Mjesec: Svibanj 2018.

RECENZIJA: Loš Samaritanac (Bad Samaritan, 2018)

LOŠ SAMARITANAC
 (BAD SAMARITAN)
 uloge: David Tennant, Robert Sheehan, Carlito Olivero,
 Kerry Condon, Jacquline Byers
 scenarij: Brandon Boyce
 režija: Dean Devlin
 proizvodnja: Electric Entertainment, SAD, 2018.
 trajanje: 107 min.

Prije mnogo godina hrvatsku je javnost zgranula horor-priča iz stvarnog života čija je protagonistica bila djevojka zarobljena u prtljažniku, gdje ju je bio ostavio njen nasilni i posesivni bivši momak. Detalj koji je najviše uznemirio je bio taj da je dotična kod sebe uspjela sakriti mobitel i njime dozvati policiju samo da bi joj dežurni policajac, koristeći izuzetno kreativno tumačenje pravnih propisa, priopćio da nema osnova za intervenciju. Za razliku od brojnih osuda tog, u svakom slučaju, sramotnog postupka na internetskim forumima, bilo je vrlo malo diskusija o tome da li je taj policajac bio motiviran vlastitim ili iskustvima svojih kolega “opečenih” nakon što su u ranijim situacijama tog tipa učinili ili pokušali učiniti ispravnu stvar. Bilo je još manje rasprava na temu što bi u takvoj ili sličnoj situaciji učinio običan čovjek. Kao jedan od pokušaja odgovora na to pitanje bi mogao poslužiti Loš Samaritanac, triler-film u režiji Deana Devlina.

Naslovni lik je Sean Falco (Sheehan), mladi Irac koji je zajedno s majkom došao živjeti u Portlandu u američkoj državi Oregon. Iako se čini da posjeduje nekakav talent za fotografiju i iako je njegov imidž boemskog umjetnika bio dovoljno uvjerljiv da mu kao djevojku pribavi Riley (Byers), seksi studenticu iz više klase, Sean američki san nastoji ostvariti linijom manjeg otpora, odnosno bavljenjem sitnim kriminalom. Zajedno s prijateljem Derekom (Olivero), s kojim radi u restoranu vozeći automobile gostiju na parking, smislio je jednostavnu ali efikasnu shemu za dodatni prihod. Dok, u pravilu dobro “potkoženi”, gosti uživaju na večeri, on ili Derek se, koristeći navigacijske uređaje, odvezu do njihove kuće, provale te se “posluže” s tamo smještenim dragocjenostima. Sve to nekako funkcionira dok jedne večeri u restoran ne dođe bogati poslovni čovjek Cale Erendreich (Tennant). Prilikom pohoda na njegovu luksuznu vilu Sean bude šokiran otkrićem da Erendreich tamo pod okovima kao zarobljenicu drži ženu po imenu Katie (Condon). Odlučivši učiniti ispravnu stvar, prvo je pokuša osloboditi, a kada se to iz tehničkih razloga pokaže nemogućim, Sean bježi a potom policiji šalje anonimnu prijavu. Međutim, Erendreich je itekako spreman za takve situacije te svojom slatkorječivošću i par trikova uspije otkloniti sve policijske sumnje, a nakon što Sean ponovno pokuša osloboditi djevojku, i doznati tko ga je to pokušao prijaviti. Sitni irski kriminalac uskoro spoznaje da zatvor i deportacija nisu najgora stvar koja mu se mogu dogoditi, odnosno da je sebi na vrat navukao bogatog, utjecajnog psihopata koji je itekako sposoban njemu i njegovim bližnjima život pretvoriti u pakao.

Devlinu, koji je kao dugogodišnji partner Rolanda Emmericha zaslužan za niz spektakularnih, iako od kritike ne baš voljenih, SF-filmova, Loš Samaritanac predstavlja neobičan izlet u žanr trilera, sa za njegov opus još manje karakterističnim niskim budžetom. Osnovna premisa scenarija Brandona Boycea se, pak, oslanja na jednostavna hitcockijanska načela “običnog čovjeka u neobičnoj situaciji”. Tu, zapravo, ne odmaže to što je “običan čovjek” u stvari sitan kriminalac – dio publike, pogotovo s ovih geografskih koordinata, se lako može identificirati sa njegovim “snalaženjem”. A u svemu tome dosta pomaže što je Sheehan, irski glumac dosad poznat isključivo po epizodnim ulogama, prilično raspoložen u rijetkoj prilici da tumači glavni lik. Međutim, najbolja uloga pripada Davidu Tennantu, njegovom škotskom kolegi koji je ostvario jednu od najupečatljivijih prikaza zlikovca na velikom ekranu, i kojeg pri tome nije nimalo smetalo što je jedan sličan psihopatski lik tumačio u TV-seriji Jessica Jones. I ostatak glumačke ekipe je uglavnom dobar, prije svega relativno nepoznati portorikanski pjevač Carlito Olivero u ulozi Seanovog prijatelja i kolege.

Devlin, međutim, ovim filmom, bez obzira koliko bio drukčiji od njegovog dosadašnjeg opusa, neće uspjeti osvojiti naklonost kritike. Glavni razlog za to je, kao i kod mnogih sličnih trilera, dobra premisa nije dovoljna ako je scenarij loš. A način na koji se raspliće situacija u kojoj se našao protagonist sugerira upravo nešto takvo. Gledatelji su, da bi dobili nekakav triler, prisiljeni gledati scene i obrate u radnji koji grcaju u klišejima i neuvjerljivostima, odnosno vrijeđaju zdrav razum. To se prije svega odnosi na to da je glavni negativac, poput sličnih likova u lošim trilerima, obdaren gotovo nadljudskim sposobnostima, bilo da je riječ o obmanivanju policije, skrivanju tragova, regrutiranju žena koje će mu služiti kao alibi, ili hakiranju nečijeg života. Isto važi i za podzaplet s junakovom djevojkom koji je, bez obzira koliko je Jacqueline Byers oku ugodna (i usput to demonstrira u par “slobodnijih scena”), suvišan i samo film čini dužim nego što bi trebao biti. Postoje neke naznake da je Devlin možda sve to pokušao začiniti nekakvim socio-ekonomskim komentarom, pa se tako zločinačke “slobodne aktivnosti” glavnog negativca mogu povezivati ili objašnjavati njegovim statusom pripadnika današnje burzovno-mešetarske elite kojom dominiraju bezdušni beskrupulozni psihopati. Međutim, i ti je utopljeno u “političku korektnost” odnosno agitprop koji kao da je zalutao iz Obamine ere, pa se protiv zlikovca na kraju angažira FBI koja vodi crnoputa agentica (čiji lik tumači Tracey Haggins). Na kraju sve završi predvidljivo melodramatskim obračunom u kojoj junak i negativac moraju odmjeriti snage u usamljenoj kolibi usred šume. Završni kadar, iako pomalo neobičan za hollywoodska ostvarenja ovog žanra, neće otkloniti uglavnom loš dojam o ovom filmu koji je mogao biti daleko bolji.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

RECENZIJA: The Punisher (sezona 1, 2017)

Netflix nas je u posljednjih godinu dana naučio da njegove nove serije o Marvelovim junacima, koje su se dotada bile čekale sa nestrpljenjem, sada dočekuju s prilično skepse, pa i strepnje. Nije više u pitanju samo očigledan kreativni i financijski zamor, pa čak i očekivani pad kvalitete nakon iznenađujuće dobrih debitantskih sezona Daredevila i Jessice Jones, nego se čini da je projekt Netflixove superherojske multi-serije slično i njegov kino-ekvivalent postao žrtvom procesa koji, izgleda, ne mogu zaustaviti ni njegovi tvorci. Tako se čini da će svaka nova serija ili nova sezona biti lošija od prethodne, dijelom zbog objektivnih okolnosti, dijelom zbog potrebe da se forsira narativna i sadržajna formula koja se svodi na sve razvučenije sezone koje završavaju sve melodramatskijim i sve manje uvjerljivim cliffhangerima. Takvu su sudbinu mnogi očekivali za The Punisher, najnovijoj od svih Netflix-Marvelovih serija, ali ju je ona, na svu sreću, uglavnom uspjela izbjeći.

Protagonist, kojeg tumači Jon Bernthal, je već bio uveden u drugoj sezoni Daredevila kao prilično značajan lik i svojevrsni Daredevilov alter ego koji je njegov vigilantizam doveo do brutalne i krvave krajnosti. Frank Castle je za svoje postupke, koji su stvorili nezapamćeni bodycount u redovima njujorškog kriminala, ima itekakvo opravdanje, s obzirom da su mu u gangsterskom obračunu tragično stradali voljena supruga i djeca, a s druge strane, za svoju krvavu i izuzetno efikasnu osvetu je stekao nužne preduvjete kao časnik marinskih specijalaca te u bogatom iskustvu američkih ratova po Iraku i Afganistanu. Njegova vojnička prošlost, prilikom koje je, pak, otkrio i tamnu stranu “širenja demokracije” kroz mučenja i brutalne likvidacije zatvorenika, kao i upetljanost svojih pretpostavljenih u šverc droge, je isto tako izvorom dubokih i nikada prevladanih trauma. Koliko-toliko sretna okolnost za Castlea je u tome što ga vlasti nakon jednog od spektakularnih okršaja smatraju mrtvim. U sličnoj situaciji je i David “Micro” Lieberman (Ebon Moss-Bachrach), haker i bivši analitičar NSA čiji je pokušaj da raskrinka prljave rabote u Afganistanu rezultirao time da se istraga i policijski progon okrenu protiv njega, a on sam jedva preživi pokušaj hapšenja nakon kojega ga vlasti smatraju mrtvim. “Microu” je, s druge strane, obitelj još uvijek živa, te on žudi za time da joj se vrati i stoga nastoji regrutirati Castlea za projekt pronalaženja dokaza koji bi ga oslobodili optužbe. Castle se s njim nevoljko udruži, ali samo zato jer je uvjeren da će mu “Microve” hakerske i analitičke sposobnosti pomoći da dovrši osvetu. Stvari, s druge strane, komplicira to što se za Castleove afganistanske dane počela zanimati Dinah Madani (Amber Rose Evah), agentica Odjela domovinske sigurnosti koju, pak, počinje zanimati Castelov bivši suborac Billy Russo (Bern Barnes), sada vlasnik uspješne i političko-poslovnim vezama “podmazane” zaštitarske tvrtke.

Netflix-Marvelove serije se ističu inzistiranjem na realizmu, te se njihovi zapleti i junaci u pravilu mogu daleko lakše zamisliti na stvarnim ulicama New Yorka od njihovih filmskih ekvivalenata u drečavih kostimima. Realizam je u slučaju The Punishera doveden na jednu novu, nekima možda čak i uznemirujuću razinu. Frank Castle, naime nije nikakav superheroj; njegove moći uopće nisu nadljudske, te se u nemalom broju scena suočava s prilično neugodnim posljedicama balističkih i drugih projektila po svoje tijelo. On čak nije ni heroj u onom uobičajenom smislu, i to prije svega zbog,, u najmanju ruku, moralno upitnih metoda borbe protiv zločina, a koji uključuju mučenja, sakaćenja i orgije ubijanja pri čemu se postavlja pitanje da li on u svemu tome na neki bolestan način uživa. S druge strane, Castle je prilično kompleksan lik, koji je još u sebi zadržao nekakve tragove ljudskosti, odnosno sve vrijeme mu je savršeno jasno da više nikad neće biti dio normalnog ljudskog društva. Svemu tome je izuzetan doprinos dao Bernthal, koji je u posljednje vrijeme odglumio niz sjajnih likova, ali Frank Castle/Punisher je bez svake sumnje najbolji od svih njih.

Vrlo je dobra bila i scenaristička odluka da se Punisheru kao partner, ali i svojevrsni “alter ego” doda “Micro”. Slično kao što je Punisher u istu svrhu služio Daredevilu, tako ovdje služi lik kojeg tumači relativno nepoznati, ali sjajni Moss-Bachrach. Lik, koji je, usprkos svog porijekla iz originalnih stripova velikim dijelom inspiriran stvarnim likom Snowdena, s druge strane, izbjegava mnoge geekovske stereotipove. Naprotiv, u njemu se vidi nešto najbliže što bi Castle imao od savjesti, a “Microvljeva” obitelj, koju Castle stjecajem okolnosti ima priliku posjećivati predstavlja svojevrsnu idiličnu viziju, odnosno zamjenu svega onoga što je Castle izgubio.

Ukotvljenost Punishera u stvarni svijet se možda najjasnije vidi u tome što jedan od važnih motiva radnje predstavljaju događaji vezani uz “širenje demokracije” po Bliskom Istoku, od čijih se neugodnih posljedica današnji svijet, slično kao i protagonist, nikada nije oporavio. I u pitanju nije samo glavni junak, nego i njegovi pretpostavljeni, koji su zagazili u duboku korupciju, zločin i stekli opravdanja za masovno kršenje ljudskih prava, nego i suborci. U tome su, pak, producenti dijelom iskazali svoja očekivana salonskoljevičarska uvjerenja, pa je, na primjer, jedan od negativaca, odnosno alternativnih verzija Franka Castlea, vojnik (čiji lik tumači australski glumac Daniel Webber) koji iskazuje “trumpoljubačke” stavove protiv federalne vlade i zaštitu prava na oružje prije nego što će postati sumanuti i opasni terorist. Iz istih salonskoljevičarskih poriva je klišejima žrtvovan lik Madani, koja manje funkcionira kao ozbiljan federalni policajac, a više kao reklama nove “političke korektnosti” koja taj posao obavlja ne samo kao žena, nego i kao muslimanka. Problem s tim likom što ga kao ozbiljnog policajca ne možemo shvatiti nakon što bude opterećen s nekim romantičnim podzapletima koji će imati prilično predvidljive melodramatične obrate. Najveći nedostatak serije, ili barem ove sezone, s druge strane, je njena razvučenost. Prvih nekoliko epizoda se radnja razvija prilično sporo, da bi se ubrzala tek pred kraj, ali i tada bila opterećena s nekoliko suvišnih epizoda. Možda je najgori primjer posljednja epizoda, koja dolazi nakon spektakularne scene velikog obračuna u pretposljednjoj epizodi, i nakon koje Castleov obračun s glavnim zlikovcem izgleda antiklimaktičan i neuvjerljiv. Iako je još uvijek riječ o vrlo dobroj seriji, tvorci Punishera će se morati itekako potruditi da u predstojećoj drugoj sezoni izbjegnu prilično izgledan pad kvalitete.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Djevojka u magli (La ragazza nella nebbia, 2017)

DJEVOJKA U MAGLI
 (LA RAGAZZA NELLA NEBBIA)
 uloge: Toni Servillo, Jean Reno, Ekaterina Buscemi,
 Alessio Boni, Lorenzo Richelmy, Galatea Renzi, Antonio Gerardi
 scenarij: Donato Carrisi
 režija: Donato Carrisi
 proizvodnja: Medusa Film, Italija, 2017.
 trajanje: 127 min.

Od svih žanrova moderni trendovi u svjetskoj kinematografiji su možda najgori efekt imali na kriminalističke filmove. Oni su s jedne strane previše “komercijalni” za art-snobove koji love festivalske nagrade, dok su, s druge strane previše jednostavni ili traže previše mozganja za publiku filmova u koje je prosječan producent spreman uložiti uistinu veliki novac. Zbog toga su krimići manje-više prognani na televiziju gdje su kroz razne oblike značajno doprinijelo njenom zlatnom dobu. Za neke od rijetkih primjera gdje se kvalitetan krimić može vidjeti na velikom ekranu su najzaslužnije ne-hollywoodske kinematografije, uključujući talijansku čiji se prošlogodišnji hit Djevojka u magli našao na našem kino-repertoaru.

Film se temelji na istoimenom romanu Donata Carrisija, izuzetno hvaljenog i nagrađivanog autora krimića koji se također može hvaliti svestranošću, odnosno stručnim kvalifikacijama pravnika i kriminologa. Carrisi je tu svoju svestranost iskoristio i kako bi se upravo pri ekranizaciji svog romana iskušao kao scenarist i režiser. Radnja je smještena u Avechot, fiktivni gradić u talijanskim Alpama čiji je svakodnevni život poremetio nestanak Anne Lou (Buscemi), 16-godišnje djevojke iz obitelji koja, kao i mnogi njeni sumještani, pripada ultrakonzervativnoj kršćanskoj zajednici. Lokalna policija je uvjerena da je dotična, kao i mnogi tinejdžeri u sličnoj situaciji, pobjegla iz kuće, ali inspektoru Vogeli (Servillo), iskusnom istražitelju dovedenom kao ispomoć, ne treba mnogo da zaključi kako je riječ o zločinu. Vogel je pri tome uvjeren da je počinitelj netko od mještena, ali i izuzetno inteligentna i proračunata osoba koja je otmicu i ubojstvo dugo pripremala i planirala. Vogel je, međutim, isto tako uvjeren da će ga razotkriti, jer pri tome ne bira sredstva, bilo da je riječ o besramnom manipuliranju medijima, bilo da je riječ o postupcima s onu stranu zakona. Tako počinje složeno i dugotrajno nadmudrivanje pri čemu će Vogel i ljudi oko njega razotkriti brojne dugo skrivane tajne i doživjeti mnoga iznenađenja.

Djevojka u magli se može okarakterizirati kao jedan od danas rijetkih primjera žanrovski “čistog” kriminalističkog filma, odnosno ostvarenje koje se može opisati kao “stara škola” u najboljem smislu riječi. Iako se, na prvi pogled, mjesto radnje čini egzotičnim, isto kao i njegovi žitelji, Carrisijev film se ne opterećuje jeftinom društvenom pseudoangažiranošću, pa je čak i motiv modernih medija i načina kojima se preko njih manipulira tek sredstvo za stvaranje i pričanje prilično jednostavne priče o nadmudrivanju vrhunskog zločinca i vrhunskog policajca. Pri čemu su, dakako, i jedan i drugi daleko od savršenstva, te čine pogreške koje ih približavaju gledateljima čak i bez nekog naročitog naglaska na njihove privatne živote. Carrisi se iskazao kao sjajan scenarist, a za nekoga bez prethodnog iskustva i vrlo dobar filmaš koji bez problema barata sa korištenjem flashbackova i ne-linearne naracije koja bi izazvala zbrku i kod njegovih mnogo iskusnijih kolega. Rezultat je iznenađujuće dobar film koji će privlačiti pažnju gledatelja od početka do kraja te neće izgledati nimalo razvučen usprkos dva sata trajanja. Carrisi se vješto koristi relativno ograničenim resursima, a film dobro funkcionira bez međunarodnih zvijezda (kojima bi se mogle nazvati tek Jean Reno u maloj ali neobičnoj ulozi psihijatra ili gotovo neprepoznatljiva Greta Scacchi). Relativno nepoznati glumci ostavljaju snažan dojam, bilo da je riječ o Servillu (čiji je dosad najpoznatiji nastup bio u Gomori), Galatea Renzi kao beskrupulozna novinarka i Alessio Boni koji izgleda kao mlađi brat Vincenta Cassela. Oni koji to žele će u Djevojci u magli moći pronaći tragove nekih ranijih ostvarenja, bilo da je riječ o djelima Friedricha Dürrenmata ili Alfreda Hitchcocka, bilo nešto suvremenijih ostvarenja kao što su Twin Peaks ili Divlja igra, ali nijedan od njih nije previše nametljiv te se Carrisijev film može shvatiti kao originalno, pa čak i autorsko ostvarenje. To se pogotovo vidi u korištenju obrata u zapletu koje čak ni oni pažljiviji gledatelji neće tako lako predvijdeti. Iako se završnica čini malo “isforsiranom”, odnosno stvara dojam da se koristio jedan obrat previše, to ipak neće značajno umanjiti dojam o Djevojci u magli kao jednom od prijatnijih iznenađenja domaće kino-ponude.

OCJENA: 7/10