Kategorija: Film

RETRO-RECENZIJA: Sasvim pristojni gangsteri (Ordinary Decent Criminal, 2000)

uloge: Kevin Spacey, Linda Fiorentino, Peter Mullan, Stephen Dillane,
Helen Baxendale, David Hayman, Patrick Malahide, Gerard McSorley,Tim
Loane, Gary Lydon, Paul Ronan
scenografija: Tony Burrough
kostimografija: Jane Robinson
fotografija: Andrew Dunn
montaza: William A. Anderson
glazba: Damon Albarn
scenarij: Gerard Stembridge
rezija: Thaddeus O'Sullivan
proizvodnja: Little Bird/Miramax/Tatfilm,
Irska/SAD/Britanija/Njemacka, 2000.
distribucija: Continental
trajanje: 95'

Michael Lynch (Spacey) je legenda irskog podzemlja, šef bande provalnika koja godinama poduzima najsloženije i najdrskije pljačke, a da zbog toga ni Lynch ni nitko od njegovih suradnika nije odležao niti minutu u zatvoru. Lynch, koji pored svjetovnih krši i crkvene zakone tako što zivi s dvije supruge – Christine (Fiorentino) i njenom sestrom Lisom (Baxendale) – već je dugo godina trn u oku irskoj policiji koja vreba na svaki njegov pogrešni korak kako bi ga konačno uspjela smjestiti iza rešetaka. Prilika za to se ukazuje kada Lynch, manje motiviran željom za bogaćenjem a više uzbuđenjem, poduzme svoju najspektakularniju i najdrskiju operaciju -krađu basnoslovno vrijedne Caravaggiove slike. Sama pljačka nije toliki problem koliko pronaći nekoga koji bi bio spreman otkupiti tako “vruću” robu. Kako vrijeme prolazi tako je policijski inspektor Noaha Quigley (Dillane) sve uvjereniji kako je ovaj put Lynch zagrizao više nego što moze progutati. U međuvremenu se u igru ubacuje i IRA čiji je autoritet među irskom sirotinjom slobodoumni Lynch također godinama potkopavao.

Sasvim pristojni gangsteri su film koji će kod gledatelja prvo izazvati neugodni deja vu osjećaj da bi ga potom zamijenila nevjerica. Barem će takav slučaj biti s onima koji su već iskoristili priliku da gledaju Generala, film Johna Boormana koji je prikazao život najslavnijeg irskog kriminalca Martina Cahilla. O’Sullivanova verzija se, barem na početku, toliko vjerno drzi Boormanovog predloška da će prije dati novu definiciju pojma “indigo-kopija” nego “remake”. Jedina važnija razlika izmedju dva filma je u završnici, koja je za razliku od Boormanove verzije (i stvarnih događaja) pretvorena u klasični holivudski hepi end, a i nije baš najuvjerljivija. Ostale razlike su uglavnom u nijansama, kao i glumačkoj ekipi, koja je uvezena iz Amerike iz čisto komercijalnih razloga. Među svima prednjači Kevin Spacey, koji se očigledno dobro zabavljao trenirajući svoj irski naglasak, ali njegov lik je ipak daleko ispod standarda koji je postavio Brendan Gleeson u Boormanovoj verziji. Najtragičniji je slucaj s Lindom Fiorentino, nekoć fatalnom holivudskom zavodnicom koja je potpuno neiskorištena u rutinerskoj ulozi irske domaćice. Režiser O’Sullivan, pak, ne uspijeva učiniti ništa čime bi neumitne usporedbe izmedju Generala i Sasvim pristojnih gangstera preokrenuo u svoju korist. Naprotiv, potonji film, iako na trenutke simpatičan i zabavan, u svojoj suptini izgleda kao ništa drugo nego jeftina kopija mnogo boljeg originala. Zbog toga se Sasvim pristojni gangsteri mogu preporučiti samo onima koji još nisu imali prilike vidjeti superiorniju Boormanovu verziju.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Gdje je Marlowe? (Where’s Marlowe?, 1999)

uloge: Miguel Ferrer, John Livingston, Mos Def, Dante Beze, John
Slattery, Allison Dean, Clayton Rohner, Elizabeth Schofield, Miguel
Sandoval, Barbara Howard, Wendy Crewson, Lisa Jane Persky, Wendy
Benson
scenografija: Garreth Stover
kostimografija: Mary Zophres
fotografija: Greg Gardiner
montaza: Les Butler
glazba: Michael Convertino
scenarij: Daniel Pyne & John Mankiewicz
rezija: Daniel Pyne
proizvodnja: Paramount, SAD, 1999.
distribucija: VTI
trajanje: 101'

Wilt Crawley (Def) i A.J. Edison (Livingston) su dva mlada njujorška filmasa čiji je posljednji projekt – ambiciozni epski dokumentarac o njujorškom vodovodu – festivalsku kritiku ostavio ravnodušnom. U očajničkom nastojanju da snime nešto originalno i zanimljivije za temu svog slijedećeg dokumentarca odlučuju uzeti život privatnih detektiva u Južnoj Kaliforniji. Osoba koja bi im u tome trebala pomoći jest John Boone (Ferrer), privatni detektiv koji pristaje da u svrhu snimanja filma kamera prati njegovu svakodnevnicu. I dok Boone, čiji se posao svodi na rutinsko uhođenje preljubnika, pronalaženje nestale djece i kućnih ljubimaca, sa zadovoljstvom pristaje sudjelovati u projektu, njegov partner Murphy (Beze) je daleko manje oduševljen. No, ubrzo nakon toga rutinski slučaj se pretvara u nešto vise kada Murphy najednom nestane. To predstavlja ne samo novi izazov za Boonea, nego i za dokumentariste koji su stjecajem okolnosti prisiljeni sudjelovati u istrazi i kao takvi dovesti u pitanje svoj objektivni status dokumentarista.

Iako Gdje je Marlowe? na prvi pogled izgleda kao ništa drugo do još jedan niskobudžetni nezavisni filmić koji koristi u posljednje vrijeme prilično popularnu tehniku “lažnog dokumentarca”, riječ je o punokrvnom holivudskom proizvodu iza kojeg stoje etablirani scenaristi Pyne i Mankiewicz. Njihov projekt je zapravo trebao biti pilot za TV-seriju koja nikada nije snimljena. Razlog za to se djelomično može naći i u humoru koji nije ujednačenog kvaliteta, kao i tome da glumci i događaji previše sliče na holivudski film da bi stvorili iluziju pseudodokumentarca. Možda je sve to posljedica toga sto je istovremeno parodiranje dokumentaraca i filmova o “tvrdokuhanim” privatnim detektivima predstavljalo preveliki izazov za Pynea i Mankiewicza. To je zbilja šteta, jer je ideja bila vrlo dobra, a i Miguel Ferrer je više nego izvrstan u ulozi detektiva. Ostali glumci i nisu baš toliko na visini, iako ima izuzetaka, među kojima je i Miguel Sandoval u ulozi nasilnog tipa iz susjedstva. Sve u svemu, riječ je o razočaravajućem filmu kojemu je ipak malo trebalo da postigne zadovoljavajuću razinu. Mozda će TV-serija, ako ikada bude snimljena, ovoj ideji dati tretman kakav zaslužuje.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Gangster br. 1 (Gangster No. 1, 2000)

uloge: Malcolm McDowell, David Thewliss, Paul Bettany, Saffron
Burrows, Kenneth Cranham, Jamie Foreman, Eddie Marsan, Andrew Lincoln,
Doug Allen
scenografija: Richard Bridgland
kostimografija: Jany Temime
fotografija: Peter Sova
montaza: Andrew Hulman
glazba: John Dankworth
scenarij: Johnny Ferguson
rezija: Paul McGuigan
proizvodnja: Channel Four Films/BskyB/Road Movies, Britanija/Njemacka,
2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 103'

Gangster (McDowall) je jedan od kraljeva londonskog podzemlja, koji se upravo prisjeća vremena od prije nekih tridesetak godina kada je bio sitna riba (Bettany) u vodama organiziranog kriminala. Stjecajem okolnosti postao je jedan od članova bande Freddieja Maysa (Thewliss), “Krvnika iz Mayfaira”, gangstera koji je svakom londonskom kriminalcu postao uzorom zbog toga što je ubio policajca a za to nije završio u zatvoru. No, ubrzo se ispostavlja da je to najobičnija fasada – Mays daleko više voli da njegovi pobočnici obavljaju prljave poslove, dok on sam voli skupljati skupocjena odjela, automobile i egzotične umjetnine. Vidjevši sve to izbliza, mladi Gangster postaje sve ljubomorniji na svog šefa, a kada se tim dobrima pridruži i lijepa pjevačica Karen (Burrows), taj osjećaj dobija patološke razmjere. Gangster, odlučan u namjeri da se Maysa ukloni kako bi sam postao šefom, izvrsnu priliku vidi u zavjeri koju je skovao Maysov suparnik Lenny Miller (Forman).

Tvorci Gangstera br. 1 su pred sobom imali ozbiljan problem – kako svoj proizvod istaknuti medju poplavom “kulerskih” filmova o britanskom podzemlju. To je djelomično riješeno angažiranjem Malcolma MacDowella, britanskog glumca specijaliziranog za uloge najzločestijih mogućih tipova (Paklena naranča), koji se nakon dugo godina u Hollywoodu vratio kući. No, to je bio lakši dio posla – teži je bio stvoriti neku suvislu ili originalnu priču, i tu su scenarist Ferguson i režiser MacGuigan potpuno zakazali. Zbog toga se Gangster br. 1 moze shvatiti kao kolekcija svih mogucih klišeja modernog gangsterskog filma, koji, naravno, kulminiraju krajnje neuvjerljivom i slabom završnicom. U međuvremenu su gledatelji izloženi scenama prilično eksplicitnog nasilja i jos eksplicitnijeg rjećnika, ali je efekt svega toga ublažen “videospotovskim” montažama i sličnim “kulerskim” trikovima koji film cine iritantnijim nego sto bi inače bio. Doduše, postoji jedan svijetli trenutak u cijelom filmu – scena ispitivanja, jedna od najnapetijih na filmu u posljednje vrijeme – ali ona prekratko traje da bi popravila dojam. Dojam ne pomaze ni prilicno efektni Paul Bettany kao mladi Gangster, dok su talenti takvih veličina kao Thewliss (Razgolićeni) i Burrows posve potraćeni na krajnje nezanimljive likove. Sam McDowell, pak, često upada u preglumljivanje pa se njegov povratak kući ne moze nazvati najuspješnijim. Sve u svemu, gledanje Gangstera br. 1 će za mnoge biti neugodno iskustvo, pogotovo kada na kraju shvate da su sat i pol vremena mogli potrošiti na nešto pametnije.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 6. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži određene korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Kriv (The Guilty, 1999)

KRIV
(THE GUILTY)

uloge: Bill Pullman, Devon Sawa, Gabrielle Anwar, Angela Featherstone,
Joanne Whalley, Darcy Belsher, Jaimz Woolvett, Ken Tremblett, Gilian
Barber, Duncan Fraser, Bruce Harwood
scenografija: Douglas Higgins
kostimografija: Jori Woodman
fotografija: Tobias A. Schliessler
montaza: Alison Grace
glazba: Debbie Wiseman
scenarij: William Davies (po knjizi Simona Burkea)
rezija: Anthony Waller
proizvodnja: J&M Entertainment, SAD/Britanija/Kanada, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 108 '

Callum Crane (Pullman) je superuspješni odvjetnik cija je blistava karijera upravo okrunjena imenovanjem za federalnog suca. No, njegovoj svijetloj buducnosti prijeti to sto je prilikom jedne uredske zabave popio previše i zbog toga sebi dozvolio da siluje uredsku tajnicu Sophie Lennon (Anwar). Djevojka ga zbog toga odluci ucijeniti – ili ce odustati od imenovanja ili ce o svemu obavijestiti policiju i medije. U medjuvremenu, mladi Nathan Corrigan (Sawa), koji je upravo odsluzio sest mjeseci zatvora zbog kradje automobila, saznaje kako mu je pravi otac nitko drugi nego Crane. Stjecajem okolnosti, prva osoba koja ce mu pomoci u potrazi bit ce mlada Tanya Duncan (Featherstone), za koju se ispostavi da je Sophiena cimerica. Kada se Nathan konacno odluci upoznati sa ocem, ono sto je trebao biti dirljivi obiteljski susret pretvara se u poslovni sastanak – Crane, ne znajuci da ima posla s vlastitim sinom, mladicu kriminalne proslosti nudi kuvertu u kojoj se nalazi predujam za ubojstvo i fotografija buduce zrtve. Sokirani Nathan odluci niti ne otvoriti kuvertu, ali njegov najbolji prijatelj Leo (Volveet) ima ozbiljnih problema s utjerivacima dugova i nikakvi ga skrupuli nece sprijeciti da ih na brzinu rijesi.

Zaplet ovog filma se temelji na tolikoj količini slučajnosti da bi netko pomislio da je riječ o parodiji. No, KRIV je ništa drugo nego holivudski remake prilično dobre britanske mini-serije s Michaelom Kitchenom u naslovnoj ulozi (a koju smo imali prilike vidjeti na HRT-u prije nekoliko godina). Iako su remakeovi obično prilično lošiji od originala, britanski režiser Waller je uspio očuvati sve najvažnije sastojke – tako hladne vancouverske lokacije predstavljaju dobar ekvivalent jednako hladnoj Britaniji iz originala, a vise nego solidna glumačka postava se u stanju nositi sa svojim britanskim kolegama. Prije svega je tu riječ o Billu Pullmanu, karakternom glumcu poznatom po ulozi Bushovog kolege u DANU NEZAVISNOSTI. Pretplaćen na uloge anđeoskih pozitivaca ili komedijaša, Pullman predstavlja prilično osvježenje kao ljigavi negativac za čije postupke ipak imamo nešto razumijevanja. To, s druge strane, ne uspijeva Gabeli Anwar čiji lik i nije bas najbolje definiran. Uz vrlo dobrog Devona Sawu (Stan iz istoimenog Eminemovog spota) i šarmantnu Angelu Featherstone nadvise valja pohvaliti izvrsnog epizodista Volveeta, koji se u posljednje vrijeme specijalizirao za uloge tipova iz polusvijeta. Ljubitelji američkih SF-serijaće isto tako imati prilike vidjeti Brucea Harwooda koji je u DOSJEIMA X i LONE GUNMENIMA tumačio lik Byersa. No, usprkos Wallerovom trudu KRIV ipak odaje svoje holivudske karakteristike u završnici, koja je dosta različita od britanskog originala. A i podzaplet s Craneovim brakom nije bio bas najpotrebniji. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, KRIV je prilično efektan i profesionalno napravljen trilercickojicegledatelje držati prikovane uz ekran sve do samog kraja.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 4. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Shaft (2000)

SHAFT

uloge: Samuel L. Jackson, Vanessa L. Williams, Jeffrey Wright,
Christian Bale, Busta Rhymes, Dan Hedaya, Toni Collette, Richard
Roundtree, Ruben Santiago-Hudson, Josef Sommer, Lynne Thigpen, Philip
Bosco, Pat Hingle, Lee Tergesen, Daniel von Bargen, Mekhi Phifer
scenografija: Patrizia Van Brandenstein
kostimografija: Ruth E. Carter
fotografija: Donald E. Thorin
montaza: John Bloom & Antoni Van Drimmelen
glazba: David Arnold & Isaac Hayes
scenarij: Richard Price, John Singleton & Shane Salerno (po motivima
romana Ernesta Tydimana)
rezija: John Singleton
proizvodnja: Paramount/MFP, SAD/Njemacka, 2000.
distribucija: VTI
trajanje: 100'

U doba kada svaki iole značajniji holivudski film s kraja 60-tih i početka 70-tih doživljava svoju modernu (i najčesće daleko lošiju) inkarnaciju, red je došao i na Shafta, kultni film Gordona Parksa iz 1971. godine. To ostvarenje, u kojem je Richard Roundtree po prvi put na ekranu bio prikazao filmskog superkulerskog junaka crne boje kože, inspiriralo je cijeli jedan žanr danas poznat kao “blaxploitation” – akcijske filmove pune eksplicitnog seksa, nasilja i jos eksplicitnijeg prostačkog rječnika koji su se od sličnih ostvarenja pocetkom 70-tih razlikovali po tome što su bili smješteni u milje američkih urbanih crnaca i što su njihovi junaci bili crnci, najčesće u zavadi s pokvarenim bijelcima. Sto se samog Shafta tiče, on je početkom 70-tih imao dva nastavka (od kojih je Shaft u Africi na ovim prostorima prilično poznat zahvaljujući jednoj prilično “vrućoj” sceni između Roundtreeja i Nede Arnerić) i nakon kratkog TV-izdanja otišao u legendu. Kada se krajem 90-tih počelo šuškati o novoj, modernoj verziji, mnogo toga nije slutilo na dobro. Prije svega je bio prilično problematičan izbor režisera – John Singleton, crnački filmaš koji je 90-tih izgradio reputaciju mrtvački ozbiljnim filmovima o stradanjima crnaca u američkom društvu, mogao je vrlo lako sve to pretvoriti u još jednu “politički korektnu” litaniju. Kada je samo snimanje počelo, dosta se govorilo o tome kako su on i njegov glavni glumac Samuel L. Jackson bili u stalnom sukobu, a da su se mirili samo da bi se zajedno svađali sa scenaristom Richardom Priceom koji, navodno, nije baš najbolje prenio duh Shaftovih filmova u moderna vremena. Shaft je svejedno, usprkos ne bas previše pohavalnih kritika, ostvario pristojan rezultat na kino-blagajnama, a sada se u našim videotekama pojavio kao jedno od prvih DVD-izdanja tvrtke VTI.

Srećom po poklonike originalnih filmova, kod producenata je nadvladao razum i novi Shaft je nastavak, a ne remake verzije iz 1971. godine. Gotovo tridesetak godina nakon što je stekao slavu kao najkulerskiji privatni detektiv u New Yorku, John Shaft (Roundtree) vodi uspješnu detektivsku tvrtku, ali se njegov istoimeni nećak (Jackson) odlučio za sličnu karijeru, samo u njujorškoj policiji. Jedne noći mu je dodijeljen slučaj ubojstva crnog studenta Treya Howarda (Phifer) kojeg je na smrt pretukao Walter Wade Jr. (Bale), rasistički raspoložen pripadnik njujorške zlatne mladeži. Mladom Shaftu nije problem pronaći pocinitelja, ali je konobarica Diane Palmieri (Collette), za koju Shaft zna da je bila svjedokom zločina, neraspoložena za svjedočenje. Shaft svejedno baca Wadea u pritvor, ali će se ispostaviti kako bogati tatica i politički utjecaj mogu i ubojici pribaviti smiješno malu kauciju, koju Wade koristi kako bi zbrisao u Švicarsku. No, nakon što se nakon dvije godine vratio natrag u New York, ispostavilo se da ga je Shaft strpljivo čekao. Ponovno bačen u pritvor, Wade se upoznaje s portorikanskim narko-dilerom Peoplesom Hernandezom (Wright) i od njega traži određenu uslugu – da pronađe i zauvijek ušutka Diane Palmieri, a po potrebi i samog Shafta.

Shaft nije film koji će ući u antologije, ali je daleko bolji od očekivanja. Razlog za to prije svega treba pronaći u tome što je Singleton osjećao duboko strahopoštovanje prema originalu. To se strahopoštovanje nije svelo samo na cameo-uloge samog Roundtreeja i režisera Gordona Parksa, nego na najozbiljniji trud da se očuva duh originalnog Shafta. Tome je svoj doprinos dao i Samuel L. Jackson koji se potrudio da izgleda kao najkulerskiji akcijski junak kojeg smo imali prilike vidjeti u posljednje vrijeme. Na žalost, prilicno bljedunavi zaplet, koji izgleda kao da je recikliran iz trećerazrednog “blaxploitationa” (a koji, ponekad, graniči i s crnim rasizmom, pogotovo u odnosu prema likovima portorikanskog podrijetla) nije izgledao previše dostojan jednog Shafta. S druge strane, istjerivanje pravde nekonvencionalnim sredstvima odnosno propagiranje vigilantizma u ovom filmu predstavlja poprilično osvježenje nakon “političke korektnosti” s kojom smo bili kljukani u prethodnom desetljeću. Na žalost, te je “političke korektnosti” ipak bilo dovoljno da se odstupi od jedne od možda najvažnijih sastavnica Shaftove legende – njegove reputacije nezaustavljivog ljubavnog stroja kojemu nijedna žena ne moze odoljeti. Moderni Shaft za razliku od strica u tom pogledu izgleda kao redovnik. Ni neki od glumaca se nisu pretrgli, pogotovo prilično nezainteresirana Toni Collette, a i Christian Bale samo reciklira svoju ulogu iz Američkog psiha. Ono što spašava ovaj film nije niz nekoliko prilično efektnih akcijskih scena, niti plejada iskusnih karakternih glumaca u minijaturnim ulogama (kao, na primjer, reper Busta Rhymes u ulozi Shaftovog neslužbenog pomoćnika) koliko izvedba jednog jedinog čovjeka. Jeffrey Wright se jednostavno toliko uživio u ulogu Peoplesa Hernandeza (a na njegovo inzistiranje je mijenjan scenarij da bi mu lik dobio dodatnu živost) da je uspio zasjeniti cak i samog Jacksona. No fanovi Jacksona i legende o Shaftu ipak mogu mirno spavati – usprkos svim nedostacima moderni Shaft je ipak neobično zabavan i dinamični filmić koji je nakon dugo vremena modernoj publici dostavio punokrvnog i karizmatskog akcijskog junaka.

OCJENA: solidan (++)

(Posebna napomena: Hrvatsko DVD-izdanje uz sam film posjeduje trailer, nekoliko spotova s pjesmama iz filma te dokumentarac sa snimanja.)

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RETRO-RECENZIJA: Točkovi (1999)

TOČKOVI

uloge: Dragan Mićanović, Bogdan Diklić, Anica Dobra, Nikola Kojo,
Milorad Mandić, Dragan Petrović, Ljubiša Samardžić, Neda Arnerić,
Svetozar Cvetković, Isidora Minić
scenografija: Vladislav Lasić
kostimografija: Dejana Vučicević
fotografija: Dušan Ivanović
montaza: Branka Ceperac
glazba: Felix Lajko
scenarij: Đorđe Milosavljević
rezija: Đorđe Milosavljević
proizvodnja: Sinema Dizajn, SRJ, 1999.
distribucija: Adria Art Film Studio
trajanje: cca 90'

Nemanja (Mićanović) je student kojemu je cilj da posjeti oca i od njega iskamči nešto novaca za sebe i djevojku. U tome ga neće sprijećiti ni očajno vrijeme ni policijske blokade koje pokušavaju uhvatiti okrutnog serijskog ubojicu. No, puknuta guma na automobilu će
ga ipak prisiliti da se zaustavi i pokuša zatražiti pomoć, odnosno skloniti se od nevremena. Najbliže takvo mjesto jest motel “Točkovi” gdje naš junak pronalazi još nekoliko naizgled običnih gostiju i namrgođenog vlasnika (Samardžić). S telefonskim vezama u prekidu i
mobitelom koji je neupotrebljiv zbog reljefa Nemanji ne preostaje ništa drugo da tamo sačeka jutro. No, ubrzo se ispostavlja kako je to daleko teži zadatak nego što je mogao pretpostaviti. Naime, stjecajem okolnosti gosti motela odjednom postanu uvjereni kako je siroti Nemanja nitko drugi nego serijski ubojica pa ga odluče linčovati. Nemanja se na jedvite jade uspijeva spasiti, ali samo zato što se nekim čudom dočepao pištolja uz čiju pomoć pokušava urazumiti samozvane djelitelje pravde. No to nije kraj noćne more, koja ce s vremenom postati sve krvavija.

Crnu komediju Točkovi, scenaristički i režijski debi srpskog strip-crtaca Đorđa Milosavljevića, će vjerojatno mnogi držati ničim drugim do n-tim pokusajem da netko sebe pokaže vecim Tarantinom od Tarantina. Iako se bez svake sumnje u ovom filmu mogu pronaci tragovi inspiracije Paklenim šundom, film je ipak nešto originalniji, makar i
zato što su na autora očigledno svoj pečat ostavili neki događaji iz nama prilično bliske prošlosti. Tako se može reći kako noćna mora u motelu “Toćkovi” predstavlja metaforu za raspad bivše Jugoslavije, a likovi nekoć zbratimljene narode i narodnosti koji su jedva dočekali da povade noževe ćim se u krležijanskoj krčmi ugasilo svjetlo (što je teza koju smo mogli pronaći u Dragojevicevim Lepa sela lepo gore). Iako se o političkim konotacijama itekako može raspravljati, primitivizam, nesnođljivost i korupcija koji vladaju danasnjom Srbijom (a, na žalost, i nekim nama daleko bližim lokacijama) su vrlo dobro dočarani. Što se glume tiče, ona je na vrhunskom nivou, a uz mladog Mićanovića treba posebno pohvaliti to sto šmo imali prilike vidjeti neka već zaboravljena lica, poput Ljubiše Samardžića (koji je 90-tih pronašao sebe kao uspjesni producent) i Anice Dobre, koju pamtimo po nekim prilicno zanimljivim ulogama s kraja 80-tih godina. Na žalost, završnica filma je, kao i u mnogim sličnim slucajevima, malo nategnuta, vjerojatno zato da bi film imao 90-minutni format, a što prilično kvari dojam. Ipak, kada se sve zbroji i oduzme, Točkovi su ipak prilično zabavan film kojeg valja preporučiti svim ljubiteljima tarantinovske komedije.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 3. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

(RETRO) RECENZIJA: Daredevil (2003)

DAREDEVIL - ČOVJEK BEZ STRAHA
(DAREDEVIL)

uloge: Ben Affleck, Jennifer Garner, Colin Farrell, Michael Clarke Duncan, 
Jon Favreau, Scott Tera, Joe Pantoliano, Ellen Pompeo, Leland Orser, Erick Avari, 
Paul Ben-Victor, Derrick O'Connor, David Keith
glazba: Graeme Revell
scenarij: Mark Steven Johnson
rezija: Mark Steven Johnson
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2003.
distribucija: Continental Film
trajanje: 103 '

U prošlom desetljecu glavni trend u holivudskim filmovima su bili serijske ubojice i virtualna stvarnost. U ovom desetljeću glavni holivudski trend će biti ekranizacije popularnih strip-junaka. Barem se takav dojam moze steći nakon što su veliki holivudski studiji u relativno kratkom vremenu kao svoje glavne komercijalne uzdanice lansirali filmove kao što su X-Men i Spider-Man, temeljene na popularnim stripovima. Ovo ljeto bi se u kinima trebao pojaviti Hulk, a u međuvremenu je tvrtka “20th Century Fox” u zimski termin ugurala ekranizaciju Daredevila, još jednog strip-junaka iz “Marvelovog” univerzuma. Scenarij i režija je povjeren Marku Stevenu Johnsonu, poznatom po komedijama i sentimentalnim dramama (Simon Birch). On je sebe producentima uspio
nametnuti tako što se predstavio kao veliki poklonik originalnog stripa i odličan poznavatelj materije.

Naslovni junak je Matt Murdock (Affleck), Njujorčanin koji je smislio vlastiti način kako da svoj rodni grad ocisti od kriminalaca. Na to ga je nagnalo teško djetinjstvo koje je proveo u opakoj četvrti Hell’s Kitchen, pod budnom paskom svog oca, propalog boksača Jacka
Murdocka (Keith). Stari Murdock je sina nastojao uvjeriti da mu budućnost lezi u knjigama a ne šakama i Matt ga je poslušao, ali tek nakon što je doživio nekoliko tragedija. Prvo je u teškoj nesreći bio izložen radioaktivnom otpadu i izgubio vid, što je poslije kompenzirano ostalim izoštrenim čulima i nekim novim moćima. Oca su mu nakon toga ubili gangsteri zbog čega je mladi Matt (Tera) odlučio da zivot posveti istjerivanju pravde. Nakon što je zavrsio pravni fakultet, to čini na dva načina – danju radi kao odvjetnik, a noću kao maskirani osvetnik proganja najopakije njujorške kriminalce i rješava te slučajeve po kratkom postupku. Njegove aktivnosti su privukle pažnju Kingpina (Duncan), opakog gospodara njujorškog podzemlja, dok je Matt kao odvjetnik privukao pažnju
privlačne Elektre Nachios (Garner), djevojke koju uz dobar izgled krasi i poznavanje borilačkih vjestina. Matt ne zna da je Elektra kći Nikolasa Nachiosa (Avery), grćkog tajkuna koji je povezan s Kingpinom i koji je odnedavno poceo smetati svom poslovnom partneru. Kingpin zato na Nachiosa salje opakog profesionalnog ubojicu Bullseyea (Farrell) što ce imati kobne posljedice.

Slično kao i Tim Burton u slučaju Batmana, Johnson inspiraciju za svoju verziju Daredevila nije našao u originalnom stripu iz 1960- tih nego u kasnijoj, mračnoj revizionističkoj verziji Franka Millera. Zbog toga Daredevil može iznenaditi količinom nasilja, prostačkog rječnika, ali najviše time sto glavni junak cijeli film trpi ne baš bezazlene fizičke i psihološke posljedice svojih noćnih aktivnosti. Iznenađuje i to što Daredevil mnogo eksplicitnije shvaća borbu protiv kriminala te, za razliku od ostalih superjunaka, hladnokrvno likvidira negativce (što ce neki tumaciti kao holivudsko prihvaćanje Bushovih metoda u zavođenju mira i reda u svijetu). No, Johnson u tome nije bio potpuno dosljedan – film je u originalu trebao imati R-rejting, s mnogo više krvoliptanja i golotinjom, ali su studiji, po
običaju, išli linijom manjeg otpora. Zbog toga je Daredevil bezdusno isjeckan i nikakva montaža ne moze sakriti ozbiljnu nedorečenost likova i zapleta. Johnson se baš previše ne snalazi ni u akcijskim scenama koje su prilično konfuzne (jedini izuzetak je scena
zavođenja izmedju Daredevila i Elektre). Ni glumci se nisu baš pretrgli – Ben Affleck je mnogo uvjerljiviji kao slijepi odvjetnik nego kao akcijski turborazbijač, dok je dežurni holivudski dobričina Michael Clarke Duncan (Zelena milja) promašen u ulozi negativca. Jedini koji se čini zanimljivim u filmu jest Jon Favreau kao Murdockov kolega “Foggy” Nelson, dok Colin Farrell malo preglumljuje u ulozi demonskog Bullseyea. Kada se svemu doda anti-katartično finale (s očiglednom namjerom da se ostavi materijal za nastavke), Daredevil ostavlja zalostan dojam filma koji nije iskoristio svoje potencijale.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 20. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Ant-Man (2015)

“Manje je više” je izraz koji je prilično teško staviti u istu rečenicu sa suvremenim Hollywoodom, a još teže kada su u pitanju filmovi o superherojima. Takvi su slučajevi, po prirodi stvari prilično rijetki, i mogu se pronaći prije svega kod onih superherojskih sagi koje su toliko monumentalne da njihovi tvorci sebi mogu dozvoliti luksuz u pokojem naslovu naprave nešto nalik na eksperiment ili, češće zbog sebe nego zbog publike, pokušaju na ekranu nešto novo. Takav primjer, između ostalih pruža i jedna od najimpresivnijih hollywoodskih tiskara novca zvana Marvelov filmski univerzum. Iako u tim filmovima gotovo sve mora biti “veće od života”, u slučaju filma Ant-Man iz 2015. godine se krenulo sasvim drugim putem, te je publika dobila marvelovski film koji bi se, barem u kontekstu cijele sage o superherojima, mogao nazvati minimalističkim.

Protagonist, čiji lik tumači Paul Rudd (također jedan od članova scenarističkog odbora), je Scott Lang, elektroinženjer koji se našao na pogrešnoj strani zakona te zbog toga završio u kaznionici San Quentin. Po izlasku na slobodu se suočava s time da zbog robijaške prošlosti ne može dobiti niti zadržati posao, a dodatno ga muči i to što više ne može viđati dražesnu malenu kći čija je majka (Greer) počela živjeti s policajcem (Canavale). U takvim okolnostima mu nije teško popustiti nagovaranju svog prijatelja i bivšeg zatvorskog “cimera” (Peña) da se vrati kriminalu i opljačka jednu vilu. Kao jedini plijen, pak, pronalazi neobično odijelo za koje se ispostavi da onoga tko ga nosi može smanjiti na veličinu mrava. Još veće iznenađenje je i to da je pljačku u stvari bio “namjestio” vlasnik vile, znanstvenik Hank Pym (Douglas) koji je desetljećima ranije izradio i nosio to odijelo. Langu je povjeren zadatak da se, koristeći to isto odijelo, infiltrira u sjedište tvrtke koju vodi Pymov bivši i beskrupulozni štićenik Darren Cross (Stoll), te sabotira tehnologiju smanjivanja za koju Pym sumnja da bi se mogla zloupotrijebiti s tragičnim posljedicama.

Ant-Man, vjerojatno najmanji od svih superheroja u Marvelovom stripovskom (a samim time i filmskom) univerzumu, se po prirodi stvari nije mogao natjecati sa svojim daleko većim i impozantnijim kolegama. Zbog toga je i prvi film iz njegove mini-franšize jednostavno malen. Zbivanja su gotovo u potpunosti ograničena na jedan grad (San Francisco), umjesto spašavanja svijeta se zaplet svodi na jednu jedinu, iako spektakularnu pljačku, a umjesto orgije destrukcije na ulicama gledatelje fascinira inače banalan svijet koga minijaturizirani protagonist mora promatrati iz drukčije i zastrašujuće perspektive, odnosno u situaciji gdje mu od kapi vode i kućnih ljubimaca prijeti opasnost. U filmu nema čak ni prilike za uobičajeno inzistiranje na CGI-efektima, te je najviše truda uloženo u rekreiranje mrava koje zahvaljujući Pymovim neuro-manipulacijama služe kao Ant-Manova pomoćna vojska. Sve je to, s druge strane, dalo priliku da se film malo više posveti likovima. Tu se Ant-Man ističe time da je njegov protagonist, ne samo u doslovnom smislu, “mali čovjek”, odnosno za razliku od većine drugih marvelovskih superheroja, priča o njegovom nastanku ima socijalnu komponentu. Neki drugi dijelovi scenarija, prije svega ljubavni podzaplet s Pymovom kćeri i suradnicom Hope Van Dyne (koju glumi Evangeline Lilly), nisu najbolje napravljeni. Usprkos toga što ne krije svoj konfekcijski karakter i neiskorištenih scenarističkih prilika, režija Peytona Reeda je sasvim solidna te popravlja opći dojam. Zbog svega toga se Ant-Man može preporučiti kao osvježenje svima onima koji su osjećaj zamor od Marvelove serije.

ANT-MAN
uloge: Paul Rudd, Evangeline Lilly, Corey Stoll, Bobby Canavale, Michael Peña, Michael Douglas, Judy Greer
scenarij: Edgar Wright, Joe Cornish, Adam McKay, Paul Rudd
režija: Peyton Reed
proizvodnja: Marvel Films/Walt Disney Pictures, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.
OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Osvetnici 2: Vladavina Ultrona (Avengers: Age of Ultron, 2015)

Kada budući povjesničari budu tražili trenutak u kome je “zlatna koka” zvana Marvelov filmski univerzum pronašla svoj zenit, odnosno krenula na spori ali neumitni put dolje, izgledno da će najviše gledati na 2015. godinu. Te se godine, naime, više nego ikada prije, mogao primijetiti zamor kod najvećih kreativnih umova Marvelove filmske mašinerije koji, kao da su jednostavno digli ruke od pokušaja da publici – kondicioniranoj da na Marvelove filmove o superherojima jednostavno mora konzumirati kao “filmove događaje” – pokušaju servirati nešto novo i originalno. A možda je i tzv. “Zlatno doba televizije” učinilo svoje, s obzirom da je na male, i zahtjevnoj i kvalitete željnoj publici sklonije, ekrane dovukla najbolje marvelovske talente koji stvaraju vlastiti, ali mnogo zanimljiviji univerzum kroz serije kao što su Daredevil i Jessica Jones. U svakom slučaju, “zamor materijala” se može primijetiti i kroz film koji je trebao glavna Marvelova filmska uzdanica – novo okupljanje superherojskog supertima pod naslovom Osvetnici: Vladavina Ultrona.

Radnja se naslanja neposredno na zbivanja u filmu Kapetan Amerika: Zimski vojnik, odnosno pokazuje kako su se Osvetnici – Iron Man (Downey), Kapetan Amerika (Evans), Thor (Hemsworth), Hulk (Ruffalo), Crna udovica (Johansson) i Hawkeye (Reiner) – ponovno okupili u istočnoevropskoj zemlji Sokoviji kako bi tamo zaustavili tajni projekt zločinačke organizacije Hydra. Akcija uspijeva, ali Iron Man, umoran od stalne borbe za spašavanje svijeta, odlučuje iskoristiti priliku te koristi Lokijevo žezlo kako bi stvorio umjetnu inteligenciju i na njoj temeljio Zemljin obrambeni sustav. Problem nastaje kada se ispostavi da je tako stvoreni entitet po imenu Ultron (Spader) neprijateljski raspoložen prema Osvetnicima, ali i ostatku čovječanstva. Osvetnici se sada moraju suprotstaviti ne samo Ultronu i njegovim saveznicima u obliku Scarlet Witch (Olsen) i Quicksilvera (Johnson), nego i vlastitim nesuglasicama.

Scenarij i režiju je ponovno potpisao Joss Wheddon, autor koji zahvaljujući radu na Buffy izaziva horde geekova da padaju na koljena. U nastavku se njegov autorski pečat prepoznaje mnogo teže nego u prvim Osvetnicima, a razlog je prije svega u tipično hollywoodskom nastaojanju da se publici pruži više kvantitete u odnosu na kvalitetu. Tako Vladavina Ultrona sadrži mnogo više akcije, koja je, uz to raspršena na različite lokacije u svijetu, a također ima i više likova. Posljedice se očituju u tome da će prosječni gledatelj, koji za razliku od geekova nema Marvelov univerzum u malom prstu, imati problema pohvatati sve konce radnje i likove. A ni akcija, ma koliko na prvi pogled izgledala spektakularna, ne može izbjeći dojam da je netko sve to vidio već prije, a mehanička predvidljivost njenog ishoda u nekim slučajevima izaziva monotoniju zbog koje će oni umorniji gledatelji biti u opasnosti da doslovno prespavaju film. Wheddon tu i tamo, u pauzama akcije, pokušava ponuditi neki “mekši” sadržaj koji se tiče privatnog života protagonista, ali s promjenjivim uspjehom. Tako je sigurna kuća za Osvetnike prilika za upoznavanje s Hawkeyevom obitelji, a našlo se mjesta i za nesretnu ljubavnu priču između Crne udovice i Hulka. Najbolji takav adut je, međutim, iskorišten gotovo na samom početku, kada imamo priliku vidjeti Osvetnike “u civilu” kako se neobavezno druže, zabavljaju i šale. Ti su trenuci najzabavniji i najautentičniji u cijelom filmu, te je zbilja šteta kada se u jednom trenutku pojavi Ultron i gledateljima dojavi da je zabava doslovno završila te da mora početi uobičajena orgija specijalnih efekata. Razočaravajući dojam sizifovskog ponavljanja jednog te istog koji u tom trenutku obuzme gledatelje je problem s kojim će se, kako stvari stoje, morati suočiti i autori sljedeća dva nastavka sage.

OSVETNICI 2: VLADAVINA ULTRONA
(AVENGERS: AGE OF ULTRON)
uloge: Robert Downey Jr., Chris Hemsworth, Mark Ruffalo, Chris Evans, Scarlett 
Johansson, Jeremy Reiner, Don Cheadle, Aaron Taylor-Johnson, Elizabeth Olsen, 
Paul Bettany, James Spader
scenarij: Josh Whedon
režija: Joss Whedon
proizvodnja: Marvel, SAD, 2015.
trajanje: 135 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Noćne životinje (Nocturnal Animals, 2016)

“Ozbiljnim” umjetničkim filmovima se danas često zamjera da su se žanrovski ograničili na oblast “čiste” drame. Razlog za to se može pronaći u tome da se u pohodima na prestižne festivalske i druge nagrade prečesto igra na “sigurno”, odnosno da se svode na glumačka “dajte mi Oscar” prenemaganja ili nekakav politički angažman u skladu sa svjetonazorskim parametra hollywoodske salonske ljevice. Stoga ne iznenađuje da će svaki film koji se od tog recepta odmakne s malo više naglaska na estetiku ili skretanjem u druge žanrovske vode privući pažnju, a nekad čak i iznenaditi s nagradama. Jedan takav primjer pružaju Noćne životinje, drugi naslov u filmografiji američkog modnog dizajnera Toma Forda, koji je prošle godine osvojio Veliku nagradu žirija na venecijanskoj Mostri.

Film se temelji na Tony and Susan, romanu Austina Wrighta iz 1993. godine. Radnja započinje u Los Angelesu gdje Susan (Adams), vlasnica prestižne umjetničke galerije od svog bivšeg muža Edwarda (Gyllenhaal) primi rukopis njegovog najnovijeg romana. Film potom radnju Edwardovog romana, čiji je protagonist Tony (koga također tumači Gyllenhaal), mirni i skromni čovjek koji jedne noći ima nesreću da se zajedno s obitelji vozi cestom u zabiti zapadnog Teksasa upravo u trenutku kada se na njoj nađe grupa lokalnih nasilnika. Ono što počinje kao naizgled sitni incident pretvara se u verbalno zlostavljanje, prijetnje, a na kraju i otmicu. Tony se stjecajem okolnosti oslobodi da bi nedugo potom doznao da su mu supruga (Fisher) i kći (Bamber) bile zvjerski mučene, silovane i ubijene. Mučen grižnjom savjesti, Tony se nakon godinu dana vraća na mjesto zločina kako bi policijskom detektivu Andesu (Shannon) pomogao da uhvati počinitelje. Radnja paralelno prikazuje kako čitanje romana izaziva sve veću neugodu kod Susan, koja se sjeća kako je prije dvadeset i više godina započela strastvenu vezu s mladim, idealističkim, ali siromašnim Edwardom suprotno željama svojih bogatih roditelja.

Noćne životinje svoj “art” status potvrđuju složenom narativnom strukturom, odnosno korištenjem tehnike “priče u priči”, dodatno usložnjenje kroz Susanine flashbackove. S druge strane, od “art” svijeta odmak predstavlja to što se Edwardov roman u žanrovskom smislu smješta u “komercijalni” svijet “krimića”, i to onih koji svojom prilično jednostavnom podjelom na dobre i loše momke, odnosno isto tako “jednostavnim” metodama istjerivanja pravde izgleda kao da pripada eksploatacijskim B-ostvarenjima 1970-ih i 1980-ih. Ford je, pak, uložio izuzetan trud da cijeli film izgleda upečatljivo, iako u uvijek pitanju nisu prizori koji će gledateljima biti privlačni. To uključuje kako uvodnu špicu sa prizorom gotovo čudovišno gojaznih golih plesačica (za koji se kasnije ispostavi da predstavlja umjetnički performans u Susanioj galeriji), tako i scenu u kojoj jedan od likova gol golcat na otvorenom obavlja veliku nuždu. Upravo to, gotovo larpurlarističko inzistiranje na “cool” vizualnoj estetici, predstavlja glavni nedostatak filma, jer često nepotrebno skreće pažnju s prilično intrigantnih likova i dva zapleta koji se međusobno prožimaju.

Ford je daleko uspješniji kao filmski pripovjedač, odnosno uspijeva gledatelje pričvrstiti uz ekrane zahvaljujući likovima koji su impresivni, čak i kada na prvi pogled izgledaju poput klišeja. To uključuje i Tonyja kao hitchcockovski arhetip “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”, Edwarda kao mladog i naivnog idealista, Andesa kao “tvrdog” policajca sklonog starozavjetnoj školi kaznenog prava. I, dakako, svemu tome pomaže prilično raspoložena glumačka ekipa, među kojom se možda najviše ističe Aaron Taylor-Young, relativno mladi glumac specijaliziran za uloge ljepotana, a koji ovdje tumači jedan od najogavnijih primjeraka ljudskog roda koji se u posljednje vrijeme moglo vidjeti na ekranima (i koji je za taj nastup, na iznenađenje mnogih, nagrađen Zlatnim globusom za najbolju sporednu ulogu). Ford je također dobar kada iz nekih, naizgled sitnih i nepotrebnih detalja – Susanine neispavanosti, uznemirenosti i gubitka dodira sa stvarnošću – vješto vuče veze između događaja u njenom (“stvarnom”) svijetu i onih u Edwardovom romanu. Iako njegov sadržaj gledateljima ne pruža ugodno iskustvo, Noćne životinje predstavljaju jedan od rijetkih primjera vrhunske filmske vještine te će gledateljima, čak i onima koji nisu filmofilski “nabrijani”, ostati u sjećanju davno nakon što se zaborave mnogi drugi razvikani osvajači prestižnih nagrada.

NOĆNE ŽIVOTINJE
(NOCTURNAL ANIMALS)
uloge: Amy Adams, Jake Gyllenhaal, Michael Shannon, Aaron Taylor-Young, Isla Fisher, Armie Hammer, Laura Linney, Andrea Riseborough, Michael Sheen, Ellie Bamber
scenarij: Tom Ford
režija: Tom Ford
proizvodnja: Focus Features, SAD, 2016.
trajanje: 134 min.

OCJENA: 8/10