RECENZIJA: Hitman: Agent 47 (2015)

U posljednja dva desetljeća, otkako su pojavili, filmovi rađeni po video-igrama u pravilu kritičarima služe kao kanta za napucavanje. Glavni razlog za to je njihova izuzetno loša kvaliteta, ali i to što se ona podrazumijeva s obzirom da se video-igre smatraju “najnižim” oblikom suvremene zabave. Predodžba da video-igre prvenstveno zadovoljavaju nasilničke i seksističke instinkte igrača, odnosno da u njima nekakvi “viši” ili “duboki” sadržaji predstavljaju smetnju, je tako stvorila predodžbu o njihovim ekranizacijama kao jednom od manje vrijednih eksploatacijskih žanrova. Iako će boljim poznavateljima naslovi poput The Last of Us tvrdnje o zadanoj inferiornosti vdieo-igara učiniti smiješnima, čak i najbolje, najhvaljenije i najpopularnije video-igre nisu uspjele postati nešto naročito kvalitetno na velikom ekranu. Možda je najbolji primjer serija video-igara Hitman, koja je u desetljeće i pol imala nekoliko uspjelih nastavaka, ali i dva, ne baš uspjela pokušaja filmske ekranizacije – s pravom zaboravljeni Hitman iz 2007. godine s Timothyjem Olyphantom u naslovnoj ulozi, te Hitman: Agent 47 koji se upravo pojavio u našim kinima.

Naslovni lik, koji u novoj verziji tumači Rupert Friend, je profesionalni ubojica koji je u stanju obaviti i najsloženije i najteže zadatke zahvaljujući tome što je genetski modificiran, odnosno što je zahvaljujući programu Agenata dobio superiorne reflekse, snagu i inteligenciju u odnosu na normalna ljudska bića, odnosno izgubio emocije kao što su strah i kajanje. Tvorac originalnog programa, genetičar Peter Litvenko (Hinds), je, mučen grižnjom savjesti, prije nekoliko desetljeća nestao. Njegova kćer Katia van Dies (Ware) ga pokušava pronaći, istovremeno kada se za Litvenka zainteresira korporacija na čelu sa LeQlercom (Kretschmann) koja nastoji obnoviti program Agenata i tako stvoriti vlastitu vojsku super-ubojica. Katia prilikom svoje potrage naleti na Agenta 47 koji je prije toga dobio ugovor za obavljanje dvije likvidacije.

Agent 47 nije naročito dobar film, ali bi se teško mogao nazvati razočarenjem. Nisku letvicu koju su postavile prosječne ekranizacije video-igara prilično lako preskače, a dojam izgleda još bolji ako se usporedi s verzijom iz 2007. godine. Razlika se prije svega odnosi na to da su se producenti ovaj put odlučili za načelo “manje je više”, odnosno inzistirali na maksimalnoj jednostavnosti. To se prije svega odnosi na scenarij. Zaplet se čini kao indigom prepisan iz sijaset sličnih akcijada, a malen broj likova je sveden na arhetipove, pa, usprkos naznaka nekakvog obrata u prvoj polovici filma, čak i onoj manje iskusnijoj publici nije teško shvatiti tko je u priči dobar, a tko loš momak, tko će preživjeti, a tko ne i kako će cijela stvar završiti. U ovom filmu, s druge strane, pitanje “što” nije toliko važno koliko pitanje “kako”. Poljsko-njemački režiser Aleksander Bach se tako uglavnom bavio stvaranjem akcijskih scena koje su u nekim slučajevima domišljate i impresivne, ali uglavnom pažnju izazivaju bodycountom i eksplicitnim krvoprolićem (koje je omogućio cenzorski rejting “R”). Poklonici digitalnog Hitmana će vjerojatno biti razočarani time što je u filmu veći naglasak stavljen na pucačinu umjesto prikradanja (stealth), koje predstavlja glavni modus operandi protagonista, odnosno element igre; potonjem je svojevrsni homage odan tek u sceni kojom Katie von Dies nastoji izbjeći video-kamere na aerodromu. Najatraktivnijom stvari u filmu, pak, čini fotografija Ottara Gudnasona koja vješto koristi lokacija u Berlinu, a pogotovo u Singapuru sa modernom arhitekturom i cool tehnologijom, pri čemu se može zapaziti utjecaj klasičnih ostvarenja Michaela Manna.

Glumačka pistava u Hitmanu je relativno dobro obavila svoj posao. Rupert Friend se u naslovnoj ulozi, poput scenarista, odlučio za minimalistički pristup, odnosno njegov Hitman nastoji biti “hladan kao špricer” te tek u kratkim prigodama odavati dojam da je riječ o ljudskom biću; u tome je imao daleko više uspjeha od Olyphanta prije osam godina. Otkriće bi mogla, pak, biti britanska glumica Hannah Ware, koja u ulozi koja bi inače bila nezahvalna, relativno dobro glumi lik koji se transformira od “dame u opasnosti” do Hitmanove partnerice. Hinds, posljednjih godina prilično aktivan karakterni glumac, pak, uglavnom otaljava svoj posao, a Kretschmann to ne može čak ni da želi, s obzirom na kratkoću pojavljivanja njegovog lika u filmu. To se, s druge strane, ne može reći za Zacharyja Quinta koji nakon dugo vremena tumači ponovno negativca, ali čiji nastup miniraju loše replike i klišeji, a još više usporedbe sa Sylarom iz Heroja. Međutim ni to, kao ni pomalo razočaravajuća završnica napravljena tako da ostavi prostor za novi nastavak, neće previše naškoditi općem dojmu o Hitmanu. Film završava upravo u pravom trenutku, prije nego što će njegovi nedostaci gledateljima početi ići na živce, te se može reći da je poput svog protagonista, svoj posao obavio brzo i efikasno.

HITMAN: AGENT 47

uloge: Rupert Friend, Hannah Ware, Zachary Quinto, Ciaran Hinds, Thomas Kretschmann, Angelababy

scenarij: Michael Finch & Skip Woods

režija: Aleksander Bach

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 5/10

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *