RETRO-RECENZIJA: Pustinjski vampiri (The Forsaken, 2000)

uloge: Kerr Smith, Brendan Fehr, Izabella Miko, Jonathan Schaech,
Phina Oruche, Simon Rex, Carrie Snodgress
scenografija: Ernesto Martinez
kostimografija: Martina Buckley
fotografija: Steven Bernstein
montaža: Norman Buckley
glazba: Tim Jones & Johnny Lee Schell
scenarij: J.C. Cardone
režija: J.C. Cardone
proizvodnja: Sandstorm/Columbia, SAD, 2000.
distribucija: Blitz
trajanje: 90 '

Sean (Smith) je dijete holivudskog filmapa koje sanja da krene roditeljskim stopama, no put do slave je mukotrpan te ga slabo plaćeni posao u malom studiju tjera da dodatno zarađuje za život prevozeći tuđe luskuzne automobile preko Amerike. Ovaj put mu se posao prevoženja “mercedesa” zgodno poklopio sa sestrinim vjenčanjem u Miamiju i Sean, dobro raspložen, odluči prekršiti poslovna pravila i usred pustinje prihvatiti mladog autostopera Nicka (Fehr). No Sean će ubrzo zažaliti zbog te odluke jer je Nick nije obični autostoper nego lovac na vampire kojemu će Seanovo vozilo dobro doći u njegovoj potrazi za bandom opakih pustinjskih vampira na čelu s Kitom (Schaech). Nick ima itekako dobre razloge da uhvati Kita, jer je i sam inkubiran vampirizmom, a jedini način da se spasi od pretvaranja u demona jest da uništi izvor zaraze. Pri tome će mu dobro doći mlada i lijepa Megan (Miko), kod koje je zaraza prilično uznapredovala, i koju Nick nastoji iskoristiti kao mamac za Kita i njegovu bandu. Stjecajem okolnosti Sean bude ugrizen od Megan pa se i on, htio ili ne htio, mora pridružiti potrazi.

Niskobudžetni horor Pustinjski vampiri se teško može pohvaliti nekom originalnošću, prije svega zato sto će svaki bolji poznavatelj B-filmova iz 80-tih vrlo brzo prepoznati kako je riječ o svojevrsnoj (i ne baš uspješnoj) kombinaciji dvaju kultnih naslova iz te epohe – Autostopera s Rutgerom Hauerom i After Dark, kultnog horora Kathryn Bigelow. Jedina originalna stvar u filmu jest pokušaj da se da nekakvo novo objašnjenje fenomena vampirizma (ovaj put vezano uz križarske ratove), no teško da će ljubitelji zanra biti previše zadovoljni. Za vampirski žanr pomalo neobično pustinjsko okružje je potrošeno zbog prilično iritantnih protagonista (Smith i Ferr, nama poznat po ulozi u seriji Roswell) koji su angažirani prije svega zbog svog lijepog izgleda, a manje zbog nekakvog posebnog glumačkog talenta. Negativci koje vodi iskusni Jonathan Schaech (Doom Generation) su mnogo zanimljiviji, ali se ipak cijeli film svodi na niz klišeja, uključujući predvidljivu završnicu. Muškoj publici će, pak, vjerojatno biti drago što u ovom filmu imaju priliku vidjeti kako Izabella Miko, jedna od protagonistica Coyote Ugly, izgleda bez odjeće, ali to ipak nije razlog zašto bi se ovaj konfekcijski filmić trebao gledati ukoliko postoji neki pametniji način da se ubije vrijeme.

OCJENA: 3/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. prosinca 2001. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

RECENZIJA: Osjeti ritam (2013)

BoA ^^
BoA (izvor: 플라비오 ><! ))
OSJETI RITAM
(MAKE YOUR MOVE)
uloge: Derek Hough, BoA, Will Yun Lee, Wesley Jonathan, Izabella Miko
scenarij: Duane Adler
režija: Duane Adler
proizvodnja: Lionsgate Entertainment/CJ Films, SAD/Južna Koreja, 2013.
trajanje: 110 '

U vrlo novom globaliziranom svijetu je postala uobičajena pojava da se hollywoodski blockbusteri u domaćim kinima pojavljuju ne kasnije od nekoliko mjeseci u odnosu na američke premijere. U nekim izuzetno rijetkim slučajevima hrvatski gledatelji pojedine velike filmove, ili barem potencijalne hitove, mogu gledati i prije Amerikanaca. Malo je, doduše, primjera kada domaći gledatelji imaju prilike takva ostvarenja gledati mjesecima prije njihovog dolaska u američka kina. A još je rjeđe kada se to događa s filmovima koji ne pripadaju umjetničarsko-snoberajskoj hemisferi filmskog svijeta, odnosno čiji autori bez ikakvih kvazibuntovničkih primisli furaju isključivo na mainstream komercijalu. Jedan takav rijedak primjer predstavlja američko-južnokorejska koprodukcija “Make Your Move”, koga je domaći distributer, po dobrom starom običaju, “prekrstio” u “Osjeti ritam”.

Prijevod, ma koliko odavao nedostatak inspiracije, možda i nije toliko neopravdan, s obzirom da gledateljima jasno sugerira žanrovsko određenje, odnosno kako je riječ o glazbenom ili, preciznije, plesnom filmu. Scenarij i režiju je potpisao Duane Adler, najpoznatiji po filmu “Plešimo zajedno” (alias “Save the Last Dance”) iz 2001. godine sa Julijom Stiles i Seanom Patrickom Thomasom. Plesački par u ovom ostvarenju, pak, čine američki plesač Derek Hough, pobjednik nekoliko sezona američke verzije “Plesa sa zvijezdama” (i brat mnogo poznatije Julianne Hough) i Kwon Boa alias BoA, južnokorejska pjevačica koja je, zahvaljujući poznavanju nekoliko jezika, neko vrijeme žari i pali na top-listama Istočne Azije. Scenarij za nastup ovo dvoje umjetnika je, prema riječima samih producenata, nastao na osnovu znamenite Shakespeareove tragedije “Romeo i Julija”, ali je, dakako, radnja premještena u suvremeno doba. Hough tumači lik Donnyja, uličnog plesača iz New Orleansa koji je zbog sitnih muljaža dobio uvjetnu zatvorsku kaznu, ali joj svejedno prkosi odlaskom u New York gdje bi se trebao zaposliti u noćnom klubu koji vodi njegov stari prijatelj Nick (Jonathan). BoA tumači lik Aye, plesačice koja zajedno sa svojim prijateljicama nastoji dobiti profesionalni angažman prije nego što joj istekne viza. Stjecajem okolnosti, Donny i Aya se sretnu i imaju prilike svjedočiti vlastitom plesačkom umijeću, ali i tome da su beznadno privučeni jedni drugom. Problem njihovoj vezi predstavlja to što je Ayin brat Kaz (Will Yun Lee) vlasnik noćnog kluba u dugotrajnoj zavadi sa Nickom, odnosno što bi cijela priča mogla završiti nasiljem.

Za razliku od Luhrmanovog “Romeo + Juliet”, ranije razvikane ekranizacije Shakespeareovog teksta, Adler se nije maltretirao time da u scenariju replike likova i scene usklađuje s tekstom renesansnog književnika, a i završnica neće predstavljati traumatični šok za one koji nisu imali prilike čitati školsku lektiru. Radnja i likovi ne samo da nemaju pretjerane veze sa svojim (navodnim) predloškom, nego su ogoljeni do svoje arhetipske kosti. Ako se zanemari par replika u kojima se populistički osuđuje njujorški Wall Street za današnje ekonomske nedaće u svijetu, kao i burzovni mešetar kao dežurni negativac, scenarij zapravo služi tek kao izgovor za plesne scene. A one su uistinu impresivne. To možda i ne bi trebalo previše iznenaditi, jer je koreografiju napravio bračni par Tabitha i Napoleon d’Uomo, poznat po radu na TV-seriji “Znate li plesati” (koja se kod nas emitirala na Doma TV). Adler ih je prilično dobro režirao, i one zauzimaju najveći dio radnje, pa se gotovo ne primijeti da “Osjeti ritam” traje 110 minuta, odnosno dovoljno kratko traju ne-plesni dijelovi filma u kojima bi kreativni i drugi nedostaci autora daleko više došli do izražaja. Što se glavnih zvijezda tiče, one su ionako odabrane prije zbog svojih plesačkih i pjevačkih, a manje glumačkih sposobnosti. Hough, koji je zbog svog izgleda glavni kandidat za zamjenu pokojnog Paula Walkera u “Brzi i žestoki”, je adekvatan. BoA, koja se morala malo više nametnuti američkoj, odnosno zapadnoj publici, je imala teži i nezahvalniji zadatak, ali je i ona uglavnom dobro obavila posao. Njih dvoje zasad ne izgledaju kao novi Ginger i Fred, ali su ipak dostavili robu gledateljima koje prije svega zanima dobar ples. Ako se “Osjeti ritam” na proljeće svidi američkoj publici i od ovoga nastane nova franšiza, taj uspjeh neće biti neopravdan.