RECENZIJA: Hitman: Agent 47 (2015)

U posljednja dva desetljeća, otkako su pojavili, filmovi rađeni po video-igrama u pravilu kritičarima služe kao kanta za napucavanje. Glavni razlog za to je njihova izuzetno loša kvaliteta, ali i to što se ona podrazumijeva s obzirom da se video-igre smatraju “najnižim” oblikom suvremene zabave. Predodžba da video-igre prvenstveno zadovoljavaju nasilničke i seksističke instinkte igrača, odnosno da u njima nekakvi “viši” ili “duboki” sadržaji predstavljaju smetnju, je tako stvorila predodžbu o njihovim ekranizacijama kao jednom od manje vrijednih eksploatacijskih žanrova. Iako će boljim poznavateljima naslovi poput The Last of Us tvrdnje o zadanoj inferiornosti vdieo-igara učiniti smiješnima, čak i najbolje, najhvaljenije i najpopularnije video-igre nisu uspjele postati nešto naročito kvalitetno na velikom ekranu. Možda je najbolji primjer serija video-igara Hitman, koja je u desetljeće i pol imala nekoliko uspjelih nastavaka, ali i dva, ne baš uspjela pokušaja filmske ekranizacije – s pravom zaboravljeni Hitman iz 2007. godine s Timothyjem Olyphantom u naslovnoj ulozi, te Hitman: Agent 47 koji se upravo pojavio u našim kinima.

Naslovni lik, koji u novoj verziji tumači Rupert Friend, je profesionalni ubojica koji je u stanju obaviti i najsloženije i najteže zadatke zahvaljujući tome što je genetski modificiran, odnosno što je zahvaljujući programu Agenata dobio superiorne reflekse, snagu i inteligenciju u odnosu na normalna ljudska bića, odnosno izgubio emocije kao što su strah i kajanje. Tvorac originalnog programa, genetičar Peter Litvenko (Hinds), je, mučen grižnjom savjesti, prije nekoliko desetljeća nestao. Njegova kćer Katia van Dies (Ware) ga pokušava pronaći, istovremeno kada se za Litvenka zainteresira korporacija na čelu sa LeQlercom (Kretschmann) koja nastoji obnoviti program Agenata i tako stvoriti vlastitu vojsku super-ubojica. Katia prilikom svoje potrage naleti na Agenta 47 koji je prije toga dobio ugovor za obavljanje dvije likvidacije.

Agent 47 nije naročito dobar film, ali bi se teško mogao nazvati razočarenjem. Nisku letvicu koju su postavile prosječne ekranizacije video-igara prilično lako preskače, a dojam izgleda još bolji ako se usporedi s verzijom iz 2007. godine. Razlika se prije svega odnosi na to da su se producenti ovaj put odlučili za načelo “manje je više”, odnosno inzistirali na maksimalnoj jednostavnosti. To se prije svega odnosi na scenarij. Zaplet se čini kao indigom prepisan iz sijaset sličnih akcijada, a malen broj likova je sveden na arhetipove, pa, usprkos naznaka nekakvog obrata u prvoj polovici filma, čak i onoj manje iskusnijoj publici nije teško shvatiti tko je u priči dobar, a tko loš momak, tko će preživjeti, a tko ne i kako će cijela stvar završiti. U ovom filmu, s druge strane, pitanje “što” nije toliko važno koliko pitanje “kako”. Poljsko-njemački režiser Aleksander Bach se tako uglavnom bavio stvaranjem akcijskih scena koje su u nekim slučajevima domišljate i impresivne, ali uglavnom pažnju izazivaju bodycountom i eksplicitnim krvoprolićem (koje je omogućio cenzorski rejting “R”). Poklonici digitalnog Hitmana će vjerojatno biti razočarani time što je u filmu veći naglasak stavljen na pucačinu umjesto prikradanja (stealth), koje predstavlja glavni modus operandi protagonista, odnosno element igre; potonjem je svojevrsni homage odan tek u sceni kojom Katie von Dies nastoji izbjeći video-kamere na aerodromu. Najatraktivnijom stvari u filmu, pak, čini fotografija Ottara Gudnasona koja vješto koristi lokacija u Berlinu, a pogotovo u Singapuru sa modernom arhitekturom i cool tehnologijom, pri čemu se može zapaziti utjecaj klasičnih ostvarenja Michaela Manna.

Glumačka pistava u Hitmanu je relativno dobro obavila svoj posao. Rupert Friend se u naslovnoj ulozi, poput scenarista, odlučio za minimalistički pristup, odnosno njegov Hitman nastoji biti “hladan kao špricer” te tek u kratkim prigodama odavati dojam da je riječ o ljudskom biću; u tome je imao daleko više uspjeha od Olyphanta prije osam godina. Otkriće bi mogla, pak, biti britanska glumica Hannah Ware, koja u ulozi koja bi inače bila nezahvalna, relativno dobro glumi lik koji se transformira od “dame u opasnosti” do Hitmanove partnerice. Hinds, posljednjih godina prilično aktivan karakterni glumac, pak, uglavnom otaljava svoj posao, a Kretschmann to ne može čak ni da želi, s obzirom na kratkoću pojavljivanja njegovog lika u filmu. To se, s druge strane, ne može reći za Zacharyja Quinta koji nakon dugo vremena tumači ponovno negativca, ali čiji nastup miniraju loše replike i klišeji, a još više usporedbe sa Sylarom iz Heroja. Međutim ni to, kao ni pomalo razočaravajuća završnica napravljena tako da ostavi prostor za novi nastavak, neće previše naškoditi općem dojmu o Hitmanu. Film završava upravo u pravom trenutku, prije nego što će njegovi nedostaci gledateljima početi ići na živce, te se može reći da je poput svog protagonista, svoj posao obavio brzo i efikasno.

HITMAN: AGENT 47

uloge: Rupert Friend, Hannah Ware, Zachary Quinto, Ciaran Hinds, Thomas Kretschmann, Angelababy

scenarij: Michael Finch & Skip Woods

režija: Aleksander Bach

proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2015.

trajanje: 131 min.

OCJENA: 5/10

RECENZIJA: Zvjezdane staze: S one strane (Star Trek Beyond, 2016)

ZVJEZDANE STAZE: S ONE STRANE
(STAR TREK BEYOND)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Karl Urban, Zoe Saldana, John Cho, Simon Pegg, Anton Yelchin, Idris Elba, Sofia Butella
scenarij: Simon Pegg & Doug Jung
režija: Justin Lin
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2016.

trajanje: 122 min.
O tome da li su Zvjezdane staze najpopularnija serija u povijesti televizije se može raspravljati, ali ne i o tome da li su njeni poklonici najzagriženiji. Fanatizam trekkieja se u posljednjih pola stoljeća znao odražavati na razne, često bizarne načine, ali nijedan ne može izazvati toliko divljenja i sjete kao cijeli niz projekata u kojima su sudjelovali glumci i drugi hollywoodski profesionalci spremni da potroše gomilu novaca, znoja i vremena nastojeći snimiti vlastite filmove iz univerzuma Zvjezdanih staza, a da su unaprijed znali da zbog nemilosrdnih zakona o autorskim pravima za to ne mogu očekivati niti jedan jedini cent. No, postoje i slučajevi kada trud, novac i vrijeme za koji tvorci Zvjedzanih staza očekuju materijalnu kompenzaciju ne ostvari svoj cilj. Jedan od takvih primjera i S one strane, treći po redu nastavak rebootane filmske serije koji je iznenađujuće podbacio na kino-blagajnama i za kojeg se vjeruje da će barem neko vrijeme biti posljednji film temeljen na popularnoj franšizi.

Radnja filma počinje u trenutku kada kapetan James T. Kirk (Pine), nakon tri godine na mjestu zapovjednika USS Enterprise počinje osjećati umor te počne razmišljati o tome da preuzme čin viceadmirala i zapovijedanje golemom svemirskom postajom Yorktown. Njegove planove će, međutim, privremeno odgoditi misija čiji je cilj pronaći i spasiti vanzemaljski brod na planetu Altamid, smještenom u nepristupačnoj maglici. Prilikom dolaska USS Enterprise tamo postaje metom napada roja malih, ali opasnih letjelica koji će izazvati havariju i raspad broda. Kirk i ostatak preživjele posade pokušava pronaći utočište na površini planeta, ali istovremeno izbjeći zarobljavanje od strane vanzemaljaca koje vodi tajanstveni Krall (Elba), i za kojeg se ispostavi da je Enterpriseu postavio zasjedu. U tim nastojanjima će Kirku pomoć pružiti vanzemaljka po imenu Jaylah (Boutella).

S one strane se u kontekstu Zvjezdanih staza može protumačiti kao svojevrsni povratak, ili barem pokušaj povratka korijenima franšize. Za razliku do prethodna dva filma, koje je režirao J. J. Abrams a scenarij napisali njegovi stalni suradnici Roberto Orci i Robert Kurtzman, scenarij za treći je napisao Simon Pegg, ugledni britanski scenarist i glumac koji se u filmovima, pa i u ovom, pojavljuje u ulozi brodskog inženjera Scottyja. Scenarij se trudi staviti manje naglaska na akciju, a više na prikaz likova na Enterpriseu i njihovog međusobnog odnosa. Pri tome Kirk prestaje biti bahati i neodgovorni kauboj koji se ponaša poput pijanog tinejdžera za volanom Lamborghinija, nego se više ponaša onako kako se ponašao Kirk u tumačenju Williama Shatnera, odnosno kao ozbiljan i vrijedan zapovjednik. Još je važnije što u S one strane posada Enterprisea funkcionira kao tim, odnosno što svaki od likova više ne služi kao nositelj popularnog imena i “fan service” za likove, nego uistinu ima što raditi u filmu i pokazivati svoje vještine.

Rezultati Peggovog truda su, međutim, unaprijed ograničeni time da je i ovaj treći film o Zvjezdanim stazama zamišljen kao spektakularna akcijska slikovnica, odnosno što hollywoodske glavešine očekuju da u njega uložene stotine milijuna dolara budu vraćene privlačenjem publike koje zanimaju eksplozije i akcija, a manje “duboki” sadržaji. U tu je svrhu za režisera angažiran Justin Lin, poznat po uspješnim naslovima iz serije Brzi i žestoki. On je film nastojao napuniti dinamičnim akcijskim scenama od početka do kraja, a neke od njih se doimaju prikladnijim njegovoj ranijoj franšizi, uključujući onu u kojoj Kirk vozi motocikl dok kao glazbena podloga trešti Sabotage grupe Beastie Boys. Sve to, koliko-toliko, funkcionira, ali i ne krije slabosti filma, prije svega u loše napisanom negativcu kojeg, kao u prethodnom nastavku motivira želja za osvetom i koji je, isto kao u prethodnom nastavku, nastoji sprovesti uz pomoć uređaja Sudnjeg dana. Jedan od rijetkih osvježavajućih elemenata filma je lik Jaylah, koju prilično impresivno tumači francuska plesačica Sophie Boutella, sakrivena pod tonama bijele šminke. Na žalost, veliki dio trekkieja će film gledati u kontekstu tragedije koje je zasjenila premijeru – smrti glumca Antona Yelchina, zbog koje je malo izvjesno da će se u novom nastavku, barem u ovoj reboot inkarnaciji, pojaviti lik Pavela Čehova. S one strane je također prvi film napravljen nakon smrti Leonarda Nimoya, čiji je lik Spocka postao ikona popularne kulture; za mnoge će ovaj film biti podsjećanje da Zvjezdane staze mogu imati svijetlu budućnost, ali budućnost koja će se morati natjecati sa svijetlijom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: U tami: Zvjezdane staze (2013)

Star-Trek-Into-Darkness-Poster
(izvor: walt74)

U TAMI ZVJEZDANE STAZE
(STAR TREK INTO DARKNESS)
uloge: Chris Pine, Zachary Quinto, Benedict Cumberbatch, Zoe Saldana, Simon Pegg, Alice Eve
scenarij: Roberto Orci, Alex Kurzman & Damon Lindelof
režija: J. J. Abrams
proizvodnja: Paramount Pictures/Skydance Productions/Bad Robot, SAD, 2013.
trajanje: 133 '

Malo koja medijska franšiza se može pohvaliti s tako odanim i fanatičnim poklonicima kao “Zvjezdane staze”. S druge strane je njena duga povijest pružila mnogo prilike da se takva odanost “trekkieja” iznevjeri. Nakon brojnih razočaranja, pogotovo onih koje su pružili serija igranih filmova od 1979. do 2002. godine, ideja da se napravi “reboot”, pa čak i angažiraju novi, mlađi glumci u likovima koji predstavljaju ikone popularne kulture, nije predstavljala preveliko svetogrđe. Kada se tog posla dohvatio J. J. Abrams, njegova verzija “Zvjezdanih staza” iz 2009. godine je predstavljala više nego solidan uspjeh, učinivši nastavak neumitnim.

Radnja filma, prozvanog “U tami”, počinje kada posada svemirskog broda Enterprise na čelu s kapetanom Jamesom T. Kirkom (Pine) spašava planet od uništenja. Mladi kapetan je, međutim, pothvat učinio previše spektakularnim za stroge standarde Primarne direktive koja Zvjezdanoj floti priječi utjecaj na razvoj primitivnih civilizacija. Stegovni postupak u njenom sjedištu, pak, dolazi u drugi plan nakon što ono postane metom terorističkog napada. Kao počinitelj je identificiran bivši časnik John Harrison (Cumberbatch), koji bježi preko granice Ujedinjene Federacije Planeta. Kirk dobiva zadatak da ga pronađe i dovede pred sud po svaku cijenu, čak i ako pri tome riskira rat s Klingonskim Carstvom.

Originalna filmska serija “Zvjezdanih staza”  je “trekkiejima” i širem gledateljstvu pružila niz neugodnih iznenađenja, ali isto tako može pohvaliti da je barem u jednoj stvari predstavljala neočekivani uspjeh. “Zvjezdane staze: Khanov bijes” iz 1982. godine, drugi film iz serije, se često navodi ne kako najbolji film ili najbolje ostvarenje cijele franšize, nego i kao rijedak primjer kada je nastavak bolji od originalnog filma. Abrams je očigledno bio inspiriran “Bijesom”, kome je odao počast referencirajući niz scena i likova na način zbog koga bi se “U tami” mogao shvatiti i njegov svojevrsni remake.

Moglo bi se reći kako je “U tami” ponovio to dostignuće od prije tri desetljeća. Neopterećen potrebom da “trekkiejima” kroz koncept paralelnih univerzuma objašnjava odstupanje od kanona niti ne-“trekkiejema” predstavlja likove, Abrams i njegov iskusni scenaristički tim su sve svoje napore mogli koncentrirati da osmisle solidnu priču koja bi gledateljima pružila dva sata kvalitetne zabave. U njoj se, pak, može pronaći i određeni odraz suvremene političke situacije u svijetu, uključujući neke neugodne moralne aspekte borbe protiv terorizma. Većini gledatelja će, međutim, daleko više u pamćenju ostati spektakularne akcijske scene u kojima Abrams demonstrira izuzetnu vještinu u baratanju sa specijalnim efektima, ali i superioran osjećaj za ritam, zbog čega dva sata “U tami” prolaze izuzetno brzo. Posebno valja pohvaliti i Abramsovo korištenje 3D tehnologije, kome je – za razliku od mnogih sličnih primjera u današnjem Hollywoodu – film bio prilagođen od samog početka. Ona djeluje izuzetno atraktivno u akcijskim scenama, ali i značajno naglašava ugođaj u mirnijim i intimnijim trenucima za protagoniste.

“U tami”, međutim, ima isti nedostatak koji je mučio i prve Abramsove “Zvjezdane staze” – Chrisa Pinea u glavnoj ulozi. Iako je riječ o nadarenom glumcu, publika, barem ona starija, ga još uvijek teško može prihvatiti kao lik koji je od Williama Shatnera napravio ikonu današnje kulture. To, s druge strane, nije slučaj sa Zacharyjem Quintom, koji se bez problema može prihvatiti kao mlađa verzija Leonarda Nimoya (koji se nakratko i pojavljuje u filmu tumačeći starog Spocka). Slično važi i za ostatak glumačke ekipe, uključujući Cumberbatcha koji lik negativca poslovično dobro, kao i Alice Eve koja se može pohvaliti i s nekim ne-glumačkim kvalitetama (koje posebno dolaze do izražaja u 3D scenama). “U tami” pokazuje kako se uz malo originalniji pristup čak i najpotrošenijoj franšizi može osigurati svjetla budućnost.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 19. svibnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)