RETRO-RECENZIJA: A. I. – Umjetna inteligencija (A. I. : Artificial Intelligence, 2001)

uloge: Haley Joel Osment, Frances O’Connor, Sam Robards, Jake Thomas,
Jude Law, William Hurt, Brendan Gleeson, Jake Angel, Robin Williams,
Ben Kingsley
scenografija: Rick Carter
kostimografija: Bob Ringwood
fotografija: Janusz Kaminski
montaza: Michael Kahn
glazba: John Williams
scenarij: Steven Spielberg (sinopis: Ian Watson) (po priči Supertoys Last All Summer Long Briana W. Aldissa)
režija: Steven Spielberg
proizvodnja: Warner/Dreamworks/Amblin, SAD, 2001.
distribucija: Issa
trajanje: 146′

Ovog ljeta se dogodilo nesto što je samo prije desetak godina izgledalo nezamislivo – ambiciozni SF-spektakl u režiji Stevena Spielberga propao je u američkim kinima. Danas to možda i nije takvo iznenađenje, s obzirom da danas Spielberg nije neupitno holivudsko božanstvo kakvim su ga mnogi nekoć smatrali. Ali najvažniji razlog je prije svega u tome što A.I. – Umjetna inteligencija nije Spielbergov film u pravom smislu riječi. Dotični je film više od nekoliko desetljeća bio jedan od omiljenih projekata jednog drugog filmskog velikana – Stanleya Kubricka, koji je žanr svojevremeno zadužio takvim remek-djelima kao što su 2001: Odiseja u svemiru i Paklena naranča. Za Kubricka se godinama govorilo da radi na adaptaciji SF-priče Briana W. Aldissa, ali je on, što zbog svog perfekcionizma, a što zbog toga sto specijalni efekti još nisu bili na visini, prednost dao nešto manje zahtjevnim Širom zatvorenim očima. U međuvremenu je u cijelu priču uskočio Spielberg, s kojim je Kubrick prijateljevao preko telefona puna dva desetljeća. Nakon što su dugo raspravljali o ovom projektu, Kubrick je izjavio kako bi on bolje pristajao Spielbergovom umjetničkom senzibilitetu. Nakon Kubrickove smrti Spielberg je odmah prionuo na posao i A.I. – Umjetna inteligencija je smatrana jednim od najambicioznijih filmova ljeta 2001. godine. Ali, kao i mnogi drugi ambiciozni projekti koji su došli u američka kina u to vrijeme, ni ovaj nije zadovoljio visoka očekivanja, pa se u neku ruku može smatrati jednim od većih ovosezonskih razočaranja.

Radnja se odvija u bliskoj budućnosti, kada su se uslijed globalnog zatopljenja otopile polarne kape i razina mora drastično narasla, potopivši mnoge priobalne gradove širom svijeta, uključujući New York. Zbog smanjenja obradivih površina, vlade su uvele strogu kontrolu rađanja kao i široku primjenu robota kako bi se smanjila potreba za ljudskom radnom snagom koja troši dragocjene resurse. S vremenom su se roboti toliko razvili da mogu obavljati svakojake, pa i najsloženije funkcije, a korporacija “Cybertronics”, na čijem je čelu profesor Allen Hobby (Hurt) odnedavno je stvorila prototip čovjekolikog robota koji bi trebao zadovoljiti potrebe parova bez djece. Jedan od takvih parova čine Henry (Robards) i Monica Swinton (O’Connor), čiji je sin Martin (Thomas) obolio od neizlječive bolesti i održava se u kriogeničkoj suspenziji. Swintoni nevoljko pristaju da testiraju novi proizvod, koji dolazi u obliku Davida (Osment), robota-dječaka koji je programiran da voli svoju “majku”. No, idlilični zivot robota i “obitelji” prestaje kada Martin čudom bude izliječen i vrati se roditeljima koji će svog biološkog sina pretpostaviti robotu. Nakon niza incidenata Monica se odluči riješiti Davida, ali nema srca da ga vrati korporaciji koja će ga uništiti. David je umjesto toga ostavljen u šumi i odatle počinje njegova odiseja s jednim jedinim ciljem – ponovno pronaći majku i učiniti sve kako bi mu ona vratila osjećaje. U tom teškom i na trenutke apokaliptičnom putovanju Davidu će pomoć pružiti Gigolo Joe (Law), robot specijaliziran za pružanje seksualnih usluga ženama.

Svatko tko malo bolje poznaje opus dvojice režisera bi vjerojatno A.I. dočekao s prilično skepse, odnosno barem Spielbergove tvrdnje kako je nastojao što je moguće biti vjerniji Kubrickovoj viziji. Naime, Kubrickov hladni i mizantropski pogled na svijet je prilično teško pomiriti sa Spielbergovim često infantilnim sentimentalizmom. Zbog toga ni ne iznenađuje što se A.I. cini filmom kojeg su centrifugalne sile njegovih duhovnih tvoraca učinile nedosljednim i zbrkanim od samog početka. Doduše, film je podijeljen u nekoliko segmenata, pa se u prvoj trećini, koja je najkubrickovskija od svih, ta zbrkanost i ne da tako lako primijeniti. No, nakon što napustimo superluksuzni, ali i hladni dom Swintonovih u kojemu se robotska ljubav sudara s ljudskom bezosjećajnošću, kubrickovska vizija svijeta prepušta mjesto spielbergijanskoj bajci u kojemu se motivi priče o Pinocchiju i “politička korektnost” publici serviraju suptilnošću slona u staklarskoj radnji. No, najgore od svega dolazi na kraju kada nam Spielberg servira krajnje zbunjujući ali i krajnje neuvjerljivi deus ex machina epilog koji će vecinu gledatelja ostaviti uglavnom ravnodušnim. Te strukturne mane cijelog filma su koliko- toliko kompenzirane glumačkom izvedbom, pri čemu je australska glumica Frances O’Connor obavila daleko bolji posao od svojih razvikanih kolega Osmenta i Lawa u robotskim ulogama. U vizualnom smislu film je takodjer prilicno dojmljiv, pogotovo u Blade Runnerom inspiriranim scenama futurističkog Rogue Cityja, kao i u potopljenog New Yorka (gdje iz mora, između ostalog, strše i tornjevi WTC-a). A.I. je film koji također postavlja neka prilično zanimljiva i intrigantna etička pitanja o granicama ljudskosti, ali, na žalost, holivudski zabavljač Spielberg ipak nije prava osoba koja bi na to mogla dati odgovore.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

Oglasi

RETRO-RECENZIJA: Paklena noć u Amsterdamu (Do Not Disturb, 1999)

uloge: William Hurt, Jennifer Tilly, Dennis Leary, Francesca Brown,
Michael Chiklis, Corey Johnson, Michael A. Goorjian, Jason Merrells,
David Gwillim
glazba: Dick Maas
scenarij: Dick Maas
rezija: Dick Maas
proizvodnja: CLT-UFA International/First Floor, Nizozemska, 1999.
distribucija: Discovery
trajanje: 95'

Walter (Hurt) je predstavnik američke farmaceutske tvrtke koji odlazi u Amsterdam sklopiti važan posao, a usput koristi priliku da svojoj supruzi Cathryn (Tilly) i 10- godišnjoj kćerci Melissi (Brown) pokaze Evropu. Stjecajem okolnosti Melissa će se zagubiti na ulicama Amsterdama, a da stvar bude gora, ona je nijema i stoga ne može tražiti prolaznike da joj pokaću put do hotela. Zbog toga će biti u prilici lutati i vidjeti nešto što nije smjela vidjeti – okrutno ubojstvo. Kada se konačno vrati roditeljima, oni njenu priču smatraju posljedicom bujne dječje mašpte, a policija je prema tome još skeptičnija. No to nije slučaj s ubojicama koji su uspjeli locirati Melissu te neće prezati od ničega kako bi je zauvijek ušutkali. Melissa je zbog toga prisiljena koristiti svu svoju snalažljivost kako bi uspjela izmači ubojicama u velikom i nepoznatom gradu.

Dick Maas je nizozemski scenarist i rezišer koji je, za razliku od svojih mnogo poznatijih i od Hollywooda priznatih sunarodnjaka Verhoevena, de Bonta i Sluitera, svoje filmove snimao isključivo u domovini. Razlog za to je njegova ne baš sjajna reputacija stvorena očajnickim nastojanjem da u nizozemsko podneblje na silu ubaci američke sadrzaje (za što je lijep primjer akcijada Amsterdamned, mnogo lošiji film od njegovog hvaljenog horora De Lift iz 1983. godine). Paklena noć u Amsterdamu tu reputaciju neće previše popraviti, a glavni razlog za to je očigledna žanrovska konfuzija. S jedne strane, ovaj film bi trebao biti klasični triler na tragu hvaljenog Wallerovog ostvarenja Nijemi svjedok, dok, s druge strane zaplet ima toliko neuvjerljivih obrata i situacija da se čini da je riječ o parodiji. Na žalost, ni humor u filmu jednostavno nije na nekoj velikoj razini, a i američki glumci Hurt, Tilly i Leary nisu previše zainteresirani za svoje uloge. Mala Francesca Brown svoj posao shvaća daleko ozbiljnije, a Michael Chiklis (negdašnjim gledateljima TV Mreže poznat kao istoimeni junak TV-serije Commish) je prilično efektan kao frustrirani negativac. Na žalost, njegov ce se lik pred kraj pretvoriti u ubilački stroj dostojan Terminatora što je samo jedna od neuvjerljivosti koja će sahraniti ovaj film. Očigledno Maasovo nastojanje da slabost zapleta nadoknadi egzoticnošću lokacija je urodilo time da film koristi sve najgore moguće stereotipove o Amsterdamu kao modernoj Sodomi i Gomori, gdje su svi stanovnici narkomani, kurve i perverznjaci, tako da film na trenutke izgleda kao propagandni spot koji bi HDZ komotno mogao koristiti u slijedećoj izbornoj kampanji. No, korištenje prilično engleske sinkronizacije, kao i to da američki glumci tumace nizozemske likove, uništava svaku iluziju realističnosti, pa je to dodatni razlog zašto Paklenu noć u Amsterdamu valja zaobići u širokom luku.

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 26. listopada 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: Zimska priča (2014)

ZIMSKA PRIČA
(WINTER'S TALE)
uloge: Colin Farrel, Jessica Brown Findlay, Jennifer Connelly, William Hurt, Eva Marie Saint, Russel Crowe, Will Smith
scenarij: Akiva Goldsman
režija: Akiva Goldsman
proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2014.
trajanje: 118'

Iako se u ovo doba godine u filmskom svijetu manje-više sve vrti oko “Oscara”, valja se podsjetiti da zlatni kipići i nisu toliko važni, barem ako ih se uzima kao mjerilo kvalitete nečijeg rada. Kao primjer bi mogao poslužiti “Oscar” za najbolji adaptirani scenarij koji je Akademija udijelila Akivi Goldsmanu, tvorcu Genijalnog uma koji je, međutim, daleko poznatiji po tome što je scenarijem za Batman i Robin umalo zakopao jednu od naunosnijih hollywoodskih franšiza. Ni brojni drugi Goldsmanovi scenariji (uključujući i, u najboljem slučaju precijenjeni, Um) se ne mogu pohvaliti nekom velikom kvalitetom. Međutim, Goldsmanovi branitelji su se uvijek mogli izvlačiti na to da njegov rad nije bio adekvatno prenesen na ekran zbog slabih ili neinspiriranih režisera. Konačnu priliku Goldsmanu da svoju originalnu, nepatvorenu viziju prikaže svijetu pružila je, pak, adaptacija popularnog fantasy romana Zimska priča Marka Helprina, projekt koji je Goldsman producirao i koji mu je predstavljao režiserski debi.

Radnja filma počinje 1895. godine na njujorškom Otoku Ellis gdje je bračnom paru europskih imigranata zapriječen pristup u SAD zato što je otac obolio od tuberkuloze. Nastojeći svom djetetu omogućiti dobar život, roditelji ga puste niz rijeku u plutajućoj košari poput Mojsija. Radnja se potom prebacuje u godinu 1916. kada je dijete odraslo u provalnika po imenu Peter Lake (Farrell), koji se, pak, zamjerio njujorškom gangsterskom bosu Pearlyju Soamesu (Crowe). Iako ga je od Soamesove bande na čudesan način spasio bijeli konj, Lake se odlučuje za još jedan “posao” kojim bi trebao financirati svog bijeg iz grada. Meta je ono što izgleda prazni bogataški stan, ali se u njemu slučajno našla Beverly Penn (Findlay), lijepa ali smrtno bolesna kći novinskog izdavača. Lake se u nju smrtno zaljubi i odlučuje joj pomoći, ali upravo je to ono što razjari Soamesa, koji je zapravo demon čiji je posao spriječavanje ljudi da stvaraju čuda. Sukob između Lakea i Soamesa će se, stjecajem okolnosti, produžiti na nekoliko desetljeća i svoju kulminaciju imati 2014. godine.

Počnimo s dobrim vijestima. Zimska priča ima prilično raznovrsnu, dobru i raspoloženu glumačku ekipu među kojom je veliki broj Goldsmanovih starih suradnika, a možda se najviše ističe Will Smith u maloj, ali prilično zanimljivoj ulozi Lucifera. Najmanje poznato od svih lica pripada Jessici Brown Findlay, mladoj britanskoj glumici koja se nedavno istakla kao Lady Sybil Crawley u Downton Abbeyju; ona se prilično solidno nosi s nezahvalnom ulogom. Hans Zimmer je uobičajeno pouzdan kao tvorac filmske glazbe, a 60-ak milijuna dolara se doima prilično kvalitetno utrošeno u par specijalnih efekata i prikaz New Yorka prije stotinjak godina.

Međutim, teško da će itko osim najstrpljivijih ili najvelikodušnijih gledatelja imati nekog prevelikog razloga uživati u tim detaljima. Goldsman se, naime, iskazao isto onakvim režiserom kakav je scenarist. U Zimskoj priči, priča i likovi kao nemaju nikakvog smisla niti suvisle međusobne veze, a ako i imaju, to čine uz najgore moguće klišeje ili način koji vrijeđa gledateljsku inteligenciju. To će možda najviše u oči zapasti na samom početku, kada se uvodi lik odraslog Petera Lakea, koji bi, prema unutarnjoj kronologiji filma trebao imati 21 godinu, ali ga tumači Farrell u kasnim 30-im. Pokušaji da se gledateljima sugerira nekakvi “dublji” razlozi zašto se našao u New Yorku i što mu se to događa, a pogotovo kada započne svoju romansu s Beverly, obično degeneriraju u hrpu “New Age” besmislica koje, kada netko o njima pokuša razmišljati, zvuče poput vogonske poezije. Goldsman, pak, potpuno odbacuje svaki suvisli pokušaj da objasni kako se to priča razdužila do suvremenog doba. A ni njegova režija, najblaže rečeno, nije najbolja. Scena “čarobnog” bala na koji Lake, “ulickan” poput Jacka u Titanicu, odvodi svoju voljenu, je upropaštena time što u njoj previše očigledno nastupaju profesionalni plesači, koji kao da nastupaju pred natjecateljskom komisijom umjesto da glume pripadnike nekadašnjeg “otmjenog društva” koje se dobro zabavljaju. No, to je tek samo jedan od najdrastičnijih primjera za današnji Hollywood atipičnog diletantizma. Zimska priča se zbog svega toga ne može preporučiti nikome osim onima koje zanima kako izgleda nešto što izgleda najgori film na početku neke godine.

OCJENA: 2/10

Enhanced by Zemanta

RECENZIJA: U sebi (2013)

Andrew Niccol

Andrew Niccol (izvor: Gage Skidmore)

 

U SEBI
(THE HOST)
uloge: Saoirse Ronan, Max Irons, Jake Abel, Diane Kruger, William Hurt
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccoil
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

 

Stephenie Meyer  može napisati djelo dostojno Nobelove nagrade za književnost, ali će joj trud biti uzaludan, jer joj filmski kritičari – barem oni koji su morali odsjediti svih pet filmova po njenim romanima iz sage “Sumrak” – nikada neće oprostiti to traumatično iskustvo, od koga je vjerojatno gore jedino ono koje su morali pretrpjeti književni kritičari. Zbog toga se može očekivati da će hollywoodska ekranizacija novog Meyerinog romana “U sebi”  od strane kritike biti dočekana na nož. Koliko je taj tretman opravdan, odnedavno mogu vidjeti i naši gledatelji.

 

Za razliku od “Sumraka”, novi roman i film su žanrovski ukotvljeni u svijetu znanstvene fantastike, pri čemu se koristi prilično popularni motiv invazije vanzemaljaca. Radnja započinje nekoliko godina nakon što su uljezi, koji sebe nazivaju Duše, uspjeli zavladati Zemljom i to tako što su kao paraziti preuzeli tijela ljudskih domaćina. Jedno od posljednjih ljudskih bića koje je doživjelo tu sudbinu je mlada Melanie Stryder (Ronan), koju vanzemaljci hvataju i impregniraju s parazitom koji sebe naziva “Lutalica”. On se suočava s time da su Melanienom tijelu ostali njena sjećanja, osjećaji i drugi tragovi ličnosti, te, potaknut s njima odlučuje pronaći grupu preostalih ljudi koju vodi Melanienin stric Jeb (Hurt), i u kojoj se nalazi njen bivši dečko Jared Howe (Irons).

 

Režija filma je povjerena Andrewu Niccolu, novozelandskom filmašu kome je upravo znanstvena fantastika žanrovska specijalnost, ali i jednom od rijetkih koji žanr shvaća kao nešto ozbiljnije od pukog plašenja buljookim čudovištima. I dok bi drugi filmaši koncept vanzemaljskih parazita koji kontroliraju ljude iskoristili za horor (poput klasičnih “Invazija tjelokradica” i bezbroj njihovih imitacija), Niccola daleko više zanimaju dramski potencijali. A još ga je više privukla prilika, da poput hvaljene “Gattace” koju je snimio na početku karijere, stvori distopijski svijet koji je na površini atraktivan i besprijekoran. Tako u ovom filmu vanzemaljci izgledaju poput manekena, voze besprijekorna vozila, nikad ne podižu glas, uglavnom izbjegavaju nasilje i zvuče prilično uvjerljivo kada tvrde da je Zemlja pod njihovom vlašću spašena od ratova, zagađenja i uništenja. Sve je to zahvalna podloga za moralne i druge dileme ljudsko-vanzemaljske protagonistice, ali Niccol se, na žalost, mora držati Meyerinog predloška i “sumrakovskog” recepta, pa se obavezni ljubavni podzaplet zakomplicira u ljubavni četverokut. Onog trenutka kada je Melanie/Lutalica sebe i publiku suoči s tim podzapletom, “U sebi” prilično gubi na svojoj početnoj atraktivnosti te postaje predvidljiv, pomalo razvučen, a i završnica – koja sugerira eventualni nastavak – je, u svjetlu “sumrakovskih” iskustava, više zastrašujuća nego katartička.

 

Gledatelji koji ovom filmu pristupe neopterećeni “Sumrakom”, s druge strane,  vjerojatno neće požaliti zbog potrošenih dva sata života. Niccol se iskazao kao više nego solidan režiser. Film vješto koristi minimalističke specijalne efekte, scenografiju i eksterijere kako bi se stvorio jednostavni, ali prilično uvjerljivi futuristički svijet. Niccol je dobro iskoristitio i glumačku ekipu, prije svega mladu Irkinju Saorsie Ronan,  koja je nakon briljantnog nastupa u “Okajanju” izrasla u jednu od najperspektivnijih glumica svoje generacije, i koja se ovdje više nego uspješno nosi sa složenom ulogom lika koji se doslovno mora boriti s glasovima u svojoj glavi. Diane Kruger se također dobro drži u onome što bi bila prilično nezahvalna uloga vanzemaljske negativke. Najveći glumački adut filma je bez svake sumnje William Hurt koji svojom minimalističkom ali efektnom glumom, poput Morgana Freemana u najboljim danima, daje dostojanstvo filmovima koji to inače ne bi zaslužili. A Meyer, također, još uvijek nije napisala nastavak. To nije jedini, ali će mnogima biti najvažniji razlog da “U sebi” dobije palac gore.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)