RECENZIJA: Aquaman (2018)

Protekle godine nisu bile najbolje za Warner Bros., barem ako je suditi po načinu na koji su prošle najveće uzdanice tog studija, odnosno filmovi iz ciklusa DC Extended Universe, projekta kojim je taj studio trebao pokazati Disneyu i njihovom Marvelom filmskom univerzumu tko je glavni gazda. Međutim, čak i kada su na ekranu bili najpopularniji strip junaci kao Batman i Superman, to nije spriječilo DC Extended Universe da u srazu s Marvelom završi isto onako kao njemačka carska Kriegsmarine u srazu s britanskom Kraljevskom mornaricom u Prvom svjetskom ratu. Stjecajem okolnosti, jedini koji su u tom fijasku uspjeli spasiti čast Warnerta i DC Comics jesu drugoligaški i najširoj javnosti uglavnom nepoznati strip-junaci. I dok se u slučaju prošlogodišnjeg uspjeha Wonder Woman to može djelomično objasniti snažnim feminističkim nabojem koji je osvojio srca SJW-ovski raspoloženih kritičara, kada se ove godine ista stvar dogodila s Aquamanom, trebat će pronaći malo drukčije objašnjenje.

Aquaman, jedan od slabije poznatih stripovskih superheroja iz DC-jevog univerzuma, se prvi put u novoj filmskoj seriji nakratko pojavio 2016. godine kao jedan od “meta-ljudi” u zloglasnom Batman v Superman: Zora pravdenika, da bi prošle godine bio jedan od članova tima u Ligi pravde. Novi je film posvećen isključivo njemu, odnosno može se shvatiti i kao svojevrsna “priča o nastanku”, mada se glavnina radnje odvija iza događaja prikazanih u prethodnim filmovima serije. Nakon prologa koji opisuje kako se Arthur Curry alias Aquaman rodio 1985. godine kao plod ljubavi svjetioničara Thomasa Curryja (Temuera Morrison) i atlantidske princeze Atlanne (Kidman), radnja se premješta u sadašnjost u kojoj se sada odrasli i zahvaljujući svojim superherojskim moćima slavan Aquaman mora suočiti s iskušenjima koji dolaze iz Atlantide, podmorskog kraljevstva u kojem je nestala njegova majka. Njime sada, pak, vlada Aquamanov polubrat Orm (Wilson) koji je odlučio ujediniti sva podmorska kraljevstva i povesti ih u veliki rat protiv kopnene ljudske civilizacije koju drži odgovornom za zagađenje mora. U tome ga nastoji spriječiti Mera (Heard), princeza podmorskog kraljevstva Xebel koja odlazi na površinu i moli Aquamana za pomoć. On bi trebao postati kralj Atlantide i to tako da pronađe legendarni trozubac kralja Atlana koji njegovom nositelju daje vlast.

Režija Aquamana je bila povjerena Jamesu Wanu, australskom režiseru koji se bio proslavio nizom hvaljenih i komercijalno uspješnih horor-filmova, ali je također pohvale stekao i akcijskim filmom Brzi i žestoki 5. Novi je projekt, predstavljao ne samo uplovljavanje u nove žanrovske vode, nego i možda najambiciozniji i najsloženiji film u karijeri tog filmaša. Wan je u svom pothvatu, kada se sve zbroje i oduzme, uglavnom uspio te se Aquaman trenutno može smatrati najboljim od svih filmova u DC-jevom ciklusu. Glavni je razlog u tome što je Wan izuzetno spretno baratao sa 160 milijuna US$ koja mu je povjerio Warner Bros., ali i što je shvatio da superherojski film danas može biti uspješan jedino ako što je manje moguće sliči na druge superherojske filmove. U slučaju Aquamana glavni je element voda, koja ne samo da predstavlja glavno mjesto radnje nego i, u slučaju hidrokinezom obdarene Mere, jedno od sredstava za obračunavanje sa zlikovcima. Wan u filmu vješto koristi najsuvremenije CGI efekte kako bi prikazao manipuliranje s vodom u oba svijeta, ali i na uvjerljiv način prikazao kako Aquaman bez ikakvih problema može disati i kretati pod vodom. No, najimpresivnijim se čini trud uložen u to da se podmorski svjetovi učine što atraktivnijima, a isto tako njihovi stanovnici različiti jedni od drugih. Rezultat je niz dojmljivih prizora koji će, pogotovo ako se film bude gledao u kino-dvoranama s 3D naočalama, imati isti onaj efekt koji su prizori Pandore imali prije desetak godina u slučaju Avatara. Wan uspijeva čak i onome što je bio čest nedostatak superherojskih filmova – završnom obračunu; umjesto da bude još jedna antiklimaktička i razvučena “šoračina” u stilu Osvetnika, ovdje se on odigrava u obliku uistinu epske bitke, koju je Wan napravio u stilu Jacksonovh bitaka u Gospodaru prstenova, i koja čak ima nekog smisla u kontekstu radnje te koja završava upravo u trenutku kada bi trebala. Wan atraktivnim zna napraviti čak i relativno kratke scene koje se odigravaju na kopnu, bilo da je riječ o svjetioniku Curryjevih, saharskoj pustinji ili živopisnom sicilijanskom gradiću gdje će se odigrati jedna od akcijskih sekvenci. Dojam je još bolji zahvaljujući dopadljivom, ali i neobičnom soundtracku temeljenom na sintesajzerima, a koji će poznavatelje filmske glazbe podsjetiti na najbolje radove Vangelisa i Kitaroa.

Atraktivnost filma se može vidjeti i kroz izbor glavnih glumaca koji se teško mogu proglasiti nekakvim vrhunskim dramskim umjetnicima, i čija je karijera imala popriličnih padova u prethodnih godina. No, Aquaman će oboma pomoći da se riješe tog balasta – Momoi će tako mnogi nakon ovog zaboraviti zlosretni remake Conana barbarina, isto kao što će Amber Heard osvojiti barem dio simpatija koje je izgubila zahvaljujući fanovima Johnnyja Deppa i štovateljima Elona Muska. Njih dvoje tumače relativno jednostavne likove tradicionalnih heroja i princeze, te taj zadatak obavljaju vrlo dobro, stvarajući također dobru međusobnu “kemiju”. Ostatak glumačke postave je uglavnom dobar, a što uključuje kako Patricka Wilsona u ulozi za današnje hollywoodske standarde neobično “cool” i inteligentnog negativca, tako i Willema Dafoea koji bi ulogu poput Aquamnovog mentora Vulkoa mogao odglumiti i zavezanih očiju. Neki od glumaca su, međutim, svedeni na uloge tek nešto veće od cameoa, a u slučaju Morrisona i Kidman opterećeni potrebom da ih se pomlađuje na trenutke baš i ne najuvjerljivijim CGI-jem.

Najveći nedostatak Aquamana je, međutim, u scenariju koji je po pitanju kvalitete čak i ispod onih niskih standarda na koje su nas navikli moderni hollywoodski blockbusteri. To se odnosi na očajne dijaloge koje će čak i najfanatičniji poklonici ovog filma vjerojatno htjeti ignorirati ili zaboraviti. Dijalozi su, međutim, još manji problem od izuzetno razvučenog i neatraktivnog početka. Stvari se uglavnom poboljšavaju nakon trećine filma, ali je tu još uvijek strukturni problem izazvan potrebom da se u relativno jednostavnu priču o sukobu Aquamana s Ormom ubaci stripovski supernegativac Black Manta kojeg tumači Yahya Abdul-Mateen II, kojem je uvaljen melodramatski podzaplet za kojeg je odmah jasno da predstavlja smetnju, ali koji će svejedno Aquamanu donio iritantni cliffhanger koji bi se trebao razriješiti tek nakon nekoliko nastavaka. Ukoliko Wan ne bude iza kamere, za vjerovati je da nijedan od tih nastavaka neće biti bolji od Aquamana, ostvarenja koje se može opisati kao neobično dobar film za tako loš scenarij.

AQUAMAN

uloge: Jason Momoa, Amber Heard, Willem Dafoe, Patrick Wilson, Dolph Lundgren, Yahya Abdul-Mateen II, Nicole Kidman

scenarij: David Leslie Johnson McGodrick & Will Beal

režija: James Wan

proizvodnja: Warner Bros., SAD, 2015.

trajanje: 143 min.

OCJENA: 6/10

Oglasi