Marijana Petir – zašto je toliko mrze?

Prateći debatu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, bilo je prilično lako pronaći odgovor na pitanje tko će platiti najveću političku cijenu zbog njegovog izglasavanja. To neće biti ni HDZ, ni njegov ministar Davor Milinović, ni manjinski zastupnici koji su Milinoviću osigurali većinu, ni HSS koji je osigurao kvorum za većinu, ni ministar Damir Bajs koji se navodi kao oličenje licemjerja. Najveći gubitnik je Marijana Petir. Sada već bivša predsjednica Kluba zastupnika HSS se posljednjih mjeseci, a pogotovo posljednjih nekoliko dana, mogla “okititi” nezahvalnom titulom najomraženijeg hrvatskog političara.

Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest da se količina vitriola prosuta na Petir doima obrnuto proporcionalna važnosti nje same, njene stranke, kao i društvenog pitanja koje joj je dalo takav publicitet. Moguće je postaviti pitanje je su li Zakon o medicinskim potpomognutoj oplodnji ili Zakon o sprečavanju diskriminacije uistinu bili najvažniji problemi koji tište Hrvatsku. Ono što je neupitno jest da je Petir zbog načina na koji se postavila po tim pitanjima u velikom dijelu javnosti dobila isti tretman kao Japanci u američkim novinama nakon Pearl Harbora, Hitler u “Pravdi” nakon početka operacije Barbarossa ili Slovenci u većini hrvatskih medija nakon početka blokade pregovora s EU.

Ako bi se zbilja krenulo razmišljati o tome zašto je Marijana Petir postala predmetom takve mržnje, moglo bi se doći do prilično depresivnih zaključaka. Jedan od njih bi doveo do spoznaje o tome da je stanje u Hrvatskoj daleko trulije nego što se to itko usudi priznati, odnosno da ovo društvo ima daleko ozbiljniji probleme koje definitivno neće riješiti ni nestanak Marijane Petir s političke scene, odnosno stranke ili koalicije čiji je danas član.

Pravo je pitanje što je to Petir, zapravo, učinila da se na Facebooku osnivaju Klubovi mrzitelja, odnosno da ju se na svakom internetskom forumu “časti” izrazima koji bi u svakom drugom slučaju bili ne samo “politički nekorektni”, nego neljudski, necivilizirani i primjer govora mržnje. Petir – barem, koliko je to sada poznato – nije nikoga izvukla iz bolnice kako bi ga strijeljala i bacila u jamu; nikoga nije tjerala da pije kiselinu; nije silovala 13-godišnjakinje i hladnokrvno pred svjedocima staricama pucala u glavu. Petir također nije sudjelovala u privatizacijskim pljačkama ili izazivala ekonomske katastrofe koje su desetke tisuća ljudi ostavile bez posla. Petir nije donosila presude o ličkom rukovanju ili “društveno prihvatljivim obiteljima”.  Petir dosad nitko nije uhvatio da pjevuši “Juru i Bobana”, “Jasenovac i Gradišku Staru” ili “Od Vardara pa do Triglava”. Petir čak nije sudjelovala ni u jednom reality showu, niti izdala knjigu memoara, niti je na bilo koji način imala učinka na rezultate hrvatske nogometne reprezentacije.

Zbilja, zašto je mrze?

Na to bi se moglo dati nekoliko odgovora, ali nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljavajući.

Prvi i najočitiji jest da je Marijana Petir žena koja se bavi politikom. Usprkos svim pričama o hrvatskoj kulturi, civilizaciji i evropskom identitetu, ova zemlja smatra kako je za bavljenje politikom neophodno posjedovanje Y kromozoma. Žene-političari se u hrvatskoj javnosti stoga toleriraju isključivo kao ukras ili kao druge violine, odnosno sluškinje pravih “muških” igrača kao što su Mesić, Račan ili Sanader. Medijski eksponirane “solo” igračice obično završe kao gubitnice.

Međutim, to je samo dio mogućeg odgovora. Drugi, mnogo češće objašnjenje nepopularnosti Marijane Petir jest u njenim nazadnim “talibanskim” stavovima. Ali, to objašnjenje samo po sebi ništa ne znači. Iste je stavove u doba Račanove vlasti imala njena stranačka kolegica Ljubica Lalić. Međutim, nju se tada nije razapinjalo. Zašto?

Možda zato što Petir, za razliku od Lalićke, nije “dama u godinama”, odnosno zato što se od ostalih hrvatskih političara odlikuje svojom relativnom mladošću. A ta je mladost u raskoraku s kulturnim stereotipima da mladi moraju biti napredni “cool” liberali,  a da je samo starcima dozvoljeno biti zadrta konzerva. Činjenica da jedna mlada žena ima “talibanske” stavove se shvaća ili kao poremećaj u univerzumu, nalik na Mazgova u Asimovljevoj “Zadužbini” ili kao izdaja. Razumljivo je onda što se na Petir baca kamenje s obzirom da je “poturica gori od Turčina”.

Posljednji sastojak formule za mržnju prema Marijani Petir jest u tome što ona pripada onoj rijetkoj vrsti političara koji se danas, sa sve manje cinizma, naziva najopasnijom – onima koji ozbiljno shvaćaju svoj posao. Za prosječnog Hrvata nije problem ni njen spol, ni njena mladost, ni njeni stavovi, koliko činjenica da je te stavove braniti čak i u situacijama kada bi to za nju bilo opasno i politički neoportuno.

Hrvatska javnost je, suočena s prijetvornošću i licemjerjem koje desetljećima dominiraju hrvatskom politikom s političkom klasom stvorila mazohistički simbiotski odnos u kojem je na nesvjesnoj razini od ministara i zastupnika stvorila ništa drugo nego odraz samih sebe. Tako svi koji vlast nazivaju korumpirasrnom i nesposobnom neće učiniti ništa da je smijene, s obzirom da duboko u sebi znaju da bi na njihovom mjestu bili isti ili još gori. Kakva je, uostalom, razlika između prosječnog Hrvata koji će u zahtjevu za brakorazvodnu parnicu napisati da je rimokatolik s prosječnim hrvatskim ministrom koji jedno kaže, drugo misli a treće radi?

Petir ima krute stavove, ali se njih na svoj način, dosljedno drži. I to je čini “čudnom”, odnosno svojevrsnim mutantom, vampirom i čudovištem kojemu treba zabiti glogov kolac u srce. Otprilike isto onako kao Ruži Tomašić koja je previše ozbiljno shvatila parole o “redu i zakonu” čija praktična primjena nikada nije bila previše popularna na hajdučkom Balkanu.