Oznaka: The Witcher

RECENZIJA: The Witcher: Blood Origin (2022)

„Vidjela žaba kako se konj potkiva pa i ona digla nogu.” Ovom bi se poslovicom najbolje mogla opisati odluka streaming servisa Netflix da, prije nego što je njegov fantasy serijal The Witcher došao kraju, isti dobije prednastavak. Za to su poticaj očigledno dali suparnički servisi HBO i Amazon Prime, koji su također lansirali ambiciozne i izuzetno skupe prednastavke temeljene na popularnim fantasy serijalima – u slučaju HBO to je bila Zmajeva kuća, koja predstavlja prednastavak Igre prijestolja, dok je Amazon Prime planira, prema nekim procjenama, utući milijardu dolara na Rings of Power, seriju čija se radnja događa u svijetu Tolkienovog Gospodara prstenova tisućljećima prije događaja prikazanih u romanima i Jacksonovim filmovima. U usporedbi s tim projektima, Netflixov projekt The Witcher: Blood Origin izgleda prilično skroman, jer je riječ o relativno kratkoj četverodijelnoj mini-seriji.

Serija započinje prologom smještenim u doba kada se odvija radnja „pravog” Witchera. Putujući bard Jaskier (Joey Batey) se našao usred oružanog sukoba iz koga ga spašava čarobnica Seanchai (Minnie Driver) koja mu potom kazuje priču o tome kako je došlo do „konjukcije sfera” i kako je stvoren svijet u kojem obitavaju on, Vještac i svi redovni likovi serije. Radnja se potom premješta 1200 godina u prošlost kada na području kasnije poznatom kao Kontinent nije bilo ljudi, te su tamo živjeli patuljci i vilenjaci. Potonji su podijeljeni u tri kraljevstva – Xin’trea, Pryshia i Darwen – koja tisuću godina vode iscrpljujući rat. Kralj Alvithir od Xin’tree (Mark Rowley) je, međutim, konačno uspio postići mirovni sporazum koji će se potvrditi kad se njegova sestra Merwyn (Mirren Mack) uda za kralja Mydira od Prishije. Ona, međutim, nije sretna zbog toga što će u povijest ući kao fusnota te zajedno s xin’treanskim glavnim čarobnjakom Balorom (Lenny Henry) izvede spektakularni puč u kome su uz pomoć čudovišta dovedenih iz drugih svjetova likvidirani ne samo njen brat, nego i dva druga monarha. Merwyn se proglašava caricom, ali je u stvarnosti tek Balorova marioneta. Nešto kasnije se u Eile (Sophia Brown), žena-bard i bivša ratnica u jednoj udaljenoj krčmi sretne s Fjallom (Laurence O’Fuarain) ratnikom iz suparničkog klana. S njime sklapa savez kada se ispostavi da su oboje meta ubojica koje je poslao Balor u nastojanju da likvidira sve veterane koji bi mogli ugroziti bivši režim. Njih dvoje se udruže i kreću u pohod protiv novostvorenog Zlatnog Carstva kojem će se pridružiti učiteljica mačevanja Scian (Michelle Yeoh), orijaški Callan (Huw Novelli), čarobnica Zacare (Lizzie Annis), čarobnjak Syndril (Zach Wyatt) i žena-patuljak Medlof (Francesa Mills).

S radnjom smještenom u daleku prošlost, koja je tek natuknuta u pričama i romanima Andrzeja Sapkowskog i popularnim igrama, *Blood Origin* je dao producentima Declanu De Barri i Lauren Schmidt Hissrich daleko više kreativne slobode. Lauren Schmidt Hissrich je vjerojatno bila sretna što se više ne mora svađati s glavnim glumcem Henryjem Cavillom, koji je kao veliki fan Witchera stalno zanovijetao što se scenarij odmiče od originala. *Blood Origin* je tako stvorio vlastiti svijet, što je bila velika prilika, ali i rizik da se Witcher upropasti isto onako kao što je Lucas prednastavcima torpedirao vlastito djelo u Ratovima zvijezda. Strahovi su se, na žalost, pokazali više nego opravdanima. Kreativni tim je bio orijentiran na „woke” sadržaje i imperativ da likovi budu što raznovrsniji po pitanju rase, spola i seksualne orijentacije. U tome se išlo gotovo do samoparodijske razine, ali je daleko veći problem potpuni nedostatak mašte i inspiracije kada se trebalo izgraditi drevni vilenjački svijet i objasniti kakve veze s ima s Kontinentom u doba Vješca. Iako su gotovo svi likovi u seriji vilenjaci, gotovo ih je nemoguće razlikovati od ljudi, odnosno vilenjaci, koji bi trebali biti drevna, mudra i prosvijećena rasa superiorna ljudima, izgledaju isto onako disfunkcionalno ako ne i više nego krvoločni likovi u Igri prijestolja. I, što je još gore, većina likova se ponašaju kao idioti, ili su loše napisani i postavljeni. Veliki ratnik Fjall tako prije izgleda kao nasilni Viking ili možda čak ork, nego kao vilenjak. Lik Merwyn je još problematičniji, i tu nema pomoći čak ni od škotske glumice Mirren Mack s njenim egzotičnim izgledom. Lik Eile, koji tumači Sophia Brown, je antipatičan čemu pridonosi jako loš izbor pjesama za koje je malo vjerojatno da bi ikome, čak i u tako drevna vremena, omogućili izvor prihoda. Usporedbe s Gospodarom prstenova čine Blood Origin bijednom i jeftinom kopijom, a još gore kada se ova miniserija usporedi s Igrom prijestolja. Umjesto složenih intriga i kompleksnih likova gledatelji će biti prisiljeni gledati hodajuće klišeje, uz pokušaj da se drevno vilenjačko društvo opiše kao oličenje klasnih razlika i represije, ali s daleko manje uvjerljivosti nego ljudski svijet Igre prijestolja. Stječe se dojam da je Blood Origin napravljen na brzinu, s relativno niskim budžetom i ono što bi trebao biti fascinatni set vilenjačke Xin’tree izgleda kao nešto što se može vidjeti u epizodama Zvjezdanih staza: Nove generacije. Iako u seriji ima nekoliko relativno dobrih akcijskih scena, to nije dovoljno da se ikome, pa čak ni najzagriženijim fanovima Witchera, preporuči ovo četverosatno gubljenje vremena.

OCJENA: 2/10

RECENZIJA: The Witcher (sezona 1, 2019)

Daleke 2019. godine, u neka sretnija vremena neopterećena globalnim zdravstvenim i makroekonomskim poremećajima, za ne tako mali broj ljudi je pitanje svih pitanja bilo što će biti Igra prijestolja nakon Igre prijestolja. Odgovor su još prije završetka sage pokušavale pronaći brojne TV-kuće, uključujući i HBO kojoj je upravo ta planetarna epska fantasy serija bila zlatna kokoš, i za koju se danas može reći da pokušaj s Westworldom baš i nije najbolje uspio. U nadmetanje se uključio i HBO-ov najopasniji suparnik – streamerski div Netflix koji eventualne nedostatke kvalitete nastoji nadoknaditi kvantitetom, odnosno furioznim štancanjem novih serija. Možda upravo zbog mora novih Netflixovih naslova je van očekivane pažnje ostao projekt koji po sadržaju i temi najviše odgovara paremetrima Igre prijestolja, odnosno predstavlja ekranizaciju globalno popularnog ciklusa knjiga iz žanra epske fantastike. Riječ je o TV-seriji The Witcher, temeljenoj na pričama i romanima poljskog književnika Andrzeja Sapkovskom, u Hrvatskoj objavljenim pod naslovom Vještac.

Sapkovski je prvu priču iz ciklusa objavio 1986. godine, iskazavši se kao ne samo darovit pisac, nego i sposoban poduzetnik, koji je publici, prije svega domaćoj, servirao priče i likove koji tolkienovskom svijetu mačeva, vračeva i vilenjaka daje primjese slavenske mitologije, ali i “papreniji” sadržaj koji se tiče eksplicitnog nasilja i seksa, kao i moralno ambivalentnih likova na kakve će nas kasnije naviknuti Igra prijestolja. Sapkovski je stekao takvu popularnost da je već 2001. godine njegovo djelo bilo prvi put ekranizirano kao, doduše kratkotrajna, poljska TV-serija Wiedźmin (na engleskom govornom području distribuirana pod naslovom The Hexer). Međunarodnu slavu je, međutim, stekao tek 2007. godine zahvaljujući video-igri The Witcher koja je dogurala do tri prilično hvaljena nastavka. Stoga je najava da će se Netflix dati u ekranizaciju izazvala zanimanje, ali ipak ne onakvo kakvo bi se moglo očekivati od projekta koji bi trebao biti nova Igra prijestolja.

Naslovni lik, kojeg tumači Henry Cavill, je Geralt od Rivije, vještac koji živi na neimenovanom Kontinentu kojeg su ljudi naselili prije nekih pet stotina godina, porazivši dotada dominantne vilenjake i patuljke koji su prisiljeni živjeti u zabačenim šumama i planinama, odnosno kao potlačena manjina u ljudskim gradovima i naseljima. Međutim, na Kontinentu osim tih drevnih stvorenja se mogu naći i kojekakva prilično neugodni oblici natprirodne faune, uključujući čudovišta koje mogu poraziti jedino vješci. Geralt, koji je i sam djelomično vilenjačkog porijekla, se smatra najboljim lovcem na čudovišta, ali ga za posao motivira prije svega novac, te svoje usluge obavlja brzo, efikasno i bez prevelikog razbijanja glave o etici ili brige o onome za što misli da ga se ne tiče. To uključuje i sjene rata koje su se nadvile nad Kontinent, prije svega nastojanje Nifgaardskog Carstva da zavlada Sjevernim kraljevstvima, a u što su se, iz svojih razloga, upetljali i čarobnjaci organizirani u ceh kojem pripada i Yennefer od Vengeberga (Anya Chalotra), koja će s Geraltom započeti strastvenu ljubavnu vezu. Geralt na kraju postane dodatno upetljan u rat kada se ispostavi da je jedna od nifgaardskih meta princeza Cirilla od Cintre (Freya Allan), sa kojom je doslovno sudbinski povezan, a koja pred neprijateljem bježi u vilenjačke šume.

Netflixova serija je na prvi pogled preuzela dosta toga od Igre prijestolja. Osim žanrovskog sadržaja tu je i format sezone od samo osam jednosatnih epizoda, kao i angažman hvaljenog režisera Alika Saharova. Međutim, unutarnja struktura sezone je bitno drukčija, a što je posljedica odluke producenata da sezonu temelje manje na široj publici daleko poznatijim video-igrama a više na izvornom književnom predlošku. Sapkovski je, naime, prije romana objavio zbirke priča – Posljednja želja i Mač sudbine – koje služe kao svojevrsni uvod u Geraltov svijet i na kojima se temelji prva sezona. Radnja osam epizoda se uglavnom temelji na pričama koje su samostalne pustolovine i imaju epizodni karakter, a na koje se tek naknadno nadovezuje glavni zaplet koji je izložen kroz danas tako pomodnu nelinearnu naraciju. Gledatelji će tako na trenutke biti zbunjeni i trebat će im vremena da pohvataju sve konce, da bi tek pred kraj stvari počele dolaziti na svoje mjesto.

Serija je u tehničkom smislu zadovoljavajuća, ali bi se teško mogla nazvati impresivnom, barem u usporedbi s Igrom prijestolja, koja je prikazivala velebne gradove i epske bitke. Razlog se djelomično može naći i u budžetu, ali i u nastojanju da bude što različitija od HBO-ve serije. Veliki dio radnje se, stoga, odigrava u mračnim interijerima, odnosno naizgled prozaičnim šumama, planinama i spiljama. S druge strane, glumačka ekipa je više nego solidna. Posebno valja pohvaliti Henryja Cavilla, kojem uloga ciničnog antiheroja daleko bolje leži nego superherojska uloga Supermana. Anya Chalotra je također vrlo dobra u prilično zahtjevnoj ulozi koja je zahtijevala da se od ružnog pačeta pretvori u neodoljivu zavodnicu. Prilično ugodno iznenađenje predstavlja i Joel Baty u ulozi putujućeg trubadura Jaskiera, a čije su vokalne sposobnosti dobro poslužile i za pjesmu Toss a Coin to Your Witcher, koja je uspjela postati i hit dostojan The Rains of Castamere. Casting, s druge strane, u nekim slučajevima predstavlja razočarenje, barem kada je riječ o fanovima video-igara, pa je tako čarobnica Triss Merigold, čiji je status seks-simbola potvrđen naslovnicom poljskog izdanja Playboya, ovdje došla u inkarnaciji ne pretjerano glamurozne Anne Shaffer.

Iako prva sezona The Witchera, koja završava s uobičajeno iritantnim cliffhangerom, teško da prosječnog gledatelja može ostaviti otvorenih usta, uglavnom će zadovoljiti one koji su mogli pretpostavljati da se letvica postavljena od Igre prijestolja teško može doseći otprve. S druge strane, postavila je izuzetno kvalitetan temelj na kojem se uz malo više kreativnih i drugih resursa, slično kao i u slučaju video-igara, može napraviti nešto uistinu posebno.

OCJENA: 7/10