RETRO-RECENZIJA: Deveta vrata (The Ninth Gate, 1999)

uloge: Johnny Depp, Emanuelle Seigner, Frank Langella, Lena Olin, Barbara
 Jeffords, Jack Taylor, Jose Lopez Rodero, James Russo
 glazba: Wojciech Kilar
 scenarij: John Brownjohn, Enrique Urbizu & Roman Polanski (po romanu Club Dumas Artura Perez-Revertea)
 režija: Roman Polanski
 proizvodnja: Canal Plus/TF1/Origen, Francuska/Španjolska, 1999.
 distribucija: UCD
 trajanje: 133 '

Roman Polanski se s Devetim vratima nakon dugo vremena vratio žanru koji mu je donio svjetsku slavu – hororu. Doduše, ovaj film mnogo više duguje tvrdokuhanim krimićima Dashiella Hammetta nego klasicima žanra. Glavni protagonist je Dean Corso (Depp), amoralni njujorški stručnjak za rijetke knjige kojeg je bogati izdavač Boris Balkan (Langella) angažirao za delikatnu misiju vezanu uz rijetku knjigu koja se nalazi u Balkanovom posjedu. Dotična knjiga, tiskana u 17. stoljeću, sadrži uputstva za kontakt sa Sotonom i Corso treba provjeriti njenu autentičnost tako što je usporedi s dvije kopije koje se nalaze u Evropi. Corsa će tokom istrage upoznati mnoge bizarne likove i doživjeti još bizarnije pustolovine, pri čemu će stalno nalijetati na tajanstvenu djevojku (Seigner). Polanski je svoj film učinio bitno drukčijim od suvremenih holivudskih horora – umjesto specijalnih efekata i non-stop akcije koristio je izvrsnu glumačku ekipu, kao i evropske lokacije, a ritam je namjerno usporen kako bi gledateljima omogućio da sami izvode zaključke o događajima na ekranu. Rezultat je film u kojem je atmosfera (spoj fotografije Dariusa Khondjia i elegične glazbe Wojchiecha Kilara) jednako bitan elemenat kao radnja i likovi. Zbog svega toga su Deveta vrata jedan od boljih filmova na našem video-tržištu, ali je prilično neinspirirana gluma Johnnyja Deppa i nedostatak motivacije njegovog lika razlogom zbog čega gubi u usporedbi s remek-djelima kao sto je Rosemaryna beba.

OCJENA: 7/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 18. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

Oglasi

Sloboda zločinca kao nacionalni interes

Švicarska vlada je odlučila odbiti američki zahtjev za izručenje Romana Polanskog, što znači da se francusko-poljskom režiseru i “oskarovcu”, a isto tako i gomili njegovih fanova iz holivudske elite, ispunila želja. Veliki umjetnik, koji je prethodnih nekoliko mjeseci proveo u kućnom pritvoru svoje luksuzne vile, neće morati brinuti o tome da ostatak života provede u zatvoru. Odluka, ma koliko mnogima izgledala šokantna, zapravo i nije tako neočekivana u svijetu u kome se istjerivanje pravde shvaća daleko manje ozbiljno neko u holivudskim filmovima.

I dok za licemjerni Hollywood, koji je svojevremeno aplaudirao O. J. Simpsona prilikom njegovog bijega pred policijom, a koji sada pronalazi sve moguće izgovore za Lindsay Lohan, toleriranje zločina i ne iznenađuje, nekima bi možda zbunjujućom trebala izgledati odluke švicarske vlade. Ipak je u pitanju ono što bi trebala biti “civilizirana”, “evropska” zemlja u kojoj se davno prije svih drugih njegovala demokracija, pravna država, odnosno u kojoj bi se trebalo poštovati međunarodno pravo i proganjati zločince.

S druge strane, “nacionalni interesi” s kojima je švicarska ministrica pravde Eveline Widmer Schlumpf obrazložila tu odluku, jasno govore da postoje granice nakon kojih kojih države prestaju biti “evropske”, “civilizirane” i “pravne”. Komentar u Independentu, pak, sugerira kako je za švicarsku odluku bilo ključno to da je Polanski državljanin susjedne Francuske čija riječ u vrlom novom Obaminom svijetu za švicarske vlasti imaju veću težinu nego riječ kastrirane Amerike. A ta ista Francuska, čiji se intelektualci pa i političari vole postavljati kao moralni arbitri kada su u pitanju Irak i Guantanamo, spremna je zatvoriti oči kada su u pitanje zločini koje vrše njeni “zaslužni umjetnici”.

Hollywood između gerontokracije i gerontofobije

Ako postoji ijedna stvar po kojoj se današnji Hollywood može lako razlikovati od američke filmske industrije od prije 20 ili 30 godina, onda je to gerontofobija čiji je odraz gotovo potpuni nedostatak starijih generacija kao protagonista vodećih holivudskih filmova. Iako se tu i tamo nađe pokoji izuzetak koji potvrđuje pravilo, poput It’s complicated, današnji holivudski studiji se tresu pri pomisli na nekog “starca” u naslovnoj ulozi ili plakatu.

Ono što je nekada važilo samo za žene – tj. da se njihova karijera filmske zvijezde manje-više prekidala s 40-45 godina – danas važi i za muškarce. Tu i tamo poneki veteran s 5 ili više banki može nositi film, ali je u većini slučajeva degradiran na karakterne uloge. A kako stvari stoje, granica na kojoj glumačka superzvijezda tamni i  postaje gerontološki otpad se sve više snižava i uskoro će biti teško zamisliti neki ambiciozni film koji nosi glumac stariji od 30 godina. Budućnost, barem se tako čini, pripada instant-tinejdžerskim zvjezdicama poput Miley Cyrus ili družini iz Sumraka.

Iako je riječ o procesu koji se u Hollywoodu, zapravo, s većim ili manjim odstupanjima događao sve vrijeme, on se intenzivirao u posljednjim desetljećima i u mnogo čemu podsjeća na sumrak popularne glazbe koji je nastupio s dolaskom MTV-generacija.

Razlozi zbog kojih Hollywood više nije zemlja za starce se tako mogu pronaći u ekonomskim, tehnološkim i kulturnim trendovima. Većina holivudskih staraca se u nastojanju da što duže odgodi ponižavajuću mirovinu toliko unakazila plastičnim operacijama i botoxom da više, čak ni da žele, ne mogu uvjerljivo glumiti starce ili uopće glumiti. Nadalje, publike koja se s njima trebala identificirati više nema, barem u kinima – ona je alternativu pronašla u toplini svog doma, DVD-ovima i televiziji. Stoga se holivudski filmovi sve više okreću djeci i retardiranim tinejdžerima koji kao protagoniste mogu prihvatiti jedino mlađariju poput njih.

S druge strane, ta ista mlađarija se, usprkos svog zvjezdanog statusa, mora pomiriti da s time da nije ta koja vuče konce u američkoj filmskoj industriji. Hollywood, koji se smatra najuspješnijom tvornicom iluzija u povijesti, svijetu je uspio sakriti činjenicu da su ti isti starci prognani s velikih ekrana oni koji na kraju odlučuju o svemu. Gerontokracija, koju bi zlobnici usporedili sa sovjetskim glavešinama 1980-ih, se najbolje ispoljava u utrkama za “Oscare” kada se nagradama i nominacijama gotovo želi pokazati sredni prst mlađariji i blockbusterskoj komercijali, a nekada, kao u slučaju “Fatalne nesreće” koji je pobijedila favoriziranu “Planinu Brokeback”, čak i “ultracool” političkoj korektnosti.

Gerontokratski karakter Hollywooda se, pak, može ponekad nazrijeti i na plakatima, ali tek kroz imena na špici, odnosno kroz životnu dob najuspješnijih i najprestižnijih režisera, kao što sugerira ovaj članak. Iza kamere, gdje za uspjeh u radu nije važna ljepota ili broj posjeta plastičnim kirurzima, može se dozvoliti projekt nosi starkelja od 70 i kusur godina. I takvi starkelje ponekad zahvaljujući svojem desetljeću stjecanom iskustvu znaju napraviti daleko bolji posao od svojih razvikanih mlađih kolega.

Roman Polanski film završava iza zatvorskih rešetaka

[picapp src=”f/8/9/1/PicImg_Ewan_McGregor_and_9eb1.jpg?adImageId=5534328&imageId=4099986″ width=”234″ height=”164″ /]

Britanski književnik i scenarist Robert Harris je danas izjavio kako njegov prijatelj i suradnik Roman Polanski namjerava nastaviti režiju svog najnovijeg filma The Ghost iza zatvorskih rešetaka, kako bi – bez obzira na to da li u međuvremenu izađe na slobodu ili ne – dotični film ipak bio premijerno prikazan na Berlinskom festivalu sljedeće godine.

Polanski, koji je više od trideset godina izbjegavao američki teritorij zbog potjernice vezane uz slučaj analnog silovanja 13-godišnje djevojčice, je navodno montažu filma dovršio 26. rujna – na dan vlastitog uhićenja u Švicarskoj. Iz zatvorske ćelije, gdje čeka odluku o izručenju SAD, je počeo davati instrukcije Alexandreu Desplateu, skladatelju koji će napisati glazbu za film.

Harris, koji je napisao scenarij za film, tvrdi da Polanski ne može telefonirati instrukcije, ali “da može komunicirati”, te da “nije jasno hoće li u ovakvim okolnostima film imati željene umjetničke standarde”.

Polanski se, pak, može tješiti da nije jedini filmaš koji se našao u sličnoj situaciji, odnosno da postoje presedani na temelju kojih se može zaključiti da pritvaranje automatski ne znači završetak nečije filmske karijere. Najpoznatiji primjer je Ylmaz Güney (1937 – 1984), turski filmski režiser koji je zbog veza s ekstremnim ljevičarima završio u zatvoru 1972. godine, neposredno pred dovršetak filma “Bijednici”. Shvativši da će iza rešetaka ostati duže nego što je mislio, počeo je davati instrukcije svojim suradnicima. Tako usavršena filmska tehnika mu je dobro došla, jer je iza rešetaka ostao sve do bijega 1981. godine, a u međuvremenu je njegove scenarije po preciznim instrukcijama snimao njegov suradnik Şerif Gören. Najpoznatije takvo djelo, “Yol” ili “Put” je godine 1982. osvojilo Zlatnu palmu u Cannesu. Güney je iza rešetaka snimio ukupno pet filmova (posljednji “Devar” ili “Zid” je snimio 1983. u egziklu u Francuskoj).

Za nadati se je kako će Polanski imati prilike višestruko nadmašiti Güneyev rekord.

Lucu Bessonu je Polanski drag, ali mu je pravda još draža

Luc Besson, poznati francuski filmski režiser i producent, odbio se pridružiti stotinama svojih uglednih kolega i svjetskih intelektualaca koji zahtjevaju puštanje Romana Polanskog iz pritvora, odnosno prekidanje kaznenog postupka za analno silovanje 13-godišnje djevojčice počinjeno prije 32 godine.

Kada ga je RTL upitao što misli o Polanskom i cijelom slučaju on je rekao: “Prema njemu osjećam dosta simpatija, jako mi je drag, a i poznam ga… Ne znam ništa o slučaju, ali ako se ne pojavite na suđenju, činite krivo. Ne mogu donijeti sud o tome, ali, istina, ima kći, ona ima 13 godina, i ako je netko siluje, ne bih o tome mislio isto, čak i nakon 30 godina.”

Bessonov stav su, inače, počeli dijeliti i neki političari i mediji. Francuska vlada je, pod udarom feminističkih udruga i zastupnika u Nacionalnoj skupštini, malo “ohladila” zahtjeve svojih ministara vanjskih poslova i kulture za puštanjem. Poljski predsjednik Donald Tusk je rekao kako se poljska vlada ne bi trebala miješati slučaj jer je riječ o “slučaju silovanju, seksu sa djetetom”. Uvodnici New York Timesa i Los Angeles Timesa su, pak, zatražili da se Polanski vrati u Kaliforniju te da se cijeli slučaj konačno razriješi pred tamošnjim sudom.

“Svi smo mi Roman Polanski”

Postoji malo koji primjer oblika društvene patologije u kome postoji takav nesrazmjer između njegove raširenosti i društvene opasnosti s jedne, te medijske histerije s druge strane, kao što je pedofilija. Zahvaljujući pedofiliji, odnosno antipedofilskoj histeriji koja se širi s naslovnica tabloida danas je nemoguće – kao, na primjer, prije par desetljeća, zamisliti djeda kako u parku drži malog unuka za ruke. Uskoro će isto tako postati po život opasno nositi fotoaparate na plažama, s obzirom na dušobrižnike uvjerene kako je uvijek riječ o monstrumu koji fotografijom s udaljenosti od nekoliko stotina metara nastoji seksualno zlostavljati nečije (najčešće ne njihovo) nedužno djetešce. Možda bi tako uskoro počinitelji masovnih ubojstava i genocida prije mogli očekivati puštanje iz zatvora od nekog jadnika koji je kopajući po pradjedovim stvarima u napuštenoj kući naletio na golišavog Kupida.

Antipedofilska histerija, koja čak i u navodno prosvijećenim i civiliziranim zemljama zna doći na razinu linča, je međutim sasvim razumljiva posljedica “političke korektnosti” koja ostavlja sve manje mjesta za otvoreno iskazivanje mržnje i kolektivne paranoje, pa se ona kanalizira upravo na pedofile. Riječ “pedofil” dobiva isto značenje koje je u neka drevna vremena imao izraz “pogan” i “nekrst”, odnosno prije par desetljeća izraz “nacist” – oličenje aposlutnog Zla koje se mora eliminirati bez ikakve milosti ili moralnih skrupula.

Pa ipak, usprkos svemu tome, postoje neke situacije u kojima pedofilija nije pedofilija, odnosno u kojoj su neki pedofili jednakiji od drugih te umjesto strijeljanja, vješanja i nabijanja na kolac mogu od većine dežurnih antipedofilskih dušobrižnika očekivati pokoju lijepu riječ, pa i opravdavanje za svoje postupke. Primjer jedne od takvih situacija pruža hapšenje Romana Polanskog, uglednog poljsko-francuskog filmaša koji je prije više od trideset godina u Hollywoodu napio, drogirao, silovao i sodomizirao 13-godišnju djevojčicu, te potom pobjegao kako bi izbjegao zakonske posljedice svog čina.

Sam Polanski, kao i činjenice vezane uz slučaj nisu previše sporne. Filmaš je priznao što je učinio. Isto je tako neosporno da je njegov bijeg – koliko god bio kukavički i licemjeran – omogućio nastavak njegove karijere, odnosno čovječanstvu pružio nekoliko izvrsnih filmova, uključujući “Pijanista”. Da je duga ruka pravde bila brza i efikasna 1977. godine, svega toga ne bi bilo.

Isto tako nije sporno ni to da njegova žrtva danas želi da mu se oprosti, odnosno da se cijeli slučaj okonča. S njenog stajališta je stvar sasvim razumljiva – u pitanju je proliveno mlijeko, odnosno nikakva, pa ni najstroža kazna za Polanskog joj neće vratiti to što joj je oduzeto 1977. godine, a samo će njoj i njenoj djeci nabijati nove traume. Konačno, i sam Polanski je u međuvremenu postao obiteljski čovjek, odnosno njegovo utamničenje će ne samo kazniti njega nego emocionalno i na drugi način oštetiti suprugu i djecu koji za zlodjelo staro tri desetljeća ne snose nikakvu odgovornost.

S ljudskog, pa i pragmatičnog stajališta, lako je shvatiti zašto bi se ovaj slučaj, odnosno njegovo podgrijavanje nakon 32 godine, mogao bez nekog prevelikog okolišanja staviti ad acta, odnosno okarakterizirati tek kao jednu žalosnu epizodu koja pokazuje da veliki umjetnik ne mora uvijek biti najuzorniji primjerak ljudskog bića.

Međutim, od svega što se dogodilo oko Polanskog i što će se dogoditi, daleko više u oči bode javna reakcija intelektualne i umjetničke elite kojoj je Polanski pripadao, odnosno da pojedinačni zločin koji je on počinio predstavlja tek lakmus-papir za ozbiljniji problem sveopćeg licemjerja.

Tako filozof Bernard-Henry Levy, koji je svojevremeno dizao bune i razapinjao zapadne vlade što ne čine ništa da zaustave silovanja žena po ratnoj Bosni i Hercegovini, sada organizira peticiju za puštanje Romana Polanskog motivirano “zdravim razumom” i “čašću”. Naravno, dotičnu je peticiju potpisala hrpa najuglednijih filmaša, književnika i intelektualaca – Salman Rushdie, Milan Kundera, Terry Gilliam, David Lynch, Woody Allen, Martin Scorsese, Pedro Almodovar.

A da netko slučajno nije pomislio kako su svi potpisnici muškarci, odnosno da je motiv nekakva solidarnost zlog patrijarhata protiv bespomoćnih ženskih žrtava silovanja, na stranu Polanskog su stale i ugledne glumice kao Debra Winger, Monica Bellucci i Tilda Swinton. Najradikalnija je, međutim, Whoopie Goldberg koja tvrdi da ono što je Polanski učinio nije silovanje, iako je sam Polanski prije 32 godine priznao suprotno.

Nije zgoreg zamijetiti kako među potpisnicima peticija ima mnogo onih koji dižu ili su dizali kuku i motiku protiv globalnog zatopljenja, sječe šuma u Amazoniji, lova na kitove, gladi u Africi, homofobije, silovanja i zlostavljanja žena, odnosno Busha u Bijeloj kući. Kako to da nisu u stanju prepoznati jednu takvu svinjariju u svojim redovima?

Zapravo, prije bi se reklo da su prepoznali svinjariju, ali su prepoznali i sebe. Sa slavom i bogatstvom dolazi i status, koji uključuje mogućnosti da se uživa u onome što je zakinuto običnim smrtnicima. Nekada taj luksuz može biti i analno silovanje 13-godišnje djevojčice. Braneći Polanskog, mnogi od njih brane sebe.

Međutim, teško je očekivati da će ta spoznaja biti raširena. Mediji koji je trebaju prenijeti pripadaju tom istom establishmentu, te će je svjesno ili nesvjesno cenzurirati. A ni našim prostorima ne treba očekivati neke suvisle komentare. Previše je tu neugodnih podsjećanja na izjave o zločinima koji se ne mogu počiniti u obrambenom ratu, vrsnih intelektualaca i predsjednika parlamenata koji su otvoreno opravdavali silovanje i ubojstvo 12-godišnje djevojčice ili na balvane na cestama radi heroja koji su hladnokrvno likvidirali bespomoćne starice.

Možda je u tome utjeha zbog spoznaje da sudbina Polanskog za njegov zločin kaznila “okrutnim” festivalskim priznanjima ili prigodom da jednoj Emmanuelle Seigner pravi djecu. Možda bi svijet u kome parola “Svi smo mi Roman Polanski” izaziva najgore moguće zgražanje svijet ipak nešto bolji od onog u kome to čine neke druge parole.

Duga ruka pravde dohvatila Romana Polanskog

Odlazak na Filmski festival u Zürichu, gdje je trebao dobiti nagradu za životno djelo, očito nije bio najpametnija ideja za Romana Polanskog. Osim tog priznanja mu je, naime, uručen i uhidbeni nalog lokalne policije, temeljen na zahtjevu za izručenje koji se vezuje za razvikani slučaj pedofilije 1977. godine. Tada je slavni poljski filmaš optužen za seksualne odnose sa 13-godišnjom djevojčicom. Pušten da se brani sa slobode, priznao je krivnju, ali ga je neuspjeh pokušaja da se dogovori sa sudom potakao da iskoristi priliku i pobjegne. Utočište je našao u Francuskoj odakle je izbjegavao zahtjeve za izručenje.

Usprkos tome što više nije smio nogom kročiti u SAD, Polanski je nastavio filmsku karijeru te napravio niz zapaženih filmova, uključujući Pijanista, za koga je 2002. godine nagrađen Oscarom. Na ceremoniji u Los Angelesu nagradu je u njegovo ime pokupio Harrison Ford.

Djevojčica koju je Polanski obljubio je tom prilikom izjavila da mu oprašta i da se, što se nje tiče, poljski filmaš može vratiti u Hollywood. Američke vlasti, kako stvari stoje, nisu tako velikodušne.