Kategorija: Film

RECENZIJA: Vječne zaruke (2012)

VJEČNE ZARUKE
(THE FIVE-YEAR ENGAGEMENT)
uloge: Jason Segel, Emily Blunt, Chris Pratt, Alison Brie, Rhys Ifans
scenarij: Jason Segel
režija: Nicholas Stoller
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 124 '

Ako danas mislite biti “cool”, onda na brak morate gledati kao patrijarhalnu, ugnjetavačku instituciju čije je vrijeme prošlo (osim ako brak nije između osoba istog spola, kada, pak, predstavlja vrhunsko dostignuće suvremenog doba). Stoga je prilično zanimljivo kako je ultraliberalni Hollywood prema tom tradicionalnoj instituciji zadržao više nego pozitivan stav, barem ako je suditi prema sadržaju romantičnih komedija gdje je upravo odlazak pred oltar cilj kojemu protagonisti sve moraju žrtvovati. Jedan od rijetkih primjera tog žanra koji se bavi onime što se događa nakon izrečenog “da” jesu Vječne zaruke koje je režirao Nicholas Stoller.

Scenarij Stollera i Jasona Segela, doduše, tom temom bavi posredno s obzirom da dvoje protagonista predstavljaju nevjenčani par koji žive zajedno. Radnja započinje u San Franciscu kada Tom Solomon (Segel), kuhar u elitnom restoranu, nakon godinu dana veze zaprosi studenticu psihologije Violet Barnes (Blunt). Ona s oduševljenjem pristaje i par objavljuje zaruke, ali će se niz okolnosti urotiti kako bi ih natjerao da odgađaju vjenčanje. Među njima je najvažnije to da je Violet primljena na prestižni postdoktorski studij u Michiganu; Tom zbog toga odlučuje prekinuti svoju uspješnu kulinarsku karijeru kako bi joj pravio društvo. Međutim, kada se nekoliko godina rastegne na nešto dulje razdoblje, Tom dobiva brojne razloge da zažali zbog svoje odluke; ne samo što je prisiljen živjeti u onome što izgleda kao provincijska zabit gdje ima malo potrebe za njegovim talentima, nego i Violet privlači sve veću pažnju svog šefa, profesora Wintona Childsa (Ifans).

Iskusniji gledatelji će bez većih problema u Vječnim zarukama prepoznati autorski potpis producenta Juda Apatowa, koji je upravo u žanru romantičnih komedija izgradio reputaciju jednog od rijetkih ikonoklasta suvremenog Hollywooda. To se ogleda ne samo u kočijaškom rječniku i eksplicitnom prikazu seksualnosti, nego i u mnogo ozbiljnijem, pa i mračnijem, pristupu životnim fenomenima, pa tako ovaj film u onome što prosječni hollywoodski proizvod prodaje kao “sretan završetak” zapravo vidi tek početak stalne i neravnopravne borbe s najgorim frustracijama. Tome je svoj doprinos dao i Jason Segel, koji talent za prikazivanje ranjivosti suvremenog muškarca u današnjem svijetu pokazuje i kao scenarist i kao tumač glavne uloge; u potonjem je spreman čak i odati hommage samom sebi u znamenitoj sceni s početka Preboljeti Sarah Marshall kada je i ranjivost i muškost prikazao na najeksplicitniji mogući način.

Segelu društvo, kao što je to već običaj kod Apatowljevih ostvarenja, pravi prilično raznorodna, ali i raspoložena glumačka postava. Među njima se najviše ističe engleska glumica Emily Blunt, koja se posljednjih nekoliko godina nametnula kao vrhunska komičarka koja je svojim talentom često spašavala filmove koji to uopće ne zaslužuju. U Vječnim zarukama to, pak, nije bilo potrebno; film vrlo dobro funkcionira i bez nje, jer je Segel film napunio živopisnim likovima, a režiser Nicholas Stoller (također stari Segelov i Apatowljev suradnik) vrlo dobro radio s upravo s glumačkom ekipom. Rhys Ifans tako u jednoj briljantnoj sceni uspijeva simpatičnim učiniti lik koji bi u tradicionalnom filmu ovog žanra bio negativac. Pravo je otkriće, međutim, Alison Brie u ulozi protagonističine sestre.

S druge strane, Vječne zaruke, kao i drugi Apatowljevi filmovi, pate od nedostatka čvrste narativne strukture, kao i sklonosti predugom trajanju, zbog čega kvaliteta humora zna varirati. Srećom, baš u trenucima kada radnja i likovi počinju izgledati dosadnima i predvidljivima, dolazi do kratkog, ali spasonosnog bljeska scenarističke lucidnosti koja ovaj film čini rijetkim, ali dragocjenim primjerom inteligentne hollywoodske zabave.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Zauvijek rock (2012)

ZAUVIJEK ROCK
(ROCK OF AGES)
uloge: Diego Boneta, Julianne Hough, Russell Brand, Paul Giamatti, Catherine Zeta-Jones, Tom Cruise
scenarij: Justin Theroux, Chris d'Alenzio & Allan Loeb
režija: Adam Shankman
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2012.
trajanje: 123 '

Teza da rock glazba predstavlja najprecijenjenije kulturno dostignuće 20. stoljeća danas možda i ne zvuči kao neoprostiva hereza. Fenomen koji se desetljećima slavio kao katalizator stvaranja jednog boljeg, ljepšeg i pravednijeg svijeta pretvorio se u sredstvo za punjenje džepova bogatih korporacija, odnosno onaj isti establishment kojeg je navodno trebao srušiti. A s vremenom je rock postao sve manje originalan, odnosno – barem sudeći po onome što nam serviraju masovni mediji – sveo se na sve iritantniju reciklažu desetljećima starog materijala. Možda najbolje u prilog tom, rock-nostalgičarima neprihvatljivoj, stavu može poslužiti Rock zauvijek, filmski mjuzikl koji se upravo pojavio u našim kinima.

Rock zauvijek je u svom originalnom obliku je nastao prije tri godine kao kazališna predstava, odnosno mjuzikl gdje su kao glazbeni brojevi poslužili najveći hitovi američke top-liste 1980-ih, odnosno ono što se tada smatralo suvremenom rock glazbom. Kao inspiracija za ovakav “džuboks mjuzikl” je svakako poslužio uspjeh Mama Mie, još jednog kazališnog mjuzikla gdje su priča i likovi napravljeni od najvećih hitova Abbe. U svojoj kazališnoj verziji, Rock zauvijek je također bio prilično uspješan, zaradivši nekoliko “Tonyja” i još uvijek neprekinute izvedbe na Broadwayju. Za neumitnu filmsku adaptaciju je, pak, angažiran Adam Shankman, režiser koji je uspješno adaptirao brodvejsku mjuzikl-verziju kultnog filma Lak za kosu, kao i režirao nekoliko epizoda TV-serije Glee.

Radnja je smještena u 1987. godinu, a protagonistica je Sherrie (Hough), mlada, naivna djevojka iz Oklahome koja dolazi u Los Angeles u nadi da će započeti pjevačku karijeru. Put je odvede na Sunset Strip, gdje pronalazi posao konobarice u legendarnom Bourbonu Clubu, jednom od najpopularnijih okupljališta rock glazbe. Jedan od uposlenika je i Drew (Boneta), mladić koji također sanja o karijeri rock-pjevača, a koji će joj postati dečko. Klub, koji vodi veteran Dennis Dupree (Baldwin) je, međutim u financijskim problemima koje dodatno pogoršava moralizatorska kampanja gradonačelnikove supruge (Zeta-Jones) protiv rockera koji kvare nedužnu losanđelesku dječicu. Dennisa od propasti može spasiti samo veliki koncert koji bi trebao održati legendarni, ali pomalo “izgubljeni” rocker Stacee Jaxx (Cruise).

“Džuboks mjuzikli”, bez obzira bili na pozornici ili na ekranu, pred svoje tvorce stvaraju ozbiljan izazov – kako od pjesama čiji tekstovi obično nemaju međusobne veze stvoriti čvrstu priču i likove. U slučaju kazališne verzije, Zauvijek rock je taj problem rješavao samoironičnim pristupom, pa su se tako glumci neposredno obraćali publici komentirajući radnju i glazbu. Filmska verzija je mnogo konvencionalnija, pa scenaristički odbor Justina Therouxa, Chrisa D’Arienza i Allana Loeba koristi klišeje o “dečku koji pronalazi curu” i zločestim moralizatorima koji klinčadiji nastoje pokvariti zabavu. Shankman se, pak, trudi desetine milijuna dolara uloženih u produkciju pokazati kroz prilično spektakularne, ali često nenadahnute i razvučene glazbeno-plesne brojeve, koji tek na trenutke odišu lucidnošću i zabavom.

Filmu ne pomaže ni glumačka postava vrlo raznolike kvalitete. Najbolju ulogu je odigrao Tom Cruise, savršeno utjelovivši arhetip autodestruktivnog i samoživog rock-idola. Njegov se lik, međutim, pojavljuje prekratko da bi popravio dojam koji daju izgledom impresivna Julianne Hough (pobjednica američkog “Plesa sa zvijezdama”), ali čije vokalne sposobnosti nisu na razini originalnih izvođača. Slična je stvar i s njenim partnerom Diegom Bonetom, koji je najuvjerljiviji u segmentima kada glumi člana bezličnog boy benda. Da je rock glazba onakva kakvom je ovaj film predstavlja, vječnost kojoj teži će kratko trajati.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. srpnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Lovci na glave (2011)

Hodejegerne
(izvor: Film_Poster)
LOVCI NA GLAVE
(HODEJEGERNE/HEADHUNTERS)
uloge: Aksel Hennie, Nikolaj Coster-Waldau, Synnøve Macody Lund, Elvind Sander, Julie Ølgaard
scenarij: Lars Gulmestad & Ulf Ryberg
režija: Morten Tyldum
proizvodnja: Friland/Yellow Bird Films/Nordisk Film, Norveška/Njemačka, 2011.
trajanje: 100 '

Skandinavske zemlje su dugo vremena bile prikazivane kao raj ili barem ideal kojem trebaju težiti manje prosvijećeni ili ekonomski uspješni dijelovi svijeta. S druge strane svaka utopija ima svoju mračnu stranu, pa i ona koja sadrži desetljeća mira, prosperiteta i luksuzne zatvore koje je Michael Moore prikazivao u svojim dokumentarcima. Da u skandinavskim zemljama sve nije baš tako bajno nekima je postalo jasno davno prije nego što je Anders Breivik Norvešku doveo na naslovne stranice CNN-a. Zasluge za to prije svega imaju autori kriminalističkih romana, kojima je prikaz naličja svojih zemalja donio međunarodnu slavu, te inspirirao tamošnje filmaše. Uspjeh Šveđanina Stiga Larssona je slijedio Norvežanin Jo Nesbø, čiji je roman Headhunters (Lovci na glave) adaptiran u izuzetno uspješan film Mortena Tydluma, koji se odnedavno može gledati i u domaćim kinima.

Protagonist je Roger Brown (Hennie), agent koji novači kadrove za direktorska mjesta norveških poduzeća. Njegov život se na prvi pogled čini savršenim – uz raskošnu kuću i ništa manje raskošnu suprugu Diane (Macody Lund), tu je i ljubavnica Lotte (Ølgaard) koja služi kao odmor od jednog i drugog. Održavanje takvog životnog stila, međutim, zahtijeva financijska sredstva koja Brownu ne može pružiti njegova redovna plaća, pa je stoga izgradio alternativnu karijeru provalnika specijaliziranog za krađu skupocjenih umjetnina, pri čemu kao mete služe upravo njegovi klijenti. Posljednji među njima je Clas Greve (Coster-Waldau), naočiti Nizozemac danskog podrijetla koji je napustio tvrtku specijaliziranu za proizvodnju elektronske opreme. Browna od Greveovog profesionalnog životopisa više zanima vrijedna Rubensova slika u njegovom posjedu. Kada je krene ukrasti, Brown će otkriti kako Greve održava ljubavnu vezu s Diane, a njegov vlastiti život dolazi u opasnost.

Lovci na glave publici, pogotovo u vrijeme kada na repertoaru dominiraju hollywoodski blockbusteri, pokazuju kako i kinematografije malih zemalja mogu proizvesti kvalitetna žanrovska ostvarenja. Scenarij Larsa Gulmestada i Ulfa Ryberga je prilično jednostavan, ali efektan, tako da ga se moglo ekranizirati i budžetom dovoljnmim za prosječni TV-film. Ono što ovo ostvarenje izdvaja jest vrlo dobra režija Mortena Tylduma, koji je već imao iskustva u ekranizaciji popularnih romana o privatnom detektivu Vargu Veumu, ali također i prilično dobra glumačka ekipa.

Međunarodnoj publici će od glumaca najpoznatije lice predstavljati Nikolaj Coster-Waldau, proslavljen po ulozi Jamieja Lannistera u TV-seriji Igra prijestolja. On i ovdje tumači lik negativca, ali izuzetno sposobnog, inteligentnog i bezobzirnog, koji će predstavljati više nego ozbiljnu prijetnju po protagonista. Od Coster-Waldaua će, pak, mnogo bolji dojam ostaviti Aksel Hennie. Fizički prilično nalik Steveu Buscemiju, odnosno daleko od estetskih standarda hollywoodske zvijezde, u ovom filmu savršeno funkcionira kao protagonist s kojim se publika može lako identificirati usprkos toga što su neki od njegovih postupaka moralno dvojbeni. Razlog je prije svega u tome što Hennie uspješno projicira ranjivost – bilo kroz niski stas u snažnom kontrastu sa visinom svoje supruge, bilo kroz sraz s alfa mužjakom koga tumači Waldau. Stoga nije neki problem da se Brown od korporativne “face” i vrhunskog lopova pretvori u hitchcockovskog “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, a Lovci na glave žanrovski skaču od društvene satire preko trilera do tarantinovske crne komedije. Iako će dijelu publike smetati količina i eksplicitnost nasilja, a završni obrati izgledati isforsirani, ovaj film valja preporučiti rastućoj vojsci ljubitelja skandinavskih krimića.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 26. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Cosmopolis (2012)

NPH-241205B003
(izvor: steph)
COSMOPOLIS
uloge: Robert Pattinson, Paul Giamatti, Juliette Binoche, Kevin Durand, Sarah Gadon
scenarij: David Cronenberg
režija: David Cronenberg
proizvodnja: 20th Century Fox, Francuska/Kanada/Portugal/Italija, 2012.
trajanje: 109 '

Književnici i umjetnici koji su djelovali na početku prethodnog stoljeća vjerojatno nisu znali da proživljavaju posljednje godine razdoblja koje će kasnije bili poznato kao “Belle Epocque”. Još manje su mogli pretpostaviti da će budući povjesničari njihov opus proglasiti izrazom podsvjesne slutnje ratova, revolucija i genocida koji su uništili tadašnji svijet. Praksa retroaktivnog proglašavanja prorocima je popularna i danas, a o čemu svjedoči Cosmopolis, roman američkog književnika Dona DeLilla, originalno objavljen 2002. godine. Iako je s radnjom bio smješten u New York za vrijeme velikog kolapsa “dot com” tvrtki 2000. godine, njegova filmska adaptacija, koja je premijeru imala na Kanskom festivalu, reklamirana je kao futuristička drama koja istražuje mogući nastavak trenutne globalne krize.

Protagonist filma je Eric Packer (Pattinson), 28-godišnji burzovni mešetar i milijarder koji sebi može priuštiti gotovo sve, uključujući prostranu i superluksuznu limuzinu. Međutim, čak i takvi “gospodari univerzuma” se ponekad suoče s problemima, pa specifičan stjecaj okolnosti – posjet predsjednika New Yorku, spektakularni ulični pogreb popularnog repera i nešto što njegov šef osiguranja Torval (Durand) naziva “ozbiljnom prijetnjom” – učini da se prilikom rutinskog posjeta brijaču mora voziti limuzinom cijeli dan. Packeru dosadu krate povremeni posjeti poslovnih suradnika, ali i supruge Elise (Gadon), kao i nasilni anarhistički prosvjedi na ulicama. Tijekom dana se ispostavi kako je Packerov velika burzovna špekulacija, odnosno klađenje protiv dizanja cijene juana, pošla po zlu, odnosno da će izgubiti sve svoje bogatstvo. Packer je, međutim, toliko otupio od svog bogataškog načina života da za to prestaje brinuti, te se upušta u samodestruktivno ponašanje čak i kada postane svjestan da mu netko uistinu radi o glavi.

Futuristički karakter filma je trebao potvrditi David Cronenberg, kanadski režiser koji je svoju reputaciju sagradio na ostvarenjima SF-žanra, i to onima koji ne samo simbolički nego i doslovno prikazuju gubitak i uništenje ljudskosti u suvremenom svijetu. U slučaju Cosmopolisa takva destrukcija se trebala prikazati kroz alegoriju o suvremenom kapitalizmu kao razaraču svega što čovjeka čini čovjekom. Slučajno ili ne, za glavnu ulogu je izabran Robert Pattinson, koji je u prvom važnijem pokušaju bijega od uloge Edwarda Cullena u Sagi Koja Se Ne Smije Imenovati učinio neizbježnim komentare koji riječ “vampir” i “kapitalist” stavljaju u istu rečenicu. Cronenbergov stil režije, koji se odlikuje hladnoćom i mizantropijom, na prvi pogled bi trebao savršeno “pasati” Pattinsonu koji protagonista nastoji prikazati kao emocionalno hladno i antipatično stvorenje, koje nije svjesno niti mari za apokalipsu koju je izazvao i kojoj je sam izložen, nesposobno osjetiti bilo kakve emocije niti ih izazvati.

Na papiru je, pogotovo u ova vremena kada se protiv “1 %” diže kuka i motika, sve trebalo dobro izgledati. Cronenberg je, na žalost, sebi vezao ruke odlukom da scenarij temelji na predlošku. Tekst na papiru možda uistinu takav da zbog njega profesori književnosti na DeLillov spomen padaju na koljena, ali na filmu zvuči loše i pretenciozno, odnosno dosadno zbog sklonosti likova da jednu te istu stvar, poput Balzacovih mucavaca, ponavljaju nekoliko puta. Cosmopolisu ne pomaže ni to što je radnja utrpana u unutrašnjost limuzine, pa se doima kao jeftina kazališna predstava. Kada gledatelji nakon nekog vremena shvate u kom smjeru ide Cosmopolis, ipak će moći suosjećati s glavnim likom, odnosno dijeliti njegovu želju da kraj, ma kakav bio, dođe što prije.

OCJENA: 2/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Prometej (2012)

The Opening Scene to Prometheus
(izvor: Mouser NerdBot)
PROMETEJ
(PROMETHEUS)
uloge: Noomi Rapace, Michael Fassbender, Guy Pearce, Idris Elba, Logan Marshall-Green, Charlize Theron
scenarij: John Spaiths & Damon Lindelof
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2012.
trajanje: 118 '

Kada netko u svojoj filmografiji ima ne jedan, nego dva naslova u antologijima najboljih SF-filmova svih vremena, takva reputacija može biti dvosjekli mač. Najbolji primjer pruža Ridley Scott i njegov povratak žanru koji je prije tri desetljeća trajno zadužio s Alienom i Blade Runnerom. Kada su standardi tako visoko postavljeni, onda je prilično vjerojatno da očekivanja publike neće biti ispunjena. A kada se u obzir uzme da je Scott za novi SF-projekt odabrao upravo prequel Aliena, poklonicima žanra razlog za oprez daje slučaj Georgea Lucasa i Ratova zvijezda, nakon čijeg prequela je ime tog filmaša postalo nerazdvojno od fraze “silovanje djetinjstva”. Zbog svega toga je Prometej u kina dočekan s velikim očekivanjima, ali i strahom.

Radnja, nakon prologa smještenog u daleku prošlost Zemlje, počinje 2089. godine kada arheolozi Elisabeth Shaw (Rapace) i Charlie Holloway (Marshall-Green) otkrivaju sliku iz kamenog doba koja prikazuje planet u dalekom svemiru. Uvjereni kako su sliku ostavili drevni vanzemaljski astronauti kao svojevrsnu pozivnicu budućim ljudskim istraživačima, nekoliko godina kasnije postaju dio ambiciozne misije čiji je cilj istražiti planet LV 426. Svemirski brod “Prometej” se spušta na površinu vanzemaljskog svijeta nedaleko od neobične, umjetno nastale strukture. Istraživači u njoj pronalaze ostatke orijaških, humanoidnih astronauta, ali i uznemirujuće indicije o načinu njihove smrti, odnosno tajanstvenoj prijetnji koja bi mogla ugroziti i posadu “Prometeja”.

Dodatni razlog za stišavanje entuzijazma pri dočeku Prometeja leži i u reputaciji samog Scotta, čiji je opus prilično neujednačene kvalitete, i to najčešće zbog scenarija. U Scottovim rukama se natprosječni ili barem solidni predložak može pretvoriti u remek-djelo; ispodprosječni scenarij će, pak, proizvesti ogromno razočarenje. U slučaju Prometeja ne samo da Dana O’Bannona, tvorca originalnog Aliena, više nema, nego su scenaristima ruke bile vezane razočaravujućim prequelom Alien vs. Predator, koji je u njegov fiktivni univerzum “uvalio” von Dänikenove ideje o vanzemaljcima kao tvorcima ljudske civilizacije. Novi scenaristi – John Spaiths i Damon Lindelof – od toga pokušavaju, i većim dijelom, uspijevaju napraviti ozbiljnu SF-dramu koja se hrabro nastoji nositi s temama kao što su svrha i priroda ljudskog postojanja, te odnos znanosti i religije. Takav pristup je očigledno pogodovao Scottu, koji je nastojao Prometej učiniti što različitijim od Aliena; “tvrdi SF” sadržaji sve do druge polovice filma dominiraju nad horor-trikovima, a “Prometej” je kao luskuzna letjelica za buduću znanstvenu i poslovnu elitu daleko svjetlije i ugodnije mjesto od šljakerskog “Nostroma” u originalu. Osnovnoj ideji filma dosta pomaže i lik androida Davida koga glumi prilično raspoloženi Michael Fassbender.

Prometej, na žalost, nema baš previše sreće s ostalim likovima. Guy Pearce, koji je bio prilično dojmljiv u viralnoj kampanji za film, neprepoznatljiv je pod tonama šminke i potrošen u prilično predvidljivom obratu. Slično važi i za inače solidne glumce kao što su Charlize Theron i Idris Elba, svedene na klišeje korporativne “ledene kraljice” i “svemirskog vuka”. Neumitne usporedbe s Alienom, koji je stvorio simpatije za zlosretnu posadu svemirskog broda, su porazne po Prometej. Drugi dio filma, u kome dominira akcija, sadrži i scene koje se mogu shvatiti i kao homage originalu, a i kao samoplagiranje i ponavljanje već viđenog. Možda najveće razočarenje pruža deus ex machina završnica kojom se bezočno (kao što je to Scott već učinio s Robinom Hoodom) sugerira nastavak. Možda tada bude više sreće, barem onakve kada je Scottov film slijedio Cameronov Aliens.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 12. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Snjeguljica i lovac (2012)

Snow White & the Huntsman
(izvor: Ludie Cochrane)
SNJEGULJICA I LOVAC
(SNOW WHITE AND THE HUNTSMAN)
uloge: Kristen Stewart, Chris Hemsworth, Charlize Theron, Sam Claflin, Sam Spruell
scenarij: Evan Daugherty, John Lee Hancock, Hossein Amini
režija: Rupert Sands
proizvodnja: Universal, SAD, 2012.
trajanje: 127 '

Isto onako kao što se netko može osjećati kao žena zarobljena u tijelu muškarca, tako i filmovi mogu biti pogođeni krizom identiteta. Jedan od možda najspektakularnijih primjera tog fenomena je Snjeguljica i lovac, druga po redu verzija popularne bajke koja se ove godine pojavila u kino-dvoranama. Obje verzije – i ova i Snjeguljica (originalno Mirror, Mirror) – su je nastojale obraditi na revizionistički način; potonja, iza koje stoji režiser Rupert Sands, je u tome otišla malo predaleko, pa sa svojim predloškom ima manje veze čak i od prosječnog hollywoodskog remakea.

Tako radnja bajku prati tek u najosnovnijim crtama. Naslovna protagonistica (Stewart) je i dalje princeza na čiju je ljepotu njena maćeha, zla kraljica (Theron), toliko ljubomorna da je nastoji likvidirati. Ono u čemu scenarij Evana Daughertyja, Johna Leeja Hancocka i Hosseina Aminija predstavlja odstupanje u odnosu na original jest da se ti događaji prikazuju kao dio političkog sukoba u fiktivnoj srednjoeuropskoj državi. Zla kraljica, kojoj je dano ime Ravenna, je zavela i ubila Snjeguljičinog oca, a potom preuzela prijestolje oružanom silom i Snjeguljicu strpala u tamnicu. Nakon nekoliko godina princeza uspije pobjeći zbog čega kraljica organizira potjeru za koju je angažiran iskusni lovac Eric (Huntsman). On uspije pronaći princezu, ali joj na kraju odluči pomoći da nastavi bijeg. Njih dvoje se zapute prema zamku pobunjenog vojvode čiji je mladi sin, princ William (Claflin) od djetinjstva bio zaljubljen u Snjeguljicu.

Sandsu, koji je karijeru započeo snimajući reklamne spotove, se mora priznati kako zna svoj posao te se u Snjeguljici i lovcu nalazi nekoliko uistinu dojmljivih scena. Većina njih je, međutim, podlegla imperativu prikazivanja 170 milijuna dolara budžeta, pa se često pretvara u orgije CGI-ja; Ravennine horde se umjesto najamnika sastoje od utvara, Snjeguljica je prilikom bijega kod Mračnu šumu izložena psihodeličnim učincima tamošnje faune, a u bajci o Snjeguljici se nekako našao i ogromni trol. Sve te scene, naravno, film samo čine nepotrebno razvučenim, pa se i patuljci (koje tumači elita britanskih karakternih glumaca, također “skraćena” uz pomoć CGI) pojavljuju tek u drugoj polovici filma, prekasno da svojim simpatičnim likovima poprave prethodno stvoreni loš dojam.

Za takav dojam je najodogovornija konceptualna zbrka u scenariju; s jedne strane je Snjeguljica i lovac žanrovski ukotvljena u fantasyju, s druge strane pokušava dati “realistički” prikaz srednjeg vijeka, dok je istovremeno bajku nastoji “osuvremeniti” u skladu sa sentimentima današnjih hollywoodskih salonskih ljevičara. Tako se Snjeguljica od bespomoćne dame u opasnosti transfomira u pseudofeminističku akcijsku heroinu koja s mačem barata efikasnije od Conana, a njen partner umjesto šarmantnog princa (koji predstavlja srednjovjekovni ekvivalent “1 %”) postaje ogrubjeli “šljaker” iz niže klase. Takav pristup bi možda i funkcionirao da scenariste nije u potpunosti izdao smisao za humor, pa i inspiracija; lik Ravenninog brata Finna (Spruell) će, barem okorjelim fanovima fantasyja, ovaj film učiniti previše sličnim Igri prijestolja, odnosno njenom blijedom i neuspješnom kopijom.

Ne može se reći ni da je glumačka postava imala mnogo sreće. Charlize Theron savršeno izgleda kao Zla kraljica, ali dojam kvare očajno loše replike koje su joj udijelili scenaristi. Kristen Stewart, čak ni kada u oklopu juriša na utvrđeni zamak, ne može iz svijesti gledatelja izbrisati Bellu Swan. Hemsworth, pak, jasno pokazuje zašto su njegovi mnogo ugledniji kolege odbili angažman u njegovoj ulozi. U usporedbi s ovakvom zbrkom, suparnička Snjeguljica Tarsema Singha izgleda kao remek-djelo.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. lipnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Lockout (2012)

LOCKOUT
uloge: Guy Pearce, Maggie Grace, Vincent Regan, Josephn Gilgun, Peter Stormare
scenarij: James Mather & Stephen St. Leger
režija: James Mather & Stephen St. Leger
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2012.
trajanje: 95 '

Filmovi koji se smatraju uspješnima obično prate anegdote o tome kako je njihovo snimanje bilo naporno i traumatično za glumce i ekipu. S druge strane, ukoliko u javnost prodru informacije da je snimanje bilo ugodno iskustvo, često se može pretpostaviti da se takvo zadovoljstvo tvoraca filma neće odraziti na neko posebno zadovoljstvo gledatelja. Ako se ozbiljno shvate riječi američke glumice Maggie Grace o tome kako joj je snimanje SF-filma Lockout u Srbiji predstavljalo dobar provod, gledatelji možda i ne bi trebali biti iznenađeni ne baš naročito visokom kvalitetom tog ostvarenja.

Radnja filma je smještena u 2079. godinu, a protagonist je Snow (Pearce), vrhunski operativac CIA-e lažno optužen za izdaju i smrt kolege. Priliku za izbjegavanje dugotrajne zatvorske kazne pruža izbijanje krize koju može riješiti samo osoba s njegovim sposobnostima. Do nje je došlo zahvaljujući Emilie Warnock (Grace), kćeri američkog predsjednika koja je posjetila MS One, orbitalnu postaju koja služi kao zatvor za nekoliko stotina najopasnijih osuđenika. Njeno nastojanje da ustanovi o tome kako se s osuđenicima postupa rezultira katastrofom nakon što se prilikom razgovora zatvorenik Hydell (Gilgun) otme nadzoru i pokrene pobunu. Predsjednikova kći se tako našla među taocima; Snow je poslan na MS One kako bi je diskretno oslobodio, po mogućnosti prije nego što pobunjenici na čelu s Alexom (Regan) shvate o kome je riječ.

U scenariju kojeg je poznati francuski filmaš Luc Besson napisao zajedno s režiserima Jamesom Matherom i Stephenom St. Legerom će ljubitelji žanra bez problema pronaći osnovnu zamisao kultnog Carpenterovog ostvarenja Bijeg iz New Yorka. Ni u protagonistu, kojeg tumači za ovu ulogu nabildani i prilično raspoloženi Guy Pearce, neće biti problem pronaći odraz “Zmije” Plisskena, iako, za razliku od lika koga je tumačio Kurt Russell, Snow ima oba oka i pokazuje daleko više sklonosti za sarkastične “onelinere”. Lockout od svog uzora odstupa tako što kao futuristički zatvor umjesto svjetske metropole koristi orbitalnu postaju; to što protagonist umjesto američkog predsjednika mora spašavati njegovu prelijepu kći, pak, film opterećuje neizbježnim, ali neuvjerljivim i isforsiranim romantičnim podzapletom.

Usprkos nedostatka originalnosti, Lockout izgleda kao svojevrsno osvježenje, barem kada se usporedi sa suvremenim hollywoodskim akcijadama. Razlog je u tome što Besson posljednjih godina radi “američke” filmove, odnosno klasične žanrovske proizvode s crno-bijelom karakterizacijom i jednostavnim zapletima kakve Hollywood danas izbjegava, što zbog snoberaja, a što zbog političke korektnosti. Takav pristup, u kome je gledateljima jasno stavljeno do znanja da ništa ne trebaju shvatiti ozbiljno, dosta pomaže Lockoutu; gledateljima neće smetati što su većina likova klišeji, uključujući one koje bi bez problema tumačili i manje talentirani glumci od Petera Stormarea i Vincenta Regana. Njih dvojica su, međutim, prilično raspoloženi, isto kao i mladi Joseph Gilgun u dojmljivoj ulozi homicidalnog manijaka.

Jednostavnost ovog filma se, međutim, pretvara u nedostatak kada gledatelji vrlo brzo shvate kako je on ograničen ne samo cenzorskim standardima, nego i izuzetno niskim budžetom. To možda najviše upada u oči u dugoj, ali nepotrebnoj i CGI-jem upropaštenom scenom bijega motorkotačem na početku, odnosno spuštanja na Zemlju na kraju. Završnica, koja se usprkos relativne kratkoće filma, čini razvučenom, predstavlja još jedno razočarenje, pogotovo u usporedbi s izuzetno efektnim početkom. Besson i njegova ekipa očigledno vole svoj posao, ali to u ovom slučaju nije bilo dovoljno.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 29. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Diktator (2012)

Oscar 2012 - Sacha Baron Cohen - The Dictator ...
(izvor: k-ideas)
DIKTATOR
(THE DICTATOR)
uloge: Sacha Baron Coen, Anna Faris, Ben Kingsley
scenarij: Sacha Baron Coen, Alec Berg, David Mandel & Jeff Schaffer
režija: Larry Charles
proizvodnja: Paramount/Four By Two Films, SAD, 2012.
trajanje: 83  '

Karijera Sache Barona Coena sažima dostignuća, ali i ograničenja suvremenog Hollywooda. S jedne strane njegov opus ukazuje na spremnost na rizike i neortodoksan pristup, poput metafilmske kombinacije igrane komedije i zabavnog realityja koji se najbolje vidio u Boratu. S druge strane, taj isti pristup se vrlo brzo može potrošiti, što je za samo tri godine postalo jasno u Brunu. I Coenu i njegovom režiseru Larryju Charlesu je postalo jasno da za sljedeći projekt mora ponuditi nešto novo, a ta se spoznaja mogla vidjeti i u Diktatoru.

Na prvi pogled se čini da je ponovno korišten osnovni koncept prethodna dva filma – živopisni stranac koji stjecajem okolnosti donosi na Zapad i/li Ameriku, i čije moralne vrijednosti i stavovi izazivaju kulturni sraz epskih razmjera. I ovaj put je prije samog filma Coen svoj lik publici predstavio kroz niz živopisnih performansa na konferencijama za tisak, festivalima i svečanim dodjelama  nagrada. Radnja počinje u fiktivnoj sjevernoafričkoj državi Wadiya na čijem čelu se desetljećima nalazi admiral general Aladeen (Coen), bahati i brutalni samodržac koji sebi može priuštiti najbizarniji hir, obično na račun vlastitog ugnjetavanog naroda. Kada njegova najnovija igračka – nuklearni projektil – izazove međunarodnu krizu i prijetnju vojnom intervencijom, Aladeen odlazi u New York na zasjedanje UN. Tamo ga njegov vlastohlepni stric Tamir (Kingsley) otme u hotelu i zamijeni s dvojnikom čiji je zadatak javno obznaniti uvođenje demokracije u Wadiyu (a s njom i masne provizije za otvaranje naftnih nalazišta stranim kompanijama). Aladeen bježi iz zatočeništva, ali njegove tvrdnje da je predsjednik nitko ne shvaća ozbiljno. Aladeen se stoga radi povratka na vlast i spriječavanja uspostave demokracije mora koristiti pomoć feminističke veganske aktivistice Zoey (Faris), koja za njega misli da je wadiyski izbjeglica.

Diktator se prilično razlikuje od prethodna dva Coenova filma. Tako se koristi daleko konvencionalniji stil, odnosno čvrst narativni okvir u obliku priče s jasno definiranim početkom, sredinom i krajem. Još više u oči upada i to da Coenov lik i ne izgleda previše originalno, barem kada se usporedi s nekim ličnostima koje su bile čest gost na ekranima CNN-a, prije svega prošle godine upokojenim libijskim vođom Gadafijem. Zbog toga što je stvarni život bio ili jest zanimljiviji, njegov humoristički odraz u Coenovoj viziji se često doima potrošenim, a lik Aladeena previše izgleda kao karikatura iz najsirovije “neoconske” propagande. Stvari postaju bolje tek kada Aladeen dođe u New York i suoči se sa svijetom i likovima koji predstavljaju njegovu antitezu, a što proizvodi nekoliko zbilja efektnih scena, iako i tada “politički nekorektni” Coenov humor pleše na rubu dobrog ukusa. Dojam kvari Coenovo podlijeganje hollywoodskim sentimentalnim klišejima – poput Aladeenove transformacije kroz ljubav prema Zoey (čiji lik predstavlja jednu od najnezahvalnijih uloga u karijeri inače darovite Anne Faris), ali ga, s druge strane, popravlja završnica u kojoj se na zabavn način sugerira heretička teza da današnje diktature i zapadna demokracija zapravo i nisu toliko različite kao što se misli.

Iako će Diktator publici uglavnom pružiti zabavu (dijelom i zbog mudre odluke o neuobičajeno kratkom trajanju), nekim gledateljima će nju pokvariti neumitne usporedbe s klasičnom Chaplinovom komedijom Veliki diktator. Dva filma se po mnogo čemu razlikuju, ali ne toliko po globalnim ekonomsko-političkom okolnostima u kojima su nastali; ono što je Chaplinu kod Hitlera ispočetka izgledalo smiješno s vremenom se pretvorilo u kataklizmičku tragediju. Ostaje nada da će Coen (a s njime i svi mi) po tom pitanju imati više sreće.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 22. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Početnici (2011)

Beginners
(izvor: Wikipedia)
POČETNICI
(BEGINNERS)
uloge: Ewan MacGregor, Christopher Plummer, Melanie Laurent, Goran Višnjić
scenarij: Mike Mills
režija: Mike Mills
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2011.
trajanje: 104 '

 

Odluka Baracka Obame da eksplicitno podrži istospolne brakove se može, pogotovo u kontekstu predstojećih izbora, tumačiti na različite načine. Jedan od njih je nastojanje da se izađe u susret svojoj ideološki “nabrijanoj” biračkoj bazi, pri čemu se posebno ističe ultraliberalni Hollywood. Američka filmska elita je posljednjih godina i desetljeća upravo u promicanju prava istospolnih osoba pronašla najefektniji način potvrde vlastite modernosti, progresivnosti i društvene relevantnosti; u tome je najviše uspjeha imala na televiziji, a daleko manje na velikim ekranima, gdje je eksplicitni prikaz LGBT tematike još uvijek u domeni “umjetničkih” ili “dajte mi Oscar” filmova nalik na Početnike.

 

Mike Mills, autor filma, je inspiraciju pronašao u vlastitoj obitelji. Njegov fiktivni alter ego Oliver (MacGregor) je likovni umjetnik koji se kroz flashbackove prisjeća nekoliko prethodnih godina koji su započeli smrću majke, odnosno šokatnim priznanjem njegovog 75-godišnjeg oca Hala (Plummer) o vlastitoj homoseksualnosti. Hal je nakon toga, usprkos duboke starosti, nastojao nadoknaditi propušteno i dugo potiskivane sklonosti izraziti burnim načinom života koji, između ostalog, uključujuje i desetljećima mlađeg dečka Andyja (Višnjić). Nekoliko godina kasnije Hal je umro, a Oliver počinje sumnjati da su slabi temelji dugogodišnjeg braka i obitelji koja ga je podigla razlog zašto je on sam povučen, odnosno nesposoban za dugotrajniju vezu. S tim sumnjama će se morati suočiti i kada upozna Annu (Laurent), šarmantnu francusku glumicu koja, pak, i sama ima problematičan odnos s ocem.

 

Početnici su se u hrvatskim kinima pojavili relativno kasno, usprkos publiciteta koji bi inače pružio angažman Gorana Višnjića, odnosno “Oscar” koji je za ulogu Hala osvojio Christopher Plummer. Iako se može špekulirati o tome da je razlog bila “problematičnost” scena u kojima nesuđeni hrvatski Bond ljubaka s muškarcem koji bi mu mogao biti djed, domaća publika, zapravo, i nije mnogo propustila. Na početku se, doduše, mora priznati da je Plummer itekako zaslužio svoj zlatni kipić. Velikan kanadskog glumišta, kome je to priznanje pripalo u devetom desetljeću života, s nevjerojatnom lakoćom balansira između humora i patetike, stvarajući velike simpatije za svoj lik.

 

S druge strane, kao i mnogi “dajte mi Oscar” filmovi, i Početnici imaju problema sa narativnim i konceptualnim okvirom za tako impresivne glumačke nastupe. Millsovo učestalo korištenje flashbackova i skakanje u različita vremenska razdoblja će zbuniti dio gledatelja. Veći problem je u tome što film sadrži dvije sasvim različite priče čije je jedino vezivno tkivo (nominalni) protagonist koga tumači ne baš pretjerano raspoloženi Ewan MacGregor; Halova životna transformacija je, dakako, mnogo zanimljivija od romanse Olivera i Anne koja izgleda kao koncentrat standardne romantične komedije. Tu od neke velike pomoći nije ni Tarantinova muza Melanie Laurent sa svom svojom “otlačenošću”, isto kao i simpatični Halov/Oliverov psić. Bez obzira koliko god na trenutke gledanje Početnika učinili ugodnijim, ti ga detalji u suštini čine banalnim, “prepakiranim” hollywoodskim proizvodom. Iako Plummer na svojim ostarjelim plećima uspijeva održati ovaj film iznad vode, i iako je on gledateljima uglavnom ugodno iskustvo, Početnici pokazuju kako se danas i male, “nezavisne” hollywoodske drame po svojoj predvidljivosti mogu natjecati s blockbusterima.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 15. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

RECENZIJA: Osvetnici (2012)

The Avengers (2012 film)
(izvor: Wikipedia)
OSVETNICI
(THE AVENGERS)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Evans, Mark Ruffalo, Chris Hemsworth, Scarlett Johansson, Jeremy Renner, Tom Hiddleston, Samuel L. Jackson
scenarij: Zak Penn & Joss Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel Films/Paramount, SAD, 2012.
trajanje: 143 '

 

Hollywood se u posljednje vrijeme, i to s punim pravom, optužuje za nedostatak mašte. U jednoj stvari se, pak, šefovi losangeleskih studija mogu podičiti velikom domišljatošću. Riječ je, naravno, o metodama kojima se muze novac od publike. Jedan od najspektakularnijih uspjeha je postignut s najnovijom serijom filmova o superherojima iz Marvelovog univerzuma. Filmovi kao što su Iron Man, Iron Man 2, Thor i Kapetan Amerika ne samo da su predstavljali solidan uspjeh sami za sebe, nego su poslužili kao predigra za glavno jelo, odnosno još veći spektakl u obliku filma koji bi zajedno okupio njihove naslovne junake. Osvetnici su zahvaljujući tome postali jedan od najiščekivanijih filmova 2012. godine.

 

Kao što se može pretpostaviti, razlog za angažman takve moćne gomilice mora biti opasnost po opstanak svijeta koja je ozbiljnija nego obično. Nju u Osvetnicima predstavljaju Chitauri, vanzemaljska rasa koja se sprema zbrisati čovječanstvo, a u čemu bi im pomoć trebao pružiti Loki (Hiddleston), Asgardijanac koji kao priliku koristi teserakt, tajanstvenu tvar koja  stvara portal između različitih svjetova. S njome su eksperimentirali stručnjaci organizacije S.H.I.E.L.D. zadužene za obranu Zemlje od najgorih opasnosti; njen šef Nick Fury (Jackson) je prisiljen mobilizirati superheroje nakon Lokijevog napada prilikom koga je elitnim agentima ispran mozak. Timu koji čine Kapetan Amerika (Evans), Nick Stark (Downey), dr. Bruce Banner (Ruffalo) i Natascha Romanoff (Johansson) se priključuje Lokijev brat Thor (Helmsworth); njegovi članovi se prije okršaja s Lokijem moraju suočiti i s međusobnim nesuglasicama.

 

Famu o supergrupi superheroja, odnosno projekt koji je potrošeni žanr ipak trebao dovesti na jednu višu razinu, upotpunio je angažman Jossa Whedona. Strip-scenarist koji je široj javnosti daleko poznatiji kao autor uspješne TV-serije Buffy, se doimao savršenim izborom za režisera i koscenarista ne samo zbog svoje reputuacije mega-geeka, nego i zbog toga što se njegov opus manje pamti po CGI eksplozijama i šarenim kostimima, a više po intrigantnim likovima i radnji. Osvetnicima je pogodovalo i to što su njihovi likovi već bili prikazani u ranijim ostvarenjima, pa se publika nije morala zamarati s pitanjima “tko je to”, a scenarij opterećivati s detaljnim izlaganjem njihovog podrijetla i razloga zbog kojih su postali superheroji. U svemu tome bi nedostatak predstavljalo to što dr. Bannera alias Hulka tumači Mark Ruffalo koji je već treći glumac u ulozi tragičnog superheroja; prednost je, pak, u tome što je Ruffalo mnogo bolji i efektniji od svojih prethodnika Erica Bane i Edwarda Nortona.

 

Kada se sve to uzme u obzir, to da su Osvetnici bolji od većine današnjih filmova o superherojima i ne bi trebalo predstavljati neko veliko iznenađenje. S druge strane, teško je zamisliti da će ovakav film Whedonu predstavljati najsvjetliju točku njegove karijere, odnosno da će se pamtiti isto onako kao što se pamte Buffy, pa čak i zlosretni Firefly i Kuća lutaka. Razlog je u konceptualnim ograničenjima vezanim uz banalnu činjenicu da je studio na ovaj film potrošio 220 milijuna dolara, te da se oni na ekranu moraju vidjeti kroz seriju spektakularnih akcijskih scena, naravno u 3D tehnici. Whedon se u njima trudi, ali ne dovoljno, a to najviše do izražaja dolazi u završnom obračunu gdje Osvetnici rasture vanzemaljske napadače na njujorškim ulicama. Sekvenca prepuna eksplozija i demoliranih zgrada je previše slična završnom obračunu u prošlogodišnjim Bayovim Transformerima. Iako je Whedon bolji od Baya, to i nije neko dostignuće. “Deja vu” osjećaj ostavlja gorak okus u ustima, ali i bojazan od neumitnog nastavka s daleko manje inspiracije i talenta.

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 8. svibnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)