RETRO-RECENZIJA: Fine mrtve djevojke (2002)

uloge: Olga Pakalović, Nina Violić, Krešimir Mikić, Inge Appelt, Ivica
Vidović, Boris Miholjević, Milan Štrljić
glazba: Jura Ferina & Pavle Miholjević
scenarij: Dalibor Matanić
režija: Dalibor Matanić
proizvodnja: Alka Film, Hrvatska, 2002.
distribucija: Blitz
trajanje: 77′

U Hrvatskoj se već odavno uvriježio običaj da je svake godine broj snimljenih dugometražnih igranih filmova veći od broja gledatelja koje će ijedan od tih naslova moći dovesti u kino. To je možda žalosno, ali sasvim zasluženo s obzirom na ono što je prosječni hrvatski filmaš 90-tih godina znao servirati nekolicini filmofila koji su, što zbog humanizma, a što zbog domoljublja bili spremni žrtvovati sat i pol vremena svojih života. U situaciji kada je izraz “hrvatski film” postao sinonimom za celuloidne fekalije, svaki naslov koji bi barem za pinkicu odskočio svojim kvalitetom odjednom je postajao filmskim događajem godine, a autor takvog ostvarenja filmskim čudotvorcem u rangu Scorsesea i Tarantina. Prije dvije godine se nešto slično dogodilo Daliboru Mataniću, čija je socijalna drama Blagajnica hoće ići na more (koju su spretni HRT-ovi marketinški stručnjaci narodu prodali kao populističku komediju) uspjela pogoditi “žicu” publike kako neobično sirovim prikazom žalosne stvarnosti u kojoj živi Hrvatska, tako i besramnim povlađivanjem rasističkim osjećajima publike i svaljivanjem sve krivice za nesreću hrvatskog naroda na neprijateljsko “strano tijelo” – Hercegovce.

Dvije godine kasnije, Fine mrtve djevojke, film koji je Mataniću donio “Zlatne arene” i službenu hrvatsku kandidaturu za “Oscara”, za temu ima upravo isti fenomen kojeg je tako spretno eksploatirao u svom prethodnom uratku – isključivost i netoleranciju u naoko “demokratskom i modernom” hrvatskom društvu. Tu će isključivost na svojoj koži osjetiti protagonistice filma – studentice Iva (Pakalovic) i Marija (Violic) koje iznajmljuju stan u zagrebačkoj periferiji. Iako su svi ispočetka više nego ljubazni i naoko oduševljeni dolaskom novih susjeda, Iva i Marija vrlo brzo otkrivaju tamnu stranu okoline u kojoj su se doselile – jedan od susjeda je prolupali branitelj koji svakodnevno mlati ženu i usred noći pusta Thompsonovu glazbu, drugi susjed je umirovljenik koji skriva leš supruge kako bi mogao podizati njenu mirovinu, jedna susjeda je mlada prostitutka, dok jedini liječnik u kući zarađuje za život obavljajući ilegalne pobačaje redovnicama. Ipak od svih njih je najopakija gazdarica Olga (Appelt) koja sa sve manje suptilnosti pokazuje kako bi voljela da Iva postane supruga njenom sinu Danijelu (Mikić). Naravno, gazdarica ni ne sluti da od toga neće biti ništa, s obzirom da su Iva i Marija lezbijske ljubavnice. Kada otkrije njihovu tajnu, cijelo susjedstvo će pokazati svoje pravo lice i niz incidenata že eskalirati do tragedije.

Matanićevom filmu su na ruku išli odredeni dogadaji koji su mu dali aktualne političke konotacije. Prije svega se to odnosi na veliki zagrebački marš za prava homoseksualaca – događaj koji je trebao pokazati da je Hrvatska tolerantnija i naprednija od svojih istočnih susjeda (gdje je slična manifestacija bila završila nasiljem) ne samo što je pažnju javnosti skrenuo na temu filma, nego i pokazao kako stvarnost nije daleko od Matanićeve fikcije – od sudionika marša daleko je bila brojnija policija, a od svih njih skinheadsi, nogometni huligani i slične spodobe kojima su obični, naoko “uljuđeni i fini” Zagrepčani dali više ili manje eksplicitnu podršku. No, čak i van aktualno-političkog konteksta Fine mrtve djevojke funkcioniraju kao iznenađujuće dobar film za hrvatske prilike. Matanić je ispekao zanat i itekako zna stvoriti dobru atmosferu, a i rad s glumcima – jedna od najvećih boljki hrvatskog filma – je na visini. Mladim snagama na čelu s Olgom Pakalović podršku pružaju veterani kao što su Inge Appelt i Ivica Vidović. Karakterizacija likova je prilično dobra, a Matanic vješto balansira izmešu inteligentnih socijalnih opservacija, tragedije i crnog humora. I sve bi to funkcioniralo još bolje da Matanić negdje pri kraju nije podlegao iskušenju i isforsirao deus ex machina hepi end, naravno, na račun uvjerljivosti. Stvar postaje još gora kada se ispostavi da je film duži barem petnaest minuta nego što bi trebao biti, valjda zato da bi imao kakav-takav cjelovečernji format. No, usprkos svim tim nedostacima, Fine mrtve djevojke su znak da u hrvatskom filmu stvari ipak idu nabolje, makar i zato što se bavi temama koje su samo do prije koju godinu bile nezamislive.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 14. svibnja 2003. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.


		
Oglasi

RECENZIJA: Majstori (2013)

MAJSTORI
(HANDYMEN)
uloge: Areta Ćurković, Nikša Butijer, Goran Bogdan, Bojan Navojec
scenarij: Dalibor Matanić
režija: Dalibor Matanić
proizvodnja: HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 76 '

Kada je u pitanju hrvatski film, kriteriji kvalitete, čak i u današnje doba, koje se ponekad bez ironije naziva “zlatnim”, su daleko niži nego kod drugih kinematografija. Što zbog objektivnih okolnosti vezanih uz malo tržište, financijsku bazu i kadrovske resurse, a što zbog subjektivnih okolnosti vezanih uz politiku, klanove i nesposobne “uhljebe” koje vode hrvatsku kulturnu politiku, od hrvatskog filma se u pravilu može očekivati manje nego od ne-hrvatskog filma (ili barem onog ne-hrvatskog filma koji predstavlja gro našeg kino-repertoara). Zbog toga, da bi se neki hrvatski film, smatrao dobrim on mora ispuniti daleko manje uvjeta nego ne-hrvatsko ostvarenje. A što znači da je hrvatskim filmašima bolje da ne eksperimentiraju s visokim budžetom, neobičnim koncepta ili kompliciranim zapletom i likovima, odnosno da stvari drže što jednostavnijim. Možda najbolji primjer takve prakse je komedija Majstori Dalibora Matanića.

Radnja započinje u jednom naizgled idiličnom zagrebačkom kućanstvu. Keka (Ćurković) je vrijedna i požrtvovna supruga koja ne štedi truda i energije kako bi svom suprugu, željezničkom službeniku Baji (Butijer) spremila najbolju moguću večeru. Baja je, međutim, toliko iscrpljen i frustriran svojim poslom da pri povratku kući koristi prvu priliku da ode u krevet, a Keku gotovo ne primjećuje. To, međutim, nije slučaj sa Ilijom (Bogdan), mladićem koji usprkos katastrofalne sklonosti da pada i izaziva kaos posjeduje talent za kućne opravke; osim njega posjeduje i sklonost prema Keki koja, pak, ostaje neuzvraćena, ali ga Baja iz financijskih razloga stalno poziva u kuću kada se nešto pokvari. Kada Baja jednom otkrije što Ilija namjerava sa njegovom suprugom, dolazi do incidenta prilikom koga će Keki “prekipjeti”. Ona impulzivno napušta kuću i odlazi na more, odnosno mjesto gdje su ona i Baja proveli medeni mjesec. Baja i Ilija nedugo potom kreću za njom, dok u samom mjestu dolazak usamljene Zagrepčanke izaziva zanimanje lokalnog ribara i “galeba” Luje (Navojec).

Matanić je danas najpoznatiji po Finim mrtvim djevojkama, jednim od pionirskih LGBT filmova u hrvatskoj kinematografiji, odnosno jednim od prvih hitaca u kulturnom ratu koji je prošle godine eskalirao s ustavnim referendumom. Njegov najuspješniji film, barem što se publike tiče, je bio Blagajnica hoće ići na more, koju su kritičari, ne bez negativnih konotacija, proglasili “populističkom” komedijom. Majstori bi su daleko sličniji Blagajnici, ne samo u recikliranju elemenata zapleta (odlazak frustrirane Zagrepčanke na more), nego i u inzistiranju na blagom humoru, odnosno korištenju zabavnih pjesama iz “dobrih starih vremena” kao glazbene pratnje. Oni malo kritičniji bi rekli kako Majstori također preuzimaju neke od negativnih regionalno-kulturnih stereotipova Blagajnice, odnosno kako je lik Luje kao tipični “galeb” Dalmatincima čini ono što se u Blagajnici činilo Hercegovcima.

Takve sličnosti su, međutim, prilično površne. Ono što Majstore čini različitim u odnosu na hrvatski film jest upravo odvojenost od sumorne hrvatske stvarnosti, odnosno nedostatak bilo kakve opipljive društvene angažiranosti. Likovi i zaplet, zapravo, izgledaju kako da bi komotno mogli biti smješteni u 1980-e i 1970-e koje ponekad prilično napadno sugeriraju hitovi iz soundtracka. U konceptualnom smislu Matanić inzistira na jednostavnosti, odnosno malenom broju čvrsto profiliranih likova, koje bi bez problema savladali i daleko manje talentirani glumci od Ćurković, Butijera, Bogdana i Navojeca. Još je važnije što su svi ti likovi funkcioniraju kao pozitivci, odnosno što film na kraju svakome od njih pruža kakav-takav hepi end.

To ne znači da Majstori nemaju nedostataka. Matanić je ipak u manjem dijelu filma eksperimentirao, prije svega tako što je Ilijin lik učinio nesnosno trapavim i tako stvorio prigodu da njegovo ostvarenje sadrži za hrvatski film prilično rijetke scene slapsticka. Na samom početku te scene djeluju kao kakvo-takvo osvježenje, ali s vremenom Matanić na njih sasvim zaboravi; scena dugog kadra u kojoj Ilija izaziva kaos na zagrebačkoj ulici se doima kao da je zalutala u film, baš kao i lik samoubojice, koga tumači Krešimir Mikić, i koji izgleda kao da je zalutao iz stripa o Alanu Fordu. Relativna kratkoća filma, s druge strane, uspijeva spriječiti da na vidjelo izađu glavni nedostaci Majstora, odnosno dojam da je ovo ostvarenje, zapravo, moglo daleko bolje funkcionirati kao TV-film. No, oni gledatelji koji zalutaju u kino-dvorane i koji su spremni sniziti kriterije, neće imati previše razloga za nezadovoljstvo.

Enhanced by Zemanta