditi, odnosno da, ma koliko ovaj film bio loš, zapravo i ne predstavlja nikakvo razočaranje. Još više razloga za neugodu daju i vijesti da ova franšiza – oličenje svega što ne valja u današnjem Hollywoodu – postaje novi komercijalni model američke filmske industrije, pa tako na proljeće dolazi Hunger Games, ekranizacija omladinskog romana Suzanne Collins za koju se govori da je “novi Sumrak“. Bude li zbilja tako, i nakon Praskozorja će kritičarima padati mrak na oči.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Besmrtnici (2011)

BESMRTNICI 3D
(IMMORTALS)
uloge: Henry Cavill, Freida Pinto, Mickey Rourke, Stephen Dorff, Luke Evans
scenarij: Vlas Parlapanides & Charley Parlapanides
režija: Tarsem Singh
proizvodnja:  Relativity Media/Universal, SAD, 2011.
trajanje:  110'

Immortals 2011 Still - Henry Cavill — (izvor: crumpledMAG)

Povijest je ponovno pokazala smisao za šalu, barem kada je u pitanju najnoviji holivudski blockbuster. Besmrtnici, ostvarenje koje bi po svojoj prirodi trebalo predstavljati negaciju svega vezanog uz stvarni život, ima zaplet koji kao da je prepisan s današnjih naslovnica. Radnja je smještena u Grčku čiji su žitelji prisiljeni pretrpjeti neopisiva poniženja i stradanja, a sve zbog nedokučivih spletki udaljenih moćnika i gospodara univerzuma koji prijete apokaliptičnim bacanjem svijeta u vječnu tamu.

Naravno, scenarij braće Vlasa i Charleya Parlapanidesa nije u vidu imao sadašnjost, pa se tako umjesto Papandreoua, Merkel, Sarkozy, eurokrata i bankara kao protagonisti pojavljuju likovi iz grčke mitologije. Glavni lik je Tezej (Cavill), skromni ali stameni seljačić čije je rodno mjesto postalo žrtvom osvajačkih hordi okrutnog kralja Hiperiona (Rourke) koji namjerava osvojiti ne samo cijelu Grčku, nego započeti rat protiv olimpskih bogova. Hiperion kao vojsku namjerava iskoristiti Titane zatočene u unutrašnjosti planine Tartar, koje su tamo smjestili Zeus (Evans) i drugi bogovi. Njih može osloboditi Epirov luk čiju lokaciju zna jedino svećenica-proročica Fedra (Pinto).

Motivi grčke mitologije su posljednjih godina prilično popularni u Hollywoodu, a što su ciničniji promatrači skloni protumačiti time da studijima donose gotove zaplete nalik na one o stripovskim superherojima, ali za koje ne moraju otkupljivati autorska prava. Njihovo oživotvorenje na velikom platnu, koje sada, kao i kod Besrmtnika, uključuje i obvezni 3D tretman, međutim, obično nije davalo previše dobre rezultate, pri čemu se ističe prošlogodišnji Sudar titana. I Besmrtnici će zbog toga kod gledatelja izazvati svojevrsni “deja vu” efekt, ali i zbog toga što po svom stilu, pogotovo u scenama borbi, ponekad podsjećaju na Snyderov 300. S druge strane, stil filma je prilično osoban i prepoznatljiv, a što se ima zahvaliti režiseru Tarsemu Singhu, poznatom po spotu Losing My Religion grupe R.E.M. Singh, koji za razliku od Snydera nije bio sputan stripovskim predloškom, svojoj je mašti pustio na volju, te je film prepun dojmljivih prizora, često inspiriranih renesansnim slikama, koji će daleko prije ostati u sjećanju od scena borbi. Tako se ističe i Singhova odluka da, u skladu s starogrčkim idejama o božanskoj prirodi ljepote, uloge olimpijaca dodijeli supermodelima, pa je tako Australki Isabel Lucas pripalo da tumači ulogu Atene, božice mudrosti. Singha se, također, može pohvaliti i zbog prilično domišljatog načina na koji je objasnio podrijetlo legende o labirintu i Minotauru, iako je ta scena jedna od najbrutalnijih i najnasilnijih u inače prilično nasilnom filmu.

Singhova vještina, s druge strane, je samo donekle mogla kompenzirati ozbiljne nedostatke scenarija. Dok se prilično ležeran odnos prema antičkom predlošku može i shvatiti, dotle je neoprostivo kako su braća Parlapanides film napunili krajnje klišejiziranim likovima i situacijama. Henry Cavill, budući tumač uloge Supermana, tako daleko više pokazuje svoje tijelo nego neke posebne glumačke vještine u jednostavnom liku Tezeja. U slučaju Freide Pinto se, pak, impresivnijom čini scena u kojoj se pojavljuje pokrivena čadorom nego u kojoj – naravno, uz pomoć dublerke – pojavljuje gola. Lik lopova Stavrosa, koga tumači inače uvijek pouzdani Stephen Dorff, je potpuno nepotreban. Kao i obično, negativci su ti koji ovakve filmove čine zanimljivim, a za to se pobrinuo Mickey Rourke, očigledno dobro raspoložen za tumačenje krvožednog psihopata.

Ni on, međutim, neće spriječiti razočaranje koje gledateljima pruža završnica u obliku razvučene bitke koja reciklira slične scene iz drugih, daleko uspješnijih filmova, kao i konfuzni i nimalo katartički rasplet. Besmrtnici publiku ipak zaslužuju, makar kao demonstracija sjajnog, iako ne uvijek dobro korištenog talenta.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Avanture Tintina: Tajna jednoroga (2011)

AVANTURE TINTINA 3D: TAJNA JEDNOROGA
(THE ADVENTURES OF TINTIN: THE SECRET OF THE UNICORN)
uloge: Jamie Bell, Andy Serkis, Simon Pegg, Nick Frost, Daniel Craig
scenarij: Steven Moffat, Edgar Wright & Joe Cornish
režija: Steven Spielberg
proizvodnja:  Amblin/Nickleoden/Paramount/Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  110'

On je najugledniji, najutjecajniji i najmoćniji filmaš u Hollywoodu i njegova riječ je zakon, ali posljednjih godina se nemali broj filmofila počeo pitati “gdje je nestao Spielberg”. Pri tome se ne misli na kasnijeg Spielberga koji je u lovu na Oscare evocirao Holokaust, osuđivao robovlasništvo i mirio Izrael s Palestincima, nego na onog ranijeg Spielberga, tvorca Ralja, E.T.-ja i drugih filmova kojima je ovog ljeta njegov učenik J.J. Abrams odao počast filmom Super 8. Izgleda da je to pitanje počeo postavljati i sam Spielberg. Nakon što je nešto od svoje stare zabavljačke “magije” pokušao obnoviti s novim nastavkom Indiane Jonesa, ista mu je franšiza poslužila i kao posredna inspiracija za najnovije ostvarenje

Otimači izgubljenog kovčega, prvi film te serije, je prije tri desetljeća privukao pažnju Georgea Remija alias Hergea, belgijskog strip-crtača, koji je u pustolovinama Indiane Jonesa pronašao dosta sličnosti sa svojim slavnim likom Tintinom. Herge je kontaktirao Spielberga i uvjerio ga kako je upravo on idealna osoba da bi Tintina preveo na veliki ekran. Spielberg je na kraju to učinio, ali tek nakon što se razvila dovoljno dobra tehnologija za pretvaranje strip-likova u trodimenzionalne likove na filmu. Rezultat je ostvarenje koje su američki distributeri, znajući kako Tintin nije tako poznat s onu stranu Velike bare, u kina prvo poslali u Europi, gdje Hergeov strip uživa kult-status.

Spielberg se po prvi put u karijeri odlučio za režiju animiranog filma, pri čemu je korištena tzv. motion capture tehnika, odnosno živi glumci računalno transformirani u animirane likove. Jamie Bell tako tumači naslovni lik, mladog reportera koji zajedno sa svojim psom Čupkom putuje svijetom 1930-ih nastojeći riješiti razne misterije. Jednu od njih predstavlja tajanstvena maketa jedrenjaka koju je iz Tintinovog ureda ukrala banda kriminalaca na čelu s profesorom Saharinom (Craig). I sam Tintin se nađe u nevolji iz koje će ga izbaviti vječno pijani, ali dobronamjerni morski vuk kapetan Haddock (Serkis).

Ako je Spielbergu cilj bio eksperimentiranje s novim filmskim tehnikama, u Tintinu je u tome imao popriličnog uspjeha. Čak i gledatelji koji film budu gledali u dvije dimenzije će biti impresionirani načinom na koji je veliki holivudski majstor oživotvorio popularni strip, odnosno napravio likove koji su istovremeno igrani i animirani. Mnoge scene izgledaju uvjerljivo, a istovremeno i nezamislivo kada bi ih se pokušalo napraviti na “čistom” animacijom ili glumom. U tome se možda najviše ističu akcijske scene, u kojima Spielberg kao da želi dokazati da se s novom tehnologijom može nositi daleko bolje od svojih mlađih kolega, odnosno da je on još uvijek u stanju činiti ono što, na primjer, Michael Bay ne može i nikada nije mogao. Lijep primjer za to predstavlja scena jurnjave u marokanskoj kasabi koja će mladim nadobudnim filmašima nabiti komplekse i zbog toga što je cijela snimljena u jednom kadru.

Iako će mlađi gledatelji, kojima je ovaj film prvenstveno namijenjen, bez svake sumnje u njemu uživati, onima starijima će usporedbe s Indianom Jonesom – neumitne i zbog sličnog vremena radnje – opet izazvati žal za “dobrim starim” Spielbergom koji se negdje zagubio. Razlog se najviše može pronaći u scenarističkom predlošku koji je naslovnog junaka učinio uglavnom bezličnim i nezanimljivim. Ni glavni negativac, koga tumači Daniel Craig, ne izgleda pretjerano dojmljivo. Dojam na kraju spašava Andy Serkis, kojemu su računalni likovi postali specijalnost, i čiji lik vješto balansira između humora i patetike.

Tintin na kraju završava tako da ostavlja prostor za novi nastavak, koji bi trebao napraviti novozelandski CGI-čarobnjak Peter Jackson koji možda ima najbolje izglede za titulu “Spielberga poslije Spielberga”.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

Your message has been sent

RECENZIJA: Vrijeme je novac (2011)

VRIJEME JE NOVAC
(IN TIME)
uloge: Justin Timberlake, Amanda Seyfried, Cillian Murphy, Vincent Karthesier, Matt Bomer
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccol
proizvodnja:  20th Century Fox, SAD, 2011.
trajanje:  110'

In Time Protagonist — (izvor: c23652002)

“Kreativnost” domaćih distributera u prevođenju naslova je, za promjenu, u slučaju Vrijeme je novac, poslužila svrsi, jer prijevod, za razliku od originalnog “In Time”, sažima glavni koncept ovog SF-filma. Radnja je naime, smještena u budući svijet gdje je tehnološki napredak omogućio besmrtnost i vječnu mladost, ali istovremeno stvorio opasnost od prenaseljenosti i trošenja ograničenih resursa. Slično kao i u Loganovom bijegu, rješenje je brutalno jednostavno – svakome nakon navršene 25. godine počinje odbrojavati genetski ugrađen sat koji ostavlja godinu dana života. “Kvaka” je u tome da se taj rok može produžiti, ali i skratiti u zamjenu za razne robe i usluge. U tome su neki spretniji od drugih, pa su s vremenom akumulirali geološke epohe, a drugi su sretni ako u jednom danu uspiju zaraditi za sljedeći dan života.

Među potonje spada i protagonist Will Salas (Timberlake), siromašni radnik koji živi u getu i čijoj pažnji ne može promaći velikodušni bogataš Henry Hamilton (Bomer), koji doslovno svojim životom plaća piće sirotinji u baru. On Willu kao nagradu za spas od lokalnih kriminalaca pokloni stoljeće života prije nego što će sam izvršiti samoubojstvo. S tako stečenim bogatstvom Will odlazi u bogatašku zonu i upoznaje luksuz i način života o kome je mogao samo sanjati. Neobični došljak, koji ne krije prijezir prema bogataškoj klasi, pak, privuče pažnju bogataške kćeri Sylvie Weis (Seyfried); ona Willu poslije postaje talac kada ga pod optužbom za Hamiltonovo ubojstvo počne progoniti neumoljivi policajac Leon (Murphy).

Novozelanđanin Andrew Niccol, poznat po hvaljenoj Gattaci i kao scenarist Trumanovog showa, još jednom je pokazao shvaćanje SF-a kao žanru intrigantnih ideja. Zamisao da se vrijeme koristi kao novac nije baš previše nova ni originalna, ali ju je Niccol ovdje obradio na prilično aktualan način, odnosno kao alegoriju na neke probleme suvremenog svijeta. U njegovoj viziji tehnologija vječne mladosti društvo dijeli na sićušnu besmrtničku elitu i obespravljene i izrabljivane mase smrtnih siromaha, slične onim “99 %” u čije se ime danas okupira Wall Street; protagonist je, pak, prikazan kao revolucionar koji će se društvenoj nepravdi suprotstaviti “eksproprijacijom eksproprijatora” odnosno preraspodjelom društvenog bogatstva.

Na žalost, kao i povijesni pokušaji da se na Marxovu dijagnozu nadoveže odgovarajuća terapija, Vrijeme je novac bolje izgleda u teoriji nego u praksi. Niccolov film je najbolji kada gledatelja upoznaje s distopijskim svijetom budućnosti; u oko upadaju i “insajderske” šale, odnosno Niccolov komentar holivudske opsjednutosti mladošću, pa tako 28-godišnja Olivia Wilde glumi majku lika kojeg glumi 30-godišnji Justin Timberlake. Kada se pak na tom temelju trebaju sagraditi zaplet i likovi, Niccol se potpuno gubi u hrpi klišeja, napunivši radnju nepotrebnim akcijskim scenama, a protagonista nimalo uvjerljivim superjunakom. Još je tragičnija situacija s Amandom Seyfried, od čije loše odabrane frizure gore izgleda samo potpuni nedostatak “kemije” s inače solidnim Timberlakeom. Još je gora stvar s negativcima – Vincent Kartheiser kao Sylvijin otac samo reciklira svoj lik iz Momaka s Madisona; Alex Pettyfer je potpuno promašen kao gangster, a Cillian Murphy ne može učiniti mnogo s nedovoljno oblikovanim likom opakog uličnog policajca. Niccol također pokazuje nedostatak osjećaja za ritam, pa se film čini predugim, odnosno pokušajem da se epizoda Zone sumraka nasilno razvuče u cjelovečernji format.

Iako Niccolu ovo nije prvi put da upropasti potencijalno intrigantnu ideju (S1mone je bila mnogo gora) i iako se, zbog sjajne fotografije Rogera Deakinsa i “retro” scenografije, kostima i rekvizita ne može reći da Vrijeme je novac dobro ne izgleda, gledatelji će po izlasku iz kina imati razloga zažaliti i za utrošenim vremenom i novcem.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 1. studenog 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Tri mušketira (2011)

TRI MUŠKETIRA
(THE THREE MUSKETEERS)
uloge: Logan Lerman, Milla Jovovich, Matthew Macfadyen, Ray Stevenson, Luke Evans, Christoph Waltz, Orlando Bloom
scenarij: Andrew Davies & Alex Litvak
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja:  Impact Pictures/New Legacy/Constantine Film, SAD/UK/Njemačka/Francuska, 2011.
trajanje:  110'

Malo koje književno djelo uživa takvu popularnost kao predložak za filmove kao što je to slučaj s Tri mušketira. Roman Alexandrea Dumasa je filmašima pružio dobitnu kombinaciju melodrame, akcije i egzotičnih kostima, i to duže od jednog stoljeća. Među brojnim ekranizacijama se kao najuspjelija ističe dvodijelni britanski spektakl Richarda Lestera iz 1970-ih. Njega je, između ostalog, kao svoj uzor naveo i Paul W. Andreson čija su se Tri mušketira upravo pojavila u našim kinima.

Već na samom početku novog filma, pak, postaje jasno da Andersonu uzor nije predstavljalo Lesterovo inzistiranje na povijesnoj autentičnosti. Nakon uvoda s prilično “kreativnom” političkom kartom Europe s početka 17. stoljeća slijedi uvodna sekvenca u kojoj su naslovni junaci – francuski kraljevski mušketiri Athos (Macfadyen), Aramis (Evans) i Porthos (Stevenson) – prikazani kao elitni tim obavještajaca koji u Veneciji krade Da Vincijeve planove za izradu zračnih brodova. Akcija, međutim, propada zbog izdaje Milady De Winter (Jovovich), koja je iste planove predala beskrupuloznom engleskom vojvodi od Buckinghama (Bloom). Godinu dana kasnije iz Gaskonje u Pariz putuje mladi d’Artagnan (Lerman) kako bi se priključio mušketirima. Tamo će biti upetljan u sukob mušketira s vlastohlepnim kardinalom Richelieuom (Waltz) i dvorske spletke koje prijete bacanjem Europe u apokaliptički rat.

S obzirom da se holivudske ekranizacije Tri mušketira u prosjeku snimaju svako desetljeće-dva, Andersonu je glavni zadatak trebao biti da stari predložak obradi na novi način. Već na temelju trailera su mnogi zaključili da se Anderson malo previše potrudio, natrpavši svoj film akcijskim scenama u kojima umjesto mačevanja i akrobacija glavnu atrakciju čine eksplozije, CGI i “slow motion”. Oni još zlobniji su u letećim brodovima pronašli “proziran” pokušaj da se pokuša izmusti koji dodatni dolar od publike koja je megahitom bila učinila Pirate s Kariba. Još “prozirnijim” se čini i korištenje 3D tehnologije – danas jednog od glavnih komercijalnih aduta u Hollywoodu – iako je, doduše, Anderson sa njom već imao iskustva u posljednjem nastavku Resident Evila. Ono što je “najprozirnije” je, pak, “neočekivani” obrat u epilogu filma, ubačen zato da stvori manevarski prostor za eventualni nastavak, a kojeg je malo iskusniji i ciničniji gledatelj mogao prepoznati “na kilometar”.

Usprkos silovanju europske povijesti i anakronističkom trpanju tehnologije, pa i pojedinih ličnosti, par stoljeća prije svog vremena, scenarij Andrewa Daviesa i Alexa Litvaka se, barem u sredini filma, doima prilično vjernim predlošku, a ponekad sebi dozvoli i koji lucidni trenutak u pauzama frenetične akcije. Prije svega se to odnosi na karakterizaciju, iako je jasno da su, na primjer, Logan Lerman i Gabriel Wilde (u ulozi d’Artagnanove ljubavi Constance) angažirani zbog izgleda, pa i nemaju prilike za glumački talent, a Andersonova supruga Milla Jovovich reciklira ulogu Alice iz Resident Evila. Trojka koja tumači mušketire je, pak, obavila solidan posao, isto kao i Waltz kao spletkarski kardinal. Osvježenje predstavlja Orlando Bloom koji očigledno uživa u rijetkoj prilici da tumači negativca, kao i gotovo neprepoznatljivi Mads Mikkelsen. Najprijatnije iznenađenje predstavljaju Freddie Fox – još jedan izdanak ugledne britanske glumačke obitelji – koji glumi frustriranog kralja-tinejdžera i Juno Temple kao njegova supruga. S druge strane, pokušaj da se humor u filmu maksimira korištenjem lika sluge Plancheta se čini isforsiranim.

Dodatnu atrakciju filma čine njemačke lokacije koje uspješno “glume” baroknu Francusku, dojmljivi interijeri tadašnjih palača, kao i prilično zanimljivi kostimi, na što će gledateljima pažnju skrenuti česti dijalozi na temu mode. Sve to, međutim, nije dovoljno da popravi općio dojam o Tri mušketira – filmu koji publiku može zadovoljiti samo ako od njega malo što prethodno očekuje.

OCJENA:4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Elitne ubojice (2011)

Killer Elite (film) — (izvor: Wikipedia)

ELITNE UBOJICE
(KILLER ELITE)
uloge: Jason Statham, Clive Owen, Robert de Niro, Yvonne Strachovsky, Dominic Purcell
scenarij: Matt Shering
režija: Garry McKendry
proizvodnja: Ambience Entertainment/Omnilab Media, SAD/Australija, 2011.
trajanje:  116'

Hollywood danas pravi remakeove od svega i svačega, pa na prvi pogled nije izgledalo kao neko iznenađenje kada se u kinima pojavio film s originalnim naslovom Killer Elite. Taj je naslov gotovo identičan The Killer Elite (na ovim prostorima prevođenom kao “Elita ubojica”), akcijskom trileru Sama Peckinpaha iz 1975. godine. Riječ “The”, međutim, predstavlja važnu razliku, pa će filmofili na kraju biti iznenađeni kada shvate da nije riječ o remakeu nego o ekranizaciji The Feather Men (“Pernati ljudi”), kontroverzne knjige Sir Ranulfa Fiennesa, britanskog pustolova i bivšeg specijalca, navodno temeljene na stvarnim događajima vezanim uz njegovu karijeru u SAS-u za vrijeme hladnog rata.

Radnja se odvija početkom 1980-ih, a glavni protagonist je Danny Bryce (Statham), britanski plaćeni ubojica koji kao član elitne grupe najamnika obavlja prljave poslove sve do trenutka kada mu se probudi savjest i odluči da je s ubijanjem gotovo. Idiličan život na australskoj farmi s prelijepom djevojkom Anne (Strachovsky) je prekinut kada dozna kako je njegov mentor i najbolji prijatelj Hunter (De Niro) zatočen od strane prognanog omanskog šeika. Hunteru će život biti pošteđen jedino ako Danny za šeika obavi posao “sređivanja računa” iz doba građanskog rata u kome su britanski “savjetnici” iz SAS-a pobili šeikove sinove. Dannyjev je zadatak pronaći i ubiti trojicu odgovornih specijalaca. Danny i njegova mala grupa suradnika se pri toj misiji suočiti ne samo sa nizom tehničkih poteškoća, nego i s “Pernatim ljudima”, tajnom organizacijom bivših pripadnika SAS, čiji je član Spike Logan (Owen) odlučan u namjeri da zaštiti ili barem osveti svoje kolege.

S obzirom na to koliko je često Jason Statham tumačio glavne uloge “opakih” profesionalaca i na to da su se sve one s vremenom počele stapati u jedan veliki iritantni klišej, glavni zadatak tvoraca Elitnih ubojica je bio taj da u film ubace neki detalj koji će ga učiniti posebnim. Jedan od tih trikova je bio da Stathamu na ekranu i na plakatu društvo prave velike zvijezde. To što je jedna od njih Clive Owen se ispostavilo kao dobar potez; s obzirom da je i taj glumac tumačio “stathamovske” likove, protagonist je dobio više nego dostojnog suparnika, pa se gledatelje do samog kraja može držati u neizvjesnosti po pitanju ishoda njihovog sukoba. Robert De Niro, pak, nije bio tako sretno rješenje; njegov je lik potrošen i, zapravo se malo pojavljuje na ekranu, a i lik mu je maksimalno klišejiziran. Veliki glumac se sada nalazi otprilike u istoj poziciji gdje je bio Sean Connery prije dvadesetak godina; nakon što je osigurao status filmskog besmrtnika, ostatak karijere može snimati “šrot” filmove i tako financirati svoj voljeni festival u Tribeci. Bolje nije prošla ni Yvonne Strachovsky u rutinskoj ulozi protagonistove djevojke. Dominic Purcell je, s druge strane, mnogo zanimljiviji u ulozi Dannyjevog pomoćnika kome je scenarij udijelio i vjerojatno najbolju repliku u cijelom filmu.

Scenarij Matta Sheringa je, s druge strane, napravio dobru stvar smještanjem radnje na početak 1980-ih. Ne samo što je time u prologu na poluironičan način stvorene paralele između tadašnjeg i sadašnjeg kriznog doba, nego je i stvorena prilika da sjevernoirski režiser Gary McKendry demonstrira domišljatost u svom cjelovečernjem debiju. Elitne ubojice, snimane uglavnom u Australiji (koja je “glumila” europske metropole), krasi mračni “retro” izgled, a iz današnje perspektive je prilično zanimljivo gledati protagoniste koji u džekbauerovskom stilu operiraju po različitim kontinentima bez pomoći mobitela i računala. Pozitivan dojam koja je stvorila briga o takvim detaljima je, s druge strane, kompromitiran inzistiranjem na kao lopatom nabacanim akcijskim scenama u kojima je od kvalitete važnija kvantiteta. Iako će vjerojatno ljubitelje filmske akcije koji ne traže previše, Elitne ubojice ostavljaju dojam rutinerskog ostvarenja koje je uz samo malo truda moglo biti mnogo bolje.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 18. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Čuvar zakona (2011)

ČUVAR ZAKONA
(THE GUARD)
uloge: Brendan Gleeson, Don Cheadle, Katarina Čas, Liam Cunnigham, Fionnula Flanagan
scenarij: John Michael McDonagh
režija: John Michael McDonagh
proizvodnja: Reprisal Films, Irska/UK, 2011.
trajanje:  95'

Globalna kriza je uzdrmala i mnogo veće “igrače”, pa je bilo jasno da će stradati i mala Irska, koja se od “keltskog tigra” pretvorila u PIIGS-ovsku krepanu mačku odakle mlado stanovništvo bježi kako nije bježalo od vremena Krumpirske gladi. Srećom, Smaragdni otok se još uvijek može pohvaliti velikim brojem talenata koji su ga, između ostalog, učinili filmskom velesilom, iako se taj status još uvijek više odražava kroz koprodukcije i legije irskih glumaca u prestižnim holivudskim i britanskim ostvarenjima. Samih irskih filmova je, pak, relativno malo, pa bi dolazak jednog od njih – crne komedije Čuvar zakona – u hrvatska kina trebao privući određenu pažnju.

Originalni naslov predstavlja igru riječi, temeljenu na izrazu “Garda” koji u Irskoj označava tamošnju policiju. Toj organizaciji pripada i protagonist Gerry Boyle (Gleeson) sredovječni narednik zadužen za čuvanje reda i zakona u zabačenom gradiću na obali Atlantika. Posao ne izaziva velika uzbuđenja, što Boyleu sasvim odgovara, s obzirom da on sam ima prilično ležeran stav prema zakonu, odnosno prakticira životni stil s mnogo alkohola, droge i prostitutki. Idilu, pak, prekine dolazak novog partnera Aidana McBridea (Keenan), koji isto tako koincidira s bizarnim umorstvom koje je Boyle prisiljen istraživati. Uskoro se ispostavi da to ima veze s bandom međunarodnih narko-krijumčara čije je hvatanje cilj crnog agenta FBI Wendella Everetta (Cheadle).

Ako se nekome od gledatelja prezime scenarista i režisera Johna Michaela McDonagha učini poznatim, za to postoje najmanje dva razloga. Prvi je u njegovom radu na scenariju za australski film Ned Kelly s Heathom Ledgerom u glavnoj ulozi. Drugi je u tome što mu je brat Martin McDonagh, koji se smatra jednim od najvećih živućih irskih dramatičara, isto tako poznat i po hvaljenom crnohumornom filmu Kriminalci na godišnjem. U potonjem je jednu od glavnih uloga igrao Brendan Gleeson, jedan od danas najuglednijih irskih glumaca i najprepoznatljivijih karakternih glumaca na svijetu.

Gleeson, kome je ova niskobudžetna produkcija predstavljala jednu od rijetkih prilika da tumači glavnu ulogu, posla se prihvatio s priličnim entuzijazmom. Rezultati se vide i u tome što gledatelji brzo stječu simpatije za lik čije ponašanje predstavlja antitezu svega što bi trebao biti standard policajca u jednoj “urednoj” europskoj državi, a čiji bi “politički nekorektni” vokabular u stvarnom životu izazvao lavinu priopćenja i prosvjeda udruga za građanska prava. Gleeson je svojom izvedbom glatko zasjenio ostatak glumačke ekipe, uključujući i uvijek pouzdanog Dona Cheadlea, inače izvršnog producenta, kao i slovensku glumicu Katarinu Čas.

Ono što najviše impresionira kod Čuvara zakona je, međutim, McDonaghov scenarij koji je priliku za takvo razmahivanje Gleesonovog talenta ugurao u scenaristički okvir zapleta koji se doslovno topi u klišejima policijskog žanra. McDonagh također uspješno balansira između humora i crnila, tako da Čuvar zakona ne izgleda kao kopija Eksplozivnih murjaka. Razlog je možda u tome što se parodiraju ne samo holivudske konvencije, nego i njihov “post-moderni” tretman, uključujući tarantinovske gangstere kojima omiljeni način kraćenja slobodnog vremena predstavljaju međusobne filozofske rasprave.

McDonagh se, pak, kao režiser manje spretan nego ispred kamere, pa se to, između ostalog, odražava i u tome da su mu daleko efektnije scene u interijerima nego u eksterijerima. Neke od njih, uključujući podzaplet s junakovom majkom (koju tumači ugledna irska glumica Fionnula Flanagan), bespotrebno produžuju minutažu. Čuvar zakona je usprkos tome izuzetno zabavno i kvalitetno ostvarenje, koji i našim filmašima može poručiti kako male kinematografije i niski budžeti mogu raditi velike stvari.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Koko i duhovi (2011)

KOKO I DUHOVI
uloge: Antonio Parač, Nina Mileta, Kristian Bonačić, Rakan Rushaidat, Almira Osmanović
scenarij: Daniel Kušan & Ivan Kušan
režija: Daniel Kušan
proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2011.
trajanje:  95'

Malo što kao film može eksploatirati urođenu ljudsku potrebu da prošlost promatra kroz ružičaste naočale. Par taktova jedne pjesme ili banalni rekvizit – sve to može biti dovoljno da veliki dio publike prenese u neki daleki svijet daleko brže i efektnije nego što bi to u stanju bili stotine milijuna dolara vrijedni specijalni efekti. Na žalost, danas takvih primjera filmske vještine ima sve manje, barem kada je u pitanju mainstream holivudska industrija. Razlog tome je što se kokice na kino-dvoranama najbolje prodaju djeci i adolescentima, dakle publici koju bi svaka asocijacija na svijet stariji od nekoliko godina ostavila potpuno ravnodušnom. Nostalgija, koja se po svojoj prirodi obraća starijoj publici, je stoga manje-više protjerana na male ekrane, pa je zato sve teže zamisliti nešto poput Momaka s Madisona na velikom platnu.

Neke druge kinematografije, odnosno one koje se temelje na državnom ili paradržavnom novcu koji ih čini teoretskim slobodnim od komercijalnih obzira, takve probleme ne bi trebale imati. To bi, na primjer, moglo važiti i za hrvatski film, čije je najpopularnije ostvarenje – Tko pjeva zlo ne misli – predstavljalo uspješno korištenje nostalgije u filmske svrhe par excellence. Na žalost, nastojanja da se publiku vrati u “bolju prošlost” u hrvatskom slučaju mogu biti suočena s određenim ograničenjima. Kao jedan od primjera za takva ograničenja bi mogao biti film Koko i duhovi, ekranizacija jedne od najpopularnijih dječjih knjiga u povijesti hrvatske književnosti.

Radnja započinje kada se naslovni junak – dječak Ratko Milić, poznat po nadimku “Koko” (Parač) – zajedno sa obitelji preseli iz rodnog mjesta Zeleni vrh u Zagreb. Obitelj se useljava u stan koji je do smrti pripadao škrtom, mizantropskom starcu zvanom Vincek, a čiji je jedini trag slika na zidu. Kokov novi prijatelj Zlatko (Bonačić), pak, je uvjeren kako je ugledao Vincekov duh; kada Vincekov duh jedne noći ugleda i sam Koko, odlučuje razriješiti misterij. U međuvremenu Kokov novi dom postane predmetom neobičnih događaja, ali i zanimanja nekih sumnjivih ljudi.

Ivanu Kušanu ovo nije prva ekranizacija njegovih djela; uz široj publici najpoznatijeg Čarugu se u njegovoj filmografiji mogu pronaći i adaptacije njegovih djela za djecu, pa je tako, na primjer, Koko već ukazao kao lik TV-serije Ljubav ili smrt. Ovaj put je, pak, iza kamere stajao njegov sin Daniel Kušan; suradnja dvije generacije Kušanovih se ovdje iskazala kroz zajednički scenarij, koji, predstavlja konceptualno najzanimljiviji, ali u izvedbi najproblematičniji dio filma.

Kušan, čija su redateljska iskustva uglavnom bila vezana uz televiziju, iskazao se vještim korištenjem relativno ograničenih financijskih sredstava, ali i nekih dosad nepoznatih talenata. To se prije svega odnosi na Dinka Appelta, čija glazbena partitura čini sve ne bi li gledatelja uvjerila da gleda Spielbergovu produkciju, a ne hrvatski film. Iako kvaliteta glume ponekad varira, mladi glumci se uglavnom mogu pohvaliti, a pogotovo Nina Mileta u ulozi Kokove sestre.

Ono što je ipak najzanimljivije kod Koka i duhova jest nastojanje da se napravi film i za današnju djece, ali i za njihove roditelje i djedove koji su originalni roman pročitali prije više od pola stoljeća. Radnja je tako smještena u Zagreb 1980-ih, pa će nostalgiji skloni gledatelji uživati u prepoznavanju niza detalja vezanih za to doba. Međutim, ti napori su kompromitirani iritantnim anakronizmom, odnosno znakovljem i nazivljem čuvara reda koje pripada današnjim, a ne vremenima One Čije Se Ime Ne Smije Spominjati. Ta se odluka možda može opravdati nastojanjem da se politika “makne iz butige” ili da se radnja pojednostavi dječjim gledateljima; ona, s druge strane, jasno pokazuje koliko je traumatična prošlost može sputati kreativnost inače talentiranih hrvatskih umjetnika.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 11. listopada 2011. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

← Back

	RECENZIJA: Crime Sce… o RECENZIJA: Teksaška polja smrt…
	Bela o RECENZIJA: Ubojstvo (Forbrydel…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 2,…
	RECENZIJA: Cardinal… o RECENZIJA: Cardinal (sezona 1,…
	RECENZIJA: Rogue Her… o RECENZIJA: Nesalomljivi (Unbro…