Iranski znanstvenik-prebjeg bio dvostruki agent?

Po prirodi stvari, uspješne obavještajne službe su one o kojima se malo govori o medijima, a još manje zna. Obavještajne službe čija aktivnost puni naslovnice su one koje ne rade dobro. Po tom kriteriju CIA, čak i ako se u obzir uzme važnost SAD i priroda tamošnjih medija, nije među uspješnijim obavještajnim službama u svijetu.

Takav dojam će otkloniti priča o Shahramu Amiriju, iranskom nuklearnom fizičaru koji je navodno bio jedna od ključnih ličnosti u nuklearnom programu Islamske Republike. Otkriće da je prebjegao na Zapad i CIA-i predao ključne informacije o projektu stvaranja atomske bombe je u američkim i svjetskim medijima trebalo biti predstavljeno kao veliki uspjeh američke obavještanje službe.

Međutim, prije nekog vremena je priča o prebjegu počela dobivati bizarni ton. Pojavili su se izvještaji da se Amiri želi vratiti u Iran, te da nije pobjegao, nego je bio otet; potom je na Youtubeu objavio snimku u kojoj tvrdi da se u SAD nalazi slobodnom voljom; na kraju je došlo do spektakularnog dolaska u pakistansku ambasadu u Washingtonu koja – između ostalog zastupa iranske interese u SAD i gdje se nalazi iranska sekcija gdje je Amiri našao utočište. Američki State Department, slijedeći protokol, izjavio da se Amiri može slobodno vratiti u Iran, nastojeći tako neutralizirati njegove tvrdnje o otmici i mučenju od strane CIA-nih agenata. Tako je nuklearni fizičar danas doletio u Teheran gdje mu je priređen herojski doček. Cijeloj je priči dodatni začin dala i vijest da je Amiri od CIA-e primio 5 milijuna dolara nagrade za bijeg na Zapad, prethodno odobrenih upravo za takve slučajeve.

Priča o Amiriju daje materijala za različita tumačenja. Tako se može vjerovati službenoj američkoj verziji prema kojoj je fizičar uistinu prebjegao na Zapad, ali je nakon nekog vremena odlučio vratiti se u domovinu, ili iz straha za sudbinu rodbine ili iz nostalgije. Dakako, nije isključena ni službena iranska verzija prema kojoj je Amiri bio otet, mučen i izložen psihološkoj manipulaciji.

Ono što se čini najmanje uvjerljivim jest Amirijeva priča kako je uspio pobjeći svojim američkim tamničarima. Mnogo uvjerljivijom se čini verzija koja se pojavila u današnjem Atlanticu a prema kojoj je Amiri od samog početka bio lažni prebjeg, odnosno dvostruki agent. Amiri je, dakle, uistinu prebjegao i uistinu Amerikancima dao podatke o nuklearnom programu, ali sve to u prethodnom dogovoru s iranskim vlastima. Cilj te operacije je bio upoznati se s američkim metodama regrutiranja i ispitivanja, zavarati ih s lažnim podacima, kompromitirati sve buduće prebjege te konačno Islamskoj Republici pružiti spektakularnu propagandnu pobjedu. Da li je taj scenarij – koji ima prilično smisla – bio pozadina cijele priče? Malo je vjerojatno da će se na to pitanje ikada doznati odgovor.

Oglasi

Tajni izvještaj IAEA: Iran može napraviti bombu

AtomskaBomba_CastleRomeo_WP_01Associated Press je prije sat vremena lansirala prijelomnu vijest o tajnom izvještaju koji je procurio iz sjedišta Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Prema njemu, Iran je ovladao tehnologijom proizvodnje nuklearnog oružja, odnosno posjeduje dovoljno sirovina da u svakom trenutku proizvede nuklearnu bombu.

Isti izvještaj također tvrdi da će Iran “najvjerojatnije” prevladati sve poteškoće vezane uz razvoj sustava koji nuklearne bojeve glave mogu dopremiti do udaljenih ciljeva.

To da je izvještaj “procurio” na isti dan kada je Obama odustao od proturaketnog štita, a nedugo nakon Sarkozyjeve izjave o tome da Iran razvija nuklearno oružje. će mnogim teoretičarima zavjere poslužiti kao prilično jasan indikator da se sprema, najvjerojatnije, izraelski zračni udar na Iran.

Daje li Obama zeleno svjetlo Izraelu za napad na Iran?

Odluka Baracka Obame da se odustane od projekta gradnje proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj predstavlja jedan od vidljivijih znakova diskontinuiteta s vanjskom politikom njegovog prethodnika. Taj će potez izazvati simpatije u najvećem dijelu svjetske javnosti, s obzirom da se sve što je Bush radio smatra lošim, pa, dakle, sve što radi Obama mora biti dobro.

Takav stav, najvjerojatnije neće dijeliti mnogi koji trenutno sjede u foteljama u Varšavi, Pragu i drugim prijestolnicama Istočne, odnosno po Rumsfeldove “Nove Evrope”. Države i vlade koje su se nastojale, bježeći od svog istočnog ruskog susjeda, što čvršće vezati uz Washington, čak i po cijenu krvi svojih vojnika prolivene po azijskim pustarama, sada vide kako su poslužile kao “moneta za potkusurivanje”, odnosno da ih, usprkos svih priča o savezništvu, Obama radi dnevne politike odbacuje poput stare krpe.

Odluka će, s druge strane, izazvati oduševljenje u Moskvi, gdje će biti protumačena kao – uz prošlogodišnji “sjajni mali rat” s Gruzijom – dosad najspektakularniji plod nove, agresivnije politike s ciljem da se postsovjetska Rusija konačno vrati na pozornicu kao velika svjetska sila. Odustajanje od štita će ukloniti ne samo još jedno postsovjetsko poniženje, nego i dosad najozbiljniju prijetnju po ruske nuklearne projektile – koji su dugo vremena Rusiji služili kao posljednji as u rukavu.

S druge strane, ako bi netko zbog nje uistinu trebao biti ljut i zabrinut, to su vlastodršci u Teheranu. Naime, “priča” kojom je Bush američkoj, ali i svjetskoj javnosti prodao proturaketni štit je bila sve ozbiljnija mogućnost da države “Osovine zla” ili drugi “problematični” režimi dođu u posjed nuklearnog oružja, kao i projektila s kojim bi mogli ucjenjivati svijet. Nakon što je eliminiran Sadamov Irak, kao jedina ozbiljna prijetnja je preostao Iran, čiji bi nuklearni program trebao u vrlo bliskoj budućnosti dovesti do stvaranja nuklearnog oružja.

Takav scenario je, pak, posve neprihtvatljiv Izraelu koji posljednjih mjeseci sve više zvecka oružjem, odnosno sugerira kako će iransku prijetnju riješiti na isti onaj način na koji je zaustavio Sadamov nuklearni program 1981. godine – udarom ratnog zrakoplovstva. Još prije nego što je Bush otišao iz Bijele kuće, izraelski vojni udar se, zbog američke zauzetosti u Iraku i Afganistanu, pretvorio u najizgledniju vojnu opciju za rješenje krize. Ona bi trebala biti po američke interese najjeftinija i najjednostavnija – Izrael bi obavio “prljavi posao”, a Obama bi zadržao svoju reputaciju velikog humanističkog mirotvorca koji neće ponavljati Bushove “kaubojske pogreške”.

Odustajanje od štita se tako može protumačiti kao Obamin potez kojim se priprema teren za izraelski napad. Prije svega, njime se sugerira da Iran i njegovi nuklearni projektili – povod za izgradnju štita – neće postojati u bliskoj budućnosti. A još je važnije to da će se uklanjanjem štita i ostavljanjem svojih istočnoevropskih saveznika nastojati kupiti dobra volja Moskve odnosno njeno okretanje leđa Teheranu po kojem bi, bez komplikacija koje mogu učiniti S-300 ili slični ruski protuzračni projektili, sada mogle komotno padati izraelske bombe.

Netanyahu tajno posjetio Moskvu?

Moskovski “Komersant” je danas, pozivajući se “na visoko pozicioniranog funkcionara u Kremlju”, objavio kako je izraelski premijer Benjamin Nethanyahu u ponedjeljak bio u tajnom posjetu Moskvi. Time se osporavaju tvrdnje Dimitrija Peskova, glasnogovornika ruskog premijera Vladimira Putina, kako do nikakvog posjeta nije došlo.

Špekulacije o tome da je Nethanyahu posjetio Moskvu su se prije toga pojavile u izraelskim medijima, gdje se nastojalo objasniti tajanstveno 12-satno odsutstvo premijera, odnosno tvrdnje njegovog ureda kako se tada bavio “tajnim i strogo povjerljivim poslovima”.

Izraelski mediji pak, tvrde kako je Nethanyahu, kako bi cijeli posjet učinio što diskretnijim, u Moskvu umjesto službenim avionom ratnog zrakoplovstva, putovao privatnim mlažnjakom tvrtke Merhav, čiji je vlasnik izraelski energetski tajkun Yossi Maiman.

Tajanstveni posjet, koga nitko nije potvrdio ali ni pretjerano odlučno negirao, izazvao je velike špekulacije u svjetskoj javnosti, s obzirom da ga se dovodi u vezu s iranskim nuklearnim programom, odnosno vijestima o tome da je Iran napravio ili trenutno u stanju napraviti nuklearno oružje. Izrael je, pak, posljednjih godina u više navrata stavio do znanja kako će učiniti sve u svojoj moći da to spriječi, uključujući vojne akcije, odnosno udare svog ratnog zrakoplovstva na iranske nuklearne instalacije.

U tom kontekstu se Nethanyahuov navodni posjet dovodi u vezu s još jednim misterijem – otmicom teretnog broda Arctic Sea, za koga se sve češće špekulira kako je umjesto drva iz Finske za Alžir zapravo prevozio najsuvremenije protuzračno oružje za Iran ili Siriju. Nethanyahu je navodno tokom posjeta htio rusku vladu nagovoriti da odustane od prodaje oružja Iranu ili Siriji, odnosno osobno razgovarati o posljedicama eventualnog izraelskog napada na Iran na rusko-izraelske odnose.

Bombaš-samoubojica se raznio kraj Homeinijevog mauzoleja

Najave kako bi današnji dan – kada pro-Musavijevi demonstranti trebaju odbaciti poziv velikog vođe Alija Hamneija da ne izlaze na iranske ulice – trebao biti “vruć” su se, po svemu sudeći, obistinile. Vijesti o tome kako iranska policija i “Basiji” palicama, suzavcem i vodenim topovima razbijaju nekoliko tisuća demonstranata su zamijenjene vijestima o tome da se zbila eksplozija nigdje drugdje nego u mauozeleju gdje je pokopan ajatolah Ruholah Homeini, vođa islamske revolucije i osnivač Islamske Republike. Pozivajući se na državne medije, agencije javljaju da je eksploziju izazvao bombaš-samoubojica, te da je jedan od hodočasnika ranjen.

Ovakav razvoj događaja je, s jedne strane, i očekivan i neočekivan. Pristaše Musavija, pogotovo oni na Zapadu, će to nazvati “jeftinim trikom očajnih vlastodržaca”. S druge strane, s obzirom na gotovo božanski ugled koji Homeini uživa kod Iranaca – pri čemu ne treba zaboraviti da su i Musavi i Ahmadinedžad bili njegovi bliski suradnici – ovaj potez izgleda previše drastičan, odnosno moguće je zamisliti kako su anti-režimski ekstremisti, uključujući grupu Mudžahedin Halk, Kurde ili Azere, iskoristili zauzetost iranskih sigurnosnih službi kako bi izazvali još kaosa. O tome je čak govorila i Christianne Amanpour na CNN-u.

BBC-jev dopisnik iz Teherana, pak, u javljanju od 16:20 po hrvatskom vremenu javlja kako je Trg Enghelab u središtu Teherana – gdje bi se trebale održati demonstracije – pun vojske, policije, Revolucionarne garde, žandara i Basija, da je “nemoguće demonstrantima” tamo prići. “Ako demonstranti ne uspiju pronaći put do mjesta gdje bi mogli održati velike demonstracije, bit će poraženi”, zaključuje dopisnik.

Ovo me je podsjetilo na onu Machiavelijevu izreku o tome da su jedini uspješni proroci bili naoružani proroci. Ili, da parafraziramo jednog uglednog poslovnog čovjeka, dalje ćete doprijeti ako u ruci imati i Twitter i “tetejac” nego samo Twitter.

Hamnei čvrsto iza Ahmadinedžada

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, na današnjoj molitvi petkom održanoj na Teheranskom sveučilištu je održao govor kojim otklanja sve sumnje u to da bi iranska vlast mogla uslišiti zahtjeve poraženog predsjedničkog kandidata Mir Hosein Musavija, odnosno poništiti ili ponoviti izbore čiji je – barem službeni – pobjednik Mahmud Ahamdinedžad.

Postojale su špekulacije da bi Hamnei, suočen za po iransku vlast neugodnim slikama masovnih protesta na teheranskim ulicama, mogao izaći Musaviju u susret. Naznanke za to su bile u slanju pisma kojim od Vijeća čuvara traži da se preispitaju tvrdnje opozicijskih kandidata o izbornim nepravilnostima, ali i poziv svoj četvorici kandidata – koje je prije toga nazvao patriotima i dobrim vjernicima – na zajedničku molitvu.

Međutim, Hamnei je iskoristio priliku da u svom nestrpljivo iščekivanom govoru jasno stane iza Ahmadinedžada. Tako je rekao da su Ahmadinedžadovi politički stavovi najbliži njegovima, kao i da je – s obzirom na većinu od čak 11 milijuna glasova – Ahmadinedžadovu pobjedu jednostavno bilo nemoguće krivotvoriti. Također je pozvao na prekid demonstracija, rekavši da se sve izborne eventualne nepravilnosti moraju riješiti pravnim putem, a ne na ulici.

Time su zatvorena vrata za bilo kakav kompromis, odnosno Musavi više nema opcije da svoju pobjedu ishodi institucionalnim sredstvima. Preostaje jedino ulica – na što se možda “pale” mladi radikali, iranska dijaspora i Obamini “neokoni” – ali za što Musavi, s obzirom na iskustva iz svoje mladosti i mogućnost da stvari krenu izuzetno nasilnim, neugodnim i nepredviđenim tokom, možda i neće pokazivati takav entuzijazam.

Twitter & State Department: Javno-privatno partnerstvo

SAD se službeno ne upliću u iranske izbore, odnosno post-izborna “događanja naroda”, iako je – sudeći po entuzijazmu pro-Obaminih medija u SAD za “novu iransku revoluciju” – više nego jasno da bi trenutni stanar Washingtona bio sretan da je na izborima pobijedio Musavi.

Međutim, da sve ne ostane na iskazima neutralnosti, “zabrinutosti” i implicitnom navijanju za “mladodemokratske” snage u Iranu, pobrinula se Hillary Clinton i njen State Department uz pomoć ultra-popularnog web-servisa Twitter. Dotični je servis – s obzirom na tvrdu, a nakon najnovijih događaja, još tvrđu cenzuru tradicionalnih medija u Iranu, glavni izvor vijesti i sredstvo za koordinaciju aktivnosti pro-Musavijeve i anti-Ahmadinedžadove opozicije. Twitter je, pak, nedavno objavio kako će privremeno prekinuti rad kako bi instalirao novi softver. Međutim, kako javlja Reuters, “twitterovcima” je iz State Departmenta “sugerirano” da prekid rada odgode kako bi mladim Irancima omogućili da prakticiraju demokraciju, odnosno možda i sruše Ahmadinedžada. Sugestija je prihvaćena, te je Twitter prestao s radom večeras po hrvatskom, odnosno usred mrkle noći po teheranskom vremenu, kada je malo vjerojatno da će biti nekakvih velikih akcija.

Zanimljiv je komentar Seattle Post Intelligencera, koji je cijeli slučaj prilično nespretno nazvao “početkom ere Internet-diplomacije”. Riječ “diplomacija” je prilično zanimljivo koristiti za opis aktivnosti čiji je cilj pokušaj zamjene jedne vladajuće garniture s drugom, i to u zemlji koja je, s obzirom na iskustva sa CIA-om i Mosadekom 1950-ih, na takve “igrice” i manipulacije prilično osjetljiva.

No, u samom komentaru je daleko zanimljiva teza kako se s motivima vladine intervencije u Twitter teško može sporiti, ali da se otvara novo pitanje – treba li američka (a s njom i svjetska javnost) uistinu biti sretna zbog toga što se američka vlada tako nonšalantno petlja u naizgled slobodne medije? S obzirom na iskustva s HRT-om i sličnim “ministarstvima istine” takva se pitanja, ma koliko bila neugodna, moraju postavljati.

Hamnei ipak prihvatio Musavijevu žalbu na rezultat izbora

Ajatolah Ali Hamnei, vrhovni vođa Islamske Republike Iran, ipak je odlučio prihvatiti zahtjev bivšeg premijera i poraženog reformističkog kandidata Mir Hoseina Musavija, te naložiti Vijeću čuvara islamske revolucije da preispita izborni proces tokom koga je, prema službenim rezultatima, Mahmud Ahmadinedžad pobijedio s 62 posto glasova. Takva odluka, koju prenosi iranska državna televizija Press TV, dolazi nakon tri dana uličnih nemira koje su u Sjevernom Teheranu razočarani Musavijevi pristaše, uvjereni kako je zbog rekordnog odaziva upravo njihov kandidat, a ne Ahmadinedžad morao pobijediti. Neredi – najveći nakon studentske pobune prije deset godina, a po mnogima i najveći nakon islamske revolucije kojom je uspostavljen postojeći teokratski poredak – su ozbiljno shvaćeni od iranskih vlasti koje ništa ne prepuštaju slučaju.

S jedne strane se na studente ide uobičajenim batinaškim tehnikama – pri čemu ni sami studenti i Musavijevi pristaše ne prezaju od nasilja, paleći kante za smeće i policijska vozila – dok se istovremeno vrši i brutalna cenzura na Internetu, kao i kod stranih dopisnika i medija. S druge strane je jasno da bi preveliko nasilje moglo dovesti da situacija izmakne svakoj kontroli, odnosno da Iran ponovno padne u kaos nalik na doba revolucije, odnosno da padne islamski poredak. Tome se mnogi na Zapadu nadaju, a pogotovo SAD gdje bi nova iranska revolucija, usprkos neizbježnog krvoprolića, bila pozdravljena kao još jedna manifestacija Obaminih mesijanskih sposobnosti (a što najbolje pokazuje kako se o iranskoj “revoluciji” s najviše entuzijazma izvještava na pro-Obaminim ljevičarskim blogovima kao što su Daily Kos i Huffington Post).

Ahmadinedžad & Co. dobro znaju da si sada ne smiju dozvoliti preveliku bahatost – a za svaki slučaj je Ahmadinedžad i otkazao najavljeni posjet ruskom gradu Jekaterinburgu i susret s ruskim kolegom Medvjedevom – isto kao što Hamnei zna da uz batinu treba ići i malo mrkve. Istraga regularnosti izbora bi trebala, makar privremeno, smiriti bijesne demonstrante. A navodno je i sam Musavi – čiji “reformizam” valja staviti u kontekst premijerskog mandata u homeinijevskim 1980-im – odustao od javnih protesta. Da li će to od ostrašćenih demonstranata biti shvaćeno kao prvi i kobni znak slabosti režima, tek se treba vidjeti.

“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Ahmadinedžad pobijedio na izborima u Iranu

Obojica glavnih kandidata za mjesto iranskog predsjednika – trenutni predsjednik i tvrdolinijaški kandidat Mahmud Ahmadinedžad te bivši premijer i reformistički kandidat Mir Hosein Musavi – tvrde da su pobijedili na jučer održanim izborima koje je obilježio nezapamćeni odaziv zbog koga se čak dva puta produžavao rok za zatvaranje birališta.

Državni mediji, pak, tvrde da je dosada pobrojano 68 posto glasova, te da oni ukazuju kako je Ahmadinedžad osvojio oko dvije trećine glasova. IRNA, službena novinska agencija, čak se požurila Ahmadinedžada proglasiti pobjednikom.

Pitanje je hoće li to priznati mase Musavijevih pristaša, među kojima je najviše mladih te među kojima postoji potencijal za reprizu postizbornih revolucija u Srbiji i Ukrajini.

S druge strane, izbori u Iranu bi se vrlo lako mogli usporediti s američkim izborima 2004. godine. I tada su zapadni mediji entuzijazam urbane omladine za opoziciju, kao i neuobičajeno veliki odaziv, pogrešno protumačeni kao znak da će George W. Bush biti sklonjen iz Bijele kuće. Slična razmišljanja su se argumentirala ekonomskom krizom koju je izazvala Ahmadinedžadova politika, kao i efektima za Iran nekarakterističnih televizijskih debata među kandidatima.

Međutim, Ahmadinedžad se, poput Sanadera, dobro osigurao populističkim potezima među svojom ruralnom bazom, a i sama kriza ne mora uvijek značiti da će se birači automatski okrenuti opoziciji. Naprotiv, kao u slučaju izbora za Evropski parlament, zabrinuti birači se ponekad okrenu vlasti i odbacuju bilo kakve eksperimente.

Ipak, rekao bih da je cijela medijska histerija vezana uz iranske izbore prije svega posljedica wishful thinkinga među vodećim zapadnim novinarima, odnosno nastojanja da se tzv. Obama efekt, kojim se tumačio uspjeh prozapadne koalicije u Libanonu, proširi i na “problematični” Iran. Da je pobijedio Musavi, novom američkom predsjedniku bi se pripisao još jedan veliki uspjeh koji potvrđuje njegovu mesijansku reputaciju.

Naravno, ne treba zaboraviti ni to koliko su izrazi “tvrdolinijaš” i “reformist” relativni kada je u pitanju Islamska Republika Iran. Musavi, koga se nazivalo velikom liberalnom i prozapadnom nadom, bio je premijer u doba iračko-iranskog rata, a iza njega stoji bivši predsjednik Hašemi Rafsandžani, koji je prije dolaska Ahmadinedžada na vlast uživao reputaciju konzervativca.