Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.
Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.
Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.
Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.
Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.
S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.
Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.
Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.
A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.
Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?
Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.
Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.
Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.
