RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 4, 2017)

Ostale sezone: 1, 2, 3

Starz se prilikom produkcije svoje serije Crna jedra našao sa sličnim problemima kao i kod svog ranijeg hita Spartacus. To i ne bi trebalo previše iznenaditi, s obzirom da obje serije dijele narativnu strukturu ograničenu povijesnim parametrima radnje, a u slučaju Crnih jedara dodatno ograničenu potrebom da se ne odstupi od radnje Otoka s blagom, klasičnog romana Roberta Louisa Stevensona koja se odigrava nekoliko desetljeća kasnije. To, dakako, znači da ne baš maleni dio gledatelja, čak i onih malo upućenih u povijest Kariba na početku 18. stoljeća, zna kako će pojedini likovi završiti i koliko svi njihovi ambiciozni planovi malo znače.

Na početku četvrte i posljednje sezone Crnih jedara jedan takav ambiciozan plan je skovao kapetan Flint (Toby Stephens), piratski kapetan koji se konačno bio dočepao basnoslovnog blaga sa španjolskog galijuna “Urca de Lima”. I dok je ranije sanjario o tome da tim blagom sebi osigura miran i lagodan život u novom poretku gdje Britanski Imperij zavodi red i mir na svjetskim morima, sada je iz duboko osobnih razloga promijenio svoj životni cilj i svu svoju energiju uložio da taj novi poredak zatre u samom početku. Blago sa “Urce” bi tako trebalo financirati veliki ustanak na karipskim otocima, gdje bi se pirati i svi koji od piraterije zarađuju povezali s maronima, odnosno odbjeglim robovima te onima koji još uvijek crnče na plantažama. Revolucija bi prema Flintovom planu trebala početi u Nassauu, glavnom gradu Bahama koji je prethodno desetljeće bio lišen svake vlasti, odnosno služio kao sigurno utočište za pirate. Međutim, tamo je odnedavno poduzetni pomorac Woodes Rogers (Luke Roberts) ustanovio britansku vlast te je kao guverner nastoji održati kombiniranjem mrkve i batine. Rogersu pak, ne cvjetaju ruže, prije svega zato što je cijeli pothvat morao financirati iz vlastitog džepa te tako sebi na vrat navukao dugove. A njegova vlast nad Nassauom se čini klimavom zbog pokreta otpora koji je organizirao pirat Billy Bones (Tom Hopper), i čija je ikona, pak, obogaljeni i slatkorječivi Flintov doglavnik Long John Silver (Luke Arnold), koji, pak, ima i neke osobne motive da sudjeluje u pothvatu, kao i neke vlastite planove što učiniti s blagom.

Najvažnija stvar po kojoj se Crna jedra razlikuju od Spartacusa je ta da broj od četiri sezone u prethodnoj seriji nije nastao voljom producenata, nego je iznuđen zdravstvenim problemima glavnog glumca zbog kojih je druga sezona poslužila kao prednastavak bez glavnog lika. Kod Crnih jedara je odluka od četiri sezone donesena zato da se popune rupe u programskim shemama i, kako stvari stoje, bez razmišljanja o tome da bi za četiri godine izvori kreativnosti mogli presušiti. A to postaje itekako vidljivo, s obzirom da se završetak piratske sage doima istovremeno predvidljivim i razvučenim. Svima je, dakako, jasno da nikakve piratsko-robovske revolucije neće biti, da će blago ostati na udaljenom otoku (za koga se, u jednom od rijetkih ugodnih scenarističkih iznenađenja, ispostavi da nije onaj koga je sugerirala prethodna sezona) i da će Nassau ostati pod britanskom vlašću. Ostaje, dakle, pitanje kako će se sve to dogoditi i koji će od likova – barem onih koji nisu opisani u povijesnim knjigama i Stevensonovoj prozi – na kraju balade ostati s glavom na ramenima. A njihov je broj, u odnosu na prethodne sezone, ograničen, što dodatno vezuje ruke scenaristima, odnosno tjera ih da njihov odlazak sa scene konstruiraju kroz ne baš uvjerljive slučajnosti i melodramu primjereniju sapunicama. Sapunski elementi su, možda, najvidljiviji u likovima Long Johna Silvera i Eleanor Guthrie, čiji je makijavelizam, koji ih je uspješno vodio u borbi za preživljavanje u prethodnim sezona, uništen u napadu sentimentalnosti koji ih čini slabićima. No, čak i stalni pokušaji da se drama stvori kroz izdaje i zabijanje noževa u leđa s vremenom postaju zamorni i predvidljivi, te tek tu i tamo osvježenje pruža nekoliko scena spektakularnih i krvavih bitaka. Njih je, pak, premalo da kompenziraju štetu koju nanose scene u kojima svaki od likova nastoji temeljito obrazložiti svoje postupke. Pri tome se koristi rječnik kojim dominiraju fraze koje bi prije pronašli u suvremenoj doktorskoj dizertaciji iz sociologije nego riječi koje je koristio neki prosječni pirat na Karibima početkom 18. stoljeća. Čak ni neosporni talent prilično raspoložene glumačke ekipe u sudaru sa nenadahnutim scenarijem ne može spriječiti neugodni dojam nalik na onaj koji stvaraju tiskovne konferencije Andreja Plenkovića. Gledateljima će isto tako neugodan dojam stvoriti i nastojanje da se sve to zaokruži nekakvim hepi endom, čak i po cijenu sapunskih deus ex machina intervencija. Kada Crna jedra konačno završe, opći dojam o seriji će ostati pozitivan, ali i uz olakšanje pri spoznaje da pete sezone neće biti.

OCJENA: 5/10

Oglasi

3 thoughts on “RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 4, 2017)

  1. Pingback: RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 3, 2016) | Draxblog VI

  2. Pingback: RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 1, 2014) | Draxblog VI

  3. Pingback: RECENZIJA: Crna jedra (Black Sails, sezona 2, 2015) | Draxblog VI

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s