Oznaka: Pierre Niney

RECENZIJA: Yves Saint Laurent (2014)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Svjetsko prvenstvo u nogometu ovih dana pruža još jedno podsjećanje na to da neki od najatraktivnijih i najpopularnijih fenomena suvremene svjetske kulture jednostavno ne mogu pronaći svoj adekvatni odraz na ekranima svjetskih kino-dvorana. Nogomet je neupitan kralj među svim sportovima, ali velikih sportskih filmova čije se ime može navesti bez pregledavanja Googlea ili IMDb nema. Najjednostavnije objašnjenje za to jest da nogomet po svojoj prirodi nije previše “filmičan”, odnosno da pretvaranje zbivanja na nogometnom terenu u atraktivni film zahtijevaju daleko više truda i talenta nego što je obično na raspolaganju filmašima. Ljubitelji nogometa na filmu nisu, pak, jedini koji imaju isti problem. Jedan drugi fenomen svjetske kulture – moda – također nije imao previše sreće sa svjetskim filmašima, bez obzira na to što utjelovljuje ljepotu i luksuz i tako se doima idealnom inspiracijom za jedan tako vizualni medij. Takvo stanje stvari vjerojatno neće previše promijeniti ni francuski biografski film Yves Saint Laurent, posvećen jednom od najvećih imena mode 20. stoljeća. 

Režijski debi glumca Jalila Lesperta, izgleda kao film čijim tvorcima nije nedostajalo ambicije, barem kada su prestižne festivalske i druge nagrade u pitanju. Priča o utjecajnom modnom dizajneru čiji je privatni život bio isto onako živopisan kao i njegove kreacije se, na prvi pogled, izgleda idealnom za osvajanje zlatnih kipića. Zapravo, izgledala je kao toliko dobra prilika da se istovremeno snimao i suparnički projekt pod naslovom Saint Laurent u režiji Bertranda Bonelloa. Yves Saint Laurent, koji je premijeru imao na berlinskom festivalu, u naša je kina došao nešto ranije.

Radnja započinje 1957. godine kada Yves Saint Laurent (Niney), 21-godišnji sin francuskih naseljenika u Alžiru, zahvaljujući svom talentu za modni dizajn dobiva ne samo reputaciju vunderkinda nego i prestižno mjesto glavnog dizajnera u uglednoj modnoj kući koju je stvorio Christian Dior. Status mlade modne zvijezde, međutim, dolazi u pitanje nakon što mu dođe poziv za služenje vojnog roka, koji upravo koincidira s krvavim alžirskim ratom za nezavisnost. Osjećajnom Saint Laurentu, koji prilično teško krije sklonost vlastitom spolu, čak i prilično kratak boravak u vojarni predstavlja traumatično iskustvo koje će dovesti do živčanog sloma, a potom i gubitka posla. Karijeru mu spašava poduzetnik Pierre Bergé (Gallienne) koji s njim započinje dugogodišnju ljubavnu, ali i plodnu poslovnu, vezu. Njih dvojica osnivaju novu modnu kuću koja postaje izuzetno uspješna, pogotovo kada burnih 1960-ih Saint Laurent bude lansirao odjeću koja korespondira novim, oslobađajućim trendovima i društvenim normama. S vremenom, međutim, Saint Laurent počinje trpjeti negativne posljedice vlastitog uspjeha, prije svega kroz sve intenzivniju konzumaciju alkohola, droge i prolazne veze s drugim muškarcima koje ugroze njegov odnos s Bergéom. 

Lespertov film zadovoljava osnovne tehničke kriterije za ovakvu vrst filmova. Čak i bez pretjerano velikog budžeta, prošlost je prilično dojmljivo rekonstruirana kroz kostime, ali i glazbu koja,  mnogo uspješnije nego kod drugih filmskih biografija, prikazuje društvene i druge promjene u tom burnom razdoblju. Najimpresivnijim se, međutim, čini rekonstrukcija samog Saint Laurenta, s kojim tumač naslovne uloge Pierre Niney (našoj publici poznat po romantičnoj komediji Ljubav na francuski način) postiže, po mnogima zastrašujuću, fizičku sličnost. Velika su briga i trud uloženi da se film učini vizualno atraktivnim, bilo da je riječ o kostimima ili manekenkama, koje, pak, iako se to na prvi pogled ne bi moglo očekivati, tumače renomirane profesionalne glumice (među kojima se najviše ističe Kanađanka Charlotte le Bon kao jedna od Saint Laurentovih ranih muza). 

Sve je to, pak, od male koristi jer scenarij, temeljen na biografskoj knjizi Laurence Benaima, nije uspio od Saint Laurentovog života učiniti naročito zanimljivu ili koherentnu narativnu cjelinu. Uzrok problema je najvjerojatnije u tome da su se producenti, kako bi osigurali autentične rekvizite i pomoć francuskog modnog establishmenta, oslonili na, inače politički i na druge načine debelog “potkoženog” Bergéa. To je, kao i činjenica da se kao likovi u filmu pojavljuju stvarni likovi koji, poput Karla Lagerfelda (čiji lik tumači Nikolai Kinski), dan-danas “vedre i oblače” modnim svijetom, značilo da će u Yves Saint Laurentu biti prilično teško pronaći negativca. To u svakom slučaju nije Bergé, koji je prikazan kao siva eminencija modnog imperija i glas razuma koji očajnički svoju ljubav nastoji spasiti od autodestruktivnog ponašanja; usprkos hagiografskom tretmanu, francuski glumac Guillaume Gallienne u toj ulozi uspijeva napraviti prilično posao pa čak i zasjeniti Nineya. 

Još veća mana Yves Saint Laurenta je to što u njemu nema neke naročite drame, odnosno što su svi egzistencijalni i drugi problemi protagonista manje-više riješeni u početnom dijelu priče. Film kasnije ne uspijeva objasniti kako je to Saint Laurent svojim “revolucionarnim” modnim kreacijama 1960-ih “oslobodio žene”; tako je dramatični pariški svibanj 1968. godine tek spomenut kao uzgredna digresija prilikom razuzdanih zabava Saint Laurenta i njegovih prijatelja u luksuznoj vili u Maroku. Radnja se sve do kraja odvija gotovo automatski, prikazujući predvidljivi Saint Laurentov sumrak kroz scene u kojima trijumfi na modnim pistama imaju naličje kroz ultrahedonističku autodestrukciju u crveno osvjetljenim pariškim gay klubovima. S druge strane, nekakvog zanimljivog raspleta nema; najbliže tome je prekid veze s Bergéom koji se odigrao puna tri desetljeća prije Saint Laurentovog povlačenja iz javnosti i smrti koju, pak, film navodi tek rutinskom obaviješću na odjavnoj špici. Zbog svega toga će se gledatelji, čak i oni naviknuti na rutinske nedostatke suvremenih biografskih filmova, osjetiti zakinutima.

YVES SAINT LAURENT

uloge: Pierre Niney, Guillaume Gallienne, Charlotte LeBon, Laura Smet, Marie de Villepin, Xavier Lafitte, Nikolai Kinski

scenarij: Jacques Fieschi, Jalil Lespert, Jeremie Guez & Marie-Pierre Huster

režija: Jalil Lespert

proizvodnja: Universal, Francuska, 2014.

trajanje: 120′

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ljubav na francuski način (2013)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

Français : Virginie Efira au festival de Deauville
Virginie Efira (izvor: Wikimedia Commons)

LJUBAV NA FRANCUSKI NAČIN 
(20 ANS D'ÉCART)
uloge: Virginie Efira, Pierre Niney, Charles Berling, Gilles Cohen
scenarij: Amro Hamzawi & David Moreau
režija: David Moreau
proizvodnja: Europacorp, Francuska, 2013.
trajanje: 93 '

Kada se prije nekih pola stoljeća u japanskim kinima pojavio “Dr No”, prvi film o Jamesu Bondu, gledatelje je na plakatima dočekao naslov “Ne želimo liječnika”. Te i druge anegdote služe kao utjeha kada se sretnemo s  prevoditeljskim “biserima” naših distributera poput francuske romantične komedije “20 ans d’écart”, čiji naslov doslovno znači “20 godina razlike”, ali koja se kod nas pojavila  pod naslovom “Ljubav na francuski način”.

Osim što se radnja (najvećim dijelom) odvija u Francuskoj postoji malo opravdanja za taj naslov. U pitanju je, zapravo, film koji bi se teško mogao nazvati francuskim u nekom dubljem smislu riječ. Naprotiv, u njemu se velikim dijelom govori engleski, a i osnovni koncept je fenomen čiji se nastanak vezuje s “Američkom pitom”. Lako je zamisliti da bi prije desetljeće-dva njegov sadržaj bio razapet kao skrnavljenje francuske kulturne baštine od strane dežurnih dušebrižnika koji su se pjenili zbog američkog kulturnog imperijalizma.

Protagonistica filma je, naime, “milf”, ili ono što se u predinternetska vremena asociralo s “dobrom juhom” i “starom kokom”. Alice Lantins (Efira) je privlačna 38-godišnjakinja čiji se život gotovo potpuno svodi na posao u redakciji pariškog modnog časopisa, a za muškarce nema previše vremena ni interesa. Prilikom jednog poslovnog leta se, pak, slučajno sretne s 19-godišnjim studentom arhitekture Balthazarom Apfelom (Niney), koji je prilično razočaran kada taj susret ne proizvede ništa više od prolaznog poznanstva. Situacija se, međutim, promijeni kada Alice shvati da uprava časopisa za mjesto novog urednika traži nekoga nekonvencionalnog i “otkačenog”. U nastojanju da se što brže otrese imidža dosadne i uštogljene radoholičarke, Alice dolazi na ideju da se transformira u “cougara”, odnosno stariju ženu koja bez ikakvog kompleksa lovi mlado muško “meso”. Balthazar bi joj, zahvaljujući sretnom stjecaju okolnosti, tome trebao savršeno poslužiti, te ga počinje vodati po modnim revijama i drugim “eventima” i kolegama prikazuje kao svoju “igračku”.

Režija ovog filma je povjerena Davidu Moreauu, francuskom filmašu najpoznatijem po efektnom hororu “Oni”, kao i ne baš najuspješnijem pokušaju da otpočne hollywoodsku karijeru remakeom hongkonškog horora “Oko”. Žanrovski zaokret prema romantičnoj komediji ovdje, pak, ne predstavlja problem. Iako se ne doima previše skupim, “Ljubav na francuski način” dobro izgleda, bilo da je riječ o banalnim francuskim lokacijama koje su učinjene šarmantnim kao na turističkoj razglednici, bilo da je riječ o protagonistima. Belgijska glumica i TV-voditeljica Virginie Efira se prilično dobro nosi sa svojom ulogom koja od nje zahtijeva da tumači dva različita lika; njen partner Pierre Niney ima nešto lakši posao, ali ga također dobro obavlja. Isto se može reći i za niz karakternih glumaca u efektnim epizodnim ulogama.

Sve to, međutim, ne može kompenzirati prilično slab scenarij Moreaua i Amra Hazrawija, koji se nije previše odlijepio od osnovne, ne baš originalne ideje. U njemu nema skoro ničega što se već nije vidjelo u drugim romantičnim komedijama (osim, možda, scena s malo eksplicitnijim krevetskim aktivnostima), a klišejima se priključuju neki detalji koji prije odaju nedostatak inspiracije autora nego neku naročitu originalnost. Tako je, na primjer, protagonistici kao oličenju feminističkih ideala o poslu prije obitelji uvaljena ne baš uvjerljiva kći, vjerojatno samo zato da bi ispunila kriterij iz prvog slova engleske skraćenice MILF. Isto je tako propuštena prilika da se kroz likove Balthazarovog oca i Aliceinog bivšeg muža komentira kako čak i “cool” moderni svijet bolje gleda muškarce nego žene koji traže desetljećima mlađe partnere. Nedostatak originalnosti se ipak najviše ogleda u saharinski predvidljivoj završnici, nakon koje se neproduhovljenim prevoditeljima naslova možda i ne bi trebalo previše zamjeriti.

OCJENA: 4/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 31. srpnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)