Hrvatski povratak u 1989. godinu

Iako premijerka Jadranka Kosor tvrdi kako se dosadašnji teritorijalni ustroj Hrvatske u najbližoj budućnosti neće mijenjati, malo u tko vjeruje. Ako je suditi po prijedlozima velikog dijela javnosti, poslovnih krugova, inteligencije pa i nekih koalicijskih partnera kao što je HSLS, Hrvatskoj barem neposredno prije ulaska u EU slijedi velika reforma teritorijalne uprave u kojoj će se – najviše u svrhu štednje, odnosno smanjenja troškova državne uprave – drastično rezati dosadašnji broj županija, gradova i općina.

Cinici bi vrlo lako mogli reći da bi Hrvatska po pitanju teritorijalnog ustrojstva daleko više sličila državi čiji je poglavar bio Ivo Latin nego državi čiji je poglavar bio Franjo Tuđman. Naime, konkretne brojke o kojima se najviše govori spominju da bi se broj gradova u Hrvatskoj mogao ograničiti na najviše njih 25, da bi se broj općina srezao na 100 te da bi se dosadašnjih 20 županija i Grad Zagreb pretvorili u pet velikih regiji. To manje-više odgovara teritorijalnom ustrojstvu SR Hrvatske koju je činilo oko 100 općina organiziranih u četiri regionalne i jednu gradsku zajednicu općina.

Ono što se može zamijetiti jest da su takvi prijedlozi daleko radikalniji od dosadašnjih inicijativa za racionalizaciju hrvatske lokalne samouprave, odnosno prijedloga prema kojima je 21 županiju trebalo zamijeniti s nekakvih sedam ili osam “prirodnih” regija. Razlozi za to su samo dijelom u sve većem vremenskom otklonu od “državotvorstva” 1990-ih, u kome se na svaki izraz regionalizma gledalo kao na autonomaštvo, separatizam ili turbounitarističkom nacionalizmu neprobabljive zamisli o federalizaciji Hrvatske. Vrlo je malo vjerojatno i da će glavni razlog biti i onaj koji će nastojati “prodati” hrvatski establishment – magične riječi “Jer to od nas traži Europa”.

Pravi će razlog biti uglavnom dnevnopolitikantske prirode. Naime, stvaranjem pet regija umjesto 21 županije će vrlo dobro doći hrvatskom političkom establishmentu oličenom u dvije glavne stranke koje ovih dana prolaze kroz ne baš tako bezazlenu krizu. Velike regije će bitno otežati posao raznoraznim lokalnim i drugim “igračima” koji im kvare koncepciju. Kerum, koji je mogao računati da će sa svojom Hrvatskom građanskom strankom postati gazda Splitsko-dalmatinske županije, sada će morati dijeliti kolač s Kalmetom u Zadru i Jambom u Metkoviću. Glavašev HDSSB, koji je bio gazda Osječko-baranjske županije, će biti jednostavno “utopljen” u Slavoniju kojom još uvijek dominira HDZ. Isti će neugodni doživljaj snaći i IDS, koji će biti “utopljen” s HDZ-om u Lici i SDP-om u Rijeci. Kao krajnji rezultat će i HDZ i SDP iz ove novog teritorijalnog preustroja izaći jači nego što su sada. S obzirom na takve plodove ove reforme, malo je vjerojatno da će itko obraćati pažnju na kuknjavu malih stranaka ili optužbe o povratku u “mračnu” prošlost.

Oglasi

Hrvatska EUtjeha: A što ćemo mi tek raditi Srbiji?

Sada se svi čude, hvataju za glavu i pitaju kakav je to poremećaj nastao u univerzumu. Jelena Lovrić ponovno u svojim komentarima u nebesa diže hadezeovskog premijera. Vladajuća stranka, koja je vladajućom, između ostalog, postala i razapinjanjem “izdajničke” trećesiječanjske vlasti zbog sporazuma Drnovšek-Račan, sada na svaki slovenski zahtjev reagira kao na nešto sasvim razumno. Račanovoj stranci je, pak, ovaj put zapalo da u hrvatskoj saborskoj tragikomediji odigra ulogu nacionalnističkog branitelja svake svete stope hrvatske grude i svakog kubnog centimetra hrvatskog mora. Naravno, ne previše uvjerljivo, s obzirom da će se nakon svih tih bijesnih riječi, uz par časnih i i ne tako časnih politikantskih izuzetaka, ziheraški suzdržati od izjašnjavanja da im sutra iz neke briselske kancelarije ne bi stigla “drugarska kritika” o tome da nisu dobri Evropljani.

U ovih par dana nas je dični hrvatski politički establishment – uključujući korumpiranu vlast i nesposobnu opoziciju – ponovno potvrdio sve najgore stereotipove. Ono što se događalo u Saboru, ali i na naslovnicama novina, ostrašćenim komentarima protiv i režimskim komentarima za je većinu građana Hrvatske trebalo ispuniti osjećajem duboke mučnine, odnosno naglom spoznajom da ipak ne živi u najboljem od svih mogućih svjetova. Temelji na kojima počiva Republika Hrvatska od jučer su odjednom postali truli.

A da li je to uistinu trebalo biti iznenađenje? Možda i ne, s obzirom da je za očekivati da će se početi javljati armije generala poslije bitke koji će tvrditi da je “tako nešto uvijek bilo u kartama”, odnosno “da jednostavno nije moglo drukčije”.

Ipak, bit će zanimljivo vidjeti kako je hrvatska javnost, uključujući i sve naše vrle komentatore i medije, u proteklih šest-sedam godina bila u stanju ignorirati ovih nekoliko vrlo jednostavnih i očitih činjenica:

1) U posljednja dva desetljeća se sa svih relevantnih adresa u Hrvatskoj kao vrhunaravna i neupitna istina ispovijeda to da je ulazak Hrvatske u EU strateški cilj o kome nema, ne može, niti smije biti ikakvog spora, odnosno da za nema te žrtve koja je prevelika za njegovo ispunjenje. Ako su kao žrtve već pali generali, banke, nekretnine i ZERP, ako se ista sudbina sprema brodogralištu i odredbama o suverenitetu u hrvatskom Ustavu, zašto je netko mislio da bi stotine kvadratnih kilometara hrvatskog pomorskog i  kopnenog teritorija bili izuzetak?

2) U svakom sporu između Hrvatske i Slovenije od bilo kakvih povijesnih, moralnih ili pravnih argumenata je daleko važnija činjenica da je Slovenija članica EU, a Hrvatska nije. To sa sobom dovodi sasvim različite položaje na “hijerarhiji kljucanja” u evropskom kokošinjcu koje nikakvo pozivanje na “dobre prijatelje” u briselskim i drugim foteljama nije moglo izmijeniti.

“Hijerarhija kljucanja”, s druge strane, mnogim povrijeđenim hrvatskim dušama nudi svojevrsnu utjehu podsjećajući ih da ono što se danas događa Hrvatskoj nije najgore što joj se moglo dogoditi. Hrvatska na toj hijerarhiji nije na posljednjem položaju – ima i nekih kojima je daleko gore, a primjere ne treba daleko tražiti. Dovoljno je baciti pogled na hrvatsku istočnu granicu i podsjetiti se da, bez obzira na sve horor-priče o Zapadnom Balkanu čije države zajedno ulaze u EU, državnopravno spajanje Hrvatske sa Srbijom još dugo neće biti aktualno.

Barem ne prije nego što Beograd – koji je zbog 1990-ih postao ne samo dežurni nego i najprikladniji mogući negativac za sve EU i druge zapadno orijentirane priče – bude prisiljen na daleko bolnije i neugodnije žrtve od onih zbog kojih se ovih dana proljeva žuč u Hrvatskoj. Srbija, za koju se – s više ili manje argumenata tvrdi da je u njoj loše sve što je u Hrvatskoj dobro, a sve što je u Hrvatskoj loše još gore – još će jednom opravdati reputaciju velike Hrvatske Utjehe.

Hoće li Jandroković biti posljednji šef hrvatske diplomacije?

Gordan “Two Chapters” Jandroković se svojim gafovima nametnuo kao jedna od živopisnijih ličnosti koja se izredala na mjestu ministra vanjskih poslova Hrvatske u protekla dva desetljeća. Međutim, kako stvari stoje, svoje mjesto u povijesti bi – ako se poklope neke okolnosti i trendovi – mogao zaslužiti iz jednog daleko mračnijeg razloga. Naime, nije isključeno da bi mogao postati posljednja ličnost koja će ikada voditi Ministarstvo vanjskih poslova.

Mogućnost za to je u vijestima koje se nakon irskog usvajanja Lisabonskog sporazuma prilično bojažljivo probijaju iz Bruxellesa do hrvatskih medija, odnosno o tome da je njegova  izgledna ratfikacija već pokrenula mehanizme za formiranje novih institucija Evropske Unije. Te bi institucije samim naslovima – a da se o njihovom implicitnim ovlastima ne govore – u slučaju hrvatskog ulaska u EU ozbiljno dovele u pitanje ono što se 8. listopada u Hrvatskoj slavi kao praznik.

Tako će, na primjer, po Lisabonskom sporazumu EU dobiti svog prvog ministra vanjskih poslova. To neće biti usamljeni funkcionar nego će ispod sebe imati najmanje tisuću djelatnika Službe za vanjske akcije Evropske Unije (EASEU), a već sada su počele pripreme za osnivanje prvih evropskih ambasada u New Yorku, Kabulu i Adis Abebi.

Za nekoliko godina kada – prema scenarijima dežurnih establishmentskih optimista – Hrvatska postane članicom EU, i na nju će se primjenjivati Lisabonski sporazum. To znači da će interese Hrvatske – u većoj ili manjoj mjeri – u mnogim državama zastupati EASEU umjesto hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će u većini od 190 i kusur država današnjeg svijeta EASEU biti jedini predstavnik Hrvatske, s obzirom da MVP tamo nema svoja predstavništva.

Za nekoliko godina je isto tako lako zamisliti kako Bruxelles na čelu s predsjednikom Tonyjem Blairom počinje hrvatskom Saboru i Vladi slati “prijateljske sugestije” da počne ukidati hrvatska predstavništva čak i tamo gdje ona već sada postoje. I to sa sasvim razumnim i racionalnim argumentima kao što su “što to može učiniti jedna mala Hrvatska u usporedbi s onime što može učiniti moćna Evropa”. Još uvjerljivi argument će biti onaj koji se tiče novaca, odnosno bespotrebne i za nove evorpske standarde neprihvatljive rastrošnosti koje čine “suvišna” diplomatska predstavništva. Nije teško pretpostaviti kako će ti argumenti s vremenom biti prihvaćeni, barem kada je u pitanju zemlja s četrdeset milijardi eura duga i budžetskim rupama koje se pune mađioničarskim trikovima. A onda se ide sporo, “mic po mic” ali dosljedno sve do trenutka kada se i MVP bude ukinulo kako bespotrebni artefakt pred-evropske prošlosti.

Odgovor na gore navedeno pitanje će, pak, biti negativan, ali ne zbog toga što je scenarij evropskog preuzimanja hrvatske diplomacije neuvjerljiv, nego samo zato što se ostanak Jandrokovića na čelu hrvatske diplomacije do 2015. ili 2020. godine kada bi ti procesi trebali biti završeni u ovom trenutku iz nekih banalnih unutarnjopolitičkih razloga čini malo vjerojatnim.