Moderna tehnologija je u mnogim aspektima svijet učinila boljim, ali se također pokazalo da je bila najefikasnija kada je svijet učinila da izgleda bolje nego što on uistinu jest. Tu možda najbolji primjer daju suvremeni mediji, a od kojih su se u stvaranju “šarenih laža” pokazali još efilasnijima društvene mreže. I pri tome su upravo one postale glavni faktor koji stvar sve dublji jaz kako između različitih društvenih grupa koje je Internet trebao spajati tako i između onoga što jest i onoga što raznorazne grupe zatvorene u svojim internetskim “mjehurima” žele vjerovati. Kad se jednom iluzija sudari sa stvarnošću, rezultati mogu dovesti do tektonskih poremećaja, a za što najbolji primjer pruža 2016. godina, kada se u dva slučaja pokazalo kako elita koja sebe “lajka” po Facebookovima i Twitterima ima malo zajedničko sa plebejskim masama koji odlaze do birališta. Isto tako se moglo vidjeti kako tehnologija koja stvara privid stvarnosti na kraju zna prevariti i one koji se njome žele iskoristiti, odnosno kako su i svakojaki instagramski “influenceri” i PR-ovci itekako sposobni povjerovati u istu onu propagandu koju nastoje prodati javnosti. Jedan takav slučaj, iako s daleko manje drastičnim posljedicama i s daleko manje globalne važnosti, je postao predmetom zapaženog dokumentarca Fyre: The Greatest Party That Never Happened, nastalog u produkciji Netflixa.
Fyre je ime koje je dobio glazbeni festival koji se trebao održati na Bahamima krajem travnja 2017. godine, a na kraju je postao sinomim za najveći fijasko u modernoj povijesti industrije zabave. Razlog za to leži prije svega u agresivnoj i uglavnom uspješnoj promociji koji su izveli njegovi organizatori, prije svega Billy McFaland, mladi direktor tvrtke Fyre Media koja je svojim klijentima, uglavnom onima dubljeg džepa, nudila mogućnost da pomoću web aplikacije, a bez agenata i posrednika, osiguraju angažman glazbenika i drugih celebrityja na vjenčanjima i rođendanskim proslavama. Jedan od tih celebrityja je bio reper Ja Rule koji se McFarlandu priključio kao jedan od suosnivača i promotora tvrtke. Festival, originalno zamišljen kao promocija aplikacije, se počeo promovirati kroz izuzetno vješt marketing, ali i korištenje manekenki kao Bella Haddid i Emily Ratajkowski, a koje su na svoje Instagram profile stavljale snimke napravljene prilikom partijanja na Norman’s Caye, bahamskog otoka koji je originalno trebao biti poprište festivala. Na obećanje lude i nezaboravne zabave na egzotičnoj plaži uz vrhunske izvođače, slasnu bahamsku hranu i kraljevski tretman u luksuznim bungalovima su se navukle na tisuće mladih i, što je najvažnije, bogatih posjetitelja. Iako je i prije samog festivala bilo nekih upozorenja da bi moglo biti problema, ona uglavnom nisu ozbiljno shvaćena niti su posjetitelje uistinu pripremila na ono što ih čeka. A to je bila serija uglavnom neugodnih iznenađenja – od pogrešnog otoka, u posljednji trenutak otkazanih izvođača, preko nikakve organizacije, improviziranih i kišom smočenih šatora za smještaj, nedostatka hrane, tekuće vode, kanalizacije, sigurnosti i svega onoga što se u civiliziranom svijetu uzima zdravo za gotovo. Festival je zbog toga već na samom početku bio otkazan, i nakon što su tisuće izmučenih, razočaranih i bijesnih partijanera vratili svojim domovima slijedile su astronomske tužbe, kaznene prijave i zatvorska kazna za McFarlanda zbog prevare.
Iako je cijela žalosna priča, zahvaljujući društvenim mrežama koji su je pratile u stvarnom vremenu, postala itekako poznata još dok se odigravala, Smithov dokumentarac joj daje prilično zanimljiv narativni okvir. Smith, koji je tokom svoje karijere imao nekoliko zapaženih i hvaljenih dokumentaraca posvećenih aktivističkim pranksterima i wannabe umjetnicima, očigledno je fasciniran jazom između stvarnosti kakva se prikazuje i stvarnosti kakva jest, odnosno različitim razinama i načinima (samo)obmane. Fyre kronološki prikazuje genezu katastrofe. Tako festival na samom početku, očekivano, uopće nije izgledao kao loša ideja. McFarland je prikazan kao šarmantni i energični mladi poduzetnik koji ne samo što vješto koristi dostignuća moderne tehnologije i kulturne trendove, nego uspijeva i suradnike i uposlenike uvjeriti u svoju viziju. Film, koji se velikim dijelom temelji na razgovorima s Fyreovim personalom, pokazuje kako su mnogi od njih sve do posljednjeg trenutka bili uvjereni u uspjeh, odnosno imali najiskrenije namjere da gostima dostave najbolje iskustvo njihovih života. Snimanje propagandnih spotova sa supermodelima je u Smithovom filmu prikazano kao ne samo kao trijumf, nego i remek-djelo propagande. Fyre postupno prikazuje kako se jaz između obećanog i mogućeg počeo nazirati i kako su mnoga sasvim opravdana pitanja ostajala bez odgovora. Iako se trudi biti objektivan, Smithov film odražava prilično simpatija za neke od Fyreovih uposlenika, čije će karijere i reputacije zbog ovog fijaska biti trajno umrljane; jedan od njih, koji je nastojao do samog kraja ostati odan svom šefu, izaziva mješavinu smijeha i sažaljenja kada opisuje na kakvu je žrtvu bio spreman u nastojanju da u posljednjem trenutku otkloni neke od prepreka održavanju festivala. Tek na kraju, kada se dokumentarne snimke katastrofe praćene svjedočenjima gostiju suoče s nemuštim pokušajima McFarlanda i Ja Rulea da projekt nastave iako bi svatko razuman očekivao otkazivanje ili barem odgodu postaje jasno da festival nije bio ništa drugo do pokušaj skrivanja financijskih rupa stvorenih nekim drugim sumnjivim rabotama, koje bi bez festivala daleko brže došle na vidjelo.
Iako se u cijeloj priči teško izbjeći humor, pogotovo kada se gledaju scene mladih bogatuna koji su se odjednom našli u istoj situaciji kao i manje sretnijih 99,99% čovječanstva, Smith nastoji sačuvati određenu ozbiljnost. To pogotovo dolazi do izražaja na samom kraju, kada se naglasak stavlja na lokalno bahamsko stanovništvo koje je iskreno vjerovalo da će im festival donijeti kruh na stol te je u cijeli projekt uložilo itekako znoja, a na kraju ostalo neisplaćeno za svoj trud. Smith, na žalost, cijeloj priči nije mogao niti znao dati malo čvršći epilog, niti pokušati malo širi kontekst, koji bi komentirao društvene mreže, na njima stvoreni i kulturu ispraznih influencera. Iako su te prilike propuštene, Fyre svejedno zaslužuje preporuke kao prilično zabavan, ali i ozbiljan pogled na svijet u kojem živimo.
FYRE: THE GREATEST PARTY THAT NEVER HAPPENED
scenarij: Chris Smith
režija: Chris Smith
proizvodnja: Netflix, SAD, 2019.
trajanje: 97 min.
OCJENA: 7/10
