Kategorija: Film

RECENZIJA: 300: Uspon carstva (2014)

Sullivan Stapleton
Sullivan Stapleton (izvor: Gage Skidmore)
300: USPON CARSTVA
(300: RISE OF AN EMPIRE)
uloge: Sullivan Stapleton, Eva Green, Lena Headey, Hans Matheson, Rodrigo Santoro
scenarij: Zack Snyder & Kurt Johnstad
režija: Noam Murro
proizvodnja: Warner Bros./Legendary Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 102 '

Kada se postavi pitanje koji je najutjecajniji film prethodnog desetljeća, jedan od mogućih odgovora bi mogao biti i 300 Zacka Snydera (ili 300: Bitka kod Termopila, kako su ga preveli domaći distributeri). To je ostvarenje korištenjem jednostavnog stripovskog predloška, ali i kombinacijom CGI-ja, namjerno ne-realistične scenografije i naturalističkog nasilja ne samo preporodilo žanr “mačeva i sandala”, nego i proizvelo niz imitacija – od (polu)dokumentarnih serija na History Channelu pa sve do popularne TV-serije Spartak na kablovskim televizijama. Nastavak filma je, s obzirom na njegov uspjeh i hollywoodsku pohlepu, bio neminovan. Jedino je pitanje bilo kada će se snimiti i kakav će biti. Nakon dugotrajnih najava je nastavak došao u obliku 300: Uspon carstva, filma gdje se Snyder zadovoljio ulogom scenarista i producenta, dok je režija povjerena relativnom nepoznatom Nicku Murrou.

Originalni film je predstavljao adaptaciju, i to izuzetno vjernu, istoimenog stripa (ili kako se to danas voli govoriti, grafičkog romana) Franka Millera. I Miller, kao i Snyder, nije mogao odoliti iskušenju da napravi nastavak, ali se Xerxes još uvijek nije pojavio u knjižarama. Uspon carstva, koji se  temelji na tom stripu, radnjom je smješten u Grčku godine 480. pr.n.e. te prikazuje jednu od najdramatičnijih epizoda antičke i svjetske povijesti – veliku perzijsku invaziju prilikom koje je car Kserkso (Santoro) pokušao osvojiti tadašnje gradove-države te tako na samom početku zatrti demokraciju i sve ono na čemu se danas temelji zapadna kultura. Film započinje otprilike kada i prethodni, s bitnom razlikom što ne prikazuje kako su se Grci na čelu sa spartanskim kraljem Leonidom  oduprli Perzijancem na kopnu, nego kako su se oduprli na moru, i to zahvaljujući naporima atenskog državnika i flotovođe Temistokla (Stapleton). U samom prologu se sugerira kako je pobjeda Atenjana u bitci na Maratonskom polju deset godina ranije, odnosno Temistoklova strijela koja je usmrtila perzijskog kralja Darija, odgovorna za osvetnički pohod koji je pokrenuo njegov sin. Najveću opasnost po Grke, međutim, predstavlja Artemizija (Greene), Grkinja koja se okrenula protiv svojih sunarodnjaka i potakla Kserksa na pohod, te kojoj je povjereno zapovjedništvo nad ogromnom flotom.

Uspon carstva u neku ruku predstavlja ispravljanje nepravde koje je prethodni film, zbog inzistiranja na lakonofilskom mitu o spartanskom “čojstvu i junaštvu” učinio Atenjanima, tada prozvanima “filozofima i ljubiteljima dječaka”. Novi film, iako i sam prepun silovanja povijesti, ipak podsjeća gledatelje da su upravo Atenjani bili prvi koji su se suprotstavili Perzijancima, odnosno pokazuje da bi žrtva Leonidinih Spartanaca – koje, pak, ovdje Temistoklo posprdno naziva “ljubiteljima dječaka” – bila uzaludna da nije bilo atenske mornarice koja je na kraju odnijela pobjedu. Međutim, taj detalj – uz činjenicu da prikaz antičkih borbi na moru po prirodi stvari mora biti spektakularniji od prizora borbi na kopnu – je jedina stvar u kojoj je Uspon carstva superiorniji u odnosu na prethodni film.

Snyder je očigledno zaključio da nema nikakve potrebe da se previše mijenja formula, odnosno da se zaplet i likovi učine imalo složenima. Cijeli je zaplet – kome okvir daje naracija spartanske kraljice Gorgo (Heady), nepotrebno “naslijeđene” iz prethodnog filma – samo izgovor za vizualno impresivne scene u kojima spektakularnu destrukciju i masovno krvoliptanje upotpunjuje i 3D tehnologija. S obzirom da je Kserkso, bez obzira na svoj impresivni izgled “boga-kralja”, raskrinkan kao Artemizijina marioneta, Uspon carstva se sveo na samo dva lika. Tako se na jednoj strani nalazi Temistoklo, koga tek grižnja savjesti zbog kobne strijele na Maratonu čini drukčijim od Leonide. Njegovi atenski sljedbenici su, pak, gotovo istovjetni Leonidinim Spartanaca u prethodnom filmu; jedina je razlika u manjoj sklonosti da nose štitove, odnosno više prilike da se prikažu njihova tijela (što će, vjerojatno, imponirati ženskoj i dijelu muške publike). Na drugoj je strani Eva Greene u svom elementu kao dijabolička negativka te bez nekih velikih problema “mete pod” sa svim drugim glumcima u filmu. Uspon carstva, nastojeći ostati vjeran formuli prethodnika, scene nasilja nastoji kombinirati sa nešto manje scena golotinje i seksa. S obzirom da ženskih likova za tu svrhu nema previše, Temistoklo i Artemizija moraju taj zadatak ispuniti u sceni pregovora pred bitku. Ona, dakako, nije nimalo uvjerljiva, iako će muški dio publike cijeniti priliku da grudi Eve Greene prvi put vidi u 3D tehnologiji. Iako će dojam dodatno pokvariti deus ex machina završnica koja je istovremeno prilično predvidljiva, Uspon carstva zahvaljujući svojoj relativnoj kratkoći i jednostavnosti ipak ispunjava svoju osnovnu svrhu, i to barem za one gledatelje koji od njega nisu očekivali previše.

OCJENA: 5/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Odred za baštinu (2014)

ODRED ZA BAŠTINU
(THE MONUMENTS MEN)
uloge: George Clooney, Matt Damon, Bill Murray, John Goodman, Jean Dujardin, Bob Balaban, Hugh Bonneville, Cate Blanchett
scenarij: George Clooney & Grant Heslov
režija: George Clooney
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD/Njemačka, 2014.
trajanje: 118 '

Drugi svjetski rat je, barem što se Amerikanaca tiče, bio dobar rat. Ne samo zato što je njihovu domovinu, u usporedbi s većinom glavnih učesnika, ostavio netaknutu ili zato što su zahvaljujući njemu SAD započele dominaciju nad polovicom svijeta, nego i zato što je, kao nijedan prije ili kasnije, pružio rijetko viđeni epski sukob između kristalno jasno određenog Dobra i Zla. Drugi svjetski rat je također predstavljao i dobar rat za Hollywood. Ne samo što su upravo tada njegovi studiji i propagandni resursi postali unosnom komponentnom vojno-industrijskog kompleksa, nego su tadašnji događaji stvorili neprocjenjivo bogatstvo narativnog i drugog materijala, odnosno inspiraciju za nebrojene filmove koji se snimaju do današnjih dana. Jedan od najnovijih je Odred za baštinu Georgea Clooneya.

Clooney se u filmu također pojavljuje u glavnoj ulozi, a zajedno sa svojim stalnim suradnikom Grantom Heslovom je napisao i scenarij, koji se temelji na knjizi Roberta M. Edsela. Naslovni protagonisti su pripadnici Programa za spomenike, lijepu umjetnost i arhive, posebne postrojbe pri Vrhovnom stožeru savezničkih ekspedicionih snaga u Europi, poznatiji pod nadimkom “Spomeničari” ili “Odred za baštinu”. Ustanovljena 1943. godine, nakon što su savezničke snage započele oslobađanje okupirane Europe, ta je postrojba okupljala arhitekte, knjižničare i povjesničare umjetnosti, a osnovni zadatak joj je bila briga o čuvanju europske kulturne baštine. Ispočetka su se morali brinuti da prilikom ratnih operacija nepotrebno ne stradaju vrijedni kulturni spomenici, a kasnije, kako su se linije fronte približavale njemačkim granicama, brinuli da Nijemci prilikom povlačenja ne odnesu opljačkano umjetničko blago, odnosno da ga pronađu u skrivenim skladištima. Sam kraj njihovih aktivnosti se pretvorio u utrku sa Sovjetima koji su, napredujući s istoka, pljačkali umjetnine iz njemačkih skladišta kao “ratne reparacije”.

Zaplet je na papiru izgledao idealnim za veliki film o Drugom svjetskom ratu, možda i priliku za iskupljenje losanđeleskoj Akademiji koja je svojevremeno Spielbergovo Spašavanje vojnika Ryana ostavila bez zlatnog kipića. S jedne strane bi epski karakter priče trebao pružiti akciju i spektakl, a s druge strane su moralne i druge dileme vezane uz aktivnosti protagonista – trebaju li se radi očuvanja nekog umjetničkog djela žrtvovati životi vojnika ili produžiti sveopći pokolj – trebale dati podlogu za ozbiljnu dramu. Clooney i Heslov, koji su film također producirali, zato, po svemu sudeći, nisu imali problema pri stvaranju ne baš malenog budžeta, kao što se on u velikom dijelu filma može i vidjeti. Ratna Europa je prilično vješto rekonstrurirana, uključujući scene u kojima se koriste autentični zrakoplovi, odnosno pojavljuju stotine i tisuće statista.

Sav taj trud je, međutim, kompromitiran zahvaljujući tome što su autori, fascinirani zamisli da u modernom ratu mogu aktivno sudjelovati i važnu ulogu igrati umjetnici, zaključili kako Odred za baštinu treba biti komedija. Postrojba je tako sastavljena od sredovječnih intelektualaca od kojih nijedan u životu nije držao pušku u ruci, i koji se, opterećeni godinama, debljinom i drugim nedostacima, moraju suočiti sa istim iskušenjima kao i njihovi suborci u naponu fizičke snage. Clooney, koji je glavnu ulogu povjerio sebi, a sporednu starom suradniku Mattu Damonu, angažira komičare Billa Murraya, Johna Goodmana i Boba Balabana koji manje glume stvarne “spomeničare”, a više hollywoodski imidž samih sebe. Njima su, prije svega zato da bi se film unaprijed zaštitio od optužbi za američki šovinizam, dodani ne-američki glumci u ulozi savezničkih suboraca – Britanac Hugh Bonnevile, i to prije svega zahvaljujući nastupu u Downton Abbeyu, te Francuz Jean Dujardin koji filmu ne bi ni primirisao da nije bilo Umjetnika. Talenti i jednog i drugog su potrošeni u nedovoljno profiliranim likovima, a isto važi i za gotovo sve njihove kolege. Francuska kustosica, koju tumači Cate Blanchett s besprijekornim francuskim naglaskom, je, usprkos toga što se temelji na stvarnoj ličnosti Rose Valland (čiji su pothvati inspirirali hollywoodski ratni film Vlak iz 1964. godine), ubačena samo zbog potrebe za ženskim likom na posteru i eventualnim ljubavnim podzapletom.

Humora, koji je po originalnoj zamisli (i onoga što sugerira trailer) trebao biti ključni element filma, ima vrlo malo. Gegovi na temu nesnalaženja protagonista u uniformi se vrlo brzo potroše. Još je ozbiljniji problem nedostatak čvrste narativne strukture. Film se odvija u razdoblju od nekoliko godina u nekoliko različitih zemalja, pri čemu su protagonisti razdvojeni u manje grupe, te nema vremena da se pravilno upoznamo s njima i njihovim aktivnostima. Epizodni karakter filma dodatno opterećuje i sentimentalna “ljiga” u pojedinim scenama. Jedino vezivno tkivo za te epizode je Clooneyevo moralizatorsko propovijedanje o nužnosti očuvanja kulturne baštine. Još jedan, možda ozbiljniji nedostatak, jest to što “Spomeničari” nemaju ozbiljnog protivnika, odnosno što nema pravog negativca. Oni protiv kojih se bore su anonimni i bezlični nacisti, a na kraju isto tako anonimni i bezlični sovjetski časnik.

Gledatelje, pogotovo one čiji se svjetonazor bio formirao u posljednje desetljeće-dva, će možda najviše iritirati to Odred za baštinu karakterizira isto onakvo mahanje američkim zastavama i veličanje američkog militarizma kakvo je karakteriziralo Hollywood  prije Busha. To uključuje i iritantnu frazu s kojom su Amerikanci donedavno pravdali svoju hegemoniju nad Europom, odnosno da bi “da nije Amerikanaca svi sada govorili njemački”, a koju izgovara jedan od likova u filmu. Samo nastojanje da se Drugi svjetski rat prikaže kao “dobar” samo po sebi nije loše, kao što svjedoči slučaj izvrsne mini-serije Združena braća. S druge strane, Clooneyjev nespretni pokušaj da se u ova cinična vremena evocira “svijetla prošlost” ono što je trebalo biti veliki film pretvara u patetično neuspio komad suvremene hollywoodske propagande.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Nimfomanka (I i II dio, 2013)

Maniac is the word
(izvor: aka Jens Rost)
NIMFOMANKA
(NYMPHOMANIAC)
uloge: Charlotte Gainsbourgh, Stellan Skarsgaard, Stacy Martin, Uma Thurman, Shia LaBeouf, Jamie Bell, Christian Slater, Connie Nielsen
scenarij: Lars von Trier
režija: Lars von Trier
proizvodnja: Zentropa/Heimatfilm,  Danska/Njemačka/Francuska/Belgija, 2014.
trajanje: 145 ' (prvi dio) i 124 ' (drugi dio)

Današnjom globalnom kulturom dominira površnost, i prečesti je slučaj da brojna kreativna djela na sebe privlače pažnju provokacijama svojih autora ili izvođača umjesto svojom objektivnom kvalitetom. Dobar primjer za to je glazbena industrija, gdje danas najpoznatija imena slavu više duguju drmanjem guzovima i simuliranjem snošaja na pozornici, a manje tome što će netko za par desetljeća u automobilu slušati njihovo revanje. Mnogo lošiji primjer je, pak, svijet filma, gdje danas nekakvih velikih provokacija zapravo i nema, i gdje su se i komercijalni i art-snobovski filmaši, svaki na svoj način, zaključali u svoja konformistička geta. Jedan od rijetkih, a možda i posljednjih, filmskih provokatora je danski režiser Lars von Trier čiji filmovi često izazivaju pažnju svakojakim skandalima koji nekad mogu, ali i ne moraju, imati veze s onime što gledatelji vide na ekranu. Njegovo najnovije ostvarenje, koje se možda prije nekih pet ili deset godina moglo nazvati filmskom provokacijom par excellence, jest dramski film Nimfomanka. U naša kina je došao s dosta publiciteta koje je izazvao njegov sadržaj, odnosno scene koje uključuju ono što se, danas sve rjeđe, naziva “tvrdom” pornografijom. Dodatni publicitet je izazvalo i to što se pojavio u, prema tvrdnjama na špici, “cenzuriranoj” verziji koja je, čak i tako okljaštrena, dovoljno duga da se film morao prikazivati u dva dijela od po oko dva sata.

Radnja započinje u jednom mračnoj uličici gdje sredovječni neženja po imenu Seligman (Skarsgard) pronalazi pretučenu ženu po imenu Joe (Gainsbourg). Ona iz nekog razloga odbija njegovu ponudu da pozove hitnu pomoć, ali pristaje poći u njegov stan gdje će joj previti rane. Dok se oporavlja, Joe, koja sebe opisuje kao potpuno amoralnu osobu, nastoji svom domaćinu objasniti kako je došla do situacije da leži pretučena na ulici. Njena priča, koja se sastoji od osam poglavlja, započinje u najranijem djetinjstvu, kada je otkrila vlastitu seksualnost, a nastavlja se kada kao adolescentica (koju tumači Stacy Martin) odluči izgubiti nevinost s mladim auto-mehaničarem po imenu Jerome (LaBeouf). To je iskustvo tjera da traži sve brojnija, sve bizarnija, a na kraju i sve opasnija seksualna iskustva koja će izazvati kaos i destrukciju ne samo u njenom, nego i životima ljudi s kojima dolazi u susret.

Nimfomanka nije prvi, a vjerojatno neće biti ni posljednji, film koji, uvjetno rečeno, pripada “mainstream” kinematografiji a istovremeno gledateljima prikazuje ono što je Igor Mandić svojevremeno navodio kao ključni element pornografije – mušku erekciju, penetraciju i ejakulaciju. Takvih je ostvarenja već bilo u našim kino-dvoranama i ranije, a jedan od svježijih primjera je i kontroverzni Srpski film. Von Trieru je, međutim, na ruku išao razvoj suvremene filmske tehnologije, pa je tako kombinacijom šminke, proteza u obliku penisa i vagina, CGI-efekata i profesionalnih porno-glumaca koji kao “body double” posuđuju tijelo, omogućio svojim glumcima da nastupaju u filmu, a bez da moraju ulagati isti trud kao “izvođači” iz kalifornijske Doline San Fernando. Sve to, dakako, ne znači da je Nimfomanka naročito erotičan film – mada je za vjerovati kako muškom dijelu publike neće previše smetati “vruće” scene u kojima nastupa bivša manekenka Stacy Martin. Von Trier publiku ne nastoji toliko uzbuditi, koliko šokirati, pa je često njegov prikaz seksualnosti isto onoliko erotičan koliko i ginekološki pregled. Neke od najdojmljivijih scena su, zapravo, najmanje privlačne, pri čemu se posebno ističe prizor u kojem Joein otac, koga tumači Christian Slater, umire na jedan od najneugodnijih načina u povijesti filma. Neugodnost filma se vidi i u tome da su gotovo svi eksterijeri “nordijski” hladni i sivi, kao i da se veliki dio filma, sudeći po rekvizitima i drugim detaljima, odvija u “olovnim” 1970-im.

To sve, dakako, ne znači da film nema kvalitete niti da neće pružiti užitka koji ga nastoje pronaći u suvremenoj kinematografiji. Njega je najlakše pronaći u glumačkim izvedbama, uključujući neke od briljantnih epizoda, pri čemu se posebno ističe gotovo neprepoznatljiva Uma Thurman u istovremeno grotesknoj ali i zastrašujućoj sceni gdje glumi prevarenu suprugu. Vrlo dobar je i Jamie Bell kao profesionalni sadist. To se, s druge strane, ne može reći za Shiju LaBeoufa, glumca koji je posljednjih godina postao prilično nepopularan zbog ekscesnog ponašanja i previše ega, kojeg u slučaju Nimfomanke ne može opravdati neki naročito dobri nastup. Francuska glumica Charlotte Gainsbourg kao odrasla Joe je, pak, izvrsna, isto kao i von Trierov stari suradnik i uvijek pouzdani Stellan Skarsgaard, koji tumači lik šarmantnog Selligmana tako da gledatelja ostavlja u intrigirajućoj nedoumici da li je on intelektualno stimuliran Joeinim bizarnim pričama ili jednostavno napaljen.

Za taj bi se lik, u neku ruku, moglo reći da predstavlja i autorov alter ego, odnosno njegovo nastojanje da nešto tako banalno, a naoko “misteriozno” poput ljudske seksualnosti “oplemeni” sa prilično zabavnim intelektualnim opservacijama. Upravo su najzabavnije scene filma one u kojima Selligman Joeino prepričavanje njenih seksualnih eskapada koristi kao priliku da demonstrira svoju erudiciju, odnosno da kroz komentare svoju sugovornicu, a i publiku upozna s fascinantnim temama kao što su Fibonnacijev niz, tehnike riječnog ribolova, Bachova glazba ili razlike između katoličanstva i pravoslavlja. Pred sam kraj, gdje Joeina priča počinje nalikovati pretjeranom čak i za standarde eksploatacijskog “trasha”, komentari i rasprave sa Selligmanom postaju sve ozbiljnije i sve relevantnije, odnosno tiču se nekih aktualnih tema kao što su seksizam, feminizam, te se kroz usta likova iznose i neke prilično kontroverzni stavovi koji se tiču pedofilije, “političke korektnosti” i slobode govora u modernim demokratskim društvima. Može se zamisliti kako je za ovo posljednje inspiraciju predstvaljala i bura koju je izazvalo par von Trierovih ljubaznih riječi o Adolfu Hitleru na kanskom festivalu prije par godina. Nimfomanka bi bila još efektnija da von Trier nije, po običaju, film zaključiti sa karakterističnim sarkazmom i mizantropijom. No to ipak neće previše pokvariti dojam o ovom filmu kao neobično intrigantnom ostvarenju koje provocira više svojim heretičkim idejama nego banalnim prikazom anatomsko-medicinske stvarnosti.

OCJENA: 8/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: Beskrajna ljubav (2014)

BESKRAJNA LJUBAV
(ENDLESS LOVE)
uloge: Alex Pettyfer, Gabriella Wilde, Bruce Greenwood, 
Joely Richardson, Robert Patrick, Rhys Wakefield
scenarij: Shana Feste & Joshua Safran
režija: Shana Feste
proizvodnja: Universal, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Danas više ništa nije sigurno od hollywoodskih remakeova. Čak ni filmovi koji su imali čast da se kite mnogobrojnim “Zlatnim malinama” i koji dan-danas kod kritičara uživaju reputaciju jednog od najgorih ostvarenja početka 1980-ih. U slučaju Beskrajne ljubavi Franca Zeffirelija šefovima studija Universal, dakako, taj detalj nije bio toliko bitan. Mnogo je važnije bilo da je taj film Brooke Shields, usprkos jedne od najgorih nastupa u njenoj karijeri, potvrdio status velike zvijezde, kao i da je istoimeni duet Diane Ross i Lionela Richieja žario i palio na školskim plesovima. Za kreativnom krizom opterećeni Hollywood je i to bilo dovoljno da se još jednom posluži vlastitom baštinom, čak i onom koja nema neku naročitu reputaciju. Rezultat je film čiju je režiju potpisala Shana Feste, i koji se, stjecajem okolnosti, u kino-dvoranama našao gotovo istovremeno s Robocopom, još jednim hollywoodskom eksploatacijom 1980-ih.

Kao i prethodni film, i ovaj predstavlja adaptaciju istoimenog, i inače hvaljenog, romana Scotta Spencera. Verziji iz 1981. godine su se, između ostalog, zamjeralo i prevelike razlike u odnosu na predložak. Može se samo zamisliti što bi tadašnji kritičari rekli za novu verziju, s obzirom da scenarij Shane Feste i Joshue Safrana, poznatog kao jednog od tvoraca TV-serije Tračerica, sa romanom dijeli tek imena likova i neke od najosnovnijih elemenata zapleta. Radnja je iz Chicaga premještena u Georgiju, gdje na samom kraju srednje škole skromni učenik David Elliot (Pettyfer) konačno smogne hrabrosti da priđe Jade Butterfield (Wilde), lijepoj učenici koja je nekoliko godina živjela pod sjenom tragične smrti brata. Susret s mladićem koji usprkos svog skromnog podrijetla posjeduje šarm izazove iskru koja će rezultirati strastvenom ljubavnom vezom. Jadein otac, ugledni liječnik Hugh Butterfield (Greenwood), pak, nije previše oduševljen time da mu se kći, kojoj je namijenio prestižni studij medicine, cijelo ljeto zabavlja s gubitnikom bez budućnosti. Njegova nastojanja da tu vezu okonča, ali i Davidova spremnost na sve da bi ostao zajedno s Jade, izazovu sukob koji će s vremenom eskalirati do nasilja.

Za razliku od Spencerovog romana i Zeffirelijevog filma, koji su pokušavali govoriti o tome koliko romantični ideali mladenačke “lude” ljubavi imaju šanse opstati u modernom svijetu, autore nove verzije nikakvi “dublji” sadržaji nisu previše zanimali. Priča i likovi su svedeni na melodramatsku i brutalno jednostavnu formulu prema kojoj siromašni dečko pronalazi bogatu djevojku, a njihovoj sreći na putu stoji zločesti otac. Toj formuli je podređeno sve u filmu, uključujući podzaplet o Jadeinom preminulom bratu koji bi trebao dati pop-psihološko objašnjenje kako se jedan naoko prosvijećeni moderni intelektualac ponaša poput oca feudalne princeze. Ispraznost likova neće nimalo ispuniti Pettyfer i Wilde, bivši engleski manekeni koji su očigledno angažirani prije svega zbog svog izgleda, a manje glumačkog talenta. Njihove zajedničke scene bi možda mogle dati neke naznake o zajedničkoj “kemiji”, da ih je Feste nije režirala poput reklama za uloške. Ključna stvar koja koliko-toliko spašava film od potpune propasti jest uvijek pouzdani Bruce Greenwood u inače prilično nezahvalnoj ulozi. Joely Richardson hrabro, ali ipak neuspješno, pokušava nešto napraviti od nezahvalne uloge Jadeine majke, a ista stvar se može reći za australskog glumca Rhysa Wakefielda u ulozi Jadeinog brata, koji je s tim likom mogao napraviti velike stvari, samo da su mu scenaristi dozvolili. S druge strane, mnoge opcije su ovom filmu bile zatvorene nakon što su producenti “ziheraški” odlučili da idu na blagi cenzorski rejting PG-13, pa tako razuzdana američka omladina u ovom filmu ne smije sudjelovati u nikakvoj “problematičnoj” aktivnosti, kao što je, na primjer, “duvanje”, pa se sve svodi tek na bezazleno noćno druženje prijatelja u zoološkom vrtu. Čak i obavezna scena u kojoj Jade i David konzumiraju svoju vezu se mora prikazati s manje erotičnosti od prosječne reklame za toaletni pribor, i prelazi u nenamjernu samoparodiju. To sve, dakako, ne znači da trapavost s kojom je napravljena Beskrajna ljubav ne bi na kraju ipak mogla imati i nekakvu svrhu. Ako netko tko je zbog ovog filma odsjedio nepuna dva sata odluči pogledati originalnu verziju, odnosno spoznati da je 1980-ih Hollywood, “Zlatnim malinama” usprkos, radio bolje filmove, ostvarenje Shane Feste će ispuniti svoju svrhu.

OCJENA: 3/10


 

RECENZIJA: Pompeji (2014)

POMPEJI
(POMPEII)
uloge: Kit Harington, Emily Browning, Carrie-Anne Moss, Jared Harris, Adewale Akinnouye-Agbaje, Jessica Lucas, Kiefer Sutherland
scenarij: Janet Scott Batchler, Lee Batchler & Michael Robert Johnson
režija: Paul W. S. Anderson
proizvodnja: Constantin Film/Impact/Tristar, SAD, 2014.
trajanje: 105'

Povijest, sa svojim uobičajenim smislom za ironiju, se 79. godine pobrinula da jedna od najvećih katastrofa postane najveća moguća sreća za buduće povjesničare i arheologe. Kada je vulkan Vezuv erumpirao i desecima metara debelim slojevima pepela i lave zasuo drevni rimski grad Pompeji tisuće ljudi su izgubili živote, ali je istovremeno stvorena najveća vremenska kapsula na svijetu, a u njoj sačuvani artefakti pružili najbolji mogući uvid u svijet koji bi inače bio izložen stoljećima nezaustavljivih ekonomskih i kulturnih promjena. U posljednjih četvrt milenija, otkako traju arheološka iskapanja, Pompeji su modernim generacijama pružili ne samo neprocjenjiv uvid u klasični svijet, nego i ponekad uznemirujući dojam da je taj svijet po mnogim svojim detaljima bio daleko sličniji modernom nego što se to moglo činiti na prvi pogled. Pompeji su, dakako, velikim dijelom zahvaljujući i dramatičnim okolnostima svog nestanka, poslužili i kao inspiracija za brojna umjetnička i književna djela. Nije stoga za iznenaditi što sada, pogotovo s obzirom da je žanr “mačeva i sandala” ponovno u trendu, Pompeji ponovno služe kao predmet zanimanja Hollywooda. Rezultat svega toga su Pompeji, 3D spektakl u režiji Paula W. S. Andersona.

Nakon uvoda u kojem kratki citat Plinija Mlađeg, rimskog pisca i jedinog imenom poznatog očevica događaja daje povijesni kontekst, radnja započinje oko sedamnaest godina ranije na sjeveru rimske provincije Britanije. Rimska vojska pod zapovjedništvom Korva (Sutherland) masakrira pleme pobunjenih keltskih konjanika. Dječak koji je jedini preživio masakr će izrasti u mladića po imenu Milo (Harington), koji je s vremenom izgradio reputaciju kao gladijator u areni. Njegova reputacija ga vodi u Pompeje, gdje je upravo u službeni posjet došao Korvo, sada utjecajni senator, koji se nastoji oženiti za lijepu Kasiju (Browning), kći lokalnih poduzetnika. Kasija je, međutim, stjecajem okolnosti stekla naklonost prema Milu, koji, pak, mora areni pokušati preživjeti u sukobu s afričkim gladijatorom Atikom (Akinnouye-Agbaje). Sve njihove planove će, međutim, poremetiti planina koja počinje rigati užareno kamenje i tjerati nesretne stanovnike Pompeja da započnu neravnopravnu borbu za goli život.

Andersona, čiji se opus nikada nije dičio naročitom “dubinom” priče ili likova, Pompeji su najvjerojatnije privukli isključivo kao prilika da demonstrira svoje baratanje 3D tehnikom odnosno spektukularni prikaz masovne destrukcije. Anderson taj sadržaj više nego solidno dostavlja publici u posljednjih 40-ak minuta, iako je, kao i kod mnogih današnjih 3D filmova, slika primjetno tamnija nego što bi to bio slučaj u “običnom” 2D filmu. Međutim, da bi se došlo do destrukcije Pompeja, oni se moraju prvo predstaviti gledateljima u svom normalnom, odnosno nerazrušenom izdanju. Tu je Anderson potpuno digao ruke od filma, prepustivši scenarističkom timu da zavezanih očiju dostave hrpu klišeja, odnosno jednostavno kopiraju Cameronovu formulu za Titanic. Tako stvarna povijesna katastrofa služi kao pozadina rutinerske ljubavne priče o dvoje mladih koji pripadaju različitim klasama, a koji su se zakačili sa gotovo karikaturalnim negativcem. Dodatni sastojak bi trebale biti i gladijatorske borbe. Međutim, scene u areni imaju ozbiljan problem u blagom cenzorskom rejtingu, pa su po količini krvoprolića i žestini borbe daleko ispod nekoć nenadmašnog Gladijatora, a da se o standardima koje je uvela TV-serija Spartak i ne govori. Naravno, isti taj cenzorski rejting znači i da nema nekoć obveznih scena koje prikazuju rimsku “dekadenciju”, odnosno prizora koje su u stvarnom životu pojedine artefakte iz Pompeja strpale u zloglasni Tajni muzej u Napulju.

Likovi su ne samo loše napisani, nego i loše odglumljeni. Australska glumica Emily Browning, iako prilično atraktivna u ovom filmu, je gotovo neprepoznatljiva. Kit Harington, najpoznatiji kao Jon Snow u Igri prijestolja, ovdje se doima ili potpuno nezainteresiran ili se natječe s Keanuom Reevesom i Sylvesterom Stalloneom za najmanje izražajni pogled u suvremenom Hollywoodu. Nasuprot tome, korpulentni Adewale Akinnouye-Agbaje se nameće svima ostalima u filmu, poput lika Adebisija koga je glumio u legendarnoj TV-seriji Oz. Suočen s gotovo parodijskim karakterom svog lika, Kiefer Sutherland je iznenađujuće loš za glumca vlastitog kalibra. Ovo rutinersko ostvarenje od toga da se na njega primijeni dodatno značenje izraza “film katastrofe” spašava tek pomalo nekonvencionalna završnica, kao i to da ga je Anderson učinio nešto kraćim nego što je to običaj s hollywoodskim ostvarenjima ovog tipa. Za razliku od svog grada-imenjaka kome je sudbina namijenila vječni život, Pompeji će brzo pasti u zaborav.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrell, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Ona (2013)

ONA
(HER)
uloge: Joaquin Phoenix, Amy Adams, Rooney Mara, Olivia Wilde, 
Scarlett Johansson, Chris Pratt, Portia Doubleday
scenarij: Spike Jonze
režija: Spike Jonze
proizvodnja: Annapurna, SAD, 2013.
trajanje: 126'

Spike Jonze nije ime koje se obično spominje u popisima najboljih filmaša današnjice, ali se ipak vezuje uz neka od najzanimljivijih ili, da budemo precizniji, najneobičnijih ostvarenja današnjih Hollywooda. Jonzeovi filmovi nisu za svakoga, ali onima koji vole filmove koji su “drukčiji od drugih” će vrlo često pružiti zadovoljstvo ili, barem, daleko više intelektualnog stimulansa nego što to čini prosječno ostvarenje američke kinematografije. Ne čudi, stoga, da su Jonze stekao reputaciju ljubimca kritike, što se odrazilo i na prema nonkonformizmu inače nesklono glasačko tijelo Akademije. Tako se i njegov najnoviji film Ona našao među kandidatima za “Oscara”, osvojivši također niz nagrada, uglavnom za Jonzeov scenarij.

Neobičnost filma se može vidjeti i kroz to što, okvirno govoreći, predstavlja prilično rijetku žanrovsku kombinaciju science fictiona i romantične komedije. Radnja je smještena u Los Angeles u prilično bliskoj budućnosti, oko 2025. godine, a protagonist je Theodore Twobly (Phoenix), usamljenik koji za život zarađuje pišući intimna pisma u za to specijaliziranoj web-agenciji. Usamljenost mu je stvorio razvod od supruge i dugogodišnje djevojke Catherine (Mara), a slabu utjehu mu pruža i njegova najbolja prijateljica Amy (Adams), koja i sama ima problema održati brak. Rješenje Theodoreovih emocionalnih problema dolazi zahvaljujući modernoj tehnologiji, odnosno u obliku operativnog sustava opskrbljenog umjetnom inteligencijom, ali i glasom koji posuđuje Scarlett Johansson. Theodore ga ispočetka koristi isključivo za tehničke stvari, ali ubrzo shvaća da njegov operativni sustav, kome je dao ime “Samantha”, posjeduje sposobnost da se smije njegovim šalama, nudi savjete i služi kao idealna prijateljica. Theodore se s vremenom ne može oduprijeti spoznaji da je u “Samanthu” beznandno zaljubljen, a operativni sustav mu s vremenom počinje uzvraćati osjećaje. Iako su njih dvoje sretni, razne stvari se kasnije ispostave u stanju komplicirati i naizgled savršeni ljudsko-računalni isto onako kao i svaki drugi međuljudski odnos.

Jonzeova najbolja ostvarenja – Biti John Malkovich i Adaptacija – su napravljena u kolaboraciji sa scenaristom Charliejem Kauffmanom. Kada su članovi tog tandema radili solo, rezultati su obično bili slabiji. Jonze, međutim, ovdje pokazuje prednosti iskustva iza kamere. Iako je karijeru izgradio, između ostalog, snimajući video-spotove, u Njoj se njihov, nekoć tako pomodni “emtvijeski” utjecaj, ne može ni nanjušiti. Ona je u mnogo čemu “hladan”, discipliniran film koji preferira polagano stvaranje atmosfere i uživljavanje u svakodnevnicu likova od jeftinih efekata. U vizualnom smislu Ona nije naročito impresivan film, dijelom i zbog toga što pretpostavlja da se svijet u tom smislu za deset godina i neće previše razlikovati od današnjeg. Ipak, osvježavajućim se čini to što Jonze izbjegava uobičajene distopijske klišeje, odnosno sugerira da će svijet, zapravo, barem na prvi pogled, izgledati bolje. To se možda najbolje vidi kroz možda jedinu viziju budućeg Los Angelesa koja je u potpunosti lišena automobilskog prometa, odnosno “ekološki” čiste ulice te panorame modernih “cool” nebodera (koji su, u stvarnosti, snimljeni u današnjem Šangaju).

Ona je, međutim, daleko zanimljiva zbog temeljne ideje Jonzeovog scenarija, koja će biti prilično teško probavljiva i nekim liberalnim “hipsterima” koji inače imaju puna usta razumijevanja za “različite životne stilove”. Jonze pretpostavlja da će razvoj računalne tehnologije dovesti do isto onako dramatičnih promjena u međuljudskim odnosima kao onih koje su strojevi učinili na fizičku svakodnevnicu čovjeka; isto onako kao što danas prosječni čovjek ne mora trošiti mišiće i druge resurse na svakodnevno traženje hrane, vode i topline, tako sutra prosječni čovjek neće uopće trebati druga ljudska bića da zadovolje njegove emocionalne potrebe. I, čak, štoviše, zamisao da se netko zaljubi i ima “ozbiljne” veze sa vlastitim operativnim sustavima, će biti široko prihvaćene i sasvim normalne.

Intrigantna ideja je, doduše, kompromitirana s time da je Jonze kao glas tog “vrlog novog svijeta” iskoristiti Scarlett Johansson, sugerirajući time da i najidealniji romantični partner na kraju ima materijalno, i barem sa stajališta muških heteroseksualaca, prilično očekivano podrijetlo. Još se problematičnijim može smatrati i to što se veza Theodorea i Samanthe u filmu i “konzumira”, dakako na najpraktičniji način na koji je to u datim okolnostima moguće. Pokušaj da se u tome krene jedan korak dalje, pak, rezultira scenom u kojoj nastupa danas prilično zanimljiva glumica Portia Doubleday (koja bi se mogla nazvati svojevrsnom nasljednicom Scarlett Johansson), a koja je istovremeno smiješna ali i zastrašujuća. Jonze, međutim, ima problema da sve te ideje sažme u neki suvisli zaplet. Lik Catherine se doima naknadno ubačenim tek zato da Theodoreovoj situaciji da nekakav privid “normalnosti”; u tome je mnogo uspješniji podzaplet odnosa Amy i njenog supruga, koji je daleko kraće prikazan, ali se doima životniji.

S obzirom da je ipak riječ o filmu izbačenom u dvorane u “oskarovskoj” sezoni, jasno je da će se kao najvažniji segment filma naglašavati glumačka postava. Joaquin Phoenix, koji tumači jedan od najbezazlenijih likova u svojoj karijeri, je prilično efektan i vjerojatno će izazvati dosta simpatija za Theodorea, koji bi prije par godina u prosječnom hollywoodskom ostvarenju bio prikazan kao perverzni luzer. Amy Adams je poslovično dobra u jednom od svojih najmanje glamuroznih izdanja, ali nedovoljno iskorištena. Olivia Wilde, pak, briljira u epizodi naizgled “idealne” Theodereove partnerice, što se, pak, ne može reći za Rooney Mara.

Ona, međutim, daleko više trpi od scenarističkih nego glumačkih nedostataka. Možda će to sve najviše doći do izražaja u završnici, koja se doima zbrzana, odnosno odaje dojam da je Jonze priču znao započeti, ali nije bio najspretniji kako je završiti. Možemo samo zamišljati kako bi sve to sredio Charlie Kaufman – vjerojatno daleko “ispaljenije” i možda kontroverznije. No, i ovakva Ona je prilično zanimljiv, a na trenutke, usprkos svoje ozbiljnosti, i prilično zabavan film. Za većinu filmova koji, slučajno ili namjerno, pucaju na “Oscare”, se to obično ne može reći.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Gangster te voli (2013)

GANGSTER TE VOLI
(GANGSTER OF LOVE)
nastupa: Nediljko Babić
scenarij: Nebojša Slijepčević, Vanja Jambrović
režija: Nebojša Slijepčević
proizvodnja: Restart, Hrvatska/Njemačka/Rumunjska, 2013.
trajanje: 75'

Povijest zna zloguke proroke počastiti ironijom na njihov račun. Tako se neki današnji uznemirujući socio-ekonomski trendovi mogu shvatiti kao svojevrsna potvrda, ali i istovremeno i antiteza desetljećima prilično popularnih tvrdnji kako će demografija doći glave ljudskoj civilizaciji. “Kvaka” je, pak, u tome da apokalipsu, kako stvari stoje, neće izazvati demografska eksplozija koja će pojesti sve resurse i zagaditi planet nego, naprotiv, demografska implozija koja će složenu, ali i prilično delikatnu mašineriju lišiti za nju ipak nužnih ljudskih “kotačića”. Možda je najbolji primjer za to ono što se zove “socijalna država”, gdje neka civilizacijska dostignuća, poput mirovina,  jednostavno više nije moguće održavati na teret sve manjeg i manjeg broja radnog sposobnih stanovnika. Te je trendove, s druge strane, prilično teško zapaziti ako netko živi u velikim i ljudima prepunim “cool” metropolama, kao što je, na primjer, Zagreb. Oni, pak, daleko lakše padaju u oči tamo gdje je ljudi po prirodi stvari manje, i gdje je svaki demografski gubitak daleko opipljiviji. Jedan od filmova koji se bavi tim ozbiljnim problemom, ali na prilično nenametljiv, ali svejedno efektan način, jest dokumentarni film Gangster te voli Nebojše Slijepčevića.

Naslovni lik filma je Nediljko Babić, parketar iz Runovića koji je posljednjih godina izgradio uspješnu karijeru bračnog posrednika. Babić, koji je nadimak “Gangster”, kako sam kaže, stekao zbog “snalažljivosti”, a ne zbog sklonosti kriminalu, je ličnost za koju je prilično jasno zašto bi mogla postati zanimljiva autorima dokumentarnih filmova – ne toliko zbog naročito “živopisne” biografije, koliko zbog neobičnog imidža, koji uključuje tamne naočale, pažljivo njegovane brkove, ali i paralelnu karijeru amaterskog pjevača. Babić, s druge strane, u filmu jasno pokazuje da svoj posao ne radi samo zbog novca, nego i zbog nastojanja da se u Hrvatskoj provede demografska obnova; a demografski problem je više nego akutan za njegovu rodnu Imotsku krajinu, mjesto gdje svake godine više ljudi umire nego što se rađa, a sve više više muškaraca provodi najbolje godine života bez da pronađu životnu družicu. Babić se tom problemu nastoji suprotstaviti na nekonvencionalan način, nastojeći dobaviti potencijalne supruge iz istočnijih dijelova Europe, te, kako sam kaže, ne obazirući se previše na ovim prostorima često tako bitne razlike u vjeri, naciji ili rasi. Kao svojevrsni narativni okvir filma služi jedna od Gangsterovih klijentica, bugarska doseljenica Maja, odnosno njeni pokušaji da sebi pronađe muža, pri čemu problem ne predstavlja samo njeno “istočno” podrijetlo, nego i to što sa sobom stalno vodi sina.

Gangster te voli je snimljen prije nekoliko godina uz financijsku podršku nekoliko europskih država, te je svoj put do hrvatskih kino-dvorana utabao osvajajući relevantne festivalske nagrade i strpljivo gradeći materijal za, kako stvari stoje, prilično uspješnu PR kampanju. Rezultat je neuobičajena gledanost za jedan hrvatski film, i to, štoviše, dokumentarni film, znači ostvarenje koje prosječni hrvatski gledatelj tradicionalno ostavlja u domeni art-snoberaja. Razlog zašto je Gangster osvojio gledatelje je vjerojatno u tome što se film, ne bez razloga, reklamirao kao komedija. Iako je riječ o nesumnjivo dokumentarnom filmu, Slijepčevićeva vješta montaža, ali i izbor najživopisnijih među Gangsterovim klijentima stvara prizore i situacije koje izgledaju mnogo smješnije od mnogih u onome što nam Hollywood zna servirati pod oznakom “romantične komedije”. Slijepčević u svemu tome, pak, vrlo dobro pazi da ne skrene u izrugivanje, odnosno čak i onim ličnostima koje bi mogle biti antipatične ili “politički nekorektne” nastoji opravdanje za njihove postupke i svjetonazor. Pokušaji da se tome svemu da i nekakav ideološki ili politički kontekst kroz sadržaj narodnih pjesama koje izvode prigodno odjevene Gangsterove zemljakinje, se s druge strane doimaju kao “strano tijelo” u filmu koji se bavi nešto univerzalnijom, a istovremeno i daleko intimnijom temom.

Slijepčević je mnogo efektniji kada temu filma nastoji naglasiti kroz snažne kontraste, a što se prije svega vidi u scenama koje prikazuju prenapučenu i živahnu jadransku obalu usred sezone – gdje Gangster nastoji spajati potencijalne partnere – sa praznom i tihom Imotskom krajinom. Sličan je kontrast između Maje i njenih neuspjeha u pronalaženju partnera te ostarjelog udovca kome Gangster, usprkos toga što publika na početku prema tome ima razloga biti skeptična, na kraju ipak donese bračnu sreću. Gledateljima, međutim, ti stilski detalji neće previše značiti, kao ni to da se o jednoj prilično ozbiljnoj i možebitno depresivnoj temi govori kroz humoristički intonirani dokumentarac. Uspjeh filma koji prikazuje situacije u kojima se sve veći broj današnjih ljudi može prepoznati, govori da je Gangster kao rijetko koji hrvatski film u posljednje vrijeme uspio dotaknuti nečije srce.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Robocop (2014)

ROBOCOP
uloge: Joel Kinnaman, Gary Oldman, Michael Keaton, Samuel L. Jackson, Abbie Cornish, Jackie Earle Haley, Michael K. Williams, Jennifer Ehle, Jay Baruchel
scenarij: Joshua Zeturner
režija: José Padilha
proizvodnja: Metro Goldwyn-Mayer/Columbia Pictures, SAD, 2014.
trajanje: 118 '

Danas više nema tog hollywoodskog filma koji uživa status takve kulturne institucije koju se Hollywood ne bi usudio oskvrnuti nekakvim budalastim i besmislenim remakeom. U svemu tome je možda najgore stradao nizozemski režiser Paul Verhoeven, čija su dva najuspješnija i najutjecajnija filma u karijeri u relativno kratkom vremenu dobila suvremene i očekivano mlake obrade. Nepune dvije godine nakon što je kroz kino-dvorane prošla i brzo bila zaboravljena nova verzija Totalnog opoziva, sada slijedi verzija Robocopa, Verhoevenovog briljantnog filma koji je kroz okvir SF-akcijade smještene u blisku budućnost sažeo esenciju političkih, ekonomskih i kulturnih trendova Reaganove Amerike 1980-ih.  Da će novi film imati itekakvih problema dosegnuti tako visoke standarde bilo je jasno kada se uzme u obzir da je u prethodna tri desetljeća original proizveo mini-franšizu od dva razočaravajuća nastavka, kratku TV-seriju koju se pokušalo uvaliti mlađoj i nešto uspješniju mini-seriju za stariju publiku. Svejedno, malo koje je hollywoodsko ostvarenje u posljednje vrijeme bilo dočekano s tolikim neprijateljstvom od strane kritike.

Slično kao i original, novi Robocop je radnjom smješten u Detroit u bliskoj budućnosti. Glavni protagonist je Alex Murphy (Kinnaman), policijski detektiv koji, zajedno sa svojim partnerom Jackom Lewisom (Williams) nastoji uhvatiti lokalnog gangsterskog bosa usprkos  tome što mu netko ili nešto baca klipove pod noge. Mnogo ozbiljnije probleme ima Raymond Sellars (Keaton), generalni direktor korporacije OmniCorp specijalizirane za proizvodnju bespilotnih letjelica i vojnih robota koji robote-vojnike, koje je uspio prodati američkoj vojsci za poslove okupacije stranih zemalja,  zbog otpora javnosti ne može poslati da obavljaju policijski posao na američkim ulicama. Kada Murphy, koji je očigledno “čačkao tamo ne gdje ne treba” nastrada u eksploziji auto-bombe, postaje dio rješenja za Sellarsa, uvjerenog da će Amerikanci prihvatiti policajca-robota ako barem dio njega čini pravo ljudsko biće. U slučaju Murphyja je malo toga ostalo, ali istraživački tim na čelu sa dr. Dennetom Nortonom (Oldman) te ostatke uspijeva spojiti sa oklopom i najmodernijom opremom u policijski kiborg kome daje ime Robocop. Murphy ima razumljivih poteškoća da se prilagodi novoj situaciji, ali s vremenom počinje koristiti svoje nove mogućnosti kako bi počeo čistiti Detroit od zločina. Njegov posao ga, međutim, vodi da počne istraživati vlastito ubojstvo, ali i početi preispitivati motive svojih pokrovitelja.

Scenarij Joshue Zeturnera je na papiru vjerojatno izgledao vrlo dobro, odnosno kao ozbiljan pokušaj da se kroz prikazom bliske budućnosti ukaže na neke uznemirujuće trendove sadašnjosti kao što je korištenje bespilotnih letjelica i robota protiv civila, kršenje privatnosti, korupcija, odnosno slizanost velikih korporacija i vlada koja je isto onako aktualna danas kao i 1980-ih. Na prvi pogled je dobra ideja bio i angažman Josea Padilhe, brazilskog režisera koji je slavu stekao Elitnom postrojbom, filmom koji pokazuje koliko je postala mutna linija koja dijeli vojnu i policijsku djelatnost u suvremenom svijetu. Zeturner i Padilha su mudro zaključili kako nema smisla kopirati Robocop, te su, osim korištenja najosnovinijih detalja originalnog zapleta, nastojali ponuditi nešto novo.

Na trenutak se činilo da će to možda biti dobro, odnosno da je na ekranu jedan sasvim novi i drukčiji Robocop. Međutim, nakon nekog vremena nedostaci novog Robocopa postaju previše očiti. Najvažniji je vjerojatno bio izvan Padilhine moći, odnosno ticao se odluke producenata da film usklade s blagim cenzorskim rejtingom PG-13. To je značilo ne samo manje nasilja, nego manje svih “ekstremnih” i potencijalno problematičnih sadržaja; između ostalog, to znači, da negativci umjesto droge moraju krijumčariti oružje. Mnogo je ozbiljnija odluka da se film gotovo u potpunosti liši bilo kakvog humora, pa tako nedostaje satirička oštrica koja je tako briljantno djelovala prije četvrt stoljeća. I, naravno, film je daleko manje zabavan. Najbliži pokušaj da se filmu da malo “laganiji” ton jest uvođenje lika džingoističkog TV-komentatora koji podržava policijske robote, koga tumači Samuel L. Jackson sa neobičnom perikom, ali i jezikom, koji je u skladu s cenzorskim standardima, mnogo “ukroćeniji”.

Još veći problem za novog Robocopa jest što mu nedostaje neki snažan negativac. U originalu je bilo više njih, a svi su bili ekstremni i upečatljivi. To se teško može reći za lokalne gangstere, korumpirane policajce kao i Sellarsa čiji lik bez nekog naročitog uspjeha pokušava oživjeti Michael Keaton. No, čak je i on daleko upečatljivi od švedskog glumca Joela Kinnamana koji se čini jednako “drven” kada glumi Murphyja i njegovu postoperativnu varijantu. Abbie Cornish se prilično trudi učiniti nešto od nezahvalne uloge supruge prisiljene nositi se sa mužem koji je istovremeno mrtav i živ, ali te scene film čine nepotrebno razvučenim. Gary Oldman, pak, pokazuje da je sklon preglumljivanju čak i sadašnjoj fazi karijere kada su mu gledatelji skloniji davati uloge pozitivaca nego poremećenih negativaca. Prije nego što se dođe do odjavne špice (skoro pola sata kasnije nego u originalu), gledatelji će možda imati prilike vidjeti kako su evoluirali specijalni efekti i računalna tehnologija u odnosu na 1980-e, ali će im sve to biti slaba utjeha. Kao i u slučaju mnogih hollywoodskih remakeova, čak i onih koji prikazuju budućnost, prošlost se na kraju pokazala bolja.

OCJENA: 4/10

 

RECENZIJA: Ja, Frankenstein (2014)

JA, FRANKENSTEIN
(I, FRANKENSTEIN)
uloge: Aaron Eckhart, Yvonne Strachovski, Bill Nighy, Miranda Otto, Socratis Otto, Jai Courtney, Kevin Grevioux
scenarij: Stuart Beattie
režija: Stuart Beattie
proizvodnja: Lionsgate, SAD/Australija, 2014.
trajanje: 92'

Dojam o nekom filmu vrlo često ovisi o okolnostima koje imaju malo veze s njegovom objektivnom vrijednošću ili kvalitetama. Često se tako dogodi da neki film publika i kritika ne odbaci zato što je loš, nego zato što su im imena na špici ili atraktivni trailer sugerirali nešto daleko bolje od onoga što su imali prilike vidjeti. Ponekad, iako prilično rijetko, se zna dogoditi i nešto sasvim suprotno – da neki film ostavi dobar dojam jednostavno zato što nije bio onoliko grozan kao što su se mnogi imali razloga pribojavati. Posljednji takav primjer je fantastično-akcijski spektakl Ja, Frankenstein. Davno prije nego što se pojavio u kino-dvoranama mnogi njegovi detalji, pogotovo u kontekstu gorkog iskustva onih prekaljenijih filmofila, su sugerirali filmsko smeće. Prije svega je to činjenica da je, umjesto u nekom “normalnijem” terminu, na tržište izbačen u siječanj, kada studiji u pravilu gledateljima serviraju ono što i sami znaju prepoznati kao škart. Potom je tu 3D, koji se sve češće tumači kao “jeftini” trik da neki jeftini film učini skupljim, “većim” i boljim nego što to uistinu jest. Na kraju je to grafički roman kao predložak, što, s obzirom na iskustva s ekranizacijama te umjetničke forme, obično sugerira nedostatak inspiracije, plošne likove i potpuno oslanjanje na “pulp” nasilje i spec-efekte kao jedinu atrakciju filma.

Scenarij se temelji na grafičkom romanu Kevina Greviouxa, čovjeka čije ime je itekako dobro poznato poklonicima filmske serije Underworld, s obzirom da ju je upravo on osmislio te se u njoj pojavio u maloj ulozi. Grevioux  se također pojavljuje i ovdje, ali je naslovna uloga povjerena Aaronu Eckhartu. Ono “naslovna” se, doduše, mora shvatiti uvjetno, jer – za slučaj da niste upoznati sa književnim predloškom Mary Shelley – Frankenstein nije ime čudovišta sastavljenog od dijelova leševa, nego švicarskog baruna koji ga je stvorio. Na samom početku, smještenom u 1795. godinu, se čudovište riješi svog tvorca koga krivi za svoje patnje i “neprirodno” stvaranje,  ali se poslije suoči s mnogo ozbiljnijim problemima – demonima iz Pakla s kojima će sukobiti i potom ući u kratkotrajno savezništvo s nebeskim vodorigama koje štite čovječanstvo. Čudovište, koje je dobilo nadimak “Adam”,  taj rat previše i ne zanima te se na nekoliko stoljeća povuče u divljinu. U suvremenom svijetu se, pak, “zakači” s demonima koje vodi demonski princ Naberius pod krinkom tajkuna Charlesa Wessexa (Nighy) koji financira projekt oživljavanja leševa na čelu sa znanstvenicom Terrom Wade (Strahovski). Ispostavlja se da je “Adam” kao umjetno stvoreno biće bez prave duše prilično zanimljiv Naberiusu jer bi oživljavanje leševa omogućilo demonima da stvore nezaustavljivu armiju i unište svijet.

Iskoristiti zaplet prvog SF-romana u povijesti kao prilično tanašnu podlogu za rutinersku fantastičnu pseudoreligijsku priču o borbi anđela i demona nije izgledalo kao dobra ideja. S druge strane, kao dobra ideja nije izgledalo ni “miksanje” vukodlaka i vampira u Underworldu, pa su rezultati ipak bili bolji nego ono što je izvjesna mormonska spisateljica napravila sa Serijom Omladinskih Romana Koja Se Ne Smije Imenovati. Iako ovdje nema Kate Beckinsale u kožnatom kostimu, Ja, Frankenstein nije daleko od te razine. Beattie, koji je kao scenarist radio na nekim od ne previše impresivnih hollywoodskih ostvarenja u prethodnih desetak i više godina, previše se ne opterećuje s gradnjom nekog fiktivnog univerzuma; likovi su napisani prilično ekonomično, bez previše izmotavanja oko toga je li netko dobar ili loš momak, niti pronalaženja glupih izgovora za to da vrhunsku znanstvenicu tumači zanosna Yvonne Strahovski. Beattieja je, slično kao i publiku, najviše zanimala akcija, odnosno spektakularno obračunavanje vodoriga sa demonima koje često ima komponentu zračnih dvoboja, a što je prilično zahvalno za 3D tehnologiju. Bill Nighy i Miranda Otto (koja tumači kraljicu vodoriga) su, savršeno dobro svjesni ograničenosti ovog projekta, kao i teško prepoznatljivi Eckhart; to ih svejedno nije spriječilo da uloge igraju prilično opušteno, ne postavljajući previše opterećenja za gledatelje. Ipak, najvažnije od svega jest to da je Ja, Frankenstein sa svojih 90-ak minuta iznenađujuće kratak za današnje hollywoodske standrade; to se može protumačiti i tako da je Beattie znao odabrati pravi trenutak kada ga prekinuti, odnosno spriječiti publiku da dužim gledanjem otkrije njegove nedostatke. Možda je to i jedino ugodno iznenađenje ovog filma, ali za gledatelje koji od njega nisu očekivali ništa dobrog, više nego dovoljno.

OCJENA: 5/10