Kategorija: Film

RECENZIJA: Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda (Rogue One: A Star Wars Story, 2016)

Za 2016. će se, barem još neko vrijeme, govoriti kao jednoj od najgorih ili najokrutnijih godina. S tom će se ocjenom slagati poklonici Ratova zvijezda, s obzirom da je prema njima bila posebno okrutna. Ne samo što su se u prethodnih 365 dana morali zauvijek rastati od nekih, u svim drugim slučajevima opskurnih, ali njima prilično dragih imena vezanih uz popularne likove iz originalne serije, nego im je najveća okrutnost priređena na samom kraju. To se prije svega odnosi na Rogue One, film koji je trebao predstavljati svojevrsni novi početak franšize, odnosno trenutak kada se ona prvi put počela izvlačiti iz skuta svog tvorca Georgea Lucasa i odlaziti na mjesta na koja on nije išao. Iako će hollywoodske i druge knjigovođe taj film, barem ako je suditi po izvještajima s kino-blagajni, proglasiti trijumfom, oni pravi i najokorjeliliji “warseri” će ga proglasiti tragedijom. I to, da stvar bude gora, iz razloga koji zapravo nemaju previše veze s njegovom općom kvalitetom. Riječ je o spletu okolnosti zbog kojih će dijelu publike Rogue One, a prije svega njegova završna scena, izuzetno teško pasti, te ono što je mogao biti jedan od najboljih filmova iz serije učiniti jednom od najvećih trauma.

Rogue One je zamišljen kao prvi od tzv. epizodnih filmova Ratova zvijezda, odnosno onih čiji sadržaj nije čvrsto vezan uz unutarnju kronologiju sage. Radnja je smještena između završetka prednastavaka (treće epizode Osveta Sitha, 2005) ili, preciznije, neposredno prije početka originalne trilogije (četvrte epizode Nova nada, 1977), te se, zapravo, u njoj prikazuje ono što je sam uvod Lucasovog filma naveo u svojoj rečenici – kako su obavještajci Pobunjeničkog saveza uspjeli dobaviti tajne dokumente Imperija zahvaljujući kojima je u Novoj nadi uništeno njeno naizgled neuništivo superoružje Zvijezda smrti. Uvodne scene pokazuju kako je za to, zapravo, zaslužan njen tvorac, genijalni znastvenik Galen Erso (Mikkelsen), koji je za Imperij radio protiv svoje volje i u svoje životno djelo namjerno ugradio skrivenu “Ahilovu petu”. Ključ za njeno otkrivanje bi trebala dobiti njegova kći Jyn (Jones) koja se, stjecajem okolnosti, poveže s pobunjeničkim obavještajcem Casianom Andorom (Luna) i njegovim droidom K2-SO (Tudyk). Put ih odvodi na buntovni planet Jhedu, gdje će prvi put imati prilike vidjeti destruktivne mogućnosti Zvijezde smrti, ali i svojoj družini priključiti prebjegloj imperijalnog pilota Bodhija Roka (Ahmed), slijepog redovnika-mačevaoca Chirruta Imwea (Yen) i plaćenika Bazea Malbusa (Wen). Nastojanje da se dočepaju planova će ih nagnati da ih pokušaju ukrasti iz imperijalnog stožera na planetu Scarif, što je pothvat za koji je svima jasno da se previše ne razlikuje od samoubojstva.

Da je Rogue One predstavlja apokrif Ratova zvijezda može se vidjeti na samom početku, kada fanove serijala više neće dočekati uobičajeni uvod u obliku slova koja se vrte na ekranu. Oni s malo više sluha će, pak, brzo shvatiti kako im nedostaje prepoznatljiva glazbena podloga Johna Williamsa, iako se njegova zamjena Michael Giacchino trudi oponašati njegov stil. Međutim, najvažnija promjena u odnosu na prethodnih sedam filmova sage se odnosi na scenarij, odnosno na žanrovsko određenje. Elementi melodrame, dječačke pustolovine i političke alegorije su u formuli zamijenjeni sastojcima koji su, kao što je to naveo cijeli niz kritičara, daleko bliži “čistom” ratnom filmu. Tvorci sinopsisa – John Knoll i Gary Whitta (poznat po scenariju za postapokaliptičnu Knjigu iskupljenja i rad na video-igri Gears of War) – su se fokusirali gotovo isključivo na to prikažu kako su pobunjenici dobili planove o Zvijezdi smrti i to pod pretpostavkom da se to zbilo na spektakularno nasilan način. Zbog toga Rogue One sadrži najviše scena borbe u cijeloj seriji, da bi sve kulminiralo prilično impresivnim završnim obračunom koji se istovremeno odigrava i u svemiru i na površini planeta. Iako će neki kao uzor pronaći žanrovske klasike kao što su Topovi Navarone, daleko više utjecaja bi se pronašlo u nešto kasnijim, oporijim i mračnijim ostvarenjima kao što su Dvanaest žigosanih, pa i ne čudi što mnogi upravo ovaj film nazivaju onime što je zlosretni Odred otpisanih trebao biti. Mračni karakter, zapravo, i ne bi trebao čuditi, s obzirom da je zbog narativne kohezije Rogue One morao biti lišen konvencionalnog hepi enda, odnosno da svaki gledatelj upoznat s Novom nadom zna da, ma što protagonisti učinili, neće spriječiti neke apokaliptične događaje koji počinju nedugo nakon što je radnja ovog filma završila. Scenarij Chrisa Weitza i Tonyja Gilroya se ne ustručava na to podsjetiti gledatelje, pružajući im prizore zastrašujuće destrukcije koja blijedi čak i u usporedbi s daleko spektakularnijom kataklizmom u Sila se budi. A tu je, dakako, i odnos prema protagonistima, čije je odsustvo u sljedeća tri nastavka sage prilično lako objasniti time da su šanse za njihovo preživljavanje završetka bliže onima u djelima Georgea R.R. Martina nego J.R.R. Tolkiena.

Te likove tumači po imenima prilično impresivna glumačka ekipa koja, slično kao i prethodni redovni nastavak, inzistira na rasnoj raznolikosti, mada bi oni ciničniji prisustvo hongkonške zvijezde Donnieja Yena i njegovog kineskog kolege Jianga Wena mogli objasniti željom da se osigura kinesko tržište, bez kojega danas svaki hollywoodski studio može staviti ključ u bravu. Među njima se najviše ističe Yen, i to prije svega zahvaljujući demonstraciji borilačkih vještina nalik na one iz japanskih filmova o Zatoichiju, koji su tvorcima poslužili kao prilično očigledan uzor. Ostatak obavlja posao koji bi se u najboljem slučaju mogao nazvati solidnim, a to uključuje i Felicity Jones, možda najljepše od svih lica koje je krasilo plakate u cijeloj povijesti sage. Slično se može reći i za Garetha Edwardsa, režisera koji se prije toga istakao Godzillom, projektom koji pokazuje njegov talent za prikaz spektakularne destrukcije, ali i nemogućnost da prevlada scenarističke nedostatke. A oni su, kao što je to prečesto slučaj, najveći problem ovog filma.

Za Rogue One se mogu naći navodi da je bio podvrgavan scenarističkom dotjerivanju, a argumenti za to se mogu pronaći i u samom filmu koji se u nekim dijelovima čini nedovršenim. Možda se to najviše može vidjeti u slučaju Sawa Gerrere, pobunjeničkog vođe koga tumači uvijek sjajni Forest Whitaker, a koji je opisan kao “ekstremist”, mada se u filmu ne vidi po čemu bi se on, zapravo, trebao razlikovati od protagonista i drugih “umjerenih pobunjenika”. Te, i druge scenarističke “rupe”, međutim, će obično pasti u drugi plan. Gledatelji koji se po prvi puta sreću s univerzumom Ratova zvijezda će biti zabavljeni, dok će okorjeli fanovi biti oduševljeni nizom opskurnih referenci na najpoznatije likove i događaje iz sage. To se odnosi kako na pojavu Dartha Vadera, tako i lik imperijalnog guvernera Grand Moff Tarkina koga, zahvaljujući čudesima modernog CGI-ja utjelovluje Peter Cushing usprkos toga što je bio preminuo daleke 1994. godine. Sličan postupak je primijenjen i na jedan lik koji se pojavljuje u samoj završnoj sceni, koja je, međutim, bila izuzetno gorka svima onima koji su vidjeli 28. prosinca 2016. godine. Rogue One je jedno od boljih ostvarenja Ratova zvijezda, ali i primjer kako “čaša meda ište čašu zuči”.

ROGUE ONE: PRIČA IZ RATOVA ZVIJEZDA
(ROGUE ONE: A STAR WARS STORY)
uloge: Felicity Jones, Diego Luna, Ben Mendelsohn, Donnie Yen, Mads Mikkelsen, Alan Tudyk, Riz Ahmed, Jiang Wen, Forest Whitaker
scenarij: Chris Weitz & Tony Gilroy
režija: Gareth Edwards
proizvodnja: Lucasfilm/Walt Diseny Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Tajna veza (Allied, 2016)

Otimači izgubljenog kovčega, film koji bi mnogi nazvali najboljim u Spielbergovoj filmografiji, velikim dijelom je nastao kao nastojanje da se ožive i modernim tehnikama obrade pustolovni serijski B-filmovi koji su obilježili klasični Hollywood. Stoga i ne bi trebalo predstavljati iznenađenje da je i Robert Zemeckis, jedan od Spielbergovih najuspješnijih sljedbenika, odlučio to zlatno doba iskoristiti kao izvor inspiracije za svoj najnoviji projekt. S druge strane, na temelju dosadašnjih iskustava se može zaključiti kako moderno oživljavanje i prerađivanje drevnih filmskih klasika ne mora uvijek završiti uspješno, i da od fijaska nisu imuni čak ni najugledniji i najnadareniji autori. Jedan takav primjer bi mogao pružiti upravo najnoviji Zemeckisov film, kombinacija melodrame i špijunskog trilera koja se u našim kino-dvoranama pojavila pod naslovom Tajna veza.

Scenarij za film je napisao Steven Knight, inspiriran anegdotom o navodno istinitom događaju iz doba Drugog svjetskog rata. Radnja počinje 1942. godine u Maroku, koji se tada nalazio pod vlašću kvislinškog režima Višijske Francuske. Glavni lik je Max Vatan (Pitt), kanadski zrakoplovni oficir koji se priključio britanskoj Upravi za specijalne operacije (SOE) te se padobranom spušta u pustinju odakle će se uputiti u Casablancu. Tamo dolazi u kontakt s Marianne Beausejour (Cotillard), pripadnicom pokreta otpora i sa njom se priprema za misiju likvidacije predstavnika nacističke Njemačke u gradu. S obzirom da je za misiju preuzeo identitet francuskog inženjera, pri čemu Marianne “glumi” njegovu suprugu, partnerica veliki dio vremena provodi nastojeći mu pomoći da se što bolje pripremi za svoju ulogu. Napetost i svijet da je malo vjerojatno da će iz svega oboje izaći živi s vremenom učini svoje, te se Max i Marianne zaljube jedno u drugo. Misija završava ne samo uspješno, nego oboje agenata se izvuku na sigurno te odluče svoju vezu okruniti brakom. Godinu dana kasnije Max je i dalje radi za SOE, ali u londonskom uredu, dok se Marianne brine za njihovu malu kći. Maxu, međutim, pretpostavljeni sugeriraju da Marianne možda i nije ono za što se predstavlja, a nakon čega je Max prisiljen započeti vlastitu istragu, ali se suočiti s time da ga čekaju neke prilično neugodne odluke.

Tajna veza je premijeru imala u onome što se za PR mašineriju činilo najboljim mogućim trenutku. Njegova glavna zvijezda je upravo raskidala brak sa svojom dugogodišnjom družicom Angelinom Jolie, a pri čemu su tabloidi kao jedan od mogućih razloga navodili to da je Pitt ljubakanje s Cotillard nastavio i nakon gašenja kamera. Takve glasine i nagađanja, međutim, nisu bili od neke velike pomoći Tajnoj vezi, koja se baš i nije najbolje provela ni kod publike ni kod kritike. Kod kritičara je najčešća zamjerka bila ta da je Zemeckis pokušao napraviti svojevrsni polu-remake kultnog hollywoodskog hiperklasika Casablanca, kojemu se odaje počast ne samo kroz mjesto radnje, nego i pojedinim detaljima radnje, uključujući melodramatično finale na aerodromu. Time je sebi stvorio problem jer će neumitne usporedbe sa Curtizovim filmom u pravilu ići na njegovu štetu.

Prva stvar koja pri tome zapada u oči je strukturne prirode. Tajna veza se zapravo sastoji od dva filma, pri čemu je prvi dio, koji se odigrava u egzotičnoj i temeljito rekonstruiranoj Casablanci, gradu stjecajem okolnosti lišenom neposrednih ratnih događanja, mnogo atraktivniji, dijelom i zato što funkcionira kao konvencionalna akcijska pustolovina u kome dvoje protagonista tamane njemačke okupatore i domaće izdajnike kao Bata Živojinović u najboljim danima. Drugi dio, u kome se moraju suočiti sa izazovima obiteljskog života u sumornoj i bombardiranoj metropoli, se, pak, svodi na mnogo suhoparniji “whodunnit”, odnosno pred gledatelje stavlja jednostavnu dilemu koju će uspjeti razriješiti prije protagonista čak i ako ne raspolažu detektivskim vještinama Sherlocka Holmesa. I kada nakon neumitnog melodramatskog finala bude slijedio predvidljivo ultrasentimentalni epilog, gledatelji koji su htjeli nešto kao Casablancu će biti razočarani. Razočaranje će biti još veće, jer je u film uložen ne baš maleni trud, te je teško izbjeći dojmu da mu je zapravo malo falilo da bude nešto posebno. To se ne odnosi toliko na Pitta i Cotillard, koji nisu Bogart i Bergman, i kojima na kraju balade ipak nedostaje zajedničke “kemije”. Mnogo se intrigantnijim čini izuzetna briga o banalnim, ali fascinantnim detaljima, poput nastojanja da se rekonsturiraju autentične letjelice poput “Avro Lancastera” i “Westland Lysandera”, odnosno kao dio soundtracka koristi znameniti francuski evergrin “J’attendrai” Rine Ketty. A isto tako se zanimljivim čini i Zemeckisovo korištenje motiva rata kao doba kada su se zbog stalne prijetnje smrti tradicionalne društvene norme bacale kroz vjetar, pa si može priuštiti da u Tajnoj vezi Lizzy Caplan tumači lik protagonistove sestre i kolegice koja održava otvorenu lezbijsku vezu. No, to se na kraju svodi tek na digresiju, odnosno ustupak normama današnjeg “političkog korektnog” Hollywooda. Neki hrabriji, buntovniji ili razigraniji filmaš bi od svega toga mogao napraviti pravi spektakl poput Paula Verhoevena u Crnoj knjizi. Zemeckis je svoju priliku propustio.

TAJNA VEZA
(ALLIED)
uloge: Brad Pitt, Marion Cotillard, Jared Harris, Matthew Goode, Lizzy Caplan
scenarij: Steven Knight
režija: Robert Zemeckis
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 124 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Westworld (Stari Divlji zapad/Divlji zapad fantastike, 1973)

Iako je, s obzirom na notornu sklonost gledanja prošlosti kroz ružičaste naočale, prilično nezahvalno ijedno razdoblje nazivati “zlatnim dobom”, u slučaju kinematografije bi se to moglo reći za 1970-e. To bi još više mogli govoriti ljubitelji znanstvene fantastike, kojima je upravo ta zlosretna era, barem kada je u pitanju Hollywood, pružila cijeli niz ostvarenja koja će desetljećima uživati reputaciju neospornih klasika. Razlog za to bi se mogao pronaći u sretnom spletu okolnosti kada se staro hollywoodsko carstvo srušilo, a novi režim još nije bio dovoljno učvršćen, pa su autori, poput razvikanijh imena Novog Hollywooda bili manje sputani komercijalnim, cenzorskim i drugim ograničenjima te stvarali nove svjetove mnogo uvjerljivije od eksploatacijskog geta koji im je prethodio, i manje infantilne od infantilnih blockbustera Lucasa i Spielberga. Jedno od takvih klasičnih ostvarenja je Westworld, režijski debi uglednog književnika Michaela Crichtona, na ovim prostorima nekoć distribuiran kao Divlji zapad fantastike, a danas kao Stari Divlji zapad. Iako je u svoje vrijeme bio pokopan od strane “mainstream” kritike, a među geekovskom populacijom zasjenjen popularnošću nešto kasnijih Ratova zvijezda, taj film danas uživa reputaciju neospornog žanrovskog klasika. Tome ništa bolje ne svjedoči da je sama najava televizijskog remakea, odnosno istoimene HBO-ve serije bila dovoljna da se stvori nešto što bi se moglo nazvati najvećim televizijskim događajem 2016. godine.

Zaplet originalnog filma je smješten u neodređenu, ali relativno blisku budućnost, u kojoj je tehnologija dovoljno razvijena da se mogu proizvesti roboti, odnosno androidi koji su vanjskim izgledom i drugim osnovnim detaljima gotovo identični ljudskim bićima. To je, između ostalih, iskoristila korporacija Delos te izgradila zabavni park gdje su glavna atrakcija androidi koji gostima, spremnima da za to iskesaju (u vrijeme snimanja basnoslovnu) svotu od 1000 US$ dnevno, pružaju najrazličitije moguće usluge, bilo onih vezanih uz nasilje, bilo uz seks. Park se sastoji od tri različite tematske cjeline, a u jednu od njih, posvećenu Divljem zapadu, dolaze dvojica gostiju koji će služiti kao nominalni protagonisti – Paul Martin (Benjamin) i njegov prijatelj John Blane (Brolin). Dok se “uštogljeni” Paul, kome je to prvi posjet, tek treba prilagoditi svijetu gdje može činiti gotovo sve što želi bez ikakvih posljedica, mnogo iskusniji i opušteniji John bez kompleksa uživa u pustolovinama s obje strane zakona. U međuvremenu se iza scene počinje odvijati prava drama, jer ekipa tehničara koja održava park počinje bilježiti niz uznemirujućih incidenata vezanih neobjašnjivo ponašanje androida koji prestaju slušati zapovijedi i pratiti zadane programe, odnosno počinju iskazivati neprijateljstvo prema gostima.

Originalni Westworld se danas često gleda manje kao film, a više kao izvor, odnosno svojevrsna matrica koju su tokom kasnijih desetljeća koristila mnogo razvikanija ostvarenja. To uključuje kako Cameronov Terminator koji je koristio motiv čovjekolikog robota kao nezaustavljivog i neumoljivog ubojice, bilo Jurski park, koji se može shvatiti kao Crichtonova vlastita varijacija na temu futurističkog zabavnog parka gdje stvari krenu katastrofalno krivo. Gledajući iz današnje perspektive, odnosno kroz neumitne usporedbe s HBO-ovim prestižnim megaprojektom, stari Westworld izgleda poput sićušnog jajeta iz koga tek se tek nakon par desetljeća trebaju izleći tiranosaur koji će publiku ostavljati otvorenih usta. Tehnologija specijalnih efekata je za današnje standarde bila izuzetno primitivna, a stvar je dodatno pogoršalo to što je MGM, div Hollywooda u klasičnom razdoblju, tada prolazio kroz svoje veliko preseljenje u Las Vegas, odnosno njegovi glavešine bili spremni uložiti i za tadašnje standarde sitan novac. Sretna je okolnost za mladog i relativno neiskusnog Crichtona bila ta što su mu još uvijek na raspolaganju bili MGM-ovi studiji, stari kostimi i rekviziti koje se neposredno pred likvidaciju moglo “reciklirati”, odnosno koristiti za relativno jednostavno dočaravanje ne samo Divljeg zapada, nego i srednjovjekovne Evrope i antičkih Pompeja koji čine dodatne atrakcije Delosovog parka. Crichton, nesklon izmišljanju tople vode i nekakvim eksperimentima, je film režirao na “suhi” tehnokratski način i zbivanja bez nekih većih problema uspio srezati na nekih sat i pol vremena. Crichtonovo neiskustvo se možda najviše ogleda u tome što se, pogotovo u prvom dijelu, čini malo previše razvučen, te pustolovine dvojice glavnih junaka previše sliče na jeftini vestern. Tome ne pomaže ni iritantno korištenje slow motiona u scenama prilično eksplicitnog nasilja, koje izgleda kao kliše, a još iritantniji je puritanski standard prilikom prikaza scene seksa između Paula i robot-prostitutke, koji Westworld čini još jeftinijim, odnosno sličnijim tadašnjim maksimalno cenzuriranim televizijskim ostvarenjima.

Westworld je tada mnogo zanimljiviji u scenama koje prikazuju pozadinu zbivanja u parku, bilo da je riječ o svakodnevnom održavanju i timovima koje noću diskretno kupe “leševe” androida kako bi ih pokrpali, bilo o tehničarima čijeg šefa glumi vrlo dobri Alan Oppenheimer i koji raspravljaju o tada originalnim konceptima poput “infekcije” u složenim računalnim sustavima. Stvari postanu dobre tek kada počne “prava” akcija, odnosno androidi započnu svoju krvavu pobunu. To uključuje efektnu transformaciju Yula Brynnera, čiji je lik zlokobnog Revolveraša namjerno modeliran po liku pozitivca koga je bio tumačio u klasičnoj Sedmorici veličanstvenih, u zastrašujući stroj za ubijanje i jedan od najupečatljivijih ikona u povijesti žanra. Još se boljim čini odbacivanje klišeja, pa umjesto “macho” mužjaka Johna susret s Revolverašem preživljava bezazlena “beta” Paul, kome je potom povjereni zadatak koji će u kasniijim horor-ostvarenjima obavljati Završne Djevojke. Paulova borba za preživljavanje, u kojoj će umjesto brutalne sile morati koristiti mozak i domišljatost, Westworldu daje kvalitetu koja će ga učiniti klasikom, možda više i od pionirskog korištenja računalne pikselizacije za Revolveraševe subjektivne kadrove (slične onima u Predatoru). A i nekonvencionalna završnica, u kojoj junak umjesto izlaska iz parka i završetka noćne more tek iscrpljen staje kako bi počeo razmišljati o čemu mu se dogodilo je jedan veliki plus filma. To je značilo da se Crichton u svom ostvarenju nije ustručavao postavljati neka važna pitanja, a na koja su desetljećima kasnije brojni drugi filmaši, ponekad s impresivnim rezultatima, pronaći odgovor.

WESTWORLD
(DIVLJI ZAPAD FANTASTIKE / STARI DIVLJI ZAPAD)
uloge: Yul Brynner, Richard Benjamin, James Brolin
scenarij: Michael Crichton
režija: Michael Crichton
proizvodnja: MGM, SAD, 1973.
trajanje: 88 min.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: San Andreas (2015)

Kako se 2016. približava svom kraju, tako se čini sve vjerojatnijim da će je dežurni komentatori opisivati pridjevom koji nije za tisak, a oni malo oprezniji nazivati “godinom katastrofa”. Iz današnje perspektive, pred kraj godine koju mnogi nazivaju apokaliptičnom, prilično je zanimljivo gledati što se prije nekih godinu dana prije smatralo krajem svijeta. A još uvijek nitko apokalipsu ne može prikazati na tako spektakularan način kao Hollywood. Jedan od primjera za to je San Andreas, prošlogodišnji film katastrofe u režiji Brada Peytona.

Sam naslov filma sugerira da je katastrofa koju su hollywoodski scenaristi odabrali njima izuzetno bliska. Riječ je o rasjedu zahvaljujući kome je Kalifornija jedna od tektonski najaktivnijih područja na Zemlji, pa se tako njeni građani moraju svako malo suočavati s potresima i bojati da će jednog dana doći onaj “veliki” koji će od veličanstvenih megalopolisa kao što su San Francisco i Los Angeles napraviti hrpu ruševina (kao što se s zlosretnim San Franciscom već jednom bilo dogodilo početkom 20. stoljeća). Na samom početku seizmolog dr. Hayes (Giamatti) koristi svoj eksperimentalni model kako bi uspješno testirao mogućnost predviđanja te dolazi do zaključka kako će se jedan takav potres upravo dogoditi. Praktične koristi od tog predviđanja, međutim, nema, jer ono nije dovoljno ozbiljno niti brzo shvaćeno da bi spriječilo sveopću destrukciju. Umjesto sprječavanja kreće akcija spašavanja u kojoj sudjeluju vrhunski terenski operativci, kao što je losanđeleski vatrogasac i helikopterski pilot Ray Gaines (Johnson). Za njega je misija spašavanja, kojoj se priključuje bivša supruga Emma (Gugino) osobne prirode, jer bivši supružnici moraju spasiti kći Blake (Daddario) koja je u San Franciscu zaglavila u društvu Emminog zaručnika Daniela Riddicka (Gruffud).

Kritika San Andreasu općenito nije bila sklona, jer je u njemu bez nekih poteškoća prepoznala ništa drugo do tipični ljetni blockbuster. Da stvar po San Andreas bude još gora, riječ je o filmu čija osnovna postavka zapravo i nije naročito originalna – rasjed San Andreas je bio odgovoran za brojne hollywoodske propasti Kalifornije. Zapravo, film bi se komotno mogao nazvati i remakeom Potresa iz 1974. godine, jednog od komercijalno najuspješnijih ostvarenja žanra. Međutim, dok se Potres prije četiri desetljeća mogao shvatiti kao svojevrsni odraz tjeskobe koje je kod tadašnje publike izazvao naftni šok i kraj četvrtstoljetnog neprekidnog ekonomskog rasta, kod San Andreasa se jedino može vidjeti odraz želje hollywoodskih studija da na brzinu zarade novac kombinacijom masovne CGI-destrukcije i mišićave pojave “The Rock” Johnsona, vejrojatno jedne od rijetkih autentičnih akcijskih zvijezda našeg doba. Iako će pokušaj da se ta formula začini s klišeiziranima podzapletima vezanim uz obitelj glavnog junaka izazvati zijevanje, ipak se ne može reći da scenarist Cuse, poznat kao jedan od autora TV-serije Izgubljeni, nije imao ama baš nimalo kreativnosti. To se prije svega odnosi na prilično zanimljivu ideju da se problem razdvojenosti članova obitelji Gaines u devastiranoj Kaliforniji rješava improvizacijama, odnosno korištenjem različitih prometnih sredstava. A i scene uništenja Kalifornije – a to je ono što gledatelje najviše zanima – su uistinu impresivne. Na kraju, ako se San Andreas shvati kao ništa drugo do ljetni blockbuster, onima koji ga pogledaju će pružiti daleko manje razočaranja nego što im je pružila 2016. godina.

SAN ANDREAS
uloge: Dwayne "The Rock" Johnson, Carla Gugino, Alexandra Daddario, Ioan Gruffud, Archie Panjabi, Paul Giamatti
scenarij: Carlton Cuse
režija: Brad Peyton
proizvodnja: Warner Bros/New Line Cinema, SAD, 2015.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: 13TH (2016)

SAD se u vlastitoj himni opisuje kao “zemlja slobodnih”, a predsjednik vođom nečega što se zove “Slobodni svijet”. Riječ “sloboda” je, međutim, teško pomiriti sa statističkim podacima prema kojima četvrtina svih zatvorenika u svijetu čame upravo iza američkih rešetaka, iako Amerikanci čine tek nekih 5 % svjetskog stanovništva. Činjenica da današnja američka zatvorska populacija svojom brojnošću nadmašuje broj zatvorenika u Staljinovim gulazima ili stanovnika prosječne europske države je predmet dokumentarnog filma 13TH.

Film se pojavio možda u po njega najboljem, ali na duži rok možda i ne tako zahvalnom trenutku predsjedničkih izbora, te je, kao što se može pretpostaviti, imao snažan politički, a da ne kažemo, propagandni naboj. To se, s druge strane, teško moglo izbjeći jer je Ava DuVernay, autorica filma, Afroamerikanka, a njeno dosad najzapaženije djelo je bila Selma, povijesni film posvećen borbi afroameričkih aktivista za građanska prava 1960-ih. Nije, dakako, teško pogoditi da će se ta tema u filmu promatrati kroz prizmu međurasnih odnosa u SAD, pogotovo kada se u obzir uzme u to da, isto kao što Amerikanci čine natprosječno veliki udio svjetske zatvorske populacije, Afroamerikanci sa nekih 40% svih zatvorenika za nekoliko puta nadmašuju svoj udio u općoj populaciji.

Film je, pak, svoj naslov dobio po Trinaestom amandmanu na američki Ustav, istom onom koji je 1865. godine ukinuo ropstvo i čije je donošenje Spielberg prije par godina prikazao u svom hagiografskom filmu Lincoln. Prestanak formalnog ropstva, kao što oni bolje upućeni u američku povijest znaju, nije predstavljao prestanak stradanja Afroamerikanaca, koji su na Jugu i drugdje bili izlagani linčovanjima, institucionalnoj rasnoj segregaciji, ograničenjima ljudskih i građanskih prava. DuVernay kroz film izlaže tezu da je današnje masovno utamničenje njenih sunarodnjaka u velikom dijelu ništa drugo do nastavak ropstva, odnosno rasističkog ugnjetavanja drugim sredstvima. U tu se svrhu citira odredba Trinaestog amandmana prema kojoj će ropstvo biti predviđeno samo za osobe osuđene za zločin, odnosno za “kriminalce”. To je riječ koja se stalno ponavlja kroz film, i to kroz nastojanje da se Afroamerikanci, prije svega afroamerički muškarci proglase “kriminalcima”.

DuVernay svoju priču nastoji iskazati kroz kombinaciju arhivskih snimki i intervjua sa novinarima, povjesničarima, političarima i aktivistima koji su, uz par izuzetaka, gotovo u pravilu lijevo orijentirani, pri čemu se posebno ističe Van Jones, koji je zbog svoje komunističke prošlosti bio prisiljen napustiti položaj u Obaminoj administraciji. Teze koje se iznose nisu previše nove niti su previše iznenađujuće onima malo bolje upućenima u američka politička zbivanja, kulturne ratove ili ono što nam Hollywood i njegovi salonski ljevičari pokušavaju servirati kao objašnjenje svih američkih zala. A ona se, dakako, vezuju uz dežurne republikanske negativce kao Nixon – koga optužuju da je pokrenuo verbalni “rat protiv droge” kako bi demonizirao hipije i pokret za građanska prava – ili Reagan – koji je taj rat pretvorio u stvarnost kroz drakonske kazne za posjedovanje droge i financijsko i drugo poticanje gradnje zatvora koji će se tokom samo nekoliko desetljeća, uz petljanje lobista i privatnih korporacija, pretvoriti u nešto što se danas bez previše ironije zove “zatvorsko-industrijski kompleks”. Packe dobija i Clinton koga optužuju da je popustio pod pritiskom republikanaca i njihove parole o “redu i zakonu”, te donio zakone o još strožim kaznama i projekt militarizacije policije od čijih su metaka Afroamerikanci ginu u nizu skandaloznih incidenata; tek pred kraj mu se priznaje da je priznao svoju pogrešku, te kako je Hillary u predsjedničkoj kampanji obećala da će otvoriti novi list.

Film je premijeru imao na Njujorškom filmskom festivalu mjesec dana prije izbora, te je, u usijanoj političkoj atmosferi upravo zbog nedostatka suptilnosti, poput onih u scenama gdje se Trump montažnim i sličnim trikovima uspoređuje sa rasističkim nasilnicima na Jugu 1960-ih, bio pretplaćen na izvrsne recenzije među kritičarima koji obično nisu ni pokušavali sakriti svoje navijanje za Hilllary Clinton. Nakon što su izbori završili s rezultatom kojim su završili, 13TH se može gledati iz sasvim druge perspektive. I to one u kojoj postaju vidljivi njegovi nedostaci, prilično slični onima kojima koji su na kraju glave došli i Hillaryinoj predsjedničkoj kampanji. Film, naime, u svom inzistiranju na politici identiteta, odnosno nastojanju da se masovno utamničenje gleda isključivo kao problem međurasnih odnosa, gotovo u potpunosti ignorira ekonomski aspekt, odnosno pravi se da u SAD nema siromaštva koje bi mase očajnika tjerale da svoje egzistencijalne probleme rješavaju na protuzakonite načine čak i uz rizik odlaska na višedesetljetnu robiju. Isti takav očaj je prije mjesec dana u strateškim državama Rustbelta Trumpu doveo mase glasača koji su prije četiri godine glasove davali jednom karizmatičnom Afroamerikancu. DuVernay posjeduje talent i 13Th je snažan film koji tjera na razmišljanje, ali i na zaključke koje bi ovaj film učinili mnogo lošijim nego što je bio prije mjesec dana.

13TH
scenarij: Ava DuVernay & Spencer Averick
režija: Ava DuVernay
proizvodnja: Netflix, SAD, 2016.
trajanje: 100 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Jack Reacher 2 (Jack Reacher: Never Go Back, 2016)

Jedna od najgorih stvari u Hollywoodu su, uz remakeove, nastavci. I to ne nastavci dobrih, uspješnih i zabavnih filmova za koje je normalno očekivati da će se stvoriti u pokušaju da se namlate pare na istu foru. Ponekad nastavci stvaraju dojam da su napravljeni samo zato da bi svog prethodnika učinili boljim nego što jest. Takav bi se dojam mogao stvoriti na temelju akcijskog trilera Jack Reacher 2, napravljenog u režiji Edwarda Zwicka.

Istini za volju, teško bi se moglo reći da je prvi Jack Reacher, napravljen prije četiri godine u režiji Christophera McQuarrieja, naročito loš ili uopće loš film. Adaptacija popularne serije romana Leeja Reachera o bivšem vojnom policajcu koju se pretvorio u lutajućeg djelitelja pravde je trebala postati još jedna franšiza zahvaljujući kojoj bi glavni glumac Tom Cruise zadržao svoj sve klimaviji status hollywoodske superzvijezde. Prethodni film se nije previše proslavio kod kritike, ali ni kod publike u SAD, te je tek uobičajeno bolji prijem na stranim tržištima osigurao nastavak.

Novi film se temelji na Ne vraćaj se, osamnaestom romanu iz serije. Na početku je Reacher kao lik već etabliran, odnosno publika ga na samom početku upozna kao tipa “koji je došao tiho i ušao legendu”. Nakon što svoje borilačke i druge vještine iskoristi kako bi mali dijelić svijeta riješio ološa, koristi priliku za još jedan ugodni razgovor sa satnicom Susan Turner (Smulders), sadašnjom zapovjednicom svoje bivše vojnopolicijske postrojbe. Da li je u pitanju nostalgija za starim sjedilačkim životom ili nešto drugo postaje drugorazredno pitanje nakon što sastanak sa njom spriječi satničino uhićenje pod optužbom za špijunažu. Reacher se, dakako, uvjeren da je njegova nasljednica nedužna, uključi u istragu i ubrzo se nađe na meti vrhunski izvježbanih profesionalnih ubojica koje je očito angažirao netko vrlo bogat, utjecajan i odlućan da spriječi rasvjetljavanje nečega što je satnica Turner istraživala. Reacher je oslobodi iz zatvora, ali sada mora s njom bježati i pred ubojicama i pred vlastima, a dodatni problem predstavlja i zaboravljeni detalj iz vlastite prošlosti.

Neumitne usporedbe dva filma bi mogle navesti po fanove Toma Cruisea prilično neugodan zaključak da je njihova omiljena zvijezda konačno podlegla godinama, pa se tako Reacherov lik doima umoran i bezvoljan. To, dakako, ne mora imati neke veze s godinama, s obzirom da su nas karijere Charlesa Bronsona i Clinta Eastwooda nekad, isto kao i karijera Liama Neesona danas, naučile kako se može biti uspješan akcijska zvijezda i s velikim brojem “banki”. Problem Jacka Reachera 2 je daleko više u bezvoljnosti scenarističkog odbora, kao i režiji Edwarda Zwicka kome akcijske scene, za razlike od McQuarrieja, jednostavno ne leže. Još je žalosnija stvar u tome što glavni junak nema niti dostojnog protivnika, niti se sreće s nekim živopisnim likovima poput onih koje je četiri godine ranije tumačio Duvall; usporedbe s genijalnim Wernerom Herzogom u ulozi glavnog negativca stvaraju rupu koju tvorci ovog filma niti ne pokušavaju ispuniti.

Najtragičnija stvar kod Jacka Reachera 2 je u tome što je najbolja stvar u filmu uvedena kao nešto što mu najmanje treba. Mlada i relativno nepoznata Danika Yarosh je sjajna u ulozi 15-godišnje djevojčice koja možda jest, a možda i nije protagonistova kći, odnosno koja s njime dijeli snalažljivost na ulicama, svojeglavost i odbijanje autoriteta. Od njenog lika i odnosa s protagonistom se moglo napraviti mnogo toga, ali scenarij te potencijale ne iskorištava i na kraju balade je svodi na kliše “dame u opasnosti”. Naravno, odgovor na pitanje koje oni i publika postavljaju, s obzirom na nužnost da se osiguraju nastavci i protagonistov lutalački način života, nije teško pretpostaviti. Jack Reacher 2 stoga predstavlja još jedan nastavak koji postavlja pitanje kome je, zapravo, bio potreban. Cruiseu, koji se još uvijek može osloniti na Nemoguću misiju, očigledno nije. Fanovima proze Leeja Childa bi, pak, njenu ekranizaciju daleko bolje mogao pružiti medij televizije, koji je već davno po svojoj kvaliteti daleko iznad svega što nam Hollywood servira u kino-dvoranama.

JACK REACHER 2

(JACK REACHER: NEVER GO BACK)
uloge: Tom Cruise, Cobie Smulders, Aldis Hodge, Danika Yarosh
scenarij: Richard Wenk, Edward Zwick & Marshall Henkowicz
režija: Edward Zwick
proizvodnja: Paramount, SAD, 2016.
trajanje: 118 min.
OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Genijalni umovi (Masterminds, 2016)

Hollywood svoj današnji nedostatak istinskih kreativnih potencijala najzornije pokazuje kada se njegovi proizvodi sudare sa stvarnim likovima i događajima koje bi netko nazvao “hollywoodskim”. Taj se fenomen često sreće kada se pokuša napraviti film po nekoj istinitoj priči iz crne kronike koja se čini dovoljno spektakularnom ili bizarnom da bi garantirala kakav-takav publicitet i dodatni dolar na kino-blagajnama. Jedna takva priča se zbila, sada već daleke 1997. godine, kada je podružnica Loomis Farga , tvrtke za prijevoz novca, u gradu Charlotte u Sjevernoj Karolini postala metom jedne od najdrskijih, ali i po količini opljačkanog novca, najvećih pljački u povijesti američkog kriminala. Istraga FBI je, pak, bila relativno brza pa su se samo za nekoliko mjeseci njeni počinitelji našli iza rešetaka, ali i dali zahvalan materijal za brojne true crime knjige i epizode dokumentarnih TV-serija istog žanra. Kada je, pak, došao red na igranu ekranizaciju, njeni tvorci su u slučaju filma Genijalni umovi zaključili da bi on žanrovski trebao također pripadati komediji.

Nominalni protagonist filma je David Ghantt (Galifianakis), zaposlenik Loomis Farga čiji se život uglavnom vrti oko monotonog rintanja za slabu plaću u lokalnoj poslovnici, ali koji to smatra ugodnijim mjestom za boravak od doma kojom dominira njegova agresivna zaručnica Jandice (McKinnon). Razlog za to je njegova atraktivna kolegica Kelly Campbell (Wiig) u koju se zaljubio do ušiju. Njoj, pak, neće biti problem da pričom o početku novog, zajedničkog života potakne Ghantta da odluči opljačkati novac koji mu je povjeren. U tu svrhu ga povezuje s grupom sitnih kriminalaca na čelu sa poznanikom Steveom Chambersom (Wilson) te mu oni pomognu izvesti milijune dolara iz poslovnice, te mu zauzvrat urede zrakoplovnu kartu za Meksiko. Tamo bi se Ghantt trebao skrasiti na neko vrijeme i sačekati da preuzme svoj dio plijena, odnosno da mu se voljena Kelly pridruži. Chambers, međutim, ima u planu nešto sasvim drugo, te u Meksiko šalje profesionalnog ubojicu Michaela McKinneya (Sudeikis) sa zadatkom da Ghantta trajno “ušutka” prije nego “propjeva” ili ukaže na njegov klan kao moguće pomagače.

Iako snimljen prije dvije godine, Genijalni umovi su se tek sada pojavili u kino-dvoranama, i to u terminu rezerviranom za trećeligaška ostvarenja, a što svjedoči da ni sami producenti nisu u njega imali velikog povjerenja. A nije trebalo biti tako, barem ako je suditi prema imenima uključenim u projekt. Iza kamere se našao Jare Hess, koji je u prošlom desetljeću stekao brojne simpatije s otkačenom komedijicom Napoleon Dynamite, dok se u glavnim ulogama našla imena koja trenutno čine prvu komičarsku ligu američkog filma. Međutim, scenaristi su se, kao i mnogo puta u sličnim slučajevima, kako da zaplet i likove, i to one o kojima za koje dio, barem one starije, publike ima određenu predodžbu što su i kako će završiti, učinio dovoljno “filmskima” na ekranu. Zato su razni “hollywoodski” i slični bizarni detalji o kojima se moglo čitati u novinama i gledati u TV-reportažama – Kelly kao “femme fatale”, Ghantt kao filmnoarovski naivčina, Chambers kao kriminalni “genije” koji pažnju vlasti privlači drskim razmetanjem opljačkanim novcem – morali biti dodatno pojačani situacijama kojih nije bilo u stvarnom životu. To uključuje nimalo produhovljene przore tučnjave između Kelly i Jandice, cirkusantske scene Ghattovog bijega pred neumoljivim McKinneyevom iza kojih slijedi obrat u zapletu dostojan izraza “američki vic”, a sve kulminira rutinskom scenom spektakularnog obračuna s Chambersom na samom kraju. Iako se glumačka ekipa trudi, sve to jednostavno nije dovoljno smiješno, te će gledateljima, barem onima koji voli paziti na sitne detalje, daleko više zabave pružiti prepoznavanje truda koji su autori uložili kako bi gledateljima prikazali svijet s kraja 1990-ih, u kome, na primjer, nije bilo mobitela, pa su pageri igrali izuzetno važnu ulogu u svakodnevnim životima. Za većinu publike, međutim, nostalgično podsjećanje na to doba ipak nije dovoljno da opravda gubljenje sata i pol gledanja kako inače dobri talenti serviraju mediokritetski proizvod.

GENIJALNI UMOVI
(MASTERMINDS)
uloge: Zach Galifianakis, Owen Wilson, Kristen Wiig, Kate McKinnon, Leslie Jones, Jason Sudeikis
scenarij: Chris Bowman, Huber Palmer, Emil Spivey
režija: Jared Hess
proizvodnja: Relativity Media SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Snowden (2016)

“Svatko onaj koji je spreman žrtvovati slobodu radi malo sigurnosti, ne zaslužuje ni jedno ni drugo”, rekao je Benjamin Franklin, jedan od osnivača Sjedinjenih Američkih Država. Dilema između slobode pojedinca i dužnosti države da štiti poredak je danas daleko aktualnija nego u Frankiinovo doba, čemu je prilično doprinijelo upravo Franklinovo čedo, čiji aparat državnog nasilja raspolaže s vojnim, tehnološkim i drugim resursima o kojima su svi raniji vladari mogli samo sanjati. To se odrazilo i kroz američku hegemoniju nad ostatkom svijeta, kojoj je pridonio i Hollywood, koji već desetljećima SAD , uz određene izuzetke prije svega vezane unutarnjom politikom, uporno nastoji prikazati kao najsavršenije dostignuće čovječanstva i izvor sveg dobra u svijetu. Oliver Stone se kao dobrovoljac u vijetnamskim džunglama imao prilike uvjeriti da je ta ružičasta slika daleko od istine, te se njegova karijera velikim dijelom može opisati kao nastojanje da američku i svjetsku publiku uvjeri u nešto sasvim suprotno. Posljednje takvo ostvarenje je Snowden, biografski film posvećen ličnosti u kojoj je Stone najvjerojatnije pronašao svojevrsnu mlađu verziju sebe.

Film na samom početku rekonstruira dramatične događaje iz 2013. godine, kada se Edward Snowden (Gordon-Levitt), mladi informatički stručnjak u službi NSA, u hongkonškom hotelu sreće sa novinarom Glennom Grenwaldom (Quinto) i autoricom dokumentarnih filmova Laurom Poitras (Leo), kako bi im ispričao svoja dugo godina akumulirana saznanja o tajnom programu prisluškivanja i nadzora koje na globalnom planu provode američke vlasti. Radnja se preko flashbacka vraća nekoliko godina ranije kada je Snowden, odrastao u obitelji konzervativnih mornaričkih časnika i obavještajaca, odlučio dati svoj doprinos u globalnom američkom ratu protiv terorizma. Njegov pokušaj da postane pripadnik vojnih specijalaca završava neuspjehom zbog ozljede, te se umjesto toga priključuje CIA-i, a potom, preko sa njima povezanih privatnih korporacija, i tajnoj službi NSA. Pri tome mu nimalo ne smeta to što djevojka Lindsay Mills (Woodley) kao protivnik rata i Bushove politike ima sasvim suprotne stavove od njega. S vremenom, međutim, postaje svjedokom kako je program nadzora podataka, stvoren s opravdanjem kako bi spriječio nove napade 11. rujna, metastazirao u hobotnicu koja služi za nadzor ne samo američkih saveznika, nego i vlastitih građana, stvarajući mogućnost zloporabe apokaliptičkih razmjera.

Snowden je, stjecajem okolnosti, u američka kina išao isti vikend kao i Eastwoodov Sully, još jedan film posvećen protagonistu dramatičnih događaja iz nedavne prošlosti. Od njega je na blagajnama bio glatko poražen, a što i ne iznenađuje, s obzirom da je Eastwoodov film, za razliku od Stoneovog, ima nedvosmisleni hepi end, kao i junaka koga će prihvatiti cijela publika. Za Edwarda Snowdena se, međutim, tek treba vidjeti da li će sve ono što je učinio na neki duži rok imati smisla, a isto tako je za dio američke i svjetske javnosti to što se sklonio u Rusiju dovoljno da ga se, u atmosferi ponovno pokrenutog hladnog i sve izglednijeg novog svjetskog rata, umjesto kao heroja smatra izdajnikom kome treba poslati bespilotnu letjelicu ili barem metak u potiljak. Stoneov Snowden nimalo ne krije da je njegov stav prema naslovnom protagonistu potpuno suprotan, ali se njegov sadržaj ne može tako lako prepoznati kao propaganda. Dijelom je to zbog toga što je Edward Snowden, i u stvarnom životu i u tumačenju Josepha Gordona-Levitta, tihi i bezazleni geek kome se u usta teško mogu staviti bijesne replike poput junaka filmova kao što su JFK i Rođen 4. srpnja. Stone je umjesto toga prisiljen njegovu priču ispričati na jedan miran i daleko discipliniraniji način, pri čemu je eksplicitno izlaganje onoga što je pjesnik htio reći ostavljeno sporednim likovima. Pri tome Stone ima različitog uspjeha – Nicolas Cage je dobar kao razočarani i cinični obavještajac koji glavnom liku govori da je i obavještajna zajednica, poput ostatka američkog establishmenta, opterećena korupcijom i nesposobnošću; Rhys Ifans se u ulozi junakovog iskusnog i s mračnim poslovima dobro upoznatog mentora, pak, doima kao loša zamjena za Tommyja Leeja Jonesa koji je takve uloge igrao zavezanih očiju.

Mnogo ozbiljniji problem za ovaj film, međutim, predstavlja to što je, zbog same prirode medija, priča o Snowdenu daleko prikladnija za dokumentarni nego igrani film. Usprkos uloženog truda, pogotovo od strane Gordon-Levitta koji zaslužuje sve pohvale, Snowden na kraju izgleda kao rutinerski biografski film, velikim dijelom nalik na one koji su se nekoć znali štancati na američkoj televiziji. Jedino što ih od njih razlikuje jest prostački rječnik i eksplicitna scena seksa koja, s obzirom na temu koja se tiče kršenja privatnosti, Snowdenu daje neočekivano autoironičnu dimenziju. Iako se može postaviti pitanje da li je Snowden uopće bio potreban, ipak ga valja pohvaliti jer će barem dio publike natjerati da počne razmišljati o nekim pitanjima koje su postavili ljudi poput Franlina, te se valja nadati za odgovore na njih, s obzirom na ono što se u posljednje vrijem kuha u svijetu, više nije prekasno.

SNOWDEN

uloge: Joseph Gordon-Levitt, Shailene Woodley, Melissa Leo, Zachary Quinto, Tom Wilkinson, Scott Eastwood, Logan Marshall-Green, Timothy Olyphant, Rhys Ifans, Nicolas Cage
scenarij: Kieran Fitzgerald & Oliver Stone
režija: Oliver Stone
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Ledeni ubojica: Povratak (Mechanic Resurrection, 2016)

Riječ “remake” u kontekstu prakse u suvremenom Hollywoodu rijetko asocira na išta dobro. Međutim, postoje slučajevi kada loša kvaliteta recikliranja nekadašnjih klasika dobije obilježja. Mechanic ili Plaćeni ubojica, triler Michaela Winnera iz 1972. godine koji se, iako daleko od savršenstva, smatra jednim od boljih ostvarenja u karijeri legendarnog Charlesa Bronsona, tako je dobio ne jedan nego dva razočarajuća remakea – 1995. godine neslužbeni Ubojice sa Sylvesterom Stalloneom i 2011. godine službeni Ledeni ubojica s Jasonom Stathamom u glavnoj ulozi. To što je potonji, sasvim očekivano (i potpuno zasluženo) sahranjen od strane publike nije spriječilo da zaradi nešto novaca – malo, ali sasvim dovoljno da se od njega napravi nastavak. A što, možda, i nije toliko loše, jer se time novi film – Ledeni ubojica: Povratak – dodatno udaljio od Winnerovog i Bronsonovog originala, te otežao usporedbe koje bi u pravilu išle na njegovu štetu.

Prethodni film je od originala sačuvao tek osnove početnog zapleta i likova, dok je sve ostalo manje-više promijenjeno do neprepoznatljivosti, a što uključuje i završetak. Upravo je ovo posljednje omogućilo da se snimi nastavak, odnosno da Statham može ponovno glumiti lik Arthura Bishopa, vrhunskog profesionalnog ubojicu čija su specijalnost likvidacije “nedodirljivih” meta i koje u pravilu izvede tako da izgledaju kao nesretan slučaj. Bishop je, međutim, odavno odlučio okončati karijeru te nastoji ostatak života provesti pod lažnim identitetom u Rio de Janeiru. Njegovu krinku su, međutim, prozreli zlikovci iza kojih stoji Riah Crain (Hazeldine), Bishopov prijatelj iz djetinjstva koji je u međuvremenu postao opasni međunarodni kriminalac. On nastoji Bishopa natjerati da ponovno iskoristi svoje ubilačke vještine odnosno likvidira trojicu međunarodnih trgovaca oružjem koji mu predstavljaju glavnu konkurenciju. Bishop uspješno bježi, ali se stvari promijene kada u Tajlandu upozna lijepu američku humanitarku Ginu Thorne (Alba) u koju će se zaljubiti. Ona međutim postane žrtvom otmice, odnosno sredstvo kojim Crain svog starog druga natjera da ipak krene u posao.

Kada je neki film tako loš kao Ledeni ubojica, onda postoji određena vjerojatnost da će njegov nastavak biti bolji. U slučaju Povratka ta očekivanja nisu sasvim neopravdana. Scenarij je, doduše, mnogo gori, te se svodi na hrpu klišeja i neuvjerljivosti koje skreću u vode samoparodije – glavni negativac je nitko drugi do protagonistov najbolji prijatelj iz djetinjstva; glavni ženski lik u sebi utjelovljuje prošlost profesionalnog vojnika, humanitarnog aktivista i sadašnjost turistice; glavni lik za nekoga kome je glavni alat diskrecija pokazuje izuzetnu sklonost da spektakularnim akcijama na sebe skreće pažnju i sl. To, međutim, previše nije smetalo ni njemačkom režiseru Dennisu Ganselu, koji je umjesto toga daleko više pažnje posvetio akcijskim scenama od kojih neke izgledaju prilično atraktivno. U filmu je daleko više pažnje posvećeno izgledu, a što uključuje daleko nekoliko različitih svjetskih lokacija kao što su Rio, Sydney, Tajland i Bugarska. Tim je imperativima podređen i lik Gine Thorne, a što vjerojatno neće smetati fanovima Jessice Albe koje žele vidjeti film u kome bi najveći dio radnje paradirala u bikiniju.

Najbolja stvar u filmu dolazi pred kraj, kada se Tommy Lee Jones pred kraj pojavljuje u relativnoj kratkoj, ali prilično zabavnoj epizodnoj ulozi ciničnog američkog krijumčara oružja koji je stvorio poslovni imperij u postkomunističkoj Bugarskoj. Njegovi zajedljivi komentari na račun političke situacije u svijetu, ali izgled i životni stil primjereniji ostarjeloj rock-zvijezdi djeluju kao svojevrsna parodija raznoraznih “mračnih” igrača iz vojno-obavještajnog miljea koje je tumačio u djelima Olivera Stonea. Njegova pojava također sugerira kako je Povratak mogao biti čak i prilično dobar, ali i kako je ta prilika propuštena čim se u kadru ponovno pojavi Stathamov lik koji desetke negativaca “taraca” na gotovo industrijski način u scenama gdje je kvaliteta akcije žrtvovana kvantiteti. Možda će u slučaju moderne inkarnacije Arthura Bishopa treća biti sreća, ali se ne trebamo previše nadati.

LEDENI UBOJICA: POVRATAK

(MECHANIC RESURRECTION)

uloge: Jason Statham, Jessica Alba, Tommy Lee Jones, Michelle Yeoh, Sam Hazeldine, Rhatha Phongam,

scenarij: Philip Shelby & Tony Mosher

režija: Dennis Gansel

proizvodnja: Summitt Entertainment SAD, 2016.

trajanje: 96 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Odred otpisanih (Suicide Squad, 2016)

Kvantiteta se s vremenom pretvori u kvalitetu. Ili, slikovito rečeno, kada netko u nekoliko godina naštanca hrpu filmova, veća je vjerojatnost da će neki od njih biti uspješan. Barem se time mogu tješiti DC Comics, koji je sa svojim spektakularnim projektom vezanih ekranizacija stripova o superherojima krenuo s velikim zakašnjenjem u odnosu na Marvel Comics. To znači da DC Comics i Warner Bros. sada imaju samo tri filma u odnosu na Marvelovih 13, te da su opcije da se napravi nešto zbilja posebno ili kvalitetno bile ograničene. Što, naravno, ne spriječava Marvelovce da DC-jevcima nabija komplekse, a posebno fanovima DC-jevih stripova koji u očaju plasiraju kojekakve teorije zavjere o tome da su filmski kritičari potkupljeni kako bi pisali loše o filmskim ukazanjima DC-jevog univerzuma. Posljednja eskalacija tog fenomena se zbila s filmom Odred otpisanih, koji je čak potakao pokretanje peticije za gašenje Rotten Tomatoes, jednog od najpopularnijih agregatora mainstream filmskih kritika, gdje u trenutku pisanja ovog teksta najnoviji DC-jevski film ima porazni rejting od samo 26% pozitivnih recenzija. Cijeli slučaj je još zabavniji ako se u obzir uzme da je Rotten Tomatoes u vlasništvu Warner Bros. a što hipotezu o nekakvom financijskom “podmazivanju” kritičara, najblaže rečeno, stavlja na prilično klimave temelje.

Odred otpisanih, s druge strane, kao i svi DC-jevski i, dakako, Marvelovi filmovi, u onom ključnom, poslovnom smislu, još uvijek može računati na vjernu fanovsku i sličnu publiku koja će svojim odlaskom u kino-dvorane sve ono loše što o njemu kritičari napišu učiniti potpuno nevažnim. S druge strane, film predstavlja svojevrsni otklon od prva dva filma iz serije, i to ne samo zbog toga što je režisera Zacka Snydera zamijenio David Ayer; umjesto pojedinačnih superheroja kao što su Superman (u Čovjeku od čelika) i Batman (koji mu se pridružio u Zori pravednika) pojavljuje se tim likova, i to ne superheroja, nego supernegativaca. Ayer, koji je također napisao scenarij, pronašao je, zahvaljujući bogatstvu zapleta iz originalnih stropova, način da od tih supernegativaca, barem formalno, napravi pozitivce, odnosno protagoniste.

Na samom početku se američka vlada, nakon smrti Supermana u prethodnom nastavku, suočava s mogućnošću da sljedeći superheroj ili, kako se to službeno zove, “metačovjek”, možda i neće biti takva dobričina, te da se moraju pronaći ljudi ili metaljudi sličnih sposobnosti kako bi mu se mogli suprotstaviti. Rješenje za taj problem Amanda Waller (Davis), vladina operativka zadužena za “crne” poslove, pronalazi u supertajnom zatvoru gdje su smješteni neki od najopasnijih kriminalaca u SAD – profesionalni ubojica i nepogrešivi strijelac Deadshot (Smith), vrhunski atentator Slipknot (Beach), mutirani kanibal Killer Croc (Akkinouye-Agbaje), bivši gangster-pirokinetičar El Diablo (Hernandez), australski provalnik Captain Boomerang (Courtenai) i bivša psihijatrica, a sada Jokerova djevojka Harley Quinn (Robbie). Sve njih bi trebala kontrolirati arheologinja dr. June Moon (Delevigne) koju je opsjeo duh drevne Čarobnice/Enchantress, odnosno nadzirati zapovjednik specijalaca, pukovnik Rick Flagg (Kinnaman). Tako stvoreni tim, čijim su članovima u zamjenu za sudjelovanje u samoubilačkoj misiji obećani život i druge sitne povlastice, se okuplja kada Midway City postane metom napada nepoznatog natprirodnog i nezaustavljivog bića.

Kritičari su za Odred otpisanih stvorili konsenzus ne samo o tome da je riječ o lošem filmu, nego i o razlozima zbog kojih je postao loš. Najčešće se spominje hipoteza da je Ayer započeo, a možda čak i napravio nešto što bi moglo biti dobro, ili barem gledljivo, ostvarenje, ali da su ga kalkulantski raspoloženi šefovi Warnera, nastojeći ga učiniti što prihvatljivijim najširoj mogućoj publici, izmijenili ne samo do neraspoznatljivosti nego i do nerazumljivosti. Do javnosti su još i prije same premijere dolazile o vijesti o nadosnimavanju pojedinih scena, kao i nastojanju da se u njega ubaci što više scena koje bi sadržajem ili općim tonom odgovarali traileru koji je nekoliko mjeseci ranije izazvao euforiju među fanovima. Argumenti za frankenštajnsku post-produkciju se u samom filmu mogu pronaći prije svega o kaotičnoj montaži koja, prije svega u prvom dijelu filma, zbivanja čini teško razumljivima. A također se teško oteti dojmu da je Odred otpisanih u svom originalnom obliku trebao biti mrtvački ozbiljan akcijski film o hrpi prilično loših ljudi regrutiranih da svijet spašavaju od nečega još goreg, ali i da je netko sve to odlučio “zasladiti” infantilnim humorom, ukloniti potencijalno uznemiravajuće nasilje i, konačno, loše ljude napravio dobrima kako bi dječici u kino-dvoranama ne bi davao neadekvatne životne uzore. Ono što možda najviše upada u oči je pomalo previše očigledan pokušaj da se u film ubaci nakon Batmana i Supermana najveća od svih ikona DC-jevog univerzuma – supernegativac Joker – i to na način koji, zapravo, i nema nekakve velike veze s radnjom. To što ga Jared Leto tumači na način koji je za nekoliko dimenzija ispod Jacka Nicholsona i Heatha Ledgera nimalo ne pomaže. Jedina stvar vezana uz epizodu s Jokerom je pojava Harley Quinn, možda najpoznatije i najživopisnije DC-jeve supernegativke, a koju s prilično entuzijazma tumači Margot Robbie.

Ona predstavlja glavni adut filma i manje-više jedini razlog zbog koga bi se nekome isplatilo odsjediti dva sata u kino-dvorani. Osim nje se među glumačkom postavom mogu istaći jedino Will Smith kao profesionalni ubojica koji pokušava ostati obiteljski čovjek i Jay Hernandez kao zlikovac traumatiziran osobnom tragedijom. Čak i da je ostatak glumačke ekipe bio na zadatku, teško bi pomogao nedovoljno razrađenim likovima, ali i kaotičnom i neuvjerljivom scenariju koji pliva u klišejima. Tako je pukovnik specijalaca zaljubljen u “metaženu” koju bi trebao čuvati, a na kraju upravo ona izaziva kaos koji će njegov tim morati “počistiti”. Za završni obračun, koji se odigrava noću na ulicama opustošenog grada, se na prvi pogled čini da je zamišljen u nekakvom “noirovskom” stilu, ali je na kraju noć bila samo izgovor za uobičajeno orgijanje majstora za specijalne efekte (kojima je dan-danas lakše raditi noćne scene). A oni su danas tako obični, a završna bitka tako antikatarktička i slična onoj u Zori pravednika (i sijaset drugih superherojskih filmova) da će onima koji to baš žele u sjećanju ostati prije zbog relativno oskudnog kostima koji nosi manekenka Delevigne. Onim najzagriženijim filmovima koji su se na Odred otpisanih “navukli” kao nekakvu superherojsku verziju Dvanaest žigosanih će cijelo iskustvo biti još gore; neumitne usporedbe s nepunih pola stoljeća starim ratnim klasikom koji možda nije imao cool costime, soundtrack i spec-efekte, ali je zato imao Leeja Marvina, Charlesa Bronsona i suvislu priču su po novi DC-jev film katastrofalne. Od DC-ja i Warnera ćemo nešto uistinu dobro u njihovoj filmskoj seriji, po svemu sudeći, morati čekati još par godina.

ODRED OTPISANIH
(SUICIDE SQUAD)
uloge: Will Smith, Margot Robbie, Joel Kinnaman, Jai Courtenai, Viola Davis, Jared Leto, Cara Delevigne, Adewale Akinnouye-Agbaje, Adam Beach
scenarij: David Ayer
režija: David Ayer
proizvodnja: Warner Bros./DC Comics, SAD, 2016.
trajanje: 123 min.

OCJENA: 3/10