Odlučio sam nastaviti u prigodničarskom tonu, odnosno 100. obljetnicu Prvog svjetskog rata obilježiti s par postova na temu Rata koji je trebao prekinuti sve ratove.
Za prvi od njih sam po formi inspiraciju pronašao u Buzzfeedu i Crackedu (čije tekstove marljivo prepisuju domaći mediji), a po sadržaju u tekstu koji se prije nekoliko mjeseci pojavio na web-stranici BBC-ja, i izazvao toliku pažnju i, naravno, kontroverze, da se autoru, povjesničaru Danu Snowu, prijetilo smrću. Riječ je uglavnom o onome što i na ovim prostorima izaziva ne samo prijetnje smrću, nego i najčešće služi kao katalizator za nova masovna krvoprolića – povijest koja se, što iz intelektualne lijenosti, što iz dnevne politike, tumači kroz prizmu mita, a ne činjenica.
Dakle, da počnemo sa 10 najvećih mitova koje je iznio Dan Snow, pri čemu, dakako, treba uzeti da su to mitovi prvenstveno iz britanske, dakle anglocentrične perspektive.
#1 Mit: Prvi svjetski rat je, po broju žrtava, bio najkrvaviji oružani sukob u dotadašnjoj svjetskoj povijesti.
#1 Stvarnost: Kada je završio 1918. godine, Prvi svjetski rat još uvijek nije po pitanju bodycounta uspio srušiti nekoliko desetljeća stari rekord, postavljen u carskoj Kini za vrijeme Tajpinškog ustanka (1851 – 1864) kada je, prema različitim procjenama, stradalo između 20 i 30 milijuna ljudi. Iako je Tajpinški ustanak nešto duže trajao, i iako u mnogoljudnoj Kini po prirodi stvari građanski ratovi izazivaju daleko veće krvoproliće nego u drugim zemljama, ako se gleda u apsolutnim brojkama, Prvi svjetski rat (u daljem tekstu: WW1) je sa oko 17 milijuna žrtava bio na drugom mjestu. Tajpinški ustanak će biti sa mjesta najkrvavijeg sukoba biti detroniziran tek od strane Drugog svjetskog rata. A kada se gledaju relativne brojke, prije svega broj poginulih u odnosu na broj ukupnog stanovništva, Prvi svjetski rat se čini relativno bezazlenim u usporedbi s nekim ranijim krvoprolićima, kao što je, na primjer, Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj.
#2 Mit: Većina mobiliziranih vojnika je poginula.
#2 Stvarnost: Prosječni francuski vojnik koji je početkom ljeta 1915. godine iz rovova jurišao na njemačka mitraljeska gnijezda u Šampanji je imao daleko veće šanse da se iz te pustolovine vrati živ od svog djeda ili pradjeda koji je kod Waterlooa jurišao na redove britanskih “crvenokaputaša” sa uperenim mušketama. Iako je oružje u WW1 bilo daleko ubojitije, u međuvremenu su značajno napredovali medicina i higijena, kao i, last but not least, taktika. Dan Snow navodi da je za vrijeme rata u UK bilo mobilizirano oko šest milijuna ljudi, a da ih je ukupno poginulo 700.000, odnosno 11,5 %. Snow, nadalje, navodi da su relativne brojke bile daleko gore za britansku vojsku u Krimskom ratu. Pri svemu tome treba uzeti u obzir, da je, za razliku od ranijih ratova, nešto manji dio vojske sudjelovao u neposrednim borbenim operacijama, odnosno da je bilo posve moguće cijeli rat provesti u nekoj pozadinskoj logističkoj postrojbi gdje je najveća opasnost bila porezotina od papira. Možda je najbolji primjer za to američka vojska, gdje najveći broj mobiliziranih vojnika uopće nije ni došao do ratišta, a još manje omirisao barut.
#3 Mit: Vojnici su godine provodili smrzavajući se u blatnjavim rovovima.
#3 Stvarnost: Biti u rovu za vrijeme Prvog svjetskog rata definitivno nije bilo ugodno iskustvo, ali su toga, kao i negativnih učinaka po borbeni moral i vojničke sposobnosti, postali svjesni i u debeloj pozadini, pa su sve vojske, sa više ili manje uspjeha, organizirale sustave rotiranja trupa, tako da bi vojnici u prosjeku rovove “u komadu” obitavali u intervalima od po nekoliko dana ili, ako im se potrefilo da dođe do krize uslijed neprijateljske ofenzive ili akutne nestašice ljudstva, nekoliko tjedana.
#4 Mit: Aristokracija i viša klasa je prošla “lišo” za razliku od radnika, seljaka i druge sirotinje.
#4 Stvarnost: Dan Snow na temelju statistika Britanske vojske tvrdi nešto sasvim suprotno, odnosno da je stradalo daleko više pripadnika nižih društvenih slojeva, ali samo u apsolutnim brojkama. Snow navodi da je u ratu poginulo 12% britanskih običnih vojnika i podoficira – u pravilu regrutiranih iz redova niže klase – dok je, s druge strane, poginulo 17 % oficira. Taj se fenomen možda najbolje vidi u elitnim britanskim školama, koje su u pravilu pohađali djeca plemića i najbogatiijih buržuja; Eton je izgubio 20 % svojih tadašnjih učenika. Pomor pripadnika srednje i više klase, daleko više od stradanja radnika i seljaka na kome se kasnije gradila socijalistička i komunistička propaganda, potakao je popularnost pacifizma u međuratnom razdoblju. Pogibije oficira se, pak, mogu objasniti time što su bili daleko više vezani srednjovjekovnim etosom viteškog “čojstva i junaštva”, romantičnim predodžbama i nužnosti da po načelu “noblesse oblige” pružaju primjer svojim “sirovim” plebejskim potčinjenima, ali i nekim praktičnim detaljima, poput toga da su zahvaljujući kićenim uniformama, pogotovo na početku rata, bili omiljena meta neprijateljskih snajpera.
#5 Mit: Rat se sveo na “lavove koje vode magarci” (ili u prijevodu “hrabre vojnike čiju su žrtvu stalno upropaštavali kriminalno nesposobni generali koji nisu ništa učili iz vlastitih pogrešaka i ponavljali jednu te istu strategiju i taktiku”)
#5 Stvarnost: Ratnim vođama svih zaraćenih država je, zapravo, postalo brzo jasno da je rat započet 1914. godine drukčiji od onih ranijih, te da moraju koristiti taktike i strategije različite od onih sa kojima se krenulo u rat. Dan Snow se u svojoj analizi prvenstveno bavi Britanskom vojskom koja je od relativno malenih snaga čija se taktika temeljila na kolonijalnim ratovima pretvorila u masovnu instituciju u kojoj su generali isprobavali razne tehničke i druge inovacije, od kojih su možda najpoznatiji tenkovi. U određenoj mjeri se sklonost promjeni taktike i strategije može vidjeti i kod Nijemaca, koji su nakon neuspjeha 1914. godine uklonili svog načelnika Generalštaba Molteka Mlađeg i njegovu strategiju ofenzivnog manevarskog rata zamijenili defenzivnom strategijom iscrpljivanja koje je provodio Erich von Falkenhayn. Možda najveći od svih vojskovođa Prvog svjetskog rata je bio francuski general Ferdinand Foche koji je u veljači 1915. godine svojim nekadašnjim učenicima sa akademije Saint Cyr rekao “Zaboravite sve što sam vas naučio”. Mit o “lavovima i magarcima” je prvenstveno nastao zato što su svi očekivali da će rat biti gotov za nekoliko tjedana, a kada se to nije dogodilo, nešto je moralo biti “trulo u državi Danskoj”.
#6 Mit: Na Galipolju su se protiv Turaka borili jedino Australci i Novozelanđani.
#6 Stvarnost: U Galipoljskoj kampanji (1915 – 1916), kako se zove neuspješni pokušaj Antante da blokiranjem Dardanela iz rata izbace Otomanski Imperij, poginulo je daleko više britanskih, pa i francuskih, nego australskih i novozelandskih vojnika. U relativnim okvirima je, međutim, stradanje masovno sunarodnjaka daleko teže pogodilo tada relativno malene zemlje i značajno pomoglo stvaranju posebnog nacionalnog identiteta u tim mladim državama (kao i pružilo primjer kako ovi prostori nisu jedini gdje izgubljene bitke mogu postati temeljem nacionalnih mitova i ideologija).
#7 Mit: Taktika na Zapadnoj fronti je godinama ostala ista usprkos stalnih neuspjeha da se crte bojišnice pomaknu u jednom ili drugom smjeru.
#7 Stvarnost: Prvi svjetski rat, zapravo, pruža jedan od najspektakularnijih primjera kako ratovanje odnosno strategija i taktika mogu brzo evoluirati, odnosno primijeniti i razviti najsuvremenija tehnološka dostignuća. Oružje, oprema i taktika sa kojom su sve strane završile rat su bile bitno drukčije od onih sa kojima se počelo, a za što možda najbolji primjer pruža posljednja saveznička Ofenziva od stotinu dana, prilikom koga se napredovanje trupa Antante odvijalo uz značajnu ulogu nekoliko stotina lakih tenkova tipa “Renault FT17”, stroja koji se 1914. godine smatrao domenom znanstvene fantastike.
#8 Mit: U ratu nitko nije pobijedio.
#8 Stvarnost: Po konvencionalnim vojničkim kriterijima, rat je 11. studenog 1918. godine završio onime što se ne može nazvati drukčije nego njemačka kapitulacija, do koje je došlo zahvaljujući tome što je njemačko vojno vodstvo i vlada zaključilo da od daljeg otpora Antanti nema nikakve vajde. Dakle, u ratu su, čisto vojnički gledano pobijedili Antantini saveznici. U svjetlu kasnijih događaja se, pak, može govoriti o tome da je to bila Pirova pobjeda, odnosno kako su i Britanija i Francuska, dvije preostale sile Antante (nakon što je Rusko Carstvo nestalo u revoluciji) iz rata izašle strahovito ekonomski iscrpljene, odnosno osuđene da dugoročno prestanu biti glavne svjetske sile. S druge strane, njihovo mjesto su u velikoj mjeri preuzele SAD koje su, čak i formalno, bile na strani Antante, pa se tako jednostavno ne može reći da Prvi svjetski rat nije imao pobjednika.
#9 Mit: Versajski mirovni ugovor je bio izuzetno strog i nepovoljan po Njemačku.
#9 Stvarnost: Gubitak oko 10% teritorija, proglašenje jedinim krivcem za rat i višedesetljetne reparacije, velika ograničenja vojnih snaga, namjerno ignoriranje načela o samoopredijeljenju u slučaju njemačke Austrije i sl. su možda izgledali kao veliko poniženje NIjemcima 1919. godine, i takvo raspoloženje je desetljeće kasnije vješto iskoristio Hitler kako bi došao na vlast. Međutim, kada se usporedi s nekim mirovnim ugovorima prije i poslije, Versajski se teško može nazvati pretjerano drastičnom primjenom načela “Jao pobijeđenima”. Tako Versajski mir izgleda prilično blagonaklon u usporedbi s onime što su Nijemci uvalili Francuzima nakon pobjede u francusko-pruskom ratu 1871. godine (višegodišnja okupacija i sl.), a još više u usporedbi sa onime što je Njemačku zadesilo nakon Drugog svjetskog rata. Njemačka je usprkos svim versajskim nepravdama 1919. godine ostala najmnogoljudnijom i industrijski najrazvijenijom od svih zemalja Evrope, odnosno uspjela sačuvati dovoljno industrijskih i drugih potencijala da samo dva desetljeća kasnije krene u novi rat.
#10 Mit: Rat su svi mrzili.
#10 Stvarnost: Rat je, kao i svaki događaj u povijesti, nekome majka, a nekome maćeha. Dan Snow, pak, navodi da je za prosječnog britanskog vojnika, boravak na Zapadnoj fronti značio svakodnevni obrok mesa, cigarete, čaj i rum – a što sebi nije mogla priuštiti većina civila u pozadini. Ukoliko bi vojnik završio u nekoj mirnoj pozadinskoj postrojbi, bez da iz prve ruke svjedoči masovnim pogibijama, ranjavanjima i sakaćenjima svojih drugova, za vjerovati je da bi mu razdoblje od 1914. do 1918. godine bilo najsretnije u životu. Taj je fenomen možda bio još izraženiji u vojskama siromašnih i zaostalih država ili kod kolonijalnih trupa, gdje je ulazak u vojsku mnogima prvi put u životu donosio obuću na stopala ili siguran kruh na stolu.
Ovdje prestaju mitovi koje je naveo Dan Snow, i počinje dodatak koji se sastoji od ostalih najpoznatijih i najraširenijih mitova o Prvom svjetskom ratu prema skromnom mišljenju autora ovih redova.
#11 Mit: “Nož u leđa” ili “Njemačka vojska je u jesen 1918. godine bila neporažena, ali su je izdajnički židovski, socijalistički i liberalni političari prisilili na kapitulaciju”
#11 Stvarnost: Vjerojatno najpoznatiji mit i vjerojatno najprihvaćeniji kao mit, a ne istina. Na temelju njega su, dakako, njemački nacionalisti i desničari stvorili parolu o “novembarskim izdajnicima” temeljem kojih su potkopavali Weimarsku Republiku a što je najbolje iskoristio Hitler. U stvarnosti je njemačka vojska, i to na Zapadnoj fronti, bila poražena, odnosno bila je neporažena onoliko koliko se neporaženom može smatrati vojska koja je zadnjih stotinjak dana u povlačenju, koja ubrzano gubi teritorije koje je krvavo osvojila i još krvavije branila prethodne četiri godine i čije desetine tisuća vojnika, suočene sa savezničkim napadima na svoje položaje, izlaze iz rovova sa podignutim rukama i bijelim zastavama. Danas je taj mit gotovo posve odbačen, a što ne znači da se neke njegove varijante nisu kasnije primjenjivale na neke druge sukobe (Amerikanci u Vijetnamu, Sovjeti u Afganistanu, kao i neki nama bliži primjeri).
#Mit 12: “Silovanje Belgije” ili neopisivo okrutno, barbarsko i izopačeno postupanje njemačke vojske prema civilima u okupiranoj Belgiji
#Stvarnost 12: Ovo po nastanku bio prvi mit o Prvom svjetskom ratu, nastao već za vrijeme samog rata, ali zato i prvi koji je zaboravljen i odbačen. Na žalost, u njemu je bilo određene povijesne utemeljenosti, prije svega u tome što se njemačka carska vojska prema stanovništvu okupirane Belgije uistinu ponašala na način koji bi se prema današnjim kriterijima mogao nazvati ratnim zločinima, pri čemu se uglavnom misli na uzimanje i masovno strijeljanje talaca, odnosno namjerne čine vandalizma uključujući spaljivanje srednjovjekovnih biblioteka. Takvi su postupci izvedeni u prvim tjednima rata, odnosno kao odmazda za djelovanje belgijskih vojnih i paravojnih formacija, čiji su pripadnici djelovali kao “slobodni strijelci”, tj. nisu nosili uniforme te se nakon akcija utapali u civilno stanovništvo. Oni su, međutim, bili karakteristika svih zaraćenih strana, uključujući i Austro-Ugarsku čije su trupe na samom početku “kaznene ekspedicije” protiv Srbije vršile masovna strijeljanja lokalnog stanovništva na okupiranim područjima (i o čemu se tokom Jugoslavije uglavnom šutjelo, u današnjoj Hrvatskoj nema slova, a u današnjoj Srbiji se na 100. obljetnicu tih događaja prigodno vrišti). U slučaju Belgije su, međutim, ti incidenti iskorišteni u propagandne svrhe na izuzetno sirov, ali i “kreativan” način, pri čemu se od strijeljanja došlo do gotovo pornografskih opisa masovnih silovanja, oduzimanja male djece majkama kako bi se ona iz zabave bacala u zrak i dočekivala na bajunete. Nakon završetka rata je svima postalo jasno da su takvi navodi bili obična propaganda pa ih se brzo zaboravilo; takav raskorak između istine i propagande je, između ostalog, bio razlogom zašto su se u Drugom svjetskom ratu njemačke aktivnosti poput Holokausta dugo vremena u savezničkim krugovima smatrali proizvodom previše razigrane mašte nekog propagandista.
#Mit 13: Srbija je poražena u Prvom svjetskom ratu.
#Stvarnost 13: Mit koji u današnjoj Hrvatskoj potječe prije svega od parole “Srbija je izgubila sve ratove u kojima sudjelovala” kojom se hrvatska strana 1991. godine hrabrila na samim počecima Domovinskog rata, a koji se temelji na tome da se Srbija od jeseni 1915. do neposredno pred kraj rata 1918. godine najvećim dijelom nalazila pod austro-ugarskom i bugarskom okupacijom. Parola je, dakako, daleko temeljitije ignorirala ishod Prvog i Drugog balkanskog rata koji su završili neupitnim srpskim vojničkim pobjedama i na njima temeljenim teritorijalnim proširenjima nauštrb Otomanskog Imperija i Bugarske. Osim ako se ne koristi prilično kreativna tumačenja, prema kojima novostvorena Kraljevina SHS nije bila pravna sljednica Kraljevine Srbije, teško je zaključiti da ni Prvi svjetski rat nije završio drukčije. U njemu je Srbija bila pobjednica barem u onoj mjeri kojom je to na kraju Drugog svjetskog rata bila DeGaulleova Francuska. Druga je stvar što je Srbija za svoj uspješan otpor Austro-Ugarskoj na samom početku sukoba (kada su je Antantini saveznici nakon Cerske bitke slavili kao Davida koji je porazio Golijata) i završni trijumf platila izuzetno visoku cijenu, uključujući demografske gubitke od kojih se u nekim mjestima nije oporavila ni do današnjeg dana. Kao što je razumljivo što su to ignorirali stihovi “Četrnaeste Švaba udario, osamnaeste Srbin pobedio”, i što su iz daleke povijesne perspektive pred rat 1991. godine na temelju iskustava Srbije u Prvom svjetskom ratu izvlačili potpuno pogrešni zaključci.
