Mjesec: Studeni 2009.

Monsinjor Vox ruši budući hrvatski zid?

[picapp src=”c/3/4/0/MTV_EMAs_Present_d96b.jpg?adImageId=7322176&imageId=6976336″ width=”234″ height=”154″ /]

Povijest je ponovno pokazala smisao za ironiju na 20. obljetnicu pada berlinskog zida. Pokušaj splitskog gradonačelnika Željka Keruma da u Split na veliki koncert dovede grupu U2 bi se također mogao shvatiti kao svojevrsno rušenje zida nalik na onaj koji je dijelio Saveznu Republiku Njemačku i Njemačku Demokratsku Republiku.

Ako bi ta inicijativa prošla, u vjetar bi otišla paradigma koja se odnedavno pojavila među hrvatskim intelektualnim establishmentom, a prema kojoj upravo Bono Vox i njegova rock-grupa predstavljaju svjetionik koji bi svakom “ispravnom” građaninu Republike Hrvatske trebao ukazivati pravi evropski, kulturni, progresivni, kozmopolitski i zapadni put nasuprot tavorenju u balkanskom nacionalizmu i primitivizmu – odnosno svim onim vrijednostima čije je oličenje Željko Kerum.

Ta je paradigma postala toliko jaka – iako će o njoj sljedećih par mjeseci biti malo riječi zbog predsjedničkih izbora i drugih dnevnopolitičkih realnosti – da je podjela Hrvatske na “ispravnu” i “pogrešnu” dobila čak i teritorijalne dimenzije, odnosno ideološku osnovu za buduće stvaranje dvije umjesto jedne hrvatske države.

Ako bi se dolazak U2 ostvario, to bi se prema toj paradigmi tumačilo kao svojevrsni protuprirodni blud, jer “monsinjor Vox” sa svojim prosvijećenim, “politički korektnim”, rockerskim i evropskim vrijednostima nema što tražiti u Splitu, gradu koga Denis Kuljiš naziva prijestolnicom primitivne, balkanske i turbofolkom zaražene Istočne Hrvatske. A stvar izgleda još perverznije kada iza inicijative stoji nitko drugi do gradonačelnik koga se proglašava antitezom svega što Vox i U2 predstavljaju, odnosno svega što bi Hrvatska trebala biti.

Stoga, voljeli U2 ili ne, za nadati se je da će ova inicijativa uroditi plodom. Naime, ona bi – barem na neko vrijeme – utišala sve priče koje vode do toga da se na liniji Karlobag-Karlovac-Sisak-Virovitica ipak uspostavi nekakva državna granica.

Hoće li se ponoviti 2000. godina?

Dramatični – iako sve samo ne neočekivani – ulasci Milana Bandića i Dragana Primorca u predsjedničku utrku će poslužiti kao adekvatni povod da komentatori i “spinmajstori” urade svoje, odnosno da sljedeće predsjedničke izbore učine “zanimljivijim” nego što oni to jesu ili bi trebali biti.

Tako je “zdravorazumski” scenarij, prema kojemu bi Ivo Josipović trenutnu čvrstu prednost u anketama trebao eksploatirati pobjedom u prvom, a potom inercijskom pobjedom u drugom krugu, sada postaje ugrožen fenomenom Bandić.

Jutarnji list je objavio anketu u kojoj Josipović još uvijek drži prvo mjesto, ali mu za vratom sve više dahće Bandić. Razlika sada iznosi tek 1,9 posto, odnosno 4,6 posto kada se pribroje neodlučni. To je, uz dobro organiziranu i financiranu kampanju sasvim dovoljno. Ako Bandić uspije u anketama pred izbore sustići Josipovića, priča bi vrlo brzo bila završena…

…ili možda ne. Možda Bandiću pobjeda u prvom krugu, odnosno pobjeda koja bi bila brza i “glatka” izmankne. Nešto slično mu se dogodilo i na proljeće u Zagrebu kada je, suprotno očekivanjima, morao ići u “pripetavanje” s Kregarom. A njegova samouvjerenost se već ranije sudarila sa stvarnošću kada su 2005. godine zagrebački birači njegovoj listi nisu dozvolili apsolutnu većinu, pa se zato moralo u koaliciju s Tatjanom Holjevac.

Bandiću, međutim, daleko više prijeti povlačenje paralela s predsjedničkim izborima 2000. godine, gdje je prvo favorit bio hladni, “staloženi”, sigurni i konformistički kandidat Mate Granić – nešto kao današnji Josipović. Potom ga je u anketama brzo detronizirao karizmatski Budiša, koji se doimao “sigurnim izborom” otprilike isto onako kao što se danas “sigurnim izborom”, bez obzira na brojne nedostatke, smatra Bandić. Na kraju balade je, pak, pobjednikom postao Stipe Mesić, koji se smatrao autsajderom i koga na početku nije nitko shvaćao ozbiljno.

Nadan Vidošević se bez svake sumnje nada da bi upravo njemu pala uloga koju je 2000. godine odigrao Mesić. Istoj se prije pet godina nadao i Boris Mikšić koga su – isto kao i Mesića – ankete i komentatori ozbiljno potcijenili. Možda bi tada i bilo drame da se fine mrtve Hercegovke nisu pobrinule da u drugi krug uđe Jadranka Kosor.

U međuvremenu je Primorac – koji se također nada udarcu iz onoga što Amerikanci u bejzbol terminologiji nazivaju “left field” – svoj anketama nepotvrđeni optimizam nastojao opravdati pozivanjem na Obamu. To mu možda i nije najpametniji potez, s obzirom kako je Obamina zvijezda – barem što se njegove domovine tiče – posljednjih tjedana i mjeseci potamnila, pa bi Primorac sebe mogao implicitno proglasiti gubitnikom.

SAD od sinoć na korak do općeg zdravstvenog osiguranja

Američki predsjednik Obama je sinoć ostvario veliku pobjedu kada je Predstavnički dom Kongresa, kojim dominiraju demokrati, tijesnom većinom – s 220 glasa  “za” i 215 glasova “protiv” – prihvatio zakonski prijedlog kojim se u SAD po prvi put uveden sistem blizak općem zdravstvenom osiguranju koji poznaju druge razvijene zemlje.

Izglasani zakonski tekst je tako proširio zdravstveno osiguranje za desetke milijuna Amerikanaca, kao i uveo federalne subvencije za one koji ih ne mogu priuštiti. Velika poduzeća će odsada biti obvezna svojim uposlenicima pružati zdravstveno osiguranje. Manja poduzeća ali i pojedinci – potencijalni zdravstveni osiguranici – će, pak, biti podvrgnuti teškim globama ukoliko ne prihvate federalni sistem zdravstvenog osiguranja.

Privatne tvrtke pak, više neće moći odbijati sklapanje polica zdravstvenog osiguranja na osnovu lošeg zdravstvenog stanja svojih osiguranika.

Novi sistem će tako zdravstvenim osiguranjem pokriti 96 % Amerikanaca. Procjenjuje će da će njegovo uvođenje u sljedećih deset godina američke porezne obveznike koštati 1,2 bilijuna (1200 milijardi) dolara.

Izglasavanje predstavlja veliki trijumf kako za Obamu, tako i za lijevo krilo Demokratske stranke na čelu s predsjednicom Predstavničkog doma Nancy Pelosi. Njime je ostvaren san američkih ljevičara koji traje od 1930-ih i vremena New Deala kada se prvi put pokrenulo pitanje općeg zdravstvenog osiguranja. Međutim, tome se desetljećima pružao žestoki otpor, pa njegovi pokušaji nisu uspjeli, od čega je najspektakularniji bio fijasko zdravstvene reforme na kojoj je 1994. godine inzistirala Hillary Clinton.

I ove je godine debata bila žestoka, na trenutke izazivajući čak i fizičke sukobe pristaša i protivnika na lokalnim zborovima širom američkih gradova. Za reformu su se izjasnili sindikati i liberalne grupe, dok su protiv bili konzervativci, te umirovljenici – s obzirom da se sredstva za novi sistem nastoji namaknuti uštedama u Medicaidu, već postojećem sistemu osiguranja starijih osoba – ali i predstavnici osiguravajućih kuća. Obama je, međutim, na svoju stranu uspio dobiti farmaceutske tvrtke.

Republikanci su se također žestoko protivili prijedlogu, tvrdeći da će on predstavljati preveliko opterećenje za američku privredu, ionako načetu globalnom recesijom. Navodi se i kako je sistem previše kompliciran – zakonski tekst iznosi 1990 stranica – odnosno kako će predstavljati dodatna porezna opterećenja za američke građane. Tako će svaki pojedinac koji godišnje zaradi više od 500.000 dolara, odnosno obitelj koja ima prihode veće od milijun dolara, morati plaćati dodatni porez po stopi od 5,4 posto.

Usprkos toga se činilo da Obama vjerojatno neće odmah uspjeti s reformom. To je počelo izazivati velike frustracije na lijevom krilu američke javnosti, koja je držala kako Obamin neuspjeh da provede svoja ambiciozna izborna obećanja usprkos više nego uvjerljive demokratske većine u Kongresu i Senatu, znači početak kraja njegovog predsjednikovanja.

Na kraju je Pelosi – čiji je reformski program radikalniji od Obaminog – ipak uspjela progurati zakon, mada je u tome nisu podržali svi njeni stranački drugovi. 39 demokratska kongresnika – uglavnom izabranim u konzervativnim okruzima 2006. i 2008. godine – se tako priključila republikancima čiji su se članovi protivili zakonu. Jedini republikanac koji je podržao zakon je Joseph Cao, koji stjecajem okolnosti zastupa tradicionalno liberalni okrug u New Orleansu.

Izglasavanje zakonskog prijedloga je olakšano amandmanom na kome su inzistirali republikanci i konzervativni demokrati, a kojime se novi sistem federalnog zdravstvenog osiguranja neće primjenjivati na pobačaj. Iako je njime zadovoljena ideološki “nabrijana” desnica, mnogi ga tumače kao vješti demokratski manevar kojim je olakšan prolaz zakona, pogotovo kod konzervativnih demokrata koji će se 2010. godine natjecati u kongresnim okruzima koji tradicionalno naginju republikancima.

Bez obzira na to, i bez obzira što prijedlog treba potvrditi Senat, kongresno zasijedanje u subotu navečer će Obami doći na melem na ljutu ranu. On je izjavio kako će “izjašnjavanje o zdravstvenoj reformi za cijelu jednu generaciju jasno označiti u čemu je razlika između demokrata i republikanaca”. Američki mediji u kojima dominiraju Obamine pristaše, a koji su već postajali frustrirani nedostatkom njegovih dostignuća, u tome ćemu sigurno pomoći.

Napadač na Fort Hood povezan s napadačima 11. rujna?

Kako vrijeme odmiče, tako se razotkriva niz detalja o napadu na Fort Hood i američka javnost ima sve više razloga da se hvata za glavu.

Jedan od takvih detalja su otkrili novinari Sunday Telegrapha. Bojnik dr. Nidal Malik Hasan je, naime, godine 2001. za vrijeme svog službovanja u bolnici Walter Reed pohodio kontroverznu džamiju Dar al-Hijrah u gradu Great Falls u Virginiji. Džamiju je vodio Anwar al-Avlaki, radikalni imam koji danas živi u Jemenu. U to vrijeme su u tu istu džamiju išli i Nawaf al-Hamzi i Hani Hanjour – dvojica od 19 terorista koji su izveli napade 11. rujna 2001. godine.

Al-Awlaki je, prema riječima Charlesa Allena, bivšeg direktora obavještajnih operacija u Ministarstvu domovinske sigurnosti, “pristaša al-Qaede i duhovni savjetnik terorista”.

Telegraph, također citira Hasanovog vojnog kolegu iz baze Fort Hood, također muslimana, koji tvrdi da je s Hasanom često razgovarao o politici i religiji, te da bi mu  “oči zasjale” svaki put kada bi spomenuo al-Awlakija i njegovo učenje.

Iako ono što su mediji iskopali sugerira da je Hasan djelovao sam, isto tako se govori kako vlasti detaljno kopaju po njegovom laptopu i dokumentima nastojeći otkriti eventualne pomagače ili podstrekače.

Hasan – koga je s četiri metka pogodila civilna policijska narednica Kimberly Munley, i sama ranjena u napadu – se trenutno nalazi u bolnici. O njegovom stanju postoje različite informacije – prema nekim navodima je kritično, a prema drugima paraliziran. U slučaju da se oporavi, najvjerojatnije će mu se suditi te mu prijeti smrtna kazna.

Činjenica da Hasan nije nimalo krio svoje radikalne stavove, a da su ih, po svemu sudeći, ignorirale službe zadužene za sigurnost američkih oružanih snaga, će bez svake sumnje biti plodno tlo za niz teorija zavjera. Gotovo je sigurno da će radikalni muslimanski psihijatar u uniformi bojnika američke vojske biti opisan kao svojevrsni “mandžurijski kandidat”, odnosno oruđe mračnih snaga koje su htjele započeti novi progon muslimana u SAD, odnosno osramotiti predsjednika Obamu.

Objavljene video-snimke napadača na Fort Hood

Dr. Malik Nadal Hasan, 39-godišnji psihijatar i bojnik američke vojske, je trenutno jedini osumnjičenik za jučerašnji napad u bazi Fort Hood kada je poginulo 12 ljudi. Hasan je, prema onome što je upravo priopćeno na pres-konferenciji, nastrijeljen od strane civilne policajke, ali je preživio.

U nekoliko sati otkad se počelo spominjati Hasanovo ime, mediji su iskopali cijeli niz podataka o njemu. Najzanimljivije je to da je dotični bio psihijatar, i da mu je posao bio, između ostalog, psihološko i drugo savjetovanje vojnika koji su se vraćali iz Afganistana i Iraka. U Fort Hood je premješten nakon višegodišnje službe u washingtonskoj vojnoj bolnici Walter Reed (istoj onoj gdje se liječio Franjo Tuđman). Dio blogera špekulira kako je dr. Hasan premješten iz prestižne bolnice zbog loših ocjena u radu.

Prijatelji, rodbina, susjedi i poznanici tvrde da je posljednjih mjeseci često izražavao nezadovoljstvo američkom politikom, odnosno ratovima u Iraku i Afganistanu, tvrdeći da tamošnji muslimani imaju pravo dići oružje na “agresore”. Navodno je zbog tih stavova često ulazio u svađe sa svojim kolegama i suborcima.

UPDATE: Novo šokantno otkriće američkih medija jest da je dotični bojnik bio pod istragom federalnih vlasti zbog postova na Internetu u kojima izražava simpatije prema bombašima-samoubojicama.

CNN je, pak, objavio snimke bojnika kako samo nekoliko sati prije napada dolazi u lokalni dućan odjeven u tradicionalne muslimanske nošnje. Vlasnik dućana, inače arapskog podrijetla, tvrdi kako mu je to običaj, a da je nekada ulazio u liječničkoj kuti, a nekada u redovnoj uniformi. Tvrdi kako se bojnik ponašao sasvim normalno, te da je nekoliko puta bez uspjeha pokušao započeti konverzaciju na arapskom, da bi na kraju rekao da se najbolje ne snalazi, te su nastavili pričati na engleskom.

Dotični bojnik je, inače, podrijetlom iz Jordana, te je od samog rođenja bio musliman, što je demantiralo ranije tvrdnje da je riječ o preobraćeniku.

Blogeri su također otkrili da je izvjesna osoba s njegovim imenom bila dio specijalnog tima koji je Sveučilište Georgetown sastavilo kako bi pomogla prijenos vlasti u Bijeloj kući s Busha na Obamu.

Masakr u Fort Hoodu izveo bojnik preobraćen na islam?

Prema dosadašnjim podacima, u pucnjavi koja se danas dogodila u američkoj vojnoj bazi Fort Hood, poginulo je 12, a ranjeno 31 osoba. Baza, u kojoj živi 70.000 vojnika i oficira zajedno s obiteljima, je najveća američka vojna baza na svijetu.

Među žrtvama je navodni napadač, kao i jedan civilni policajac koji je intervenirao prilikom incidenta. Dvojica navodnih pomagača su pak uhapšena, bazom patrolira oko 400 naoružanih vojnika s ciljem da se uspostavi red, civilima je rečeno da ne izlaze iz kuća te da ne koriste mobitele i telefone osim za SMS-poruke, a lokalna bolnica je uputila poziv za darivanje krvi.

ABC News je, pak, objavio ime navodnog napadača koji je navodno bio naoružan s dva pištolja. Riječ je o bojniku Maliku Nadalu Hasanu koji je rodom iz Virginije, koji se preobratio na islam i koji je star između 39 i 40 godina.

Zasad nitko ne želi špekulirati da li je ili nije u pitanju terorizam, ali ime i biografski podaci ukazuju na tu mogućnost. Ukoliko se za dvojicu uhapšenih ispostavi da s ovim nemaju veze, može se pretpostaviti mogući spin – desničari će to opisati kao posljedicu prevelike “političke korektnosti” u vojnoj kadrovskoj politici, a ljevičari će tvrditi kako je bojnik “pukao” zbog bespotrebnih ratova u Iraku i Afganistanu.

S obzirom da je riječ o bojniku, mala je vjerojatnost da će se “spin” imati socijalnu notu, kao što bi bio slučaj da je napadač obični prašinar koji se regrutira iz redova crnaca, manjina i “white trash” sirotinje.

Sličan slučaj se, pak, zbio 2003. godine neposredno pred napad na Irak, kada je u Kuvajtu američki vojnik – musliman ručnom bombom ubio nekoliko svojih suboraca.

Obama dobio prvu izbornu pljusku

[picapp src=”3/f/6/e/Obama_Speaks_At_5713.jpg?adImageId=7123944&imageId=6952819″ width=”234″ height=”174″ /]

Godinu dana nakon povijesne pobjede na izborima, Barack Obama je još uvijek najpopularniji svjetski vođa kojemu se širom ove planete pjevaju lirski hvalospjevi, pogotovo kada je riječ o medijima. Unutar granica SAD je, pak, nešto drukčija priča. Predivna američka bajka dostojna Disneyevog crtića koja je svoju kulminaciju imala 4. studenog 2008. je godinu dana dobila nastavak koji izgleda poput hipernaturalističke socijalno-političke drame koju ne bi pustili ni cenzori na HBO-u.

Nastavak je u obliku nekoliko izbornih nadmetanja koji predstavljaju po Obamu ne tako ugodan indikator “kako vjetar puše”, odnosno da se sve negativnije raspoloženje birača prema njegovom predsjednikovanju počelo osjećati i na glasačakim listićima.

Među dva najspektakularnija primjera su izbori za guvernere država Virginia i New Jersey. U prvoj, koja desetljećima važi za čvrsto republikansko uporište, Obama je prošle godine porazio McCaina. Demokratsko osvajanje Virginije je često navođeno kao  uvjerljiv znak novih trendova. Međutim, ti trendovi nisu dugo potrajali. Republikanski kandidat Bob McDonnell je potukao demokratskog kandidata Creigha Deedsa s 18 posto glasova razlike.

U državi New Jersey je, pak, republikanski kandidat Chris Christie uspio poraziti demokratskog guvernera Jima Corzinea. Za demokrate je ovo gorka pilula, s obzirom da je New Jersey svojevrsni antipod Virginije – “plava”, tj. tradicionalno demokratska država. Ovo je i gorka pilula za Obamu koji se osobno uključio u kampanju kako bi pomogao svom stranačkom drugu.

Demokratima kao utjeha mogu poslužiti dopunski izbori u 23. kongresnom okrugu države New York, područje koje se više od stoljeće i pol smatralo republikanskim uporištem, a koje je uspio osvojiti njihov kongresnik Bill Owens. Pobjeda je demokratima posebno slađa, jer je došla zbog frakcijskog sukoba među republikancima – ljevičara i umjerenjaka koje je predstavljala Deidre “Dede” Scozzafava i desničara koji su se opredijelili za Douga Hoffmana, regionalne Konzervativne stranke New Yorka. U petak je Scozzafava, suočena s padom u anketama, odustala od utrke da bi dan kasnije podržala Owensa. Sudeći po rezultatima, većina njenih birača je poslušala sugestiju. Liberalnoj javnosti i medijima u SAD je razlog za veselje to što je Sarah Palin – koja sada služi kao neslužbeni vođa desne frakcije republikanaca – svojom podrškom Hoffmanu zabilježila još jedan poraz.

Republikanci se, pak, mogu tješiti da je Michael Bloomberg, njujorški Kerum, kao nezavisni kandidat uz njihovu formalnu podršku uspio osvojiti treći gradonačelnički mandat u Velikoj jabuci. S druge strane, rezultati su bili tijesni, jer je Bill Thompson, demokratski kandidat koji predstavlja lijevo krilo te stranke, osvojio neuobičajeno veliki broj glasova za kampanju koju su svi smatrali unaprijed izgubljenom.

Ironiji skloni medijski komentatori u SAD su, pak, primijetili da je Obama jučer ostvario nedvosmislenu pobjedu, s obzirom na to da su birači u državi Maine na referendumu zabranili nedavno legalizirani istospolni brak. Obama se, naime, tokom prošlogodišnje kampanje, u nastojanju da osvoji umjerene birače, također usprotivio istospolnim brakovima.

Sve ovo, kao i ankete u kojima su birači nastojali objasniti svoje opredijeljenje, pokazuje da se Obama u prvih godinu dana svog predsjednikovanja nije baš najbolje snašao. Ono u što su mnogi sumnjali na početku – da njegov vrhunski talent za vođenje kampanje krije nedostatak talenta za upravljanje najmoćnijom državom  na svijetu – se potvrdilo. Pokušaj da na brzinu progura zdravstvenu reformu, redukcije fosilnih goriva i druge spektakularne projekte koji su dragi lijevom krilu njegove stranke nije najbolje sjeo običnim biračima koje daleko više tišti slabo stanje ekonomije, i koji smatraju da se nakon godinu dana za to više ne može račun ispostavljati isključivo njegovom prethodniku. Republikanci, za koje se smatralo da su na putu da postanu izumrla vrsta, su oživjeli te većina komentatora smatra kako će na redovnim kongresnim izborima 2010. godine poboljšati svoj položaj, a možda čak i vratiti većinu u Predstavničkom domu.

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Rusija na manevrima simulirala nuklearni napad i invaziju Poljske

[picapp src=”4/c/2/c/A_rehearsal_for_7a96.JPG?adImageId=7092028&imageId=4680502″ width=”234″ height=”165″ /]

U “dobra stara” vremena, kada je bilo politički korektno isticati realnosti odnosa snaga u međunarodnoj politici, jedna od metoda kojom su velike države malima pokazivale gdje im je mjesto bili su veliki vojni manevri uz granicu. Takvo zlokobno demonstiranje sile se, pak, u današnja prosvijećena vremena smatra prevladanim, barem kada su njegove mete članice EU i NATO.

Ili, možda ne, ako je vjerovati dokumentima koje je objavio poljski tjednik Wprost. Naime, taj list donosi priču o tome kako su Rusija i Bjelorusija u rujnu održali velike manevre na kojima je sudjelovalo 13.000 vojnika. Manevri pod nazivom “Zapad” su istovremeno održani na zapadnoj granici Bjelorusije kao i u Kalinjingradskoj oblasti, ruskoj enklavi na Baltičkom moru. U njima je, između ostalog, rusko zrakoplovstvo simuliralo nuklearni napad na Poljsku, ruski marinci simulirali iskrcavanja na baltičku obalu, a ruska kopnena vojska simulirala gušenje ustanka poljske manjine u Bjelorusiji.

Manevri su, naravno, u Poljskoj shvaćeni kao zlokobno “zveckanje oružjem” nalik na najmračnija vremena kada je preko Varšavskog pakta SSSR vedrio i oblačio po Istočnoj Evropi, odnosno kao još jedan primjer kako Putinova Rusija kreće istim putem.

Manevri su za poljsku javnost bili još zlokobniji s obzirom da su koincidirali s 70. godišnjicom sovjetske invazije na Poljsku, prilikom koje je SSSR, koristeći odredbe sporazuma Molotov-Ribbentrop, anektirao istočne dijelove tadašnje poljske države, a koji danas pripadaju Ukrajini i Bjelorusiji.

Još zlokobnija koincidencija je bila u činjenici da je upravo tih dana Barack Obama objavio kako SAD odustaju od proturaketnog štita koji je trebao biti postavljen upravo u Poljskoj, a što je izazivalo bijes u Moskvi. Netko zloban bi rekao kako je staromodna demonstracija sile donijela sasvim konkretne i za današnji svijet neuobičajeno brze rezultate.

Bushov poljubac smrti presudio Blairu

[picapp src=”6/2/e/d/George_Bush_Makes_b230.jpg?adImageId=7075088&imageId=4701751″ width=”234″ height=”171″ /]

Hrvatsku javnost posljednjih mjeseci strašno zabavlja pitanje tko će biti sljedeći stanar Pantovčaka, odnosno kada će Milan Bandić početi davati neki konkretniji odgovor na to pitanje. Mnogo ozbiljnija predsjednička kampanja – koju hrvatski parohijalni mediji uporno ignoriraju – jest ona koja će odrediti osobu koja će biti na čelu Evropske Unije.

Ta utrka, iako – u skladu s eurokratskom političkom tradicijom nema neke prevelike veze s demokracijom, a kamoli nekakvim izborima – je imala elemente drame. Tako je sve donedavno apsolutni favorit za prvog kontinentalnog poglavara bio Tony Blair. Sada, pak, svi relevantni mediji govore kako je Blairova kandidatura iščezla protiv mjehura od sapunice. Kao glavni razlog se navodi nesklonost nekadašnje osovine koja je Evropsku ekonomsku zajednicu držala na okupu. Njemačka kancelarka Angela Merkel smatra kako Evropu ne bi trebao voditi bivši premijer države gdje zamisao o ujedinjenoj Evropi, najblaže rečeno, nije baš najpopularnija; francuski predsjednik Sarkozy, pak, ne želi da ga telegenični Blair zasjeni kao glavnog evropskog državnika.

Tako stvorena osovina je oko sebe okupila brojne saveznike, uključujući i one koji pripadaju ljevici koja Blairu ne može oprostiti, odnosno status “Bushove pudlice”. Međutim, Irak sam po sebi nije razlog zbog koga je Blair prestao biti ozbiljnim kandidatom. Korijeni Blairovog poraza bi se mogli pronaći u proljeće 2001. godine kada je Bush – par mjeseci prije napada na njujorške tornjeve i prije nego što je itko pomišljao na nekakve ratove – napravio veliku evropsku turneju. Tada je svojim evropskim domaćinima preporučio upravo Blaira za “budućeg predsjednika Evrope”. Njegova je preporuka, kao i mnoge njegove tadašnje izjave, dočekana s podsmjehom, odnosno kao dokaz koliko Clintonov nasljednik ima malo pojma o evropskim političkim realnostima.

Osam godina ta “smiješna sugestija” se počela pretvarati u stvarnost. Netko u toploj briselskoj fotelji se možda toga sjetio i povijesnu ironiju, odnosno mogućnost ispunjenja Bushovog proročanstva, iskoristio kao glavni argument protiv Blaira.

To, dakako ne znači, da kadrovska politika lisabonske Evrope neće dati materijala za ironiju. Tako je Blairu omrklo, ali će zato jednom “blairitu” svanuti. Isti mediji koji javljaju da je Blairova predsjednička kandidatura potonula javljaju da se u Bruxellesu i evropskim prijestolnicama stvorio konsenzus oko toga da prvi evropski ministar vanjskih poslova postane nitko drugi do današnji britanski ministar vanjskih poslova David Milliband. Ironija je u tome da je mladi, telegenični “blairit” u ideološkom smislu bliži američkim “neoconima” nego što je to bio slučaj s njegovim mentorom. Millibandove izjave da se demokracija, ako je potrebno i vojnom silom, treba širiti po svijetu dobiva na težini kada se zna da će – makar na papiru – mjesto evropskog ministra vanjskih poslova sa sobom donijeti evropsku diplomatsku službu, a samim time i opciju usmjeravanja evropske vanjske politike daleko više nego što je slučaj s predsjednikom koji – barem tako u Bruxellesu tvrde – ima više ceremonijalnu funkciju.