Teško da išta može bolje ilustrirati bijedu današnjeg Hollywooda od statusa koji u njemu danas uživa Quentin Tarantino. Nije da se Tarantino na njega treba posebno požaliti. Naprotiv, on predstavlja jednog od rijetkih suvremenih američkih filmaša koji se može pohvaliti slavom izvan krugova kritičara i zagriženih filmofila, kao i time da njegova ostvarenja izazivaju pažnju čak i one obične “raje” koja za zbivanja na polju sedme umjetnosti iskazuje isto onoliko brige koliko i hrvatski medijski urednici za mogućnost nuklearnog rata na indijskom podkontinentu. Uz to, dakako, ide i u pravilu više nego solidan rezultat na kino-blagajnama, a što izgleda još impresivnije ako se u obzir uzme da Tarantinovi filmovi nisu ni remakeovi, ni nastavci, ni ekranizacije Marvelovih stripova. Problem, dakle, nije u tome što je Tarantino loš niti posebno neuspješan filmaš. Problem je u tome što je osim njega takvih filmaša u Hollywoodu više nema. A što je posebno tužno ako se u obzir uzme da je prije četvrt stoljeća slavljen kao ikona novog “nezavisnog” hollywoodskog filma, odnosno predvodnik generacije mladih, talentiranih i svježih talenata koja je Hollywoodu i svjetskom filmu trebala donijeti isto ono što su Coppola, Lucas, Spielberg i družina donijeli 1970-ih. Danas, pak, Tarantino, sa svim svojim trijumfima izgleda kao posljednji Mohikanac autorskog filma i svojevrsno strano tijelo u svijetu kojim dominira bezlična formula, maskirani superjunaci i oskarovski “art” snoberaj. I sam Tarantino je, čini se, toga svjestan pa se u toj spoznaji može pronaći svojevrsna inspiracija za njegov posljednji film Bilo jednom u Hollywoodu.

Radnja filma se odvija prije pola stoljeća u Hollywoodu, u vrijeme kada su se, zahvaljujući burnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama u tadašnjem svijetu, brojni Tarantinovi kolege također osjećali kao posljednji Mohikanci. To se prije svega odnosi na glumce i filmaše koji su karijeru bili započeli u klasičnom Hollywoodu, a na kraju su se morali prilagođavati novom mediju televizije i vrijednostima koje je promovirala dugokosa i LSD-om utripana mlađarija. Jedan od Mohikanaca je i relativno mladi Rick Dalton (Leonardo di Caprio), glumac koji je 1950-ih i početkom 1960-ih uživao slavu kao zvijezda crno-bijele vestern televizijske serije. Mnoge stvari su se do početka 1969. godine promijenila, televizija je počela emitirati samo u boji, vesterni nisu više tako popularni, a ista se stvar dogodila i s Daltonom, koji je reduciran na gostujuće uloge i pilot epizode nikad snimljenih serija. Dalton to izuzetno slabo podnosi i utjehu pronalazi u piću, upadajući često u nevolje iz kojih ih izvlači njegov najbolji prijatelj i bivši dubler Cliff Booth (Brad Pitt), koji zbog toga često mora dolaziti i u Daltonov dom u čije se susjedstvo nedavno doselio poljski filmaš Roman Polanski (Zawierucha) i njegova supruga, mlada i lijepa glumica Sharon Tate (Robbie). Booth, koji je ratni veteran, također ima problema u karijeri, a glavni razlog za to je smrt njegove supruge koju mnogi u Hollywoodu tumače kao ubojstvo za kojeg nije odgovarao. I dok Dalton pokušava iskoprcati novi početak karijere, Booth slučajno na ulici sretne lijepu hipijevku (Qualley) za koji se ispostavi da živi na ranču gdje je Booth bio snimao filmove. Booth odluči posjetiti njegovog starog vlasnika Charlieja Spahna (Dern), ali se ubrzo ispostavi da na ranču živi grupa hipija koja se naziva “obitelji” i koja možda nema najbolje namjere.

Za Bilo jednom u Hollywoodu bi se moglo reći da je jedan od najatipičnijih filmova u Tarantinovoj karijeri, i to zato što u njemu najmanje dolazi do izražaja ono što se smatralo njegovim najvećim adutom – scenaristička vještina. U ovom filmu nema nekakve čvrste priče niti zapleta, pa čak ni “cool” dijaloga ili replika koje bi se, kao u slučaju Pasa iz rezevoara ili Paklenog šunda, mogle citirati desetljećima. Film karakterizira izuzetno spor tempo, kao i to da se svodi na nekoliko epizoda koje tek nekoliko ne baš originalnih ili produhovljenih narativnih trikova spaja u jednu cjelinu. No, nedostatak forme Tarantino više nego uspješno nadoknađuje kvalitetom sadržaja, jasno stavljajući do znanja da mu je cilj modernom gledatelju na što detaljniji i iscrpniji način prikazati Hollywood kakav je nekad bio, i za kojeg se iz današnje perspektive ponekad teško može vjerovati da je ikad postojao.

To se prije svega odnosi na američku filmsku industriju u vrijeme kada su muškarci bili muškarci u onom tradicionalnom i najpozitivnijem smislu riječi. Na velike i male ekrane su dolazili glumci od kojih se očekivalo da znaju jahati, voziti, ali i rukovati oružjem, pogotovo zato što su prošli obvezni vojni rok ili, čak možda omirisali barut u pravom ratu. To ne znači da su bili savršeni, a za što najbolji primjer daje Daltonov alkoholizam, ali se od njih isto tako očekivalo da uspjeh krvavo zarade počinjavši karijeru sa samog dna, i da pri tome eventualne neuspjehe trpe kao pravi muškarci. Pri tome je Cliff Booth najbolji primjer, s obzirom da stoički podnosi svoj boravak na neslužbenoj crnoj listi i to da je, za razliku od svojeg bogatog prijatelja, prisiljen živjeti u prikolici umjesto u luksuznoj vili. I Dalton i Booth su svjesni pravila igre, kao i toga da nisu ni prvi ni posljednji koji u Hollywoodu neće doživjeti uspjeh iako su na njihovoj strani bili fizički izgled, talent i mukotrpni rad.

Nasuprot dvojici protagonista koji su ostali bez slave Tarantino postavlja lik Sharon Tate, glumicu za koju je i njen muž priznao da nije bila neki naročiti glumački talent, ali za koja je, zahvaljujući tragičnom spletu okolnosti, i nakon pola stoljeća dio popularne kulture. Ona je prikazana kao ne baš talentirana niti bistra djevojka, za koju je jasno da je Polanskog osvojila manje svojom ljepotom a više nezauzdaznim i zaraznim hedonizmom zbog kojeg ne samo njoj nego i svima oko nje život bio jedan veliki party. Motiv nezaslužene slave koju donosi sudbina sa smislom za crni humor je Tarantino dodatno iskoristio u možda najkontroverznijem dijelu svog filma, gdje kao primjer istog fenomena dovodi Brucea Leeja, legendarnog majstora istočnjačkih borilačkih vještina, a koji je u srazu s Boothom prikazan kao prepotentni pozer. Tarantino je u svemu tome namjerno išao u ikonoklastičko razbijanje svega što današnji politički korektni Hollywood smatra svetim, ali se svejedno od razjarenih SJW dušobrižnika i njihovih optužbi za seksizam i rasizam morao unaprijed zaštititi tako što je Daltonu kao inspiraciju postavio 8-godišnju djevojčicu-glumicu (koju izvrsno tumači Julia Butters) koja mu prilikom razgovora iznosi u ono vrijeme neobične, a danas neupitne stavove o besmislenosti podjele na spolove i rodove.

Tarantino u Bilo jednom u Hollywoodu, međutim, i Tate i Leeja prikazuje tek kao simptom, a ne uzrok bolesti koja je uništila stari Hollywood. Za njega je glavni krivac kontrakultura, odnosno babyboomerska generacija za čije su ideale o jednom novom, boljem, ljepšem svijetu mira, brastva, slobodne ljubavi i cvijeća u kosi ispostavilo da predstavljaju tek izgovor raznoraznim karizmatskim slatkorječivim zlikovcima da pokrenu nova krvoprolića. Pokret je svoj krajnji izraz u zloglasnoj Mansonovoj obitelji, koja je u ovom filmu prikazana kao hrpa mladih, na trenutke lijepih, ali u suštini krvoločnih zlikovaca. Tarantino iskazuje isto onakvo mišljenje kakvo je iskazao prema nacistima u Nemilosrdnim gadovima, odnosno prema bijelim robovlasnicima u Odbjeglom Djangu. A na kraju to čini isti onakav način, u izuzetno krvavom finalu gdje ga, slično kao u slučaju Gadova, neće previše sputati povijesne činjenice.

U gotovo svemu ostalom Bilo jednom u Hollywoodu, pak, predstavlja izuzetno autentičan prikaz Hollywooda s kraja 1960-ih. Tarantino je sporost ritma stavio u službu brojnih scena gdje se protagoniste voze kroz Los Angeles, koji je rekonstruiran u detalje, skoro bez ikakvog CGI-ja. Dobri poznavatelji filmske povijesti će cijeniti brojne plakate i reference na popularne filmove i TV-serije tog doba (a našlo se mjesta i za jugoslavenski film Partizani s Tarantinu dragim glumcem Rodom Tayloru u glavnoj ulozi koji je ovdje anakronistički zalutao iz 1974. godine) , kao i autentične kostime i rekvizite. Autentičnost se odnosi i na protagoniste koji su, iako fiktivni, velikim dijelom inspirirani stvarnim osobama. Tako se Dalton temelji na Steveu McQueenu koji je prije filmske slave uživao status zvijezde crno-bijelih televizijskih vesterna (a sam McQueen se nakratko pojavljuje kao jedan od likova u filmu, gdje ga izvrsno “skida” škotski glumac Damian Lewis). Lik Cliffa Bootha je, pak, temeljen na Halu Needhamu, kaskaderu, dubleru i najboljem prijatelju Burta Reynoldsa koji je zvjezdani status svog prijatelja 1970-ih iskoristio kako bi započeo uspješnu karijeru režisera.

Čak i oni koje kod Tarantina smeta konzervativnost sadržaja, sporost ritma ili ne baš najbolja ispeglanost scenarija će morati priznati da je Bilo jednom u Hollywoodu izvrsno režiran film. Tarantino, danas jedan od rijetkih filmaša koji se koristi klasičnom filmskom vrpcom, ali i pokazuje da je naučio sve najbolje od starih majstora sedme umjetnosti. Scene, od početka koji nas uvlači u Daltonov i Boothov svijet, pa sve do furiozne završnice, iskazuju izuzetnu vještinu i pomažu Tarantinu da vješto balansira između nostalgične drame i crne komedije. No, u tome Tarantino ne bi imao uspjeha da iza sebe nije imao izvrsnu i prilično raznovrsnu glumačku ekipu, koja uključuje kako zaboravljene veterane, tako i nekadašnje zvijezde, ali i mlade snage. Najbolji i najimpresivniji posao su napravili Pitt i DiCaprio, kao možda najbolji zvjezdani tandem od vremena Roberta Redforda i Paula Newmana u legendarnom vesternu Butch Cassidy i Sundance Kid, koji se, slučajno i namjerno, snimao upravo u vrijeme kada se događa radnja ovog filma. U međuvremenu se mnogo toga dogodilo, pa su takvi tandemi, kao i talenti poput Tarantinovog, postali sve dragocjenija rijetkost.

BILO JEDNOM U HOLLYWOODU(ONCE UPON A TIME IN HOLLYWOOD)

uloge: Brad Pitt, Leonardo di Caprio, Margot Robbie, Emile Hirsch, Margaret Qualley, Dakota Fanning, Bruce Dern, Austin Butler, Rafal Zawierucha, Mike Muh, Al Pacino, Julia Butters

scenarij: Quentin Tarantino

režija: Quentin Tarantino

proizvodnja: Columbia Pictures, SAD, 2019.

trajanje: 130 min.

OCJENA: 8/10