RECENZIJA: The 100 (sezona 2, 2014/2015)

Ostale sezone: 1

Među mračnim vizijama budućnosti koje pruža SF-žanr, jedna od mračnijih bi svakako bila ona u kojoj površina nuklearnom apokalipsom opustošene Zemlje predstavlja obećanu zemlju, ili, barem privremeni spas za ostatke ostataka čovječanstva. Upravo u takvoj situaciji su se našli protagonisti TV-serije The 100 na početku druge sezone, nakon što ih je kolaps sustava za održavanje života prisilio da napuste sigurnost orbitalnih postaja i pokušaju preživjeti na planetu svojih predaka. To je omogućio prethodni dolazak ekspedicije ili, preciznije, samoubilačke istraživačke misije koju je bilo činilo 100 maloljetnih delinkvenata. Ona je ustanovila da je Zemlja, zapravo, u daleko boljem stanju nego što se pretpostavljalo i da se na njoj može živjeti, ali uz “sitnije” neugodnosti kao što su ostaci radijacije, primjerci mutirane čudovišne faune čudovišnih razmjera, te, dakako, potomci preživjelog stanovništva koje se pretvorilo u barbarska plemena koja došljake smatra uljezima koje se mora po svaku cijenu poubijati. “Nebeskim ljudima” dodatnu komplikaciju predstavlja otkriće tzv. Planinskih ljudi, pod čime lokalna plemena podrazumijevaju žitelje golemog podzemnog bunkera na planini Mount Weather. Oni su uspjeli zarobiti nekoliko desetaka preživjelih pripadnika originalne maloljetničke ekspedicije. Stanovnici bunkera, koji su kroz desetljeća također nastojali očuvati civilizaciju i posjeduju nužna tehnološka znanja, se čini bliskima i neobičnim došljacima čak pružaju nešto što bi se moglo shvatiti kao gostoprimstvo. Clarke (Eliza James), jedna od “gošći”, međutim, sumnja da njeni domaćini nemaju baš najbolje namjere, a kada se njihove tajne razotkriju, ispostave se toliko dijaboličnim da će ona, nastojeći zaštiti svoje prijatelje, biti prisiljena tražiti pomoć od smrtnih neprijatelja.

To da je druga sezona The 100 primjetno bolja od prve možda i nije takvo iznenađenje. Čak je i u njoj, nakon što je predstavljanje osnovne, inače ne baš previše uvjerljive, početne postavke testiralo strpljenje zahtjevnijih gledatelja, kvaliteta završnih epizoda bila primjetno bolja u odnosu na početne. Druga sezona gledatelje previše ne zamara objašnjavanjem vrlog novog svijeta, koji je, uostalom, nakon kolapsa orbitalnih postaja postao daleko manji (i sa stajališta producenata koji se oslanjaju na vancouverske lokacije, bitno jeftiniji). Umjesto toga se daleko više usredotočuje na zaplet, odnosno likove, koji su daleko složeniji i intrigantniji nego što je to ranije bio slučaj. Ono što su nekoć bila, u pravilu antipatična, derišta opsjednuta ljubavnim i drugim trivijalnim tinejdžerskim problemima, sada su, nakon što su bila iskusila stalnu izloženost smrti, bolesti, sakaćenjima, fizičkim i psihičkim ranama, odrasli ljudi sposobni donositi neke ne samo teške, nego i nezamislivo neugodne odluke. Možda se to najbolje vidi u liku Clarke, koja predstavlja nominalnu glavnu heroinu serije, ali čiji je moralno dvojbeni, ali u kontekstu postapokaliptičkog svijeta prilično razumljivi, postupci odvode u hemisferu koja bi u nekim drugim serijama bila rezervirana za negativce. S druge strane je prilično zanimljivo vidjeti evoluciju lika Octavije, koji je na početku bilo jedno od iritantnijih derišta, a koja je u drugoj sezoni postala hrabra, požrtvovna ratnica koja predstavlja jednog od navrednijih članova tima.

Druga sezona, dakako, mora uvoditi i nove likove, pa je tu u svrhu poslužila Lexa, živopisna plemenska predvodnica koju tumači Alycia Debnam-Carey, mlada glumica koja, kao i veliki dio glumačke ekipe, dolazi iz Australije. Ona istovremeno predstavlja i jedan najvećih aduta, ali i slabosti nove sezone. Prednost je u tome što je izvrsno odglumljena, odlično obučena ali i našminkana na način koji ostavlja sumnje o njenoj etničkoj pripadnosti, te, dakako u tome što predstavlja svojevrsni ekvivalent Clarke kao osobe prisiljene donositi teške i neugodne odluke, odnosno stalno plesati na rubu, a ponekad skakati preko linije koja dobro dijeli od zla. Ono što kod nje predstavlja pomalo iritantni kliše je to što je prikazana kao moćna ratnica koja se u stanju nametnuti kao autoritet tisućama muškaraca. Tako nešto, bez obzira na sve muške fantazije o Amazonkama i radikalne feminističke fantazije o utopijskom predcivilizacijskom matrijarhatu, je, međutim teško postići u svijetu gdje se, poput post-civilizacijske Zemlje, autoritet nameće prvenstveno fizičkom snagom. Tu je, dakako, i njena obavezna orijentacija prema vlastitom spolu, mada to u našem vrlom novom svijetu “politički korektnog” Twittera i drugih društvenih mreža, vjerojatno nije naškodilo promociji serije.

Autori serije se u drugoj sezoni, dakako, koriste bogatim fondom klišeja iz distopijskog i postapokaliptičkog žanra, ali to čine na prilično opušten i često efektan način. Možda je to najbolje vidjeti u prikazu Mount Weathera, čija je minijaturna civilizacija predstavlja svojevrsno podsjećanje na iščezli predapokaliptički svijet, ali i vješto korištenje referenci na slične motive iz Fallouta, te scenaristi nemaju previše potrebe da izmišljaju toplu vodu. Ono što je kod Mount Weathera najbolje jest da se tu više koriste postapokaliptički, a manje distopijski klišeji. Umjesto da “Planinske ljude” prikazuje kao izluđene višedesetljetnom izolacijom, a njihovo društvo kao totalitarnu distopiju, oni u mnogo čemu predstavljaju svojevrsni ekvivalent ili, u najgorem slučaju, alternativnu verziju protagonista s orbitalne “Arke”. Njihovi postupci, ma koliko bili odvratni i čudovišni, imaju smislenu i krajnje racionalnu podlogu, odnosno nisu ništa više ni manje moralno opravdani od onih koje je činila Clarke.

Upravo zahvaljujući tome je The 100 u drugoj sezoni postigla ono što često zna izmaći mnogim mnogo razvikanijim serijama – efektnu završnicu. U završnoj dvodijelnoj epizodi Blood Must Have Blood (Krv traži krv) se konačno vidi kako su autori koristili klišeje, ali im nisu robovali. The 100 je možda započela kao varijacija na temu omladinske SF-distopije, ali je njen fiktivni svijet prikazan krajnje dosljedno, odnosno mjesto gdje je život kratak, težak i nasilan i gdje nema nekakvih iznenadnih “deus ex machina” obrata koji bi protagoniste spasili od kataklizmičkih neugodnosti. To se odnosi kako na ključne likove koji su brutalno likvidirani usred sezone, tako i na strahovita krvoprolića i razaranja koja protagonisti nisu mogli (ili, da budemo precizniji, odlučili da ih ne mogu) spriječiti. Najviše se u tome ističe lik Clarke koji, kako se sezona primiče kraju, čini stvari koje nedužna i dobronamjerna tinejdžerica iz prve sezone nije mogla zamisliti, a što uključuje i završni apokaliptični čin koji je, ma koliko bio opravdan nekakvim racionalnim računicama, nije nimalo drukčiji od onoga što su činili njeni neprijatelji, odnosno što bi joj u našem civiliziranom svijetu donijelo epitet monstruma. The 100 je kroz lik Clarke postigla ono što se zlatnim standardom suvremene televizije – moralnu transformaciju protagonista dostojnu Waltera Whitea u Breaking Bad. Autori serije će se morati prilično pobrinuti da u sljedećim sezonama održe ili barem ostanu blizu onoga što je gledateljima pružila ta mračna, ali izuzetno upečatljiva završnica.

OCJENA: 7/10

RETRO-RECENZIJA: Do kraja (Exit Wounds, 2001)

uloge: Steven Seagal, DMX, Isaiah Washington, Anthony
 Anderson, Michael Jai White, Bill Duke, Jill Hennessy, Tom
 Arnold, Bruce McGill, David Vadim, Eva Mendes
 scenografija: Paul D. Austerberry
 kostimografija: Jennifer L. Bryan
 fotografija: Glen MacPherson
 montaza: Derek Brechin
 glazba: Damon "Grease" Blackman & Jeff Rona
 scenarij: Ed Horowitz & Richard D'Ovidio (po romanu Johna
 Westermanna)
 rezija: Andrzej Bartkowiak
 proizvodnja: Warner/Village Roadshow, SAD, 2001.
 distribucija: Issa
 trajanje: 101 '

Orin Boyd (Seagal) je detroitski policajac koji, zahvaljujući smislu za inicijativu i vještini baratanja pištoljem, uspijeva spasiti život potpredsjedniku SAD. Na žalost, tom prilikom je pokazao preveliku sklonost odbijanju zapovijedi pa ga pretpostavljeni za kaznu premještaju u policijsku ispostavu u najgorem dijelu Detroita, a kao poseban dodatak prisiljen je polaziti psihološki tečaj za suzbijanje bijesa gdje će se upoznati s voditeljem radijskog talk showa Henryjem Wayneom (Arnold). Boyd će se ipak više koncentrirati na svoj posao, pogotovo kada zajedno sa svojim novim partnerom, mladim Georgeom Clarkom (Washington) otkrije kako gomila njegovih kolega-detektiva uzima mito, kao i da je povezana s lokalnim narko-kraljem Lattrellom Walkerom (DMX). No, istraga će brzo pokazati da sve nije onako kakvim se čini na prvi pogled.

Nakon što je par godina tavorio glumeći u “straight-to-video” “bekačima”, Steven Seagal se s filmom Do kraja vratio u holivudsku prvu ligu i doživio da ovaj projekt ima iznenađujuće dobar uspjeh na američkim kino-blagajnama. To se najmanje mora pripisati samom Seagalu, koji je sve umorniji i neuvjerljiviji kao superzvijezda koja bi sama po sebi mogla držati film. Do kraja svoj uspjeh prije svega duguje iskusnom producentu Joelu Silveru (Smrtonosno oružje, Matrix) kojemu je Seagalova karizma bila samo dio mnogo šire slagalice. Iako scenarij obiluje svim mogućim policijskim klišejima (ukljucujući i obveznu romansu sa šeficom koju tumači Jill Hennessy), te iako poneki od glavnih “igrača” pokazuju nedostatak glumačke vještine (Seagal i DMX), Silver se još jednom pokazao majstorom kombiniranja “ševe, šore i šege” te glumačke nedostatke svojih zvijezda nadoknadio angažiranjem dva komičarska diva Amerike – Anthonyja Andersona (koji se već bio istakao u prethodnom Silverovom projektu Romeo mora umrijeti) i Toma Arnolda (Schwarzeneggerovog partnera u Istinitim lažima). Ta dvojica su jednostavno uspjela zasjeniti sve ostale, a njihov dijalog za vrijeme završne špice je sam po sebi dovoljan razlog da se pogleda film. Zbog svega toga Do kraja je film kojeg ćemo vjerojatno vrlo brzo zaboraviti, ali koji će nam ipak pružiti ugodne trenutke dok ga se budemo sjećali.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. veljače 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RECENZIJA: The 100 (sezona 1, 2014)

Ostale sezone: 2

U vrijeme kada je za izraz “zlatno doba televizije” zaslužna donedavno nepojmljiva količina od 500 originalnih igranih TV-serija godišnje na američkim TV-kanalima ne iznenađuje da neke od njih izgledaju ili pokušavaju izgledati kao kopije hollywoodskih blockbustera, odnosno eksploatirati iste one trendove koji su donosili profit na kino-blagajnama. To se, između ostalih, može reći i za prilično iritantni trend distopijsko-postapokaliptičkog SF-a namijenjenoga omladini, u kojima, iz ovih ili onih razloga, upravo tinejdžeri dobivaju zadatak spašavati svijet. Taj se trend na male ekrane prelio u obliku The 100, TV-serije temeljene na seriji romana Kass Morgan. To je štivo, po svemu sudeći, ostavilo vrlo dobar dojam na vodstvo mreže CW, s obzirom da je serija lansirana samo nekoliko mjeseci nakon što se originalni roman bio našao u knjižarama. Dosad su snimljene tri sezone, a gledateljima sa ovih prostora je dostupna preko servisa Netflix.

Radnja započinje u relativno neodređenoj budućnosti, nepuno stoljeće nakon termonuklearnog rata koji je opustošio Zemlju i uništio civilizaciju. Njen jedini ostatak predstavljaju potomci ljudi koji su se u tom trenutku bili zatekli u orbitalnim postajama te od njih napravili golemu “Arku”. Čovječanstvo je tako preživjelo, no, zbog ograničenog prostora i resursa su uvedeni drakonski zakoni gdje se za svaki prekršaj izriče smrtna kazna. Jedini izuzeti od nje su maloljetnici, a što kancelar Jaha (Isaiah Washington) koristi kako bi grupu od 100 njih poslao u samoubilačku istraživačku misiju na površini Zemlje, za koju se ne zna da li je na njoj uopće moguć život. Kada se grupa prisilnih kolonista uspije spustiti na Zemlju, ispostavi da je na to odgovor na to pitanje pozitivan, ali ih svejedno čeka neravnopravna borba za preživljavanje. Osim što se moraju suočiti s donedavno nezamislivim problemima kao što su glad, žeđ, hladnoća, u novom i nepoznatom svijetu na njih vrebaju smrtonosna mutirana stvorenja, ali i potomci preživjelih ljudi koji na neobične došljake gledaju kao neprijatelje. Clarke Griffin (Eliza Taylor) i Bellamy Blake (Bob Morley), koji su se stjecajem okolnosti nametnuli kao vođe, se također moraju nositi i s unutarnjim sukobima unutar družine, dok se istovremeno na “Arci” ispostavlja da je pohod stotine adolescenata bio očajnički potez.

The 100 bi se mogla najkraće opisati kao svojevrsna “dizel” serija, s obzirom da joj treba dosta vremena da počne “raditi” te što će, prije svega u prvih nekoliko epizoda, od gledatelja, pogotovo onih zahtjevnijih, tražiti dosta strpljenja. Tada je prilično teško izbjeći dojam kako je riječ o prilično jeftinoj i nimalo produhovljenoj kombinaciji Izgubljenih i Battlestar Galactice, a kao stalni podsjetnik na te – od The 100 definitivno bolje – serije će poslužiti neka poznata lica iz glumačke ekipe poput Kate Vernon i Alessandra Julianija (koji su u Galactici tumačili Elen Tigh i poručnika Gaetu) te Henryja Iana Cusicka (koji je u Izgubljenima tumačio Desmonda Humea). Iritantni osjećaj deja vua će biti pojačan i korištenjem time što se kao lokacija koriste atraktivne, ali i ljubiteljima kultnih SF-serija možda i predobro poznate šume u okolici Vancouvera. Stvar u kojoj se The 100 razlikuje od njih je, pak, u korištenju mlađarije za protagoniste, ali, pogotovo na početku, su ti likovi prikazani kao ne samo nezreli, nego i neinteligentni i kriminalno neodgovorni, te gledatelj s vremenom zaželi da ih dočeka ista sudbina kao i slične likove u Petku 13. i sličnim ostvarenjima “slasher” žanra.

The 100 počne sličiti na ozbiljnu seriju tek kada se gledateljima ta želja počne ispunjavati, i to na način koji se donedavno teško mogao zamisliti na televiziji, a pogotovo serijama koje su, makar nominalno, namijenjene mlađoj publici. Nakon nekoliko epizoda se naslovna stotina počne rapidno smanjivati, i to u pravilu metodama koje uključuju primjenu hladnog oružja i prilično eksplicitno prolijevanje krvi; oni koji prežive su, često izloženi teškim ozljedama, pa i mučenjima. Do kraja sezone su likovi prisiljeni donositi neke teške i prilično neugodne odluke vezane uz preživljavanje, te da nema par obaveznih i ultraklišejiziranih ljubavnih podzapleta The 100 bi prije sličio na klasične SF-akcijade poput Mad Maxa, Aliensa i Predatora umjesto nekakve tinejdžerske melodrame.

Oni gledatelji koji budu strpljivi će, između ostalog, biti nagrađeni prilično dobrom glumom. Iako se na prvi pogled čini da postavom dominiraju kadrovi odabrani zbog lijepog izgleda (što se, dijelom i zbog “plus size” parametara, ne može reći za australsku glumicu Elizu Taylor), kod njih se može zapaziti talent ili barem priličan trud da svojim nastupom pokušaju kompenzirati nedostatke u scenariju. A i sami scenaristi su obavili herojski pothvat, barem ako je vjerovati književnim recenzijama koje tvrde da je predložak bio neopisivo gori. Iako prva sezona završava ne baš najuvjerljivijim cliffhangerom, gledatelji koji su The 100 dotle ukazali povjerenje imaju razloga vjerovati da bi u sljedećim sezonama serija mogla biti bitno bolja.

OCJENA: 5/10