Kad politička korektnost zaglibi u močvari

Duck Dynasty
Duck Dynasty (izvor: Rick Payette)

Hrvatski mediji sada mogu mirno spavati. Priča koju su hrvatski mediji ignorirali u stilu Orwellovog Ministarstva istine (uz časni izuzetak index.hr gdje se “double plus ungood” sadržaj najvjerojatnije prošvercao zbog naglaska na u toj sagi  prilično nevažnog Charlieja Sheena) je završena. Nema više potrebe da se u ovo blagdansko vrijeme ponovno otvaraju rane zadobivene na referendumu 1. prosinca, a još manje ukazivanje na mnogima neugodnu činjenice da se bitke poput nje znaju gubiti i u naoko “prosvijećenim”, “hip” i “cool” zemljama koje bi Hrvatskoj trebale biti uzor.

Najviše, međutim, u cijeloj priči može odahnuti RTL Televizija, koja sada na svom portalu može bez nekakve naročite brige zadržati stranicu posvećenu popularnom reality showu Duck Dynasty, ili, “na hrvatskom” Milijunaši iz močvare. Kontroverza koja je tu TV-seriju dovela na naslovnice američkih (i dijela svjetskih) medija je, završena. I to manje-više upravo onako kao što se na ovom blogu predviđalo.

Američki kablovski kanal A&E se, samo nekoliko dana nakon što je zbog par nezgodnih riječi na račun “alternativnih životnih stilova” uz veliki publicitet “na neodređeno vrijeme suspendirao” Phila Robertsona, 67-godišnjeg patrijarha obitelji trgovaca lovačkom opremom i najveću zvijezdu svoje najpopularnije TV-serije, posula pepelom i promijenila odluku, suočena sa bijesom armije poklonika redneck obitelji. GLAAD, američka organizacija za borbu protiv homofobije, koja se odnedavno u svojim priopćenjima otvoreno hvali kako je upravo zahvaljujući njenim aktivnostima u razotkrivanju zadrtosti cijelom nizu pjevača, glumaca i drugih celebrityja prekinuta karijera, također je prisiljena priznati da je, barem zasad, ostala bez svog najvećeg skalpa.

A sve to, zapravo, ne bi trebalo previše iznenađivati. Čak i dok je kontroverza trajala, i dok je još bilo neizvjesno hoće li se stari Robertson vratiti na velike ekrane, u američkim medijima su se mogli pojavljivati komentari poput ovoga, koji je nakon završene bitke objavljen  u Varietyju, a u kojima se preispitivala PR i uopće poslovna strategija A&E u cijeloj aferi. Američka medijska kuća je, naime, bila svjesna da su im glavne zvijezde i “zlatna koka” konzervativni redneci iz močvarne zabiti Louisiane, a čiji je  svjetonazor, temeljen na istom onom “tvrdom” protestantskom fundamentalizmu koga se toliko voli ismijavati u hollywoodskim filmovima i TV-serijama, prilično teško spojiti sa progresivnim društvenim liberalizmom karakterističnim za urbane sredine američke Zapadne i Istočne obale. Njeno vodstvo, međutim, nije bilo svjesno ili nije bilo dobro pripremljeno za situacije kada bi sudar ta dva svjetonazora mogao prouzročiti još jednu eskalaciju permanentnog kulturnog rata između “hipstera” i “krkana”, a još manje kada bi je doveo do toga da mora birati između striktne primjene vlastitih načela “političke korektnosti” i par dolara više u vlastitom džepu. A&E, koja je na kraju balade ništa drugo do poslovni pothvat, se, suočena s prijetnjama bojkotom, bez mnogo razmišljanja odlučila za ovo drugo. Poznajući efekt suvremenih medija na pamćenje publike, može se pretpostaviti da će sramota koju je ta kuća sebi priredila biti kratkog vijeka, za razliku od sačuvane “zlatne koke”. A kada se sljedeći put bude nastojalo od nekog živopisnog “rednecka” praviti zvijezda, vjerojatno će se malo više pripaziti da ne bude incidentnih situacija.

Pouke iz cijele priče bi na kraju mogli izvući i domaće televizijske kuće, s obzirom da ni na ovim prostorima nije nedostajalo sličnih skandala, uključujući i gore spomenutu RTL Televiziju. Kada se prave “reality” emisije kojima se nastoji snoberajski i selektivno ignorirati “političke nekorektne” ili neugodne elemente ekonomskog, političkog ili kulturnog realiteta, to na duži rok ne može biti dobra ideja.

RECENZIJA: Diana (2013)

English: Naomi Watts at the Cannes film festival
Naomi Watts u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)
DIANA
uloge: Naomi Watts, Naveen Andrews, Cas Anvar, Douglas Hodge
scenarij: Stephen Jeffreys
režija: Oliver Hirschbiegel
proizvodnja: Ecosse Films, UK, 2013.
trajanje: 113 '

Oliver Hirschbiegel nosi titulu nagledanijeg filmaša našeg doba, i to zahvaljujući filmu “Hitler: Konačni pad”, odnosno sceni koja godinama služi kao podloga za satiričke video-snimke na  Youtubeu. Hirschbiegel vjerojatno nije sretan zbog takve veze s najvećim negativcem svjetske povijesti, pa je lako zamisliti kako je sljedeće ostvarenje htio posvetiti ličnosti koja bi trebala biti Hitlerova suprotnost. Ti napori, barem ako je suditi po prvim reakcijama na biografski film “Diana”, nisu najbolje završili.

Naslovni lik, koji tumači Naomi Watts, je princeza Diana od Walesa. Radnja, temeljena na knjizi Kate Snell, prati posljednje dvije godine princezinog života, odnosno započinje nakon propasti njenog naoko bajkovitog braka s britanskim prijestonasljednikom Charlesom. Nedugo prije znamenitog intervjua BBC-ju  1995. godine, Diana posjećuje obiteljskog prijatelja u londonskoj bolnici. Tamo slučajno upoznaje Hasnata Khana (Andrews), briljantnog pakistanskog kardio-kirurga koji je šarmira svojom neposrednošću i neortodoksnim životnim stilom. Njih dvoje započinju ljubavnu vezu, čiji je glavni problem, ispočetka, to što je Diana kao najpoznatija žena na svijetu stalno na meti paparazza, dok Khan kao skromni profesionalac uživa u svojoj privatnosti. Dianu njegova sposobnost spašavanja života duboko impresionira i potiče njenu kampanju za svjetsku zabranu protupješačkih mina. Međusobna razdvojenost, ali i različiti životni prioriteti, na kraju ipak stvaraju preveliki jaz između ljubavnika, iako se Diana s time teško miri, čak i u trenucima kada s egipatskim plejbojem Dodijem al-Fayedom (Anvar) kreće na kobno putovanje u Pariz.

Iskusniji gledatelji bi trebali imati razloga za sumnju da je neprijateljstvo britanskih kritičara prema “Diani” više posljedica njihovog  prebliskog odnosa prema tragičnoj princezi kao nacionalnoj ikoni, a manje objektivna prosudbe o kvaliteti Hirschbiegelovog filma. “Diani” nisu pomogle ni neumitne usporedbe s Frearsovom “Kraljicom” i “Željeznom Damom”, sličnim ostvarenjima koja su, zasluženo ili ne, imala daleko veći uspjeh iako su bila manje filmske biografije, a više lov na glumačke “Oscare”. Izazov da ponovi dostignuća Helen Mirren i Meryl Streep je prilično hrabro prihvatila Watts i može se reći da, bez obzira na primjetan nedostatak fizičke sličnosti, više nego solidno reinkarnira jednu od najintenzivnije snimanih žena 20. stoljeća. Hirschbiegel također dobro obavlja posao, pružajući vještu i vizualno prilično atraktivnu rekonstrukciju povijesne epizode u kojoj se glamur miješao sa melodramom.

Atraktivna forma, međutim, može tek djelomično nadomjestiti nedostatak sadržaja, a to je još teže kada taj sadržaj čini scenarij poput onog koji je za “Dianu” napisao Stephen Jeffreys. Većina britanskih kritičara, ali i sam Hasnat Khan, su mu zamjerili previše “kreativan” pristup stvarnim događajima. Pravi je problem,  međutim, u nedostatku kreativnosti. Prikaz ljubavne veze liječnika i princeze se previše koristi klišejima primjerenima romantičnim komedijama, a tu nimalo ne pomaže loše napisan lik Hasnata koga Naveen Andrews glumi s primjetnim nedostatkom entuzijazma i inspiracije. Lik Diane je prikazan hagiografski, da bi se tek pred kraj gledateljima natuknula njena mračna strana u obliku mentalne neuravnoteženosti i manipulativnog odnosa s paparazzima. “Diana” također ignorira to da je princeza istovremeno bila i majka, a njeni sinovi se pojavljuju tek u jednoj, zapravo nepotrebnoj, sceni. Pokušaji da se priči o Diani da nekakav širi politički i kulturni kontekst se čine nespretnim. Tako je teško zamisliti da će lijepim uspomenama na princezu pridonijeti to što je prikazana kao simpatizer Tonyja Blaira. S druge strane je u posrednom prikazu njene tragične smrti izbjegnuta prevelika patetika, kao i jeftine teorije urote. Za ovakvu vrstu filmova i takve male stvari su dovoljne da postanu gledljivi.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 2. listopada 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

Čekajući europsko proljeće

“Prezimiti u Europi”, parola koja već godinama opisuje nedosanjani san poklonika nekih hrvatskih sportskih klubova, sada je, u daleko važnijem kontekstu, postala stvarnost  za većinu hrvatskih građana. Hrvatska je danas dio Europske unije, vratila se tamo “gdje je oduvijek pripadala” i postala dio zajednice s kojom dijeli vrijednosti, te  bi s njom trebala dijeliti i kulturne, ekonomske i razne druge blagodati. Ipak, ispunjenje tog višedesetljetnog sna i dovršetak projekta radi kojeg su položene tolike žrtve teško da danas ikoga ispunjava nekim velikim zadovoljstvom i ponosom. Barem se tako nešto može  zaključiti na temelju kratkog teksta u Jutarnjem listu gdje Jurica Pavičić koristi prigodni blagdanski kontekst kako bi s brutalnom iskrenošću iskazao duboko razočaranje s prvih šest mjeseci članstva Hrvatske u EU, koji su umjesto europskog sna donijeli noćnu moru.

Hrvatska tako ulazi u svoju prvu europsku zimu suočena sa sve poraznijim ekonomskim pokazateljima, bilo da je riječ o tome da se u 23 godine postojanja hrvatskog kapitalizma i demokracije BDP povećao za bijednih 7,9 posto (uvjerljivo najgori rezultat među svim zemljama EU), bilo o stalnom, i čini se, nezaustavljivom opadanju tog istog BDP-a u prethodnih nekoliko godina, kao i isto tako nezaustavljivom porastu broja nezaposlenih. A sve te bešćutne brojke, s kojima se još uvijek može uspješno manipulirati na naslovnicama i prodavati tlapnje o “oporavku” i “skoro pa normalnoj državi u tri godine”, imaju sasvim drugo značenje kada se iz toplih zagrebačkih ureda i bjelokosnih kula spuste   na prljave, hladne ulice s kontejnerima čiji sadržaj sve većem broju novih europskih građana znači razliku između života i smrti, ili u još hladnije i prljavije stanove natovarene neplaćenim računima za struju, vodu i poreze kojima se hrani sve halapljivija armija stranačkih uhljeba po županijama, gradićima i općinicama.

Te mračne kontejnerske stvarnosti je hrvatski kulturni i politički establishment postao svjestan tek kada je referendum, započet zahvaljujući nesposobnoj vladi koja je namjerno bila potpirivala nepotrebni kulturni rat, više nego išta drugo, pokazao koliko je car u Hrvatskoj gol. Sve priče o nekakvoj “naprednoj europskoj Hrvatskoj” i “civilizacijskim vrijednostima”, kao i one zlosretne karte na kojima se Hrvatska nastojala smjestiti na plavo obojani Zapad nasuprot crveno obojanom i “primitivnom” Istoku, pokazale su se kao veliki “ćorak”. Isto, kao što nakon spamanja društvenih mreža s tisućama “PROTIV” twibbona i online anketa u kojima “hipsterski” progresivci na proste faktore rastavljaju “katotalibane”, više nitko  “europsku” inteligenciju, umjetnike i celebove, kad god budu o nečemu iznosili mišljenje, čak i kada su evidentno u pravu, neće shvaćati previše ozbiljno.

A isto tako će se shvaćati “Europa”, koja je izgledala tako atraktivna dok je bila izvan hrvatskih granica i dok se narodu mogla prodavati priča da će biti bolje “jednom kada dođe i kada kod nas zavede red”. Europa je došla, ali, kako to primjećuje Pavičić, samo kao batina, ali bez mrkve, koju su pojele godine ekonomske krize. Oni, koji su, za razliku od hrvatskih medija, malo pozornije pratili ono što se u toj istoj “Europi” događa prethodnih nekoliko godina, zapravo ne bi trebali biti iznenađeni. Hrvatska je danas uistinu dio Europe, i s njom dijeli mnoge stvari, ali uglavnom one negativne – siromaštvo, beznađe, besperspektivnost i spas od sumorne sadašnjosti u “svijetloj” nacionalističkoj, ksenofobnoj i ekstremističkoj prošlosti. Problemi s kojima se suočavaju gubitnici na zagrebačkim ulicama, kao i rješenja koja im se čine prihvatljiva, nisu nimalo različita od problema s kojima se susreću gubitnici na ulicama Sofije, Budimpešte, Varšave, Madrida, a možda uskoro i gubitnici u na to naizgled imunim ulicama Londona, Pariza i Berlina.

Ono što još više deprimira jest spoznaja da je za to veliku odgovornost snosi trenutna vlast, koju bi mnogi proglasili najgorom u povijesti suvremene Hrvatske, a još više njih s velikim zadovoljstvom ovog trenutka najurili iz Banskih dvora i Sabora. Problem je, naravno, u tome što alternativa toj istoj vlasti, barem kada je u pitanju njena sestrinska stranka, koja nastavlja praksu prema kojoj se na vlast dolazi tako da se ne radi ništa i čeka da ona padne poput kruške. I toga su, barem zasad svjesni, birači koji su sačuvali dovoljno strpljenja i živaca da trenutne štetočine u anketama još uvijek vide  kao manje zlo.

U međuvremenu će se gnjilež nastaviti, možda čak do trenutka kada ulice hrvatskih gradova počnu sličiti na ulice varšavskog geta. Zima će biti teška, ali se neće ništa ozbiljno dogoditi. Barem u to vjeruje Deana Knežević, sudeći po njenom članku u Autografu, gdje se neke važnije promjene predviđaju tek na proljeće. Možda je u pravu, ali su nas prethodne godine u Hrvatskoj naučile da budimo pesimisti. Na proljeće možda bude uistinu nekakvih promjena, ali ne onakvih koje želimo. Povijest nas uči da na proljeće tradicionalno započinju aktivnosti koje se vezuju za “junačku” prošlost i kulturu nekih dijelova svijeta. Poput onog od koga je Hrvatska odlaskom u “Europu” tako očajnički željela pobjeći, ali kojem ipak na kraju pripada.

RECENZIJA: Savjetnik (2013)

Français : Michael Fassbender au festival de C...
Michael Fassbender u Cannesu (izvor: Wikimedia Commons)
SAVJETNIK
(THE COUNSELOR)
uloge: Michael Fassbender, Cameron Diaz, Penelope Cruz, Javier Bardem, Brad Pitt
scenarij: Larry McMurtry
režija: Ridley Scott
proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2013.
trajanje: 117 '

 

“Što su sto odvjetnika na dnu mora? Dobar početak.” Mizantropski i ne pretjerano duhoviti vic možda ponajbolje ilustrira mišljenje “običnog čovjeka” o pravnoj profesiji. Pravnici, uz liječnike, samim svojim postojanjem podsjećaju ljude na vlastitu fizičku ili mentalnu nesavršenost, kao i da od te nesavršenosti žive, i to u pravilu “glamuroznijim” životom od običnih smrtnika. Ta istoj “raji” će, s druge strane, ponekad kao utjeha poslužiti priče u kojima odvjetnici dođu u situacije u kojima im boravak na dnu mora izgleda kao bolja alternativa. Naslovni (i neimenovani) protagonist “Savjetnika”, najnovijeg filma Ridleya Scotta, predstavlja jedan takav primjer.

 

Na samom početku liku koga tumači Michael Fassbender izgleda da ide izuzetno dobro u životu. Sebi može dozvoliti buđenje u dva popodne, i to u društvu lijepe djevojke Laure (Cruz), radi koje je spreman čak otići u Amsterdam kako bi osobno mogao naručiti skupocjeni zaručnički prsten. Takva lijepa gesta, međutim, sa sobom nosi određene financijske posljedice čije bi posljedice najbrže moglo otkloniti to što glavni junak živi u El Pasu, teksaškom gradu na granici s Meksikom, odnosno na glavnoj arteriji trgovaca ilegalnim opojnim sredstvima. Iako ga njegova dva poznanika – “ugledni poslovni čovjek” Reiner (Bardem) i tajanstveni posrednik Westray (Pitt) – upozore da ulazak u taj posao s velikim profitima donosi i velike rizike, glavni junak u njega svjesno ulazi. I, kao što se to obično dogodi, naizgled rutinski prijevoz droge krene katastrofalno krivo, sa spektakularno krvavim posljedicama. Takvo krvoproliće je, međutim, sitnica u usporedbi sa onime što meksički narko-karteli imaju običaj raditi osobama koje su ih opelješili ili za koje misle da su ih opelješili. Savjetnik, koji je stjecajem okolnosti našao u potonjoj kategoriji, mora iskoristiti sve svoje vještine, veze i poznanstva da bi nekako pokušao izbjeći da on sam, a i Laura, postanu žrtvama te neopisivo nasilne i okrutne osvete.

 

Zaplet “Savjetnika” na prvi pogled izgleda kao saliven za punokrvni i atraktivni triler. Većini publike bi, međutim, daleko veću atrakciju trebala predstavljati ugledna imena vezana uz projekt. Scenarij je napisao Larry McMurtry, književnik nagrađen Pulitzerovom nagradom i autorom romana po kome je napravljen “Oscarom” nagrađen film “Nema zemlje za starce”. Zlatnim kipićem se u svoje vrijeme ovjenčao i Ridley Scott, koji i bez tih priznanja uživa reputaciju jednog od najuspješnijih hollywoodskih režisera i producenata. Tu je, dakako, i “dream team” glumačka postava u kojoj je, ironično, nositelj glavne uloge Fassbender najmanje poznat, i to vjerojatno samo zato što je od svih najmlađi. Čak se i u sporednim ulogama nalazi likovi koji su nekada bili ili ih je lako zamisliti kao glumačku elitu – poput švicarskog veterana Bruna Ganza, Rosie Perez ili danas prilično hiperaktivne Natalie Dormer.

 

Svi ti atraktivni sastojci, međutim, nisu bili u stanju stvoriti atraktivnu cjelinu, pa je “Savjetnik” završio kao veliko razočaranje, koje nisu mogli sakriti čak ni prema hollywoodskom establishmentu najservilniji kritičari. Kao najčešći razlog se spominjalo tragično samoubojstvo Scottovog brata i najbližeg suradnika Tonyja, koje se zbilo usred produkcije i vjerojatno imalo upliva na to da ovaj film izgleda tako mračno i depresivno. Oni malo iskusniji, međutim, ne bi trebali biti previše iznenađeni zbog toga što je ovaj film završio kao “ćorak”. Scott iza sebe remek-djela, ali također i užasne promašaje, pri čemu je ovo potonje obično bila posljedica lošeg scenarija. McMurtry se na prvi pogled čini dobrim scenarističkim kadrom, ali je njegov roman svojevremeno poslužio za još jedan promašaj pod naslovom “Svi lijepi konji”. Još je važnije to da je McMurtryju ovo prvi filmski scenarij, a njegov nedostatak iskustva se može vidjeti u tome da dijalozi i “mudre riječi” koje dobro funkcioniraju na stranicama debele knjige ne zvuče tako dobro kada ih se mora čuti iz usta likova na ekranu. Nastojeći još iskazati svoj pesimistički pogled na svijet, McMurty je svoje likove, koji bi inače trebali pripadati kriminalnom polusvijetu, pretvorio u filozofe koji zvuče poput profesionalnih televizijskih komentatora. Time film značajno gubi na uvjerljivosti, ali nedostatak veze sa stvarnim životom nije jedini razlog zbog koga publika prema njemu neće osjećati ništa. Najveći problem kod “Savjetnika” je u tome što su manje-više svi likovi u njemu antipatični, bilo zbog toga što ih karakterizira gotovo karikaturalna zloća (poput “izopačene” femme fatale koju tumači Cameron Diaz, koja se očigledno jedina dobro zabavljala na snimanju), glupost, nedostatak morala ili osjećaja. Film oživljava i postaje gledljiv jedino kada se odmakne od glavnih likova, odnosno pokazuje prozaičnu stvarnost trgovine drogom, pri čemu se najsimpatičnijim prikazuju anonimni profesionalni ubojice i krijumčari, koji su, za razliku od bogatih, bahatih i samodopadnih zlikovaca na vrhu kriminalne piramide, spremni neposredno uprljati ruke u svom kriminalnom poslu. Crnog humora, koji je koliko-toliko poslužio braću Coen kod “Staraca” ovdje nema, a teško da ga se i moglo očekivati kod umornog i rezigniranog Scotta. Kada film završi na pomalo nekonvencionalan, ali svejedno deprimirajući način, gledateljima “Savjetnika” će sama činjenica završetka biti među najprivlačnijim detaljima filma.

 

OCJENA: 3/10

 

 

RECENZIJA: Legende u Vegasu (2013)

LEGENDE U VEGASU
(LAST VEGAS)
uloge: Michael Douglas, Robert DeNiro, Morgan Freeman, Kevin Kline, Mary Steenburgen
scenarij: Dan Fogelman
režija: Jon Turtletaub
proizvodnja: CBS Films, SAD, 2013.
trajanje: 105 '

Danas se “baby boomeri” sve češće opisuju kao najsebičnija i najumišljenija generacija koja je ikada kročila ovim planetom, i kao takva, najzaslužnija zbog toga što one iza nje nemaju nikakvu budućnost. Takvim će stereotipovima sve teže odolijevati i Hollywood, pogotovo, sada, kada s obzirom na tamošnju gerontokratsku praksu, upravo “baby boomeri” postanu gro elite čija je riječ u svim kulturnim i drugim pitanjima posljednja. Stoga možda i ne bi trebalo čuditi što neki od njenih najistaknutijih i najtalentiranijih predstavnika, čija je sama pojava na plakatu garantirala ako ne kvalitetu filma, ono barem pažnju publike, danas umjesto toga izaziva slijeganje ramenima, a u nekim slučajevima i neprijateljstvo. Jedno od takvih ostvarenja, koje je okupilo nešto nalik na glumački “dream team” svoje generacije, jest komedija “Last Vegas”.

Naslov filma u prijevodu doslovno znači “Posljednji Vegas”, a što bi implicitno sugeriralo da bi jedna od tema filma mogle biti prolaznost i smrt. To se učinilo malo previše morbidnim za domaćeg distributera, koji ga je “prekrstio” u nešto “normalniji” naslov “Legende u Vegasu”. Novi naslov je opravdan kada su u pitanju članovi glumačke ekipe, ali ne toliko kada su u pitanju likovi koje tumače. Protagonisti su četvorica najboljih prijatelja koja su zajedno odrasli na ulicama Brooklyna 1950-ih, i koji se nakon šest desetljeća ponovno okupljaju zahvaljujući tome što se Billy (Douglas), najuspješniji od njih, priprema za vjenčanje za “trofejnu” suprugu koja je od njega za dvije trećine mlađa. U skladu sa običajima, Billy svoje prijatelje poziva na ludu momačku večer u Las Vegas, bez obzira na to što oni, zbog svojih godina,  imaju različite probleme. Njih je najmanje kod Sama (Kline), koji jedva čeka da razbije monotoniju staračkog doma na Floridi, gdje ga čak i supruga opskrbljuje kondomima i savjetom da se s društvom “opusti” i ne brine mnogo o konceptu bračne vjernosti. Archie (Freeman), koji je preživio moždani udar, u Vegas doslovno bježi ispred svoje brižne djece, a Paddy (DeNiro) zapravo ne želi ići, jer mu se Billy svojevremeno strašno zamjerio. Kada se četvorka ipak okupi, slijedi im niz pustolovina u kockarnicama, hotelima i noćnim klubovima, kao u jednom gdje pjeva stara, ali šarmantna dama Diana (Steenburgen).

Prilično se teško odati dojmu kako je ovaj film nastao kao pokušaj da se eksploatira “Mamurluk”, odnosno da se njegov zaplet “začini” jednostavnim detaljem, odnosno time da su sudionici lude momačke večeri u sedmom ili osmom desetljeću života. To također garantira da će glavni glumci, koji su uglavnom stekli slavu i ugled, nastupati neopterećni mišlju da će im nastup u rutinskom hollywoodskom “high concept” projektu ozbiljno oštetiti reputaciji. A scenarij ih tjera da upravo to čine, odnosno da glume više zainteresirani za provod u samom Las Vegasu (u čijem se ultra-luksuznom hotelu “Aria” film snimao) nego za to da će im nastup ući u filmske antologije. Scenarij Dana Fogelmana se čvrsto drži najiritantnijih sentimentalnih klišeja i “bradatih” štoseva na temu treće dobi, a da stvar bude još gora, uopće nije pretjerano smiješan, a svi dobri “štosevi” su, kao i obično, potrošeni u traileru. Ono što još više iritira jest to što pokušava biti novi “Mamurluk”, ali u “mekšoj”  verziji opterećenoj zloglasnim cenzorskim rejtingom PG-13. Tako se bez problema može pretpostaviti da će “ono što se dogodi u Vegasu”, barem kada su u pitanju droga i seks, “ostati u Vegasu”, odnosno van domašaja kamera hollywoodskog rutinera Jona Turtletauba. Možda najgori primjer za to predstavlja scena u kojoj se Samu iz čista mira i bez obzira na generacijske razlike, nudi lasvegaški “komad”, da bi Sam, za razliku od 99 % likova u stvarnom životu, na nimalo uvjerljiv način odbio “piletinu”. Čak se i ono što bi u filmu trebalo biti osvježenje – suparništvo dvojice likova oko Diane – utapa u sentimentalnoj “ljigi”.  Iako je ovaj film sasvim zasluženo propao na kino-blagajnama, može se pretpostaviti da su se Douglas, Kline, DeNiro i Freeman dobro zabavljali snimajući ovaj film. Takav provod su, s obzirom na talent i trud uložen u karijeru, zaslužili. Problem je u tome što takvo zadovoljstvo nisu dobili onima kojima su “Legende u Vegasu” na kraju trebali biti namijenjeni – gledatelji.

OCJENA: 3/10

RECENZIJA: Carrie (2013)

Let Me In 02
Chloe Grace Moretz (izvor: workinpana)
CARRIE
uloge: Chloë Grace Moretz, Julianne Moore, Gabriela Wilde, Ansel Elgort, Alex Russell, Portia Doubleday, Judy Greer
scenarij: Lawrence D. Gordon & Roberto Aguirre-Sacasa
režija: Kimberly Peirce
proizvodnja: Metro Goldwyn Mayer/Screen Gems, SAD, 2013.
trajanje: 112'

“Takve filmove više ne rade” je fraza koju će sa sjetom izgovoriti skoro svaki filmofil kada se spomenu neka od klasičnih ostvarenja Hollywooda 1970-ih i 1980-ih. S druge strane, s mnogo više bijesa se također može reći da “takve filmove danas pokušavaju raditi”, a kao prilog tome ukazati na dugogodišnju, i s vremenom sve iritantniju praksu da takvi klasici dobiju, gotovo u pravilu potpuno neuspješan ili posve besmislen remake. Najčešći razlog za neuspjeh je u tome što se original nastoji na silu prilagoditi suvremenim “hip” trendovima, odnosno licemjernim standardima cenzure ili političke kokretnosti. U nekim slučajevima se inzistirat na nekakvoj originalnosti zbog koje nove verzije teško da imaju ikakve veze s onim što reklamira naslov. Ponekad se, međutim, dogodi da remake na put u zaborav ode upravo zato što je predstavljao indigo-kopiju originala. Jedan od najnovijih primjera je nova verzija “Carrie”, koja je ove jeseni došla u hrvatska kina.

Mnogi će zbog nove “Carrie” dići kuku i motiku zbog još jednog hollywoodskog  silovanja vlastite baštine. Njih, međutim,  valja podsjetiti da novi film nije prvi slučaj da se ekranizacija jednog od prvih bestselera u impresivnoj karijeri Stephena Kinga, a koje je Brian de Palma daleke 1976. godine pretvorio u vrhunsko ostvarenje horor-žanra,  nastoji pretvoriti u kravu muzaru kojom šefovi studija liječe vlastiti nedostatk kreativnosti (i novca za autorska prava). Tako je 1999. snimljen nastavak, a 2002. godine televizijska adaptacija, na koje se, posve očekivano, brzo zaboravilo. Nova verzija, koju je režirala Kimberly Pierce, se izuzetno vjerno drži predloška. Naslovna protagonistica, koju tumači Chloë Grace Meretz, je djevojka koja je nekako uspjela napuniti 18 godina, a da prije toga ne bude svjesna nekih bioloških činjenica s kojim je njena ultrareligiozna i borbom protiv bludnih grijeha opsjednuta majka Margaret (Moore) namjerno odbila upoznati. Problem za Carrie nastane kada je Carrie iz svog tiranskog doma prisiljena pohađati srednju školu, a još više kada dobije prvu menstruaciju i njeno nesnalaženje u toj jezivoj situaciji izazove brutalno ismijavanje i ponižavanje od strane drugih učenica. U pomoć Carrie pristupa dobronamjerna nastavnica tjelesnog  gđica Desjardin (Greer) koja kažnjava dvije nasilnice, pripadnice elitne klike popularnih ljepotica. Jednu od njih, Sue Snell (Wilde), počne mučiti savjest, te stoga, nastojeći se iskupiti, Carrie “posuđuje” svog momka Tommyja Rossa (Russell) za maturalni ples. Chris Hargensen (Doubleday), kojoj je za kaznu zabranjen pristup plesu, pak, sprema okrutnu osvetu za Carrie. Malo tko je, međutim, svjestan da skromna, stidljiva i naizgled bezazlena Carrie u sebi krije telekinetičke moći koje će jednog trenutka eksplodirati u orgiji destrukcije i krvoprolića.

Originalna de Palmina “Carrie” je sadržavala jednu od najefektnijih početnih scena u povijesti kinematografije, pa je Peirce nastojala i u svojoj verziji pružiti nešto slično. Uznemirujuća scena Carrienog rođenja koja na ekonomičan način publici dostavlja karakter njene majke i objašnjava njeno buduće odrastanje, ali i prirodu njenih sposobnosti, je uistinu dojmljiva, ali, na žalost, predstavlja jedini dio filma u kome se iskazala nekakva originalnost. Ono što slijedi, manje-više, prati scenarij originalnog filma, s gotovo istovjetnim likovima, scenama, dijalozima i raspletom. Sve to pruža dosta prilika za neumitne usporedbe, gotovo uvijek na štetu na nove verzije.

16-godišnja Moretz je, s jedne strane, godinama daleko bliža protagonistkinji nego što je to svojevremeno bio slučaj sa 26-godišnjom Sissy Spacek; s druge strane se doima manje prirodnom, manje uvjerljivom od svoje starije kolegice, koja je i izgledom bila crna ovca u američkom srednjoškolskom univerzumu. Ostatak glumačke ekipe koji tumači njene srednjoškolske kolegice je, pak, po starom dobrom hollywoodskom običaju, sastavljen od 20-godišnjakinja koje glume tinejdžerice. Julianne Moore se možda najviše trudi nadmašiti Piper Laurie u legendarnoj ulozi Margaret White, ali je u tome sputava nesretni scenarij koji njenoj patološkoj religioznosti pokušava dati i nekakav politički i ekonomski kontekst, pa tako ona za život zarađuje šivajući haljine. Muški dio ekipe je još manje zanimljiv, a teško se može pretpostaviti da će australski glumac Alex Russell (koji je najpoznatiji nastup imao u tematski bliskom ostvarenju “Kronike”) zbog uloge Chrisinog zločestog dečka postati zvijezda kao što je to svojevremeno uspjelo Johnu Travolti.

Film izgleda još manje uvjerljiv zbog pokušaja da se osuvremeni, odnosno radnje smještene u današnje doba. To se prije svega odnosi na to da je zlostavljanje i ponižavanje glavne junakinje “high tech”, odnosno da se odvija uz pomoć kamera na mobitelima i društvenih mreža. Te scene, međutim, gube na važnosti čim izostane ono što bi, sudeći po suvremenim naslovnicima, u takvom slučaju slijedilo u stvarnom životu – skandal, reakcije školske i vanškolske birokracije te propovijedi dežurnih dušobrižnika.

Današnje doba, s druge strane, Pierce na raspolaganju stavlja mnogo bolje specijalne efekte, a što ona pokušava iskoristiti u krvavoj završnici. Ti su resursi, međutim, potrošeni zbog toga što Peirce, kojoj mnogo bolje leže intimne i društveno angažirane drame poput “Dečki ne plaču”, ne zna s njima dobro raspolagati; de Palma se mnogo bolje nosio s primitivnijom tehnikom, a kaos i brutalnost bolje razočarao jednostavnim “rezanjem” ekrana na višestruke prizore. “Modernost” filmu šteti i zbog toga što se, za razliku od mnogo “opuštenijih” 1970-ih, Peirce morala nositi sa strožim cenzorskim standardima. U današnjem Hollywoodu je, tako, teško zamislivo da bi se bilo kakva protagonistica ovakve vrste filmova pred kamerama mogla pojaviti gola, a još manje u slučaju da je tumači maloljetna glumica. Zbog toga je legendardna scena pod tuševima kompromitirana time da sirota Carrie mora u svakom trenutku držati ručnik na strateškim mjestima, te izgleda mlako u usporedbi s originalom. Završna scena originala, koja se smatra jednom od najboljih u povijesti žanra (i koju su na svoj način poslije kopirali brojni filmaši), ovdje izgleda kao mlak pokušaj da se oda počast žanrovskom klasiku i samo potvrđuje dojam da današnja “Carrie”, zapravo, nikome nije bila potrebna. A još manje mladoj i talentiranoj Meretz, koja će nakon ovoga i američke obrade švedskog klasika “Neka uđe onaj pravi”, dobiti titulu “kraljice nepotrebnih remakeova”.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Zamrznuta istina (2013)

Vanessa Hudgens
Vanessa Hudgens (izvor: Eva Rinaldi Celebrity and Live Music Photographer)
ZAMRZNUTA ISTINA
(THE FROZEN GROUND)
uloge:  John Cusack, Nicolas Cage, Vanessa Hudgens, Radha Mitchell, 50 Cent
scenarij: Scott Walker
režija: Scott Walker
proizvodnja: Lionsgate, SAD, 2013,
trajanje: 118 '
OCJENA: 6/10

 

Iako je poslužila kao mjesto radnje nekih od hollywoodskih klasika kao što je Chaplinova “Potjera za zlatom”, ili kultnih TV-serija poput “Života na sjeveru”, Aljaska se posljednjih godina relativno rijetko pojavljuje na velikim ekranima, i to bez obzira na veličanstvene prizore netaknute prirode, kao i specifične zemljopisne i socio-ekonomske okolnosti koje je čine duhom najbližom iščezlom Divljem zapadu. Aljaska, međutim, ima i svoju tamnu stranu, koja je svoj odraz našla u popularnim dokumentarnim TV-serijama o tamošnjim policajcima  i “šljakerima” i  Herzogovom “Čovjeku grizliju”. Ta mračna strana je također predmet “Zamrznute istine”, kriminalističkog filma temeljenog na istinitim događajima.

 

Radnja započinje 1983. godine u Anchorageu gdje policija pronalazi maloljetnu prostitutku Cindy (Hudgens), koja ih dočeka s rukama vezanim u lisičine i pričom kako je uspjela pobjeći od klijenta koji ju je bio oteo, silovao i pokušao zrakoplovom odvesti u divljinu. Policajci su, s obzirom na Cindynu prošlost i sklonost drogi, prilično skeptični prema tome i njen iskaz završava u ladici. Alanu Holcombeu (Cage), naredniku Aljaške državne policije, je nedugo pred mirovinu dodijeljena  istraga ubojstva nepoznate djevojke. Ona, pak, otkriva niz leševa djevojaka širom države u prethodnih desetak godina, kao i niz neriješenih nestanaka prostitutki s ulica Anchoragea. Holcombe brzo dolazi do zaključka kako iza svega stoji sadistički serijski ubojica, kao i do sumnjivca u liku Roberta Hansena (Cusack), popularnog pekara koji je svojevremeno bio zatvaran za manje seksualne i imovinske prijestupe, a sada ima imidž obiteljskog čovjeka. Holcombeu bi upravo Cindyn iskaz o Hansenu kao njenom otmičaru trebao biti ključan za njegovo uhićenje, ali je Cindy zbog loših iskustava nesklona suradnji s policijom. U međuvremenu je Hansen svjestan da se oko njega zatvara krug, te odlučuje ukloniti dokaze, uključujući i Cindy.

 

“Zamrznuta istina” je redateljski debi Novozelanđanina Scotta Walkera, iako film daje dojam kako je riječ o mnogo iskusnijem filmašu. Walker, koji je također napisao i scenarij, nastoji bez previše komplikacija ispričati istinitu priču nalik onu koja je bila u domeni američkih televizijskih ostvarenja. Ono što bi “Zamrznutu istinu” trebalo razlikovati od tih rutinskih proizvoda jest nedostatak strožih cenzorskih standarda, pa u filmu ima nešto više nasilja, prostačkog rječnika i golotinje. Walker se, s druge strane, u stilskom smislu daleko više oslanja na danas izuzetno popularne nordijske kriminalističke filmove i TV-serije te je Aljaska (dijelom rekonsturirana i na autentičnim lokacijama Anchoragea) prikazana kao izuzetno sumorno mjesto na kome stalno sniježi i čije je nebo stalno oblačno. Walker, nastojeći stvari zadržati jednostavnim, u dočaravanju ranih 1980-ih izbjegava pretjerano korištenje tadašnje glazbe i umjesto toga koristi prilično efektan soundtrack Lornea Balfea (dosad poznatog prije svega po video-igricama). Tako stvorena atmosfera uspješno prikriva to da je priča, zapravo, bila prilično banalna, kao i završetak koji je neobičan za ovu vrstu filmova, ali zapravo i tipičan za ovakve slučajeve u stvarnom životu. Tek negdje pred kraj Walker pokušava “začiniti” zaplet ubacujući scene koje se doimaju hollywoodskom izmišljotinom, a od čega se nastoji iskupiti prikazom fotografija i imena stvarnih žrtava na odjavnoj špici. Najveći adut filma je u glumačkoj postavi, odnosno u izvrsnom Cusacku u liku psihopatskog negativca i za današnje vrijeme neuobičajeno smirenom Cageu. Najprijatnije iznenađenje je, međutim, nekadašnja Disneyeva princeza Vanessa Hudgens kojoj uloga maloljetne prostitutke predstavlja vjerojatno najbolju ulogu karijere. “Zamrznuta istina” nije posebno inventivan film, ali svejedno zaslužuje preporuke kao solidno žanrovsko ostvarenje.

 

OCJENA:6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 25. rujna 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

Phil Robertson za močvaru spreman

Usprkos svih priča o globalizaciji i američkom kulturnom imperijalizmu, postoje neke teme s američkih naslovnica, čija je trivijalnost svojevremeno bila garant masovnog klikanja, a koje se hrvatski mediji u posljednje vrijeme sve više ustručavaju doticati. Pratitelji kulturnih i medijskih trendova će vjerojatno za taj fenomen pronaći sijaset različitih objašnjenja, ali među njima se najuvjerljivijim čine zasićenost osiromašene i frustrirane domaće publike, kao i nesposobnost tih domaće medija da te “globalne” ili američke priče uspiju ugurati u tematske parametre oko kojih se danas vrti, odnosno jedino smiju vrtiti sve javne rasprave i komentari. Možda najdrastičniji primjer jest kontroverza vezana uz najpopularniju američku reality seriju Duck Dynasty (u Hrvatskoj prikazivanoj pod naslovom Milijunaši iz močvare), a na koju hrvatski portali, barem u ovom trenutku, nisu potrošili na slova.

U seriji se prikazuje svakodnevni život obitelji Robertson, živopisnih rednecka iz močvara Lousiane koji su u jednoj šupi počeli izrađivati opremu za lov na patke prije nego što su s vremenom od svega toga izgradili poslovni imperij. Priča o ostvarenju američkog sna, a pogotovo ona smještena u ruralni milje, doimala se egzotičnom, a samim time i neodoljivom za “profinjenu” publiku kablovskog kanala A&E, te je Duck Dynasty vrlo brzo razbio sve rekorde gledanosti u povijesti američke kablovske televizije. I sve bi bilo lijepo i krasno da nije bilo jednog “nezgodnog” detalja. Robertsonovi su autentični rednecksi ne samo po svom izgledu, nego i po svjetonazoru koji je sve samo ne “hip” i “cool”, a, kao što se ispostavilo u slučaju njihovoj partrijarha Phila Robertsona, nije ni previše politički korektan.

Robertson je, naime, nikada nije krio to da je gorljivi kršćanin, a u javnost su već dolazile vijesti o svađama s producentima koji su, nastojeći seriju uskladiti sa sentimentima ne-kršćanske publike, iz nje nastojali izbaciti sve reference na Krista. Sam Robertson je proljetos u intervjuu optužio producente da su “problematične” religijske riječi pokušali cenzurirati korištenjem “bleepa” koji se koristi za “pokrivanje” psovki. Usprkos tih oštrih neslaganja, komercijalno unosni brak između kršćanske obitelji i sekularnog studija se održao. Sve do trenutka kada Robertson u intervjuu za časopis GQ nije izjavio nešto što u današnjim SAD izgleda kao neoprostiv verbalni delikt, uspređujući homoseksualnost sa zoofilijom.

Na reakciju nije trebalo dugo čekati. A&E je izdala službeno priopćenje kojim se Robertson “suspendira do daljneg”, odnosno da se njegov lik više neće pojavljivati u budućim epizodama serije. Skandal je, pak, doveo do očekivanih podjela u javnosti, odnosno izjašnjavanja javnih ličnosti i političara po uobičajenim stranačkim i svjetonazorskim razdjelnicama – liberali i ljevičari aplaudiraju A&E što je “kaznio zadrtog homofoba”, dok desničari i konzervativci bjesne zbog “ugrožavanja slobode govora”.

Ostatak Robertsonovih se pobrinuo da priča postane još zanimljivija, odnosno održi se na američkim naslovnicama još neko vrijeme. Svojim priopćenjem su dali do znanja da stoje iza svog patrijarha, odnosno najavili dali ultimatum A&E-u prema kome će odbiti nastupiti u Duck Dynastyju ukoliko u njemu ne nastupi Tata Robertson. Što će stvoriti nekoliko medijskih ciklusa drame oko toga hoće li uprava  A&E biti dosljedna u iskorjenjivanju “problematičnih” svjetonazora ili će se povinovati volji dioničara koji zbog sitnijih prekršaja nisu skloni izgubiti zlatnu koku. Najvjerojatniji epilog priče, ako je suditi po ranijoj praksi, jest nekakav truli kompromis u kome će se stari Robertson ispričati ili izjaviti da je bio “citiran van konteksta”, te tako stvoriti izgovor A&E-u da  čista obraza nastavi sa unosnom serijom.

Ako se ova priča probije do hrvatskih medija i, što je manje vjerojatno, bude predmetom nekakvog ozbiljnog komentara, moglo bi se pretpostaviti kako će je netko pokušati usporediti s jednim drugim verbalnim deliktom, odnosno s aferom Joea Šimunića. U oba slučaja su popularne ličnosti “problematičnog” svjetonazora taj isti svjetonazor izrazile na prilično eksplicitan način, izazivajući reakciju koju su njihovi fanovi i poklonici proglasili brutalnom, te u pitanje doveli izuzetno spektakularan i prilično unosan projekt industrije zabave. I u oba slučaja se javnost prema cijelom slučaju odredila u skladu s unaprijed određenim svjetonazorskim parametrima, odnosno linijama bojišnice u kulturnim ratovima koji traju desetljećima. Isto kao što je u oba slučaja nečije pravo na izražavanje vlastitih stavova, koliko god ti stavovi bili odvratni, dovedeno u pitanje.

Usporedbe Phila Robertsona sa Joeom Šimunićem, međutim, ukazuju na to kako je riječ o kruškama i jabukama. Za razliku od Šimunića, u slučaju Milijunaša iz močvare je cijeli skandal ostao unutar američkih granica i, što je, možda najvažnije, u njemu nije sudjelovao državni aparat. Prvi, i vjerojatno najvrijedniji, amandman američkog Ustava, je u ovom slučaju djelovao poput švicarske urice. Nikome nije palo na pamet da starom Robertsonu odvaljuje prekršajne i druge kazne, vucara ga po sudovima ili njegove stavove sankcionira zatvorom. Isto kao što su i razbješnjeni Robertsonovi fanovi u krivu kada tražeći povratak voljenog Phila zazivaju Prvi amandman. A&E je privatna korporacija koja je odluku o suspenziji svoje najveće zvijezde donijela samostalno i za to neće polagati račune nikome osim svojim dioničarima; ako je zbog toga treba kazniti, to će učiniti gledatelji, sponzori i oglašivači.

Sa Šimunićem, HNS-om i FIFA-om, to, na žalost, nije slučaj. Iako nogomet u svojoj suštini ne predstavlja ništo drugo do zabavu za plebejske mase, te nije toliko različit od reality serija, zbog svoje kolektivne prirode, u kojoj se potpaljuju tribalizam, nacionalizam i slične niske  strasti, predstavlja previše vrijedan alat u rukama beskrupuloznih političara koji su ga, eksplicitno ili implicitno, trajno vezali uz javni sektor i kao takvom svaki nogometni eksces učinili političkim problemom na koga se ne mogu primjenjivati normalna pravila. Zato će se odnos prema Šimuniću  služiti kao lakmus-papir kojim se utvrđuje da li je netko veći ili manji, odnosno “pravi Hrvat”, odnosno veći ili manji “odgovorni građanin”. A čak i oni koji o svemu mogu imati vlastito mišljenje su ga prisiljeni žrtvovati radi “državnog razloga” i “višeg interesa”.

Zamislimo, na primjer, da članovi hrvatske nogometne reprezentacije odluče slijediti primjer Robertsona iz Louisiane i izjave kako će u Brazil ići zajedno sa Šimunićem ili neće ići nikako. Ne? Razlozi nisu isti, ali vjerojatno imaju veze s onima zbog kojih Iskorak i Kontra neće demonstrirati ispred sjedišta RTL Televizije kada sutra bude emitirala epizodu Milijunaša iz močvare.

RECENZIJA: Thor: Svijet tame (2013)

SDCC Thor: The Dark World Banner
(izvor: vagueonthehow)
THOR: SVIJET TAME
(THOR: DARK WORLD)
uloge: Chris Hemsworth, Natalie Portman, Tom Hiddleston, Anthony Hopkins, Christopher Eccleston, Rene Russo
scenarij: Christopher Yost, Christopher Markus, Stephen McFeely
režija: Alan Taylor
proizvodnja: Walt Disney Studios/Marvel Studios, SAD, 2013.
trajanje: 112 '
OCJENA: 4/10

Današnji Hollywood ne krasi neka naročita kreativnost, osim kada je u pitanju ono što je za Hollywood najvažnije – metode pražnjenja novčanika publike koja gleda njihove proizvode. Jednim od najvećih poslovnih uspjeha se danas može pohvaliti izdavačka kuća Marvel Comics, odnosno njena filmska podružnica Marvel Studios, koja danas predstavlja nešto najbliže idealu zlatne koke u cijeloj američkoj i svjetskoj filmskoj industriji. Marvelovci su, naime, smislili jednostavan ali zato izuzetno efikasan model proizvodnje i distribucije blockbustera – serija filmova koji nisu neposredno povezani, ali zato dijele isti fiktivni univerzum, s bezbroj mogućnosti za “crossovere” i nadopunjavanje jednim drugih, a koji isto tako omogućava uštedu na području kostimografije, specijalnih efekata i reklame. Rezultat toga je serija od čak osam blockbustera u prethodnih pet godina, među kojima je posljednji “Thor: Svijet tame” u režiji Alana Taylora.

Ovo ostvarenje predstavlja nominalni nastavak filma Thor iz 2011. godine, iako je njegov naslovni junak, koga tumači Chris Hemsworth, imao značajnu ulogu i kao član superherojskog tima u “Osvetnicima” prethodne godine. Na samom početku se devet različitih univerzuma nalazi u kaosu, pa je Thor, kao sin nordijskog vrhovnog božanstva Odina (Hopkins) prisiljen po različitim planetama zavoditi red i mir, te je zbog toga razdvojen od svoje ljubavi, zemaljske astrofizičarke Jane Foster (Portman). Ona se, pak, nađe u nevolji kada stjecajem okolnosti dođe u dodir s Eterom, drevnim oružjem Tamnih vilenjaka koje su porazili Odinovi i Thorovi preci. Ono, pak, postaje predmetom Malekitha  (Eccleston), vođe Tamnih vilenjaka koji se probudio nakon eona i želi iskoristiti Eter kako bi uništio univerzum.

Marvelova i Disneyeva industrijska produkcija blockbustera  ima i dobre i loše strane. Dobre strane su, kao i obično, “ispeglanost” proizvoda i sposobnost da se ciljanoj publici uvijek isporuči manje-više ono na što je već bila naviknuta i što unaprijed očekuje. Loše strane su u nespremnosti za nekakvo eksperimentiranje s novim idejama ili skretanje od formule, kao i to da ne postoje nekakve prevelike varijacije u kvaliteti. “Svijet tame” tako nije film kome bi se mogle uputiti nekakve pretjerane zamjerke, ali također nije ni film na koji bi se, van konteksta njegove franšize, trebala obratiti neka posebna pažnja.  Scenaristički odbor po dobrom starom običaju servira zaplet u kome nekakav monstruozni negativac namjerava izazvati nezamislivu kataklizmu; ovdje je novo jedino to što je u opasnosti ne jedan nego nekoliko univerzuma. I, po dobrom starom običaju, završni obračun predstavlja orgiju destrukcije na nekoj prepoznatljivoj zemaljskoj lokaciji – u ovom slučaju je predmet razaranja postao London. Scenaristi toj formuli dodaju nekoć teško predvidljivi, ali danas već rutinski detalj likvidacije lika koji se trebao smatrati stalnim. U slučaju Svijeta tame je ta smrt bila prilično predvidljiva, te, iako rezultira scenom veličanstvenog pogreba, prije odaje nedostatak inspiracije scenarista nego neku njihovu naročitu hrabrost.

Najveća slabost “Svijeta tame” je, pak, prije svega u slaboj karakterizaciji. Hemsworth i Portman nemaju neku naročitu “kemiju” da bi ih se moglo prihvatiti kao naročito uvjerljiv ljubavni par te su scene s njih dvoje najdosadnije. Ubacivanje lika nordijske ratnice Sif (koju glumi Jamie Alexander), koje sugerira mogućnost nekakvog ljubavnog trokuta, nije iskorišteno i izgleda tek kao jeftini “teaser” za buduće nastavke. Stvari najgore stoje sa negativcem. Smatrajući kako Tomu Hardyju maska nije previše smetala da napravi dobar dojam kao Bane u posljednjem “Batmanu”, producenti su inače talentiranog Christophera Ecclestona učinili posve neprepoznatljivim iza tona šminke, ali su mu također uvalili nedostatak bilo kakve suvisle motivacije i opteretili ga s lako zaboravljivim replikama. Usprkos hrpe novaca uložene na specijalne efekte i dočaravanje nekoliko impresivnih svjetova, publici će u sjećanju najviše ostati ono što se u filmu najmanje koristi. To su šarmantna Kat Dennings u ulozi Fosterine šašave pripravnice, kao i irski komičar Chris O’Dowd kao Fosterin neuspješni udvarač. Najboji dojam, pak, ostavlja Tom Hiddleston kao Thorov zločesti brat Loki, a u tome mu je dosta pomogao scenarij koji njegov lik pravi moralno ambivalentnim, odnosno publiku drži u neizvjesnosti hoće li se svrstati na stranu Dobra ili Zla. Odgovor na to pitanje, s obzirom da su nastavci neizvjesni (a koje također sugerira scena, po marvelovskom običaju, ubačena usred odjavne špice), nije teško predvidjeti, ali do njega Svijet tame publiku dovodi na adekvatan način. Onima koji sljedećeg ljeta budu gledali Guardians of the Galaxy ili Kapetan Amerika: Zimski vojnik, s druge strane, neće previše smetati ako su ovaj dio sage prethodno propustili.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nije sve u lovi (2013)

NIJE SVE U LOVI
uloge: Sara Stanić, Marko Cindrić, Nikša Butijer, Leona Paraminski, Živko Anočić
scenarij: Dario Pleić i Branko Ružić
režija: Dario Pleić
proizvodnja: Interfilm, Hrvatska, 2013.
trajanje: 87 '

Danas publika u kino odlazi prije svega kako bi pobjegla u neki svijet koji je u pravilu bolji i ljepši od onoga u kome živi. Stoga se može pretpostaviti kako  film koji nastoji biti odraz stvarnosti neće doživjeti nekakav naročiti komercijalni uspjeh. A još je manje to slučaj kada njegov zaplet publiku podsjeća na ono najgore u toj stvarnosti – sve težu i sve neravnopravniju borbu protiv bešćutnih financijskih jednadžbi, odnosno činjenicu da ih od gladi, zime i smrti u najgorim mukama dijeli tek jedna jedina neisplaćena plaća ili mirovina. “Nije sve u lovi” , hrvatski film Darija Pleića, ne samo svojim naslovom, nego i glavnim elementom zapleta, na to podsjeća gledatelje, pa možda i ne bi trebalo previše iznenaditi što mu je ta ista publika – koju ne treba predugo nagovarati da izbjegava hrvatski film – okrenula leđa.

Dvoje glavnih protagonista se, naime, nalaze u samo malo ekstremnijoj situaciji od one u kojoj su se našla većina građana današnje Hrvatske. Robi (Cindrić) je student koji ima točno sedam dana da isplati dug kamatarima koji su mu prilično jasno dali do znanja da će u suprotnom ubiti i njega i njegovu djevojku, konobaricu Ines (Stanić). Pošto Robi nije u stanju pronaći novac, taj nezahvalni zadatak je pripao Ines, koja će pri tome iskoristiti to da je redovni mušterija njenog lokala sredovječni bankar Marko (Butijer), koji sve manje krije da mu se mlada konobarica sviđa. Nakon što je stjecajem okolnosti posjetila Markovu kuću i još sretnijim stjecajem slučaja doznala njegove sigurnosne šifre, Ines počinje razmišljati o jednostavnom rješenju Robijevih financijskih problema. Stvara se plan prema kome bi ona trebala zavesti Marka te ga odvesti izvan kuće, te tako omogućiti Robiju da elegantno “počisti” bankarov privatni sef. Nakon što otkrije da se usamljeni Marko zapravo oporavlja od tragične smrti žene i djeteta, Ines počinje moriti grižnja savjesti ali je Robi na kraju ipak natjera da provede plan, ne znajući da će u tom pothvatu, kao što se to obično događa, mnoge stvari krenuti tragično krivim putem.

“Nije sve u lovi” na prvi pogled predstavlja još jedan primjer sazrijevanja hrvatske kinematografije, odnosno toga da ona danas izgleda prilično “odraslo” i “normalno” u usporedbi s mračnim devedesetima. Razlog nije samo u tome što se scenarij Pleića i Branka Ružić smjestio u za hrvatski film prilično rijetke žanrovske odrednice trilera, nego i u tome što nema ni traga od referenci na nekakvu “veliku” prošlost, bila ona dobra ili zla. Sadašnjost koju prikazuje je dovoljno zastrašujuća, pa se tako odvija u sumornim i hladnim zagrebačkim ulicama, a interijeri, usprkos sve svoje nominalne raskoši, izgledaju klaustrofobično. Svijet protagonista izgleda kao preslika današnje Hrvatske i njenog beznađa, besperspektivnosti i posljednjih ostataka srednje klase koji nestaju pred brutalnošću današnjeg kapitalizma. Jedna od najzanimljivijih ideja filma jest da je Markov lik, koji bi kao bankar trebao predstavljati oličenje svih današnjih društvenih zala, prikazan kao pozitivac, odnosno jedini lik koji, barem na površini, inzistira na staromodnim vrijednostima časti i poštenja (a što sugerira naizgled nepotrebna scena sa korumpiranim klijentima njegove banke). Nikša Butijer, jedan od najzanimljivijih karakternih glumaca današnje Hrvatske, je više nego dobro prikazao ovaj lik.

“Nije sve u lovi”, pak, ima mnogo manje sreće s drugih dvoje protagonista. Dok je Sara Stanić relativno dobra u ulozi obične djevojke koja nevoljko mora glumiti “vamp”, dotle Marko Cindrić predstavlja veliki promašaj u ulozi njenog dečka. Njih dvoje nemaju nikakvu “kemiju”, a autori filma se nisu pretjerano potrudili sugerirati kako su to dvoje završili kao par. Cindrić je svoj lik učinio prilično antipatičnim, a u tome mu značajan poticaj dao i scenarij koji Robija, valjda u nastojanju da stvori što veći kontrast s žrtvom njegovog pljačkaškog plana, prikazuje kao narkomana, ovisnika o kocki, patološkog lašca i muškarca s prilično fleksibilnim shvaćanjem vjernosti u ljubavnoj vezi. Takvo stvaranje snažnog kontrasta između “dobrog” Marka i “lošeg” Robija se ponekad doima previše umjetnim, a još više kada se “pumpa” napetost u završnim scenama koje će dovesti do predvidljivo nasilnog završetka. Još gore je Pleićevo nastojanje da prikaže nekakvu “ludu” ljubav između Robija i Ines sa scenama u kojima njih dvoje bezbrižno uživaju u svom stanu nedugo nakon što je Ines bila predmetom nasilja. Ipak, najgore od svega dolazi na kraju kada Pleić i Ružić cijelu priču nastoje zatvoriti iznenadnim obratom koji bi svim zbivanjima trebao dati novu i morbidno ironično perspektivu. Taj obrat, međutim, jednostavno nije uvjerljiv i doima se kao uzaludan pokušaj hrvatskih filmaša da se jeftinim trikom izvuku iz nečega što su započeli, a nisu znali završiti. A to je zbilja šteta, jer je “Nije sve u lovi” uz samo malo scenarističkog dotjerivanja mogao biti rijedak, ali i vrijedan primjer trilera u hrvatskom filmu.

OCJENA: 4/10