RECENZIJA: The 100 (sezona 3, 2016)

Ostale sezone: 1, 2

Nepunih stotinjak godina nakon što je Zemlju opustošila nuklearna apokalipsa, Clarke Griffin (Eliza Taylor), protagonisticu TV-serije The 100, muči jedan drugi holokaust. Preciznije, onaj u kojem je igrala ključnu ulogu, spasivši svoje drugove, koloniste s orbitalne “Arke”, od toga da posluže kao izvor organa stanovnicima podzemnog bunkera Mount Weather, ali na način koji je izazvao užasnu smrt gomile nedužnih ljudi, žena i djece. Zbog grižnje savjesti se odbija priključiti svojim drugovima u novouspostavljenoj koloniji Arkadija i lunja šumama, gdje se ispostavi da je za njom raspisana nagrada među grounderima, odnosno primitivnim klanovima nastalih od preživjelih nakon kolapsa civilizacije. Na kraju se ispostavi da iza svega stoji Lexa (Alycia Debnam-Carey), “zapovjednica” groundera i bivša Clarkeina saveznica, koja nastoji obnoviti savez svojih klanova s “Nebeskim ljudima”. Za to ima razloga, s obzirom da je ona sama predmetom spletki među suparničkim klanovima. Istovremeno, u Arkadiji će među kolonistima nastati raskol kada Charles Pike (Michael Beach), vođa kolonista s Farmerske postaje koja je bila teško stradala u grounderima, počne zagovarati da se kolonisti, koristeći svoje tehnološko znanje i suvremeno oružje, bezobzirno obračunaju s “divljacima”. No, prava opasnost prijeti od bivšeg orbitalnog kancelara Theloniusa Jahe (Isaiah Washington), koji je postao fanatični sljedbenik A.L.L.I.E. (Erica Cerra), umjetne inteligencije koja je prije stotinjak godina bila izazvala nuklearni rat, a sada želi kontrolirati preživjeli ostatak čovječanstva kroz čipove s virtualnom stvarnošću.

Iako se to na prvi pogled možda i ne bi reklo, treća sezona The 100 je daleko ambicioznija i spektakularnija u odnosu na prethodne dvije. U pitanju nije toliko spektakl, s obzirom na to da je radnja čvrsto smještena na Zemlju, pa nema neke potrebe za bijesnim specijalnim efektima, mada je nastojanje da se stvori “egzotični” svijet groundera i njihovih običaja dao posla scenografima i kostimografima. Ambicioznost treće sezone se ogleda u tome da je svijet koji serija prikazuje postao daleko veći – više nije riječ o šačici preživjelih na orbitalnim postajama, pa niti njihovom sukobu s malobrojnim stanovnicima podzemnog bunkera, nego se gledatelji, slično kao i kolonisti, moraju suočavati s tisućama i tisućama groundera u klanovima povezanih kroz složene, teško dokučive i nestabilne saveze. Zbog svega toga se zaplet sezone odvija kroz nekoliko podzapleta koje će scenaristi ne bez muke uspjeti na kraju spojiti u zaokruženu cjelinu. To će značiti da treća sezona, slično kao i prva, ispočetka testira gledateljsko strpljenje, odnosno da ponekad brojni od tih zapleta sadrže ne baš uvjerljive “šokantne” obrate koji izgledaju najviše motivirani time da zakompliciraju život likovima, odnosno omoguće da sezona završi nakon 16, umjesto 13 ili 8 epizoda.

S druge strane, i scenaristički tim na čelu s tvorcem serije Jasonom Rothenbergom je imao komplikacije s druge strane kamere, i to one koji su značajno utjecali na sadržaj epizoda. Prije svega se to odnosi na angažman dvoje glumaca – Alycije Debnam-Carey i Rickyja Whittlea (koji tumači lik groundera Lincolna) – u drugim televizijskim projektima (Fear the Walking Dead i American Gods), a što je značilo da likovi koje tumače moraju biti likvidirani. U slučaju Lexe je, pak, njena lezbijska veza s Clarke, ali i iznenadni, mada u kontekstu serije gdje i najpopularniji likovi padaju kao snoplje, sasvim uvjerljiv način odlaska izazvao bijesnu reakciju fanova, ali i dežurnih dušobrižnika koji su u tome vidjeli homofobiju. Iako je Rothenberg zbog toga na Twitteru i drugim društvenim mrežama bio izložen prijetnjama smrću, nema sumnje da je ovaj događaj značajno pridonio publicitetu. Sam Rothenberg je bio prisiljen pronaći nekakav način da se iskupi, te je Lexinim fanovima pružio jedan relativno kratak, ali upečatljiv nastup Lexe u uzbudljivom finalu koji će starije gledatelje podsjetiti na jednu sličnu, iako daleko kraću scenu u Milliusovom Conanu barbarinu.

Kad se postave ovako ambiciozni ciljevi, za očekivati je da neće biti u potpunosti ostvareni, pa je treća sezona The 100 daleko od savršenstva. Zapravo, moglo bi se reći da je lošija od druge sezone. Razlog za to je prije svega u na baš najbolje napisanim niti definiranim likovima. To se odnosi na Pikea, koji je prikazan kao jednodimenzionalni negativac, i čije krvave postupke ne baš najuspješnije pokušava objasniti flashback koji se pojavljuje prilično kasno u sezoni. Još lošije stoji situacija s Bellamyjem (Bob Morley) koji iz ne baš previše uvjerljivih razloga odlučuje podržati Pikea u njegovim ratobornim namjerama, iako bi ga iskustva koja je njegov lik bio prošao u prethodne dvije sezone trebala upozoriti da to nije baš najpametnija ideja. Scene u kojima A.L.L.I.E. preko čipova kontrolira koloniste se, pak, doimaju kao pokušaj da se u The 100, makar na posredan način, izađe u susret poklonicima danas izuzetno popularnih filmova o zombijima. Neke od scena nasilja se, pak, doimaju ne toliko neugodnima, koliko pretjeranima, što uključuje razapinjanje na križ ili grad čije su ulice doslovno okupane krvlju. Usprkos svega toga, kao i blagog cliffhangera koji protagonistima za sljedeću sezonu sugerira dodatne komplikacije apokaliptičke prirode, The 100, zahvaljujući dobroj glumi i par dobrih akcijskih scena, gledateljima koji su dovoljno strpljivi pruža zadovoljavajuću razinu zabave.

OCJENA: 6/10

Oglasi

One thought on “RECENZIJA: The 100 (sezona 3, 2016)

  1. Pingback: RECENZIJA: The 100 (sezona 2, 2014/2015) | Draxblog VI

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

w

Spajanje na %s