Jedna od stvari kojima nova hrvatska vlada zabavlja javnost i dodatno potpiruje plamen tinjajućeg verbalnog (i potencijalno onog pravog) građanskog rata je inicijativa za ponovno uvođenje obveznog služenja vojnog roka. Iako nije riječ o pitanju koje je, barem u neposrednoj budućnosti, vezano uz opstanak ili opći karakter hrvatske države, slično kao i ustaško-partizanske priče, je izazvalo predvidljive reakcije i oštre podjele na dva prepoznatljiva bloka.
Na jednoj strani je blok izbornih gubitnika koji nominalno pripada ljevici, i koji u ponovnom slanju mladića u uniformu vidi samo jedan aspekt nove konzervativne revolucije, brutalno gaženje ljudskih prava i još jedan vid regresije u mračnu pred-eurounijsku i pred-NATO-vsku prošlost. Na drugoj strani vladajući desničari kroz povratak vojnog roka vide još jednu priliku za povratak Hrvatske njenim “narodskim” korijenima, odnosno nastavak čišćenja od svega što je anacionalno, a što uključuje ne samo jugoslavenstvo i komunizam, nego i nekakav kozmpolitanski pacifizam koji će od sinova i unuka kršnih pobjednika Domovinskog rata napraviti slabiće i “tetkice” koji neće biti u stanju čuvati dvije nacrtane ovce na zidu, a kamoli braniti zapadnu civilizaciju i biti antemurale christianitatis.
Kao i u mnogim sličnim slučajevima, ako se iz cijele priče izbaci ideologija i na njoj temeljena plemensko-klijentelistička određenja, ključni argumenti za i protiv povratka vojnog roka se mogu svoditi na brojke i slova, odnosno, da budemo precizniji, novac. Goran Vojković je u jučer objavljenom tekstu na index.hr detaljno elaborirao stav prema kome ponovno uvođenje vojnog roka, najblaže rečeno, nije najbolja ideja. Hrvatska se, kako navodi Vojković, već prije nekoliko godina opredijelila za novi, moderniji koncept nacionalne obrane koji se temelji na NATO-vskim standardima i gdje se daleko veći naglasak daje na kvalitetu nego na kvantitetu. Hrvatskoj je u tom slučaju daleko adekvatnije imati malu, ali profesionalnu vojsku koja se sastoji od vrhunski opremljenih i obučenih profesionalaca, nego od gomile vojnih obveznika koji će u pravilu biti slabije opremljeni, obučeni i, što je najvažnije, manje efikasni i u pravilu beskorisni kada se suoče s neprijateljem koji je od njih bolje opremljen ili motiviran. A čak i ako kojim slučajem hrvatski vlastodršci odluče ignorirati stručna mišljenja o prednosti profesionalne nad obvezničkom vojskom, ostaje “maleni” problem da za potonju novca nema. Oružane snage Republike Hrvatske, čak i nakon što su kadrovski svedene na minijaturu u usporedbi s ratnim danima, dan-danas jedva održavaju pretpotopnu opremu prije četvrt stoljeća naslijeđenu od JNA te, iako je planovima predviđeno da se svake godine za vojsku obuči 2000 dragovoljaca, to može učiniti za njih 500. Svako nastojanje da se stvari po tom pitanju ozbiljno promijene bi zahtijevale daleko veći budžet za obranu, koji bi ili ionako kataklizmičku situaciju s državnim financijama učinio još gorom, ili uzrokovao masovno rezanje mirovina, izdataka za zdravstvo i socijalu, a samim time i potencijalne sigurnosne probleme daleko veće od nekakvog wannabe vanjskog agresora.
Vojkovićeva analiza, međutim, u obzir ne uzima jednu prilično neugodnu činjenicu vezanu uz pitanja rata i nacionalne obrane; riječ je u oblastima javnog djelovanja gdje nekakve dugoročne strategije i planovi rijetko preživljavaju sudar s novim okolnostima. Pa čak i pitanje novca postaje sekundarno u usporedbi s pitanjima o kojima doslovno ovisi opstanak države. Tako 1991. godine nitko nije postavljao previše pitanja koliko bi stvaranje, popunjavanje i opremanje Hrvatske vojske moglo koštati i može li Hrvatska to sebi uopće priuštiti. Iako su mnogi od odgovora na ta pitanja, pogotovo onih kojih se tiču sumnjivih poslova sa sumnjivim tipovima koji će postati standardna procedura i u nekim mirnodopskim aktivnostima, Hrvatskoj u poratnim godinama stvorili mnoge nepotrebne probleme, većina ljudi danas smatra da je tada utrošen novac na kraju balade ipak ispunio svoju svrhu. Iako se čini malo vjerojatnim da će se Hrvatska ponovno naći pred iskušenjima kao početkom 1990-ih, neke ozbiljne neugodnosti se ne jednostavno ne smiju isključiti. A to uključuje i situacije u kojoj bi Hrvatska bolje prošla da na raspolaganju ima nešto malo više mladića koji, kada im netko u ruke stavi “kalašnjikov” i traži da promijene okvir, neće u njega buljiti kao telad u šarena vrata.
Još jedan argument, koji se vrlo rijetko koristi u raspravama o vojnom roku, se tiče i o tome da služi nekim svrhama koje ne moraju nužno biti obrambene prirode. Vojni rok bi, da se razumijemo, za gotovo svakog ročnika, predstavljao izuzetnu neugodnost, čak i u onim najblažim varijantama koje bi oni i koji nisu veterani JNA iz štipske kasarne proglasili operetskim. No, s druge strane, upravo bi im ta i brojne druge neugodnosti, obično vezane uz napuštanje roditeljskog doma, suočavanje s disciplinom i često nemilosrednim svijetom odraslih, pomogla da se bolje pripreme na razne druge neugodnosti koje ih čekaju u životu. Možda bi to bilo najblagotvornije za brojne današnje intelektualce i opinion makere, koji možda ne bi danas živjeli u svakojakim mjehurima i kulama od bjelokostima da su par mjeseci svog života bili prisiljeni provesti i pri tome često morali biti subordinirani ljudima čiji su svjetonazor, opća kultura i obrazovanje bitno različiti od njihovih. A onda možda ne bi ni bilo tako tragičnog raskoraka između Hrvatske kakvu njena elita zamišlja i njen narod želi i Hrvatske kakva uistinu jest.
