Po prirodi stvari, uspješne obavještajne službe su one o kojima se malo govori o medijima, a još manje zna. Obavještajne službe čija aktivnost puni naslovnice su one koje ne rade dobro. Po tom kriteriju CIA, čak i ako se u obzir uzme važnost SAD i priroda tamošnjih medija, nije među uspješnijim obavještajnim službama u svijetu.
Takav dojam će otkloniti priča o Shahramu Amiriju, iranskom nuklearnom fizičaru koji je navodno bio jedna od ključnih ličnosti u nuklearnom programu Islamske Republike. Otkriće da je prebjegao na Zapad i CIA-i predao ključne informacije o projektu stvaranja atomske bombe je u američkim i svjetskim medijima trebalo biti predstavljeno kao veliki uspjeh američke obavještanje službe.
Međutim, prije nekog vremena je priča o prebjegu počela dobivati bizarni ton. Pojavili su se izvještaji da se Amiri želi vratiti u Iran, te da nije pobjegao, nego je bio otet; potom je na Youtubeu objavio snimku u kojoj tvrdi da se u SAD nalazi slobodnom voljom; na kraju je došlo do spektakularnog dolaska u pakistansku ambasadu u Washingtonu koja – između ostalog zastupa iranske interese u SAD i gdje se nalazi iranska sekcija gdje je Amiri našao utočište. Američki State Department, slijedeći protokol, izjavio da se Amiri može slobodno vratiti u Iran, nastojeći tako neutralizirati njegove tvrdnje o otmici i mučenju od strane CIA-nih agenata. Tako je nuklearni fizičar danas doletio u Teheran gdje mu je priređen herojski doček. Cijeloj je priči dodatni začin dala i vijest da je Amiri od CIA-e primio 5 milijuna dolara nagrade za bijeg na Zapad, prethodno odobrenih upravo za takve slučajeve.
Priča o Amiriju daje materijala za različita tumačenja. Tako se može vjerovati službenoj američkoj verziji prema kojoj je fizičar uistinu prebjegao na Zapad, ali je nakon nekog vremena odlučio vratiti se u domovinu, ili iz straha za sudbinu rodbine ili iz nostalgije. Dakako, nije isključena ni službena iranska verzija prema kojoj je Amiri bio otet, mučen i izložen psihološkoj manipulaciji.
Ono što se čini najmanje uvjerljivim jest Amirijeva priča kako je uspio pobjeći svojim američkim tamničarima. Mnogo uvjerljivijom se čini verzija koja se pojavila u današnjem Atlanticu a prema kojoj je Amiri od samog početka bio lažni prebjeg, odnosno dvostruki agent. Amiri je, dakle, uistinu prebjegao i uistinu Amerikancima dao podatke o nuklearnom programu, ali sve to u prethodnom dogovoru s iranskim vlastima. Cilj te operacije je bio upoznati se s američkim metodama regrutiranja i ispitivanja, zavarati ih s lažnim podacima, kompromitirati sve buduće prebjege te konačno Islamskoj Republici pružiti spektakularnu propagandnu pobjedu. Da li je taj scenarij – koji ima prilično smisla – bio pozadina cijele priče? Malo je vjerojatno da će se na to pitanje ikada doznati odgovor.
Associated Press je prije sat vremena lansirala prijelomnu vijest o tajnom izvještaju koji je procurio iz sjedišta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema njemu, Iran je ovladao tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja, odnosno posjeduje dovoljno sirovina da u svakom trenutku proizvede nuklearnu bombu.
Rezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao