Oznaka: Ukrajina

Vjerski rat u Ukrajini

Ono što predstavlja žalosnu rutinu u zemljama kao što je Pakistan – masovni pokolji vjernika uslijed sitnih religijskih razlika iza kojih stoje krupni politički interesi – moglo bi postati uobičajena praksa u Evorpi. To možda i nije iznenađenje, ali vijesti iz Ukrajine pokazuju da se taj fenomen neće pojaviti, kao što su to mnogi paničari najavljivali, uslijed sukoba kršćanstva s islamom. Naprotiv, sukobi bi mogli nastati između samih kršćana, a u slučaju Ukrajine između pravoslavaca.

BBC tako javlja da je danas 80-godišnja monahinja Ukrajinske pravoslavne crkve poginula uslijed eksplozije improvizirane bombe u crkvi u gradu Zaporožje. Crkva kojoj pripada monahinja istovremeno kao svog poglavara priznaje Kirila, poglavara Ruske pravoslavne crkve. Posjet Kirila Ukrajini je, pak, nedavno izazvao žestoke demonstracije ukrajinskih nacionalista koji u Kirilovoj crkvi vide nastojanje Moskve da Ukrajinu, koja se nedavno vratila u njenu političku sferu, dodatno pokori i u vjerskom smislu.

Ukrajina je 1990-ih svoje nastojanje da se oslobodi Moskve nastojala, slično kao i Crna Gora danas, potvrditi i stvaranjem vlastite pravoslavne crkve bez ikakvog ruskog utjecaja. Međutim, među nacionalno osviještenim ukrajinskim pravoslavcima se stvorio raskol između Ukrajinske pravoslavne crkve Kijevskog patrijarhata i Ukrajinske autokefalne pravoslavne crkve (kojom dominira ukrajinska dijaspora). Vjersku sliku u Ukrajini dodatno komplicira i postojanje snažne grko-katoličke zajednice, odnosno vjernika koji koriste pravoslavni obred, ali za svog poglavara priznaju Papu. Podjele među ukrajinskim vjernicima prate povijesne i političke podjele na zapadnu i istočnu Ukrajinu, odnosno na “narančaste” i “plave” stranke koje je svijet upoznao za vrijeme Narančaste revolucije.

Bit će prilično zanimljivo vidjeti kako će ovaj vjersko-nacionalnim zanosom izazvan zločin izazvati ili potaći slične događaje u drugim eks-komunističkim pravoslavnim zemljama.

U međuvremenu na planeti Ukrajini…

Kralj je mrtav, živio kralj. Promjena na Pantovčaku, iako očekivana i iako, barem što se onog najosnovnijeg ideološkog usmjerenja tiče, i nije neka promjena, izazvala je medijsku histeriju u Hrvatskoj. Isto onako kao što su domaći opinion makeri, koristeći to da prosječni Hrvat po pitanju politike ima pamćenje zlatne ribice, od Jadranke Kosor napravili veliku spasiteljicu Hrvatske, tako se sada od Ive “Lignje” Josipovića stvara kult ličnosti koji bi posramio i Baracka Obamu.

Kratak izlet izvan hrvatskih granica – koji će većini Hrvata s obzirom na ekonomske trendove uskoro postati veliki luksuz – bi vrlo lako pokazao kako svijet za Ivu Josipovića mari kao i za lanjski snijeg. Ime novog hrvatskog predsjednika se na naslovnicima vodećih svjetskih medija, kako stvari stoje, više neće pojaviti barem do 2010. godine kada se bude ponovno natjecao za predsjednika – i ako u međuvremenu ustavnim reformama ne ukinu neposredni izbor državnog poglavara.

U međuvremenu će pažnju svjetske javnosti daleko više zaokupljivati neki drugi predsjednici i neki drugi izbori. Ili možda neće, ali ne zbog nekog novostečenog parohijalizma svjetskih redakcija. Jedan od takvih primjera bi mogla biti Ukrajina koja bira predsjednika, prvi put nakon razvikane “Narančaste revolucije”.

Neki od aktera nove izborne drame su isti kao i prije pet godina – bivši premijer Viktor Janukovič kao kandidat proruske Stranke regije i  prozapadni predsjednik Viktor Juščenko. Potonji – koji se vatreno zalagao za pristup EU i NATO-u – je, međutim, spao na jednoznamenkaste postotke podrške u anketama i neće preživjeti prvi krug. Umjesto njega glavni suparnik Janukoviča je sadašnja premijerka Julija Timošenko, koja se od velike “narančaste” ikone transformirala u pouzdanog partnera Putinove Rusije. Ma tko od to dvoje da pobijedi u drugom krugu, gotovo je sigurno da će se Kijev vratiti u rusku interesnu sferu i tako anulirati sva postignuća “narančaste revolucije”.

Zapadni mediji, koji su se bili potrudili da “narančastoj revoluciji” daju daleko veću važnost nego što one zaslužuje, će najvjerojatnije ovu priču prešutiti, jer se ne uklapa u ideološke matrice o liberalno-demokratsko-zapadnom “kraju povijesti”.  Nema sumnje da će se njihovim primjerom povući i hrvatski mediji, s obzirom da bi priča iz Ukrajine bila previše bolno podsjećanje da “epohalni” predsjednički izbori s protokom vremena znaju predstavljati poprilično razočaranje.