Heroine i heretici

Prije nekoliko dana nakon je Tomislav Klauški, komentirajući život i djelo nedavno preminule predvodnice Hrvatskog proljeća Savke Dabčević-Kučar, bio jedan od rijetkih koji se usudio kritički govoriti o jednoj od velikih heroina hrvatske politike. Za Klauškog je Savka manje simbol plemenitih ideala prošlog stoljeća koji su početkom 1970-ih prerasli u nacionalni mit, a više daleko prozaičnije hrvatske šutnje.

Članak je sa stajališta hrvatskog establishmenta, ali i šire javnosti, još više heretički kada se uzme u obzir da je Klauški usporedivši heroinu Hrvatskog proljeća sa suvremenom pjevačicom i zabavljačicom Severinom Vučković prednost dao ovoj drugoj. Naime, Severina se posljednjih dana javno “zakačila” s Jadrankom Kosor po pitanju Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji. Za razliku od mnogih javnih ličnosti koje su šutjele o tom zakonu, Severina je, nazivajući sebe zagovornikom “malih ljudi”, stala na stranu protivnika ovog izuzetno nepopularnog poteza aktualne vlasti.

No, kako stvari stoje, nisu svi baš spremni prihvatiti Severinu kao hrvatsku Djevicu Orelansku, odnosno predvodnicu urbanog, “europskog” i liberalnog pokreta koji bi konačno trebao učiniti ono što Račan 2000. godine nije, odnosno pospremio nazadni, balkanski, ruralni i konzervativni HDZ u povijesnu ropotarnici. Jedan od njih je i Sandi Blagonić koji u svom tekstu, pak, sumnja da je Severinin obračun s Jadrankom motiviran ideološkim neslaganjima ili buđenjem građanske hrabrosti. U pitanju je mnogo prozaičnija spoznaja da će publicitet i blagonaklonost medija u ovim uvjetima prije ostvariti ako udari po nepopularnoj Jaci nego da “ne talasa”.

Blagonić u svom tekstu tako podsjeća na 1990-e kada je Severina pjevala neke druge pjesme, javno podržavala HDZ i sebe promovirala kao utjelovljenje tradicionalnih, katoličkih i domoljubnih vrijednosti. Tada, kada je svoju zvjezdani status gradila stalnim nastupima na Vrdoljakovom HRT-u, nije joj na pamet padalo da bi se mogla zalagati za nekakva ženska prava ili kritizirati HDZ-ovu vladu. Blagonić ispravno zaključuje da Severina “danas govori iz istih onih razloga zbog kojih je ranije šutjela”.

Njena konverzija – iako iznuđena neuobičajenim okolnostima, odnosno slavnim video-snimkom nakon koga je svoje “tradicionalne katoličke vrijednosti” mogla objesiti o štap – u mnogo čemu podsjeća na slične fenomene kojih se Hrvatska nagledala 1990. godine. A njih će, kako stvari stoje, biti još mnogo.

Marijana Petir – zašto je toliko mrze?

Prateći debatu oko Zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, bilo je prilično lako pronaći odgovor na pitanje tko će platiti najveću političku cijenu zbog njegovog izglasavanja. To neće biti ni HDZ, ni njegov ministar Davor Milinović, ni manjinski zastupnici koji su Milinoviću osigurali većinu, ni HSS koji je osigurao kvorum za većinu, ni ministar Damir Bajs koji se navodi kao oličenje licemjerja. Najveći gubitnik je Marijana Petir. Sada već bivša predsjednica Kluba zastupnika HSS se posljednjih mjeseci, a pogotovo posljednjih nekoliko dana, mogla “okititi” nezahvalnom titulom najomraženijeg hrvatskog političara.

Ono što je u cijeloj priči najzanimljivije jest da se količina vitriola prosuta na Petir doima obrnuto proporcionalna važnosti nje same, njene stranke, kao i društvenog pitanja koje joj je dalo takav publicitet. Moguće je postaviti pitanje je su li Zakon o medicinskim potpomognutoj oplodnji ili Zakon o sprečavanju diskriminacije uistinu bili najvažniji problemi koji tište Hrvatsku. Ono što je neupitno jest da je Petir zbog načina na koji se postavila po tim pitanjima u velikom dijelu javnosti dobila isti tretman kao Japanci u američkim novinama nakon Pearl Harbora, Hitler u “Pravdi” nakon početka operacije Barbarossa ili Slovenci u većini hrvatskih medija nakon početka blokade pregovora s EU.

Ako bi se zbilja krenulo razmišljati o tome zašto je Marijana Petir postala predmetom takve mržnje, moglo bi se doći do prilično depresivnih zaključaka. Jedan od njih bi doveo do spoznaje o tome da je stanje u Hrvatskoj daleko trulije nego što se to itko usudi priznati, odnosno da ovo društvo ima daleko ozbiljniji probleme koje definitivno neće riješiti ni nestanak Marijane Petir s političke scene, odnosno stranke ili koalicije čiji je danas član.

Pravo je pitanje što je to Petir, zapravo, učinila da se na Facebooku osnivaju Klubovi mrzitelja, odnosno da ju se na svakom internetskom forumu “časti” izrazima koji bi u svakom drugom slučaju bili ne samo “politički nekorektni”, nego neljudski, necivilizirani i primjer govora mržnje. Petir – barem, koliko je to sada poznato – nije nikoga izvukla iz bolnice kako bi ga strijeljala i bacila u jamu; nikoga nije tjerala da pije kiselinu; nije silovala 13-godišnjakinje i hladnokrvno pred svjedocima staricama pucala u glavu. Petir također nije sudjelovala u privatizacijskim pljačkama ili izazivala ekonomske katastrofe koje su desetke tisuća ljudi ostavile bez posla. Petir nije donosila presude o ličkom rukovanju ili “društveno prihvatljivim obiteljima”.  Petir dosad nitko nije uhvatio da pjevuši “Juru i Bobana”, “Jasenovac i Gradišku Staru” ili “Od Vardara pa do Triglava”. Petir čak nije sudjelovala ni u jednom reality showu, niti izdala knjigu memoara, niti je na bilo koji način imala učinka na rezultate hrvatske nogometne reprezentacije.

Zbilja, zašto je mrze?

Na to bi se moglo dati nekoliko odgovora, ali nijedan od njih nije u potpunosti zadovoljavajući.

Prvi i najočitiji jest da je Marijana Petir žena koja se bavi politikom. Usprkos svim pričama o hrvatskoj kulturi, civilizaciji i evropskom identitetu, ova zemlja smatra kako je za bavljenje politikom neophodno posjedovanje Y kromozoma. Žene-političari se u hrvatskoj javnosti stoga toleriraju isključivo kao ukras ili kao druge violine, odnosno sluškinje pravih “muških” igrača kao što su Mesić, Račan ili Sanader. Medijski eksponirane “solo” igračice obično završe kao gubitnice.

Međutim, to je samo dio mogućeg odgovora. Drugi, mnogo češće objašnjenje nepopularnosti Marijane Petir jest u njenim nazadnim “talibanskim” stavovima. Ali, to objašnjenje samo po sebi ništa ne znači. Iste je stavove u doba Račanove vlasti imala njena stranačka kolegica Ljubica Lalić. Međutim, nju se tada nije razapinjalo. Zašto?

Možda zato što Petir, za razliku od Lalićke, nije “dama u godinama”, odnosno zato što se od ostalih hrvatskih političara odlikuje svojom relativnom mladošću. A ta je mladost u raskoraku s kulturnim stereotipima da mladi moraju biti napredni “cool” liberali,  a da je samo starcima dozvoljeno biti zadrta konzerva. Činjenica da jedna mlada žena ima “talibanske” stavove se shvaća ili kao poremećaj u univerzumu, nalik na Mazgova u Asimovljevoj “Zadužbini” ili kao izdaja. Razumljivo je onda što se na Petir baca kamenje s obzirom da je “poturica gori od Turčina”.

Posljednji sastojak formule za mržnju prema Marijani Petir jest u tome što ona pripada onoj rijetkoj vrsti političara koji se danas, sa sve manje cinizma, naziva najopasnijom – onima koji ozbiljno shvaćaju svoj posao. Za prosječnog Hrvata nije problem ni njen spol, ni njena mladost, ni njeni stavovi, koliko činjenica da je te stavove braniti čak i u situacijama kada bi to za nju bilo opasno i politički neoportuno.

Hrvatska javnost je, suočena s prijetvornošću i licemjerjem koje desetljećima dominiraju hrvatskom politikom s političkom klasom stvorila mazohistički simbiotski odnos u kojem je na nesvjesnoj razini od ministara i zastupnika stvorila ništa drugo nego odraz samih sebe. Tako svi koji vlast nazivaju korumpirasrnom i nesposobnom neće učiniti ništa da je smijene, s obzirom da duboko u sebi znaju da bi na njihovom mjestu bili isti ili još gori. Kakva je, uostalom, razlika između prosječnog Hrvata koji će u zahtjevu za brakorazvodnu parnicu napisati da je rimokatolik s prosječnim hrvatskim ministrom koji jedno kaže, drugo misli a treće radi?

Petir ima krute stavove, ali se njih na svoj način, dosljedno drži. I to je čini “čudnom”, odnosno svojevrsnim mutantom, vampirom i čudovištem kojemu treba zabiti glogov kolac u srce. Otprilike isto onako kao Ruži Tomašić koja je previše ozbiljno shvatila parole o “redu i zakonu” čija praktična primjena nikada nije bila previše popularna na hajdučkom Balkanu.

Plodovi neizglasanog Zakona o medicinski potpomgnutoj oplodnji

Kontroverzni prijedlog Zakona o umjetnoj oplodnji, koji su kritičari prozvali “srednjovjekovnim”, “talibanskim” i najrestriktivnijim u Evropi, neće proći u hrvatskom Saboru, barem ne u svom sadašnjem problematičnom obliku. Njegova je sudbina odlučena onog trenutka kada se bijes velikog javnosti usredotočio na HSS, ključnog partnera sadašnje koalicije koji je u ovom trenutku izuzetno ranjiv i suočen s brojnim unutarnjim problemima. Ministar turizma Damir Bajs, čiji položaj nije došao u pitanje ni zbog nedostatka iskustva ni zbog ranijeg koketiranjs s otavkom, presudio je prijedlogu Zakona zahvaljujući novinarima Večernjeg lista koji su otkrili kako je njegovo dijete rođeno uz pomoć umjetne oplodnje u trenutku kada njegova supruga nije bila vjenčana, odnosno kako ne bi imao sina da je kojim slučajem zakon koji sada podržava bio na snazi.

Bez obzira kako i zašto se to dogodilo, propast Zakona o umjetnoj oplodnji predstavlja težak udarac za vladu Jadranke Kosor. Sanader je uz daleko veće nezadovoljstvo javnosti i kolebljivost svojih partnera uspio gurati daleko važnije stvari kao što su neodržavanje referenduma o NATO-u, ukidanje  ZERP-a  zakon o nula promila, zabranu pušenja i neradne nedjelje. Kosor se spotakla već na samom početku i kompromitirala je ne samo svoj autoritet, nego i odnos sa Crkvom koja bi njenoj stranci vrlo dobro došla na sljedećim izborima.

S druge strane je zanimljivo kako je kampanja protiv ovog Zakona bila daleko žešća, ali i efikasnija nego u prethodnim slučajevima. To na prvi pogled začuđuje, jer je pitanje umjetne oplodnje, statistički gledano zanemarivo u usporedbi s brojnim drugim ekonomskim i društvenim problemima. S druge strane, bračni i vanbračni parovi koje umjetna oplodnja zanima se obično sastoje od ljudi u 30-im ili 40-im godinama, odnosno supružnika koji su oboje zaposleni te imali vremena steći financijski kapital, ali brojna prijateljstva i veze. U pitanju nisu siromašni ribari koji će stradati ukidanje ZERP-a ili radnici čije će “škverove” pojesti EU; iza pokreta za uništenje ovog Zakona su stajali daleko “potkoženiji” igrači iz srednje i više klase.

Liberalni, lijevi, odnosno “europski” dio hrvatske javnosti će sutrašnje povlačenje zloglasnog zakona dočekati kao veliku pobjedu. To će biti protumačeno kao težak udarac Jadranki Kosor, ali i ministru Milinoviću koji je na samom početku post-sanaderovske ere prikazan kao jedan od vođa HDZ-ove desnice.

Ono što je u svemu ovome daleko važnije jest što će se u javnosti stvoriti dojam o tome da je HDZ, zapravo, slabiji nego što se to itko usudio pretpostaviti. Odlazak “kormilara” za vladajuću stranku predstavlja daleko teži i bolniji udarac. Danas se, pak, čini da je vlada na klimavim nogama, da su prijevremeni izbori prilično izgledna opcija.

Još je važniji dojam da će HDZ-ova vlast, ako dođe do izbora, pasti “kao trula kruška”. I upravo takav dojam bi mogao biti najvažniji rezultat propasti ovog zakonskog prijedloga. Naime, cijela ova priča koincidira s velikim susretom vođa hrvatske ljevice u Kastvu gdje je Milanović konačno priznao kako su dva i dva ipak četiri, odnosno da će na sljedeće izbore SDP morati ići zajedno s HNS-om, IDS-om ili famoznim Trećim blokom.

Odnosno, barem je tako izgledalo do trenutka kada se činilo da su HSS-ovci, HSLS-ovci, manjine, umirovljenici i drugi sumnjivci  čvrsto uz HDZ. S izglednim izbornim porazom svojih glavnih suparnika, Zoran Milanović, kao i njegovi partneri, bi mogli opet doći do kobnog zaključka kako nikakvo koaliranje nije potrebno, odnosno opet pronaći put da iščupaju poraz iz onoga što se činilo sigurnom pobjedom.