Predizborne koalicije kao nužno zlo

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Oglasi

Još dublje u kaljužu lažnog dvostranačja

Na 2o. obljetnicu uspostave prve višestranačkog Sabora Vuk Perišić se žali da trenutna stranačka slika u Hrvatskoj nema nikakvog smisla, odnosno ponavlja notornu činjenicu kako HDZ i SDP – koji isto kao i prije dvadeset godina dominiraju političkom scenom – nemaju nikakve veze s ljevicom i desnicom, odnosno sa nekakvom demokršćanskom ili socijaldemokratskom politikom kojom se vole dičiti. U svom tekstu, za razliku od većine komentatora koji se žale na takvo stanje stvari, pokušava dati nekakvu terapiju, a ona se odnosi na pomalo utopističku ideju da se HDZ i SDP raspuste, a da se od njih i od onoga što na hrvatskoj stranačkoj sceni, formira barem pet novih stranaka koje bi, svaka na svoj način trebala pokriti politički spektar – ekstremnu fašističku desnicu, konzervativnu desnicu, liberalni centar, socijaldemokratsku ljevicu, ekološku ljevicu i ekstremnu komunističku desnicu.

Međutim, takva utopistička ideja će biti više utopistička ako se prihvati prijedlog novog izbornog zakona iza koga stoji HSS, stranka za koju, nota bene, u Perišićevom novom stranačkom rasporedu nema mjesta. Ono na što će se svi uhvatiti u ovom prijedlogu, i zbog čega će mu dati palac gore, jest zamisao o smanjenju broja mjesta u Saboru i smanjenja broja zastupnika. Njih će ubuduće biti 131 umjesto 153, s time da će se Hrvatska podijeliti na 5 umjesto dosadašnjih 10 jedinica; u svakoj od njih će se birati 12 zastupnika, a 60 s državne liste.

Nije teško pretpostaviti da je ovakav zakon kreiran prije svega u nastojanju da se što je moguće više unište male stranke i “slobodni strijelci” koji uživaju podršku u regijama. Njima će dva puta veće izborne jedinice te zbog toga dva puta veći broj glasova potreban za proboj izbornog cenzusa učiniti nemogućim proboj u Sabor. U postojećim okolnostima bi na Sabor samostalno mogle računati jedino HDZ i SDP. To što na to ne bi mogla računati HSS i nije tako važno, jer je jasno kako će se ta stranka za godinu dana  “prištekati” HDZ-u.

SDP će iz svojih sebičnih razloga, a potaknut jeftinim demagoškim “spinom” iza ovog prijedloga, na njega pristati, a sve u nastojanju da cementira dvostranačje, odnosno da natjera glasače nezadovoljne HDZ-om da  na listićima zaokružuju bivšu Bandićevu stranku držeći začepljen nos. Ironija je u tome što taktičko glasanje zapravo predstavlja glavni razlog zbog koga se glasa za SDP. Želi li Milanovićeva stranka doći na vlast, a još više, želi li je održati, ovakav zakon bi joj odgovarao jedino ako bi uveo elemente većinskog izbornog sistema, odnosno biranja pojedinačnih zastupnika.

Da je, na primjer, u Hrvatskoj 2007. godine korišten isti onakav većinski sistem kakav postoji u Velikoj Britaniji, vrlo je vjerojatno da bi SDP ne samo dobio izbore, nego i komotnu većinu u Saboru, i to zato što su njegovi glasovi daleko ravnomjernije raspoređeni od HDZ-a. S druge strane, biranje saborskih zastupnika kao pojedinaca je nešto što vladajuća partitokracija, koja se u pravilu oslanja na bezlične dizače ruku, organski ne može smisliti. Perišić će na svoje veliko stranačko preslagivanje morati malo čekati.

Marijana Petir – zašto je toliko mrze?

Prateći debatu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, bilo je prilično lako pronaći odgovor na pitanje tko će platiti najveću političku cijenu zbog njegovog izglasavanja. To neće biti ni HDZ, ni njegov ministar Davor Milinović, ni manjinski zastupnici koji su Milinoviću osigurali većinu, ni HSS koji je osigurao kvorum za većinu, ni ministar Damir Bajs koji se navodi kao oličenje licemjerja. Najveći gubitnik je Marijana Petir. Sada već bivša predsjednica Kluba zastupnika HSS se posljednjih mjeseci, a pogotovo posljednjih nekoliko dana, mogla “okititi” nezahvalnom titulom najomraženijeg hrvatskog političara.

Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest da se količina vitriola prosuta na Petir doima obrnuto proporcionalna važnosti nje same, njene stranke, kao i društvenog pitanja koje joj je dalo takav publicitet. Moguće je postaviti pitanje je su li Zakon o medicinskim potpomognutoj oplodnji ili Zakon o sprečavanju diskriminacije uistinu bili najvažniji problemi koji tište Hrvatsku. Ono što je neupitno jest da je Petir zbog načina na koji se postavila po tim pitanjima u velikom dijelu javnosti dobila isti tretman kao Japanci u američkim novinama nakon Pearl Harbora, Hitler u “Pravdi” nakon početka operacije Barbarossa ili Slovenci u većini hrvatskih medija nakon početka blokade pregovora s EU.

Ako bi se zbilja krenulo razmišljati o tome zašto je Marijana Petir postala predmetom takve mržnje, moglo bi se doći do prilično depresivnih zaključaka. Jedan od njih bi doveo do spoznaje o tome da je stanje u Hrvatskoj daleko trulije nego što se to itko usudi priznati, odnosno da ovo društvo ima daleko ozbiljniji probleme koje definitivno neće riješiti ni nestanak Marijane Petir s političke scene, odnosno stranke ili koalicije čiji je danas član.

Pravo je pitanje što je to Petir, zapravo, učinila da se na Facebooku osnivaju Klubovi mrzitelja, odnosno da ju se na svakom internetskom forumu “časti” izrazima koji bi u svakom drugom slučaju bili ne samo “politički nekorektni”, nego neljudski, necivilizirani i primjer govora mržnje. Petir – barem, koliko je to sada poznato – nije nikoga izvukla iz bolnice kako bi ga strijeljala i bacila u jamu; nikoga nije tjerala da pije kiselinu; nije silovala 13-godišnjakinje i hladnokrvno pred svjedocima staricama pucala u glavu. Petir također nije sudjelovala u privatizacijskim pljačkama ili izazivala ekonomske katastrofe koje su desetke tisuća ljudi ostavile bez posla. Petir nije donosila presude o ličkom rukovanju ili “društveno prihvatljivim obiteljima”.  Petir dosad nitko nije uhvatio da pjevuši “Juru i Bobana”, “Jasenovac i Gradišku Staru” ili “Od Vardara pa do Triglava”. Petir čak nije sudjelovala ni u jednom reality showu, niti izdala knjigu memoara, niti je na bilo koji način imala učinka na rezultate hrvatske nogometne reprezentacije.

Zbilja, zašto je mrze?

Na to bi se moglo dati nekoliko odgovora, ali nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljavajući.

Prvi i najočitiji jest da je Marijana Petir žena koja se bavi politikom. Usprkos svim pričama o hrvatskoj kulturi, civilizaciji i evropskom identitetu, ova zemlja smatra kako je za bavljenje politikom neophodno posjedovanje Y kromozoma. Žene-političari se u hrvatskoj javnosti stoga toleriraju isključivo kao ukras ili kao druge violine, odnosno sluškinje pravih “muških” igrača kao što su Mesić, Račan ili Sanader. Medijski eksponirane “solo” igračice obično završe kao gubitnice.

Međutim, to je samo dio mogućeg odgovora. Drugi, mnogo češće objašnjenje nepopularnosti Marijane Petir jest u njenim nazadnim “talibanskim” stavovima. Ali, to objašnjenje samo po sebi ništa ne znači. Iste je stavove u doba Račanove vlasti imala njena stranačka kolegica Ljubica Lalić. Međutim, nju se tada nije razapinjalo. Zašto?

Možda zato što Petir, za razliku od Lalićke, nije “dama u godinama”, odnosno zato što se od ostalih hrvatskih političara odlikuje svojom relativnom mladošću. A ta je mladost u raskoraku s kulturnim stereotipima da mladi moraju biti napredni “cool” liberali,  a da je samo starcima dozvoljeno biti zadrta konzerva. Činjenica da jedna mlada žena ima “talibanske” stavove se shvaća ili kao poremećaj u univerzumu, nalik na Mazgova u Asimovljevoj “Zadužbini” ili kao izdaja. Razumljivo je onda što se na Petir baca kamenje s obzirom da je “poturica gori od Turčina”.

Posljednji sastojak formule za mržnju prema Marijani Petir jest u tome što ona pripada onoj rijetkoj vrsti političara koji se danas, sa sve manje cinizma, naziva najopasnijom – onima koji ozbiljno shvaćaju svoj posao. Za prosječnog Hrvata nije problem ni njen spol, ni njena mladost, ni njeni stavovi, koliko činjenica da je te stavove braniti čak i u situacijama kada bi to za nju bilo opasno i politički neoportuno.

Hrvatska javnost je, suočena s prijetvornošću i licemjerjem koje desetljećima dominiraju hrvatskom politikom s političkom klasom stvorila mazohistički simbiotski odnos u kojem je na nesvjesnoj razini od ministara i zastupnika stvorila ništa drugo nego odraz samih sebe. Tako svi koji vlast nazivaju korumpirasrnom i nesposobnom neće učiniti ništa da je smijene, s obzirom da duboko u sebi znaju da bi na njihovom mjestu bili isti ili još gori. Kakva je, uostalom, razlika između prosječnog Hrvata koji će u zahtjevu za brakorazvodnu parnicu napisati da je rimokatolik s prosječnim hrvatskim ministrom koji jedno kaže, drugo misli a treće radi?

Petir ima krute stavove, ali se njih na svoj način, dosljedno drži. I to je čini “čudnom”, odnosno svojevrsnim mutantom, vampirom i čudovištem kojemu treba zabiti glogov kolac u srce. Otprilike isto onako kao Ruži Tomašić koja je previše ozbiljno shvatila parole o “redu i zakonu” čija praktična primjena nikada nije bila previše popularna na hajdučkom Balkanu.

Plodovi neizglasanog Zakona o medicinski potpomgnutoj oplodnji

Kontroverzni prijedlog Zakona o umjetnoj oplodnji, koji su kritičari prozvali “srednjovjekovnim”, “talibanskim” i najrestriktivnijim u Evropi, neće proći u hrvatskom Saboru, barem ne u svom sadašnjem problematičnom obliku. Njegova je sudbina odlučena onog trenutka kada se bijes velikog javnosti usredotočio na HSS, ključnog partnera sadašnje koalicije koji je u ovom trenutku izuzetno ranjiv i suočen s brojnim unutarnjim problemima. Ministar turizma Damir Bajs, čiji položaj nije došao u pitanje ni zbog nedostatka iskustva ni zbog ranijeg koketiranjs s otavkom, presudio je prijedlogu Zakona zahvaljujući novinarima Večernjeg lista koji su otkrili kako je njegovo dijete rođeno uz pomoć umjetne oplodnje u trenutku kada njegova supruga nije bila vjenčana, odnosno kako ne bi imao sina da je kojim slučajem zakon koji sada podržava bio na snazi.

Bez obzira kako i zašto se to dogodilo, propast Zakona o umjetnoj oplodnji predstavlja težak udarac za vladu Jadranke Kosor. Sanader je uz daleko veće nezadovoljstvo javnosti i kolebljivost svojih partnera uspio gurati daleko važnije stvari kao što su neodržavanje referenduma o NATO-u, ukidanje  ZERP-a  zakon o nula promila, zabranu pušenja i neradne nedjelje. Kosor se spotakla već na samom početku i kompromitirala je ne samo svoj autoritet, nego i odnos sa Crkvom koja bi njenoj stranci vrlo dobro došla na sljedećim izborima.

S druge strane je zanimljivo kako je kampanja protiv ovog Zakona bila daleko žešća, ali i efikasnija nego u prethodnim slučajevima. To na prvi pogled začuđuje, jer je pitanje umjetne oplodnje, statistički gledano zanemarivo u usporedbi s brojnim drugim ekonomskim i društvenim problemima. S druge strane, bračni i vanbračni parovi koje umjetna oplodnja zanima se obično sastoje od ljudi u 30-im ili 40-im godinama, odnosno supružnika koji su oboje zaposleni te imali vremena steći financijski kapital, ali brojna prijateljstva i veze. U pitanju nisu siromašni ribari koji će stradati ukidanje ZERP-a ili radnici čije će “škverove” pojesti EU; iza pokreta za uništenje ovog Zakona su stajali daleko “potkoženiji” igrači iz srednje i više klase.

Liberalni, lijevi, odnosno “europski” dio hrvatske javnosti će sutrašnje povlačenje zloglasnog zakona dočekati kao veliku pobjedu. To će biti protumačeno kao težak udarac Jadranki Kosor, ali i ministru Milinoviću koji je na samom početku post-sanaderovske ere prikazan kao jedan od vođa HDZ-ove desnice.

Ono što je u svemu ovome daleko važnije jest što će se u javnosti stvoriti dojam o tome da je HDZ, zapravo, slabiji nego što se to itko usudio pretpostaviti. Odlazak “kormilara” za vladajuću stranku predstavlja daleko teži i bolniji udarac. Danas se, pak, čini da je vlada na klimavim nogama, da su prijevremeni izbori prilično izgledna opcija.

Još je važniji dojam da će HDZ-ova vlast, ako dođe do izbora, pasti “kao trula kruška”. I upravo takav dojam bi mogao biti najvažniji rezultat propasti ovog zakonskog prijedloga. Naime, cijela ova priča koincidira s velikim susretom vođa hrvatske ljevice u Kastvu gdje je Milanović konačno priznao kako su dva i dva ipak četiri, odnosno da će na sljedeće izbore SDP morati ići zajedno s HNS-om, IDS-om ili famoznim Trećim blokom.

Odnosno, barem je tako izgledalo do trenutka kada se činilo da su HSS-ovci, HSLS-ovci, manjine, umirovljenici i drugi sumnjivci  čvrsto uz HDZ. S izglednim izbornim porazom svojih glavnih suparnika, Zoran Milanović, kao i njegovi partneri, bi mogli opet doći do kobnog zaključka kako nikakvo koaliranje nije potrebno, odnosno opet pronaći put da iščupaju poraz iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom.

Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.