RECENZIJA: Deadpool 2 (2018)

DEADPOOL 2
 uloge: Ryan Reynolds, Josh Brolin, Morena Baccarin,
 Julian Dennison, Zazie Beetz, T. J. Miller, Brianna
 Hildebrand, Jack Key, Stefan Kapičić
 scenarij: Rhett Reese, Paul Verick & Ryan Reynolds
 režija: David Leitch
 proizvodnja: Marvel Entertainment/20th Century Fox,
 SAD, 2018.
 trajanje: 119 min.

Deadpool, ekranizacija jednog od opskurnijih stripova iz Marvelovog univerzuma, je prije dvije godine postao jednim od najugodnijih iznenađenja za sve stripoljupce kojima u posljednje vrijeme dobre hollywoodske vile ispunjavaju želje kako na velikom, tako i na malom ekranu. Film koji je, slično kao i predložak, koncept maskiranog superheroja izvrnuo i pretvorio u crnohumornu “meta” samoparodiju, doživio je neočekivan uspjeh i kod publike i kod kritike, te, kao u brojnim sličnim slučajevima, potaknuo pravljenje neumitnog nastavka. Što je, dakako, značilo, da će Deadpool 2 biti predmetom velikih očekivanja, ali i velike strepnje, pri čemu je ovo potonje došlo zahvaljujući brojnim tužnim iskustvima s nastavcima koji nikako nisu uspijevali zadržati duh i kvalitetu originala. Tom fenomenu su doprinos dala i marvelovska filmska i televizijska ostvarenja, pri čemu je možda najžalosniji primjer Deadpoolu po temi i stilu srodan Kick Ass 2. Bojazni da bi Deadpool 2 mogao imati istu sudbinu su se povećale nakon vijesti da je Tim Miller, režiser originalnog filma za vrijeme snimanja napustio projekt i bio zamijenjen David Leitchom, poznatom po akcijskim hitovima kao što su John Wick i Atomska plavuša.

Ryan Reynolds, Deadpoolov glavni glumac i koscenarist je ponovno bio angažiran kao dio scenarističkog i producentskog tima, te je ponovio naslovnu ulogu Wadea Wilsona, bivšeg vojnog specijalca koji je bio stekao nadljudske moći u tajnom eksperimentu koji ga je unakazio i natjerao da operira pod maskom kao Deadpool. Radnja započinje kada svoj profesionalni život nemilosrdnog borca protiv kriminalca pokušava pomiriti sa željom da se smiri i pronađe obiteljsku idilu s voljenom djevojkom Vanessom (Baccarin). Međutim, prilikom toga se dogodi tragedija u kojoj Vanessa gine, a Deadpool je time tako pogođen da misli izvršiti samoubojstvo. Upravo u tom trenutku interveniraju njegovi stari poznanici iz X-Mena – Colossus (Kapičić) i Teenage Negasonic Warhead (Hildebrand) – te ga uspiju regrutirati u svoje redove. Prilikom jednog takvog “uredovanja” se Deadpool upozna s mutiranim i “problematičnim” tinejdžerom Russellom Collinsom “Firefistom” (Dennison) s kojim će, nakon što ubije jednog od njegovih zlostavljača, završiti u specijalnom zatvoru za mutante. Tamo se ispostavi da na njih vreba kiborg-vojnik iz budućnosti po imenu Cable (Brolin), a potom i da će Collins, kad odraste, postati destruktivni homicidalni manijak. Deadpool odlučuje spriječiti takav razvoj događaja te oko sebe okuplja tim “otkačenih” mutanata pod imenom “X-Force”.

Iako su snimanje Deadpoola 2 obilježile brojne nesreće i neugodnosti na i izvan seta – kao što je pogibija kaskaderke te optužbe za seksualno zlostavljanje protiv glumca T. J. Millera zbog kojih njegov lik Weasela umalo nije bio isječen iz filma – može se pretpostaviti da je najviše frustracija izazvalo stvaranje scenarija. Tu su se Reynolds i njegove kolege suočili s problemom koji muči mnoge slične superherojske filmove – kako nakon priče o nastanku, koja je u pravilu najfascinantniji dio sage, stvoriti “običan” zaplet koji bi bio na istoj razini. Kao rješenje je poslužio motiv protagonista koji, bez obzira na apsurdnost i tragikomičnost svoje situacije, pokušava zasnovati obitelj – prvo onu redovnu sa svojom djevojkom, a onda kao skrbnik problematičnog klinca u kojem vidi dio sebe. Deadpool 2 zbog toga, velikim dijelom kao i prvi film, pleše na rubu tipične hollywoodske sentimentalnosti, ali se s njega uvijek vraća kako bi publici dostavio dozu granginjolskog krvoprolića, crnog humora i brojnih referenci na današnju popularnu kulturu. Glumačka je postava sjajna, prije svega Reynolds koji očigledno uživa u onome što bi vrlo lako moglo postati uloga njegove karijere. Novozelanđanin Julian Dennison, koji je svojom gojaznošću i drugim parametrima tjelesnog izgleda antiteza svega onog što se smatra protagonistom današnjeg superherojskog filma, je također napravio vrlo dobar posao te se istakao među nizom kolega koji tumače brojne upečatljive likove, uključujući neke koji će se pojaviti prilično kratko prije nego što poginu na neke spektakularne načine. Veliki adut filma je i Leitchova režija, koja, usprkos danas obaveznog korištenja CGI, daleko više naglaska stavlja na “običnu” akciju i humor te tek tu i tamo napada gledateljeve oči “coolerskim” kadriranjem. Pri tome se najviše ističe naslovna sekvenca koja kombinira parodiju Jamesa Bonda sa samoparodijskim komentarima na sam film. No, možda je od svega najvažniji uspjeh tvoraca Deadpoola 2 da njegovo trajanje skrate ispod dva sata, učinivši ga tako daleko kompaktnijim i probavljivijim od većine ostalih marvelovskih ekranizacija. Zbog nje će publika ovog filmu oprostiti čak i uobičajeno šlampavi i neproduhovljeni završni obračun, u kome ima previše nepotrebnih scena, a premalo humora. Dojam Deadpoolu 2 dodatno spašava domišljati rasplet u obliku scena prikazanih za vrijeme odjavne špice, a koji glavnom junaku donose kako žuđeni happy end, a publici osnovane nade za još jedan dobar nastavak.

OCJENA: 7/10

 

Oglasi

RECENZIJA: Igrač broj jedan (Ready Player One, 2018)

IGRAČ BROJ JEDAN
 (READY PLAYER ONE)
 uloge: Tye Sheridan, Olivia Cooke, Ben Mendelsohn,
 T. J. Miller, Simon Pegg, Mark Rylance
 scenarij: Zak Penn & Eric Cline
 režija: Steven Spielberg
 proizvodnja: Warner Bros. Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 140 min.

Steven Spielberg uživa reputaciju najuspješnijeg i najutjecajnijeg američkog filmaša u posljednjih nekoliko godina ne toliko zbog toga što su njegovi filmovi bili u stanju razbijati rekorde na kino-blagajnama koliko zbog izuzetne sposobnosti da prepozna i koristi nove trendove i tako otvori put onima koji će to učiniti. Spielberg se zahvaljujući tome može pohvaliti ne samo izuzetno plodnom, nego i raznovrsnom filmografijom, te tako njegova današnji filmovi gotovo uopće ne sliče na njegove filmove od prije nekoliko godina. Dakako, tome je doprinijelo i njegova praksa da svaki ultrakomercijalni ljetni blockbuster za djecu i tinejdžere pokuša pokriti ozbiljnom i “angažiranom” jesenskom dramom namijenjenom hvatanju “Oscara”. Igrač broj jedan, koji se upravo našao u našim kino-dvoranama, pripada Spielbergovom “ljetnom” asortimanu, ali je izuzetno zanimljiv zbog maksimalmno nastojanja da bude “hip”, odnosno u skladu sa svime onim što vole najmlađe generacije ili, barem, starije generacije misle da najmlađi vole.

Film se temelji na istoimenom romanu Erica Clinea iz 2010. godine, jednom od prvih koji je inspiraciju i temu pronašao u fenomenu MMORPG-ova, odnosno multiplayer online video-igara u kojima, stvarajući živopisne avatare i virtualne identitete sudjeluju milijuni igrača, i oko kojih se već sada stvorila impresivna virtualna ekonomija. Radnja je, pak, smještena u relativno daleku budućnost, odnosno 2045. godinu, u kojoj je svijet zagađeno, prenaseljeno i po život sve manje ugodno mjesto, pa je razumljivo da je većina njegovih žitelja alternativu pronašla u Oasisu, igri virtualne stvarnosti u kojoj mogu raditi gotovo sve što žele, i biti ono što mogu samo sanjati u stvarnom svijetu. Jedan od tih igrača je narator i glavni lik Wade Watts alias Parzival (Sheridan), tinejdžer iz grada Columbus u državi Ohio. Kao i mnogi od igrača, Wade postaje opsjednut velikom potragom koju je pred smrt pokrenuo kreator Oasisa Jimmy Haliday (Rylance). Njen cilj je pronaći tzv. uskršnja jaja, odnosno ključeve koji će pobjedniku omogućiti ne samo neslućeno materijalno bogatstvo u stvarnom svijetu, nego i kontrolu nad Oasisom. Wadeu u potrazi pomaže grupa živopisnih virtualnih prijatelja, ali on postaje daleko više fasciniran igračicom po imenu Art3emis (Cooke), u čiji se avatar zaljubio. U međuvremenu, potragu komplicira to što se u nju uključila korporacija IOI, čiji direktor Nolan Sorrento (Mendelsohn) sanja o tome da preuzme Oasis i tako praktički zavlada svijetom, te u tu svrhu neće birati sredstva ni u online ni u stvarnom svijetu.

O tome koliko su se Spielberg i filmska industrija promijenili u posljednjih nekoliko desetljeća najviše svjedoči to što je za vrijeme snimanja Spielberg gotovo uopće nije morao dolaziti na set. Scene napravljene na klasični način – sa živim glumcima, setovima i tradicionalnim kamerama – traju oko 11 minuta, dok je sve ostalo rekreirano preko CGI-ja i animacije u studijima Industrial Light and Magic; za usporedbu, Jurski park, koji je prije četvrt stoljeća tjerao publiku da zbog revolucionarnih specijalnih efekata u čudu otvara usta, je imao CGI scene u trajanju od samo osam minuta. Kada se u obzir uzme da je Spielberg temeljenje filma na CGI-ju već bio savladao u animiranim Avanturama Tintina prije nekoliko godina, sasvim je razumljivo što Igrač broj jedan izgleda kao jedan od vizualno najimpresivnijih hollywoodskih filmova u posljednje vrijeme. Brojne od scena u kojima se rekonstruira fantastični virtualni svjetovi koje obitavaju glavni junaci će, međutim, biti još atraktivnije gledateljima koji su upućeni u popularnu kulturu, prije svega 1980-ih, te film vrvi od referenci na pop-kulturu (koje su čak izrijekom od strane likova navedene kao važan dio radnje), a što uključuje kako filmove, TV-serije, pop-glazbu i, naravno, video-igre. Možda najimpresivnija od svih tih scena je ona u kojoj Spielberg odaje počast svojem prijatelju i kolegi Kubricku tako da uz pomoć CGI-tehnologije protagoniste gotovo doslovno provodi kroz njegov znameniti horor film Isijavanje. Cinici bi, s druge strane, mogli zaključiti da je Igrač broj jedan barem nekim dijelom i autobiografskog karaktera, odnosno da Spielberg barem kroz nekoliko likova pokušava publici prikazati vlastitu viziju sebe. To se odnosi kako na Hallidayev lik kojeg, pronalazeći inspiraciju u Steveu Jobsu, tumači neprepoznatljivi ali sjajni britanski glumac Mark Rylance, ali i Wadeu, kojeg tumači mnogo bljedunaviji Tyle Sheridan, angažiran vjerojatno zbog svoje relativne fizičke sličnosti sa Spielbergom u mladim danima. Ostatak glumačke ekipe je uglavnom na visini, iako su neki od najboljih talenata, poput Simona Pegga, angažirani za gotovo zaboravljive epizode. Mendelsohn je pak sjajan kao Sorrento, te pruža jednu od najupečatljivijih, ali u neku ruku i uvjerljivih likova negativaca u suvremenim hollywoodskim filmovima.

Igrač broj jedan je, usprkos izuzetnih talenata ispred i iza kamere, ipak, daleko ne samo od savršenstva, nego i od onih najviših spielbergovskih standarda. Usprkos nastojanja da se likovi učine raznovrsnima u današnjem “politički korektnom” smislu, pa tako Wadeovog virtualnog prijatelja Aecha tumači afroamerička lezbijka Lena Waithe, dežurni dušobriznici su u sadržaju Spielbergovog filma pronašli za standarde današnje salonske ljevice neprihvatljivi seksizam, odnosno bunili se što je glavni lik za svoju herojsku epopeju motiviran heterosekualnim porivima prema ženskom liku, te je tako Art3emis, iako je u filmu prikazana kao “snažna kick ass ženska heroina”, na kraju svedena na “trofej”. Igrač broj jedan, međutim, daleko više trpi od druge vrste neusklađenosti s modernim generacijama i njihovim shvaćanjima. To se prije svega odnosi na to da je njegov temelj u nostalgiji prema 1980-im, što znači da će film najviše cijeniti i u njemu uživati očevi i djedovi ciljane publike. A još se problematičnijim čini neodgovoreno pitanje je li svijet 2045. utopija ili distopija, odnosno ambivalentni stav prema tome da li virtualni svijet kojim gospodare kapitalistički oligarsi, čak i oni poput simpatičnog geeka Hallidaya i njegovih mladih nasljednika, predstavlja dio rješenja ili dio problema u budućem svijetu. Igrač broj jedan, dakako, pokušava budućnost, isto onako kao što je spielbergovski Hollywood to u vrijeme Obame činio sa sadašnjošću, svijet prikazati s velikim palcem gore. No to je možda manje odraz Spielbergove vjere u bolju budućnost, koliko, barem u kontekstu ovog filma, možda ne baš najopravdanije nostalgije za boljom prošlošću.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Deadpool (2016)

DEADPOOL
 uloge: Ryan Reynolds, Morena Baccarin, Ed Skrein, T.J. Miller,
 Gina Carano, Briana Hildebrand, Stefan Kapičić, Leslie Uggams
 scenarij: Rhett Reeese & Paul Werrick
 režija: Tim Miller
 proizvodnja: 20th Century Fox, SAD, 2016.
 trajanje: 108 min.

Ako postoji institucija čije ime asocira na zasićenje kod filmskih (a odnedavno i kod televizijskih) gledatelja, onda je to Marvel Comics. Njegovi stripovi, najčešće vezani u zaokruženi univerzum koji omogućava bezbrojne crossovere popularnih junaka, poslužili su kao predložak ne samo za jednu, nego čak i dvije prilično uspješne filmske franšize koje matičnim studijima donose hrpu novaca, i pri tome, što je u cijeloj stvari najtragičnije, otklanjaju potrebu za nekom naročitom krativnošću filmaša. Što znači da će svi ti filmovi i superjunaci s vremenom početi sličiti jedan na drugi i neće značiti ništa osim najzadrtijim fanovima ili dječici koju roditelji dovlače u multiplekse kako bi nepuna tri sata gledali CGI eksplozije i tipove u čudnim kostimima. Isto to, s druge strane znači, da će svaki od filmova iz te franšize koji makar u najmanjoj mjeri skrene s te formule biti nešto uistinu posebno – ili financijska kataklizma nakon koje će se etablirani kritičari i pratitelji hollywoodskih zbivanja pitati “što su to šefovi studija pušili u uredu prije nego što su dali greenlight” ili, što je daleko rjeđi slučaj, nešto što se publici željnoj nekakve promjene toliko svidi i stvori oduševljenje koje takvo ostvarenje objektivno možda i ne zaslužuje. Deadpool, koji se u kino-dvoranama pojavio u prvoj polovici 2016. godine i postao jedan od najvećih sleeper hitova u posljednje vrijeme, se smješta među potonje slučajeve.

Film pripada X-Menima, drugoj Marvelovoj franšizi, temeljenoj na seriji stripova o superherojskim mutantima koje, za razliku od Marvelovog filmskog univerzuma, umjesto Disneya još uvijek drži 20th Century Fox. Ta je franšiza, pokrenuta daleke 2000. godine, mnogo starija, ali i manje uspješna od Disneyeve, te je nakon trećeg filma X-Men: Početak: Wolverine zbog komercijalnog podbačaja umalo bila ugašena. U tom zlosretnom filmu se kao jedan od sporednih likova pojavio mutant-plaćenik Wade Wilson, poznatiji pod nadimkom Deadpool, a čiji je lik tumačio Ryan Reynolds. Kanadski glumac se, usprkos toga što je njegov lik u Početku negativac koji na kraju pogine, zaljubio u svoj lik, a pogotovo njegovu originalnu stripovsku inkarnaciju u kojoj su mu zaštitni znak bili sarkastični komentari i neposredno obraćanje ćitateljima. Reynolds je počeo žestoko lobirati 20th Century Fox da Deadpool dobije vlastiti film u kojem će on igrati glavnu ulogu i u tome je, nakon dosta peripetija, uspio pri čemu je ključno bilo “curenje” test-snimki na Internet, koje je izazvalo lavinu oduševljenja među stripovskim geekovima čija je riječ u današnjim hollywoodskim studijima često doima posljednjom. Deadpool, s druge strane, nije imao potpuno povjerenje Foxa, a što je i razumljivo, s obzirom na Reynoldsovo sudjelovanje u superherojskoj katastrofi zvanoj Green Lantern; to se odrazilo na relativno skroman budžet od samo nekoliko desetaka milijuna dolara, ali i više kreativne slobode, te je Deadpool postao jednim od rijetkih superherojskih filmova na koji je udaren stroži cenzorski rejting “R”.

Da Deadpool definitivno nije tipičan superherojski film se može vidjeti na samom početku, koji nas in medias res baca u spektakularnu akcijsku scenu u kojoj se naslovni maskirani protagonist katanama, wakizashijima i sličnim hladnim oružjem na nadvožnjaku krvavo obračunava s hordama teško naoružanih zlikovaca. Osim što se pri tome prolijevaju rijeke krvi i izgovaraju niz nepristojnih riječi, atipičnost Deadpoola se vidi u tome što se on obraća gledateljima i počinje im objašnjavati kako je došao do te točke. Nakon toga slijedi flashback u kojem upoznajemo Wadea Wilsona kao bivšeg elitnog specijalca koji radi kao plaćenik u New Yorku. Jednom prigodom upozna prostitutku Vanessu (Baccarin) i s njom započne strastvenu ljubavnu vezu te je na kraju zaprosi. Bračnu sreću mu poremeti liječnička dijagnoza nakon koje je mu je rečeno da će uskoro umrijeti; ne želeći time traumatizirati Vanessu, napušta ju. Kada mu, pak, ponude sudjelovanje u tajnom eksperimentalnom programu koji bi mi mogao produžiti život, Wilson pristaje i dolazi u tajni laboratorij koji vodi Francis Freeman alias Ajax (Skrein), i čiji je cilj stvoriti armiju mutanata kroz izuzetno složen, dug i izuzetno bolan proces poticanja mutacije. Wilson, koji je bio izložen stalnom mučenju od strane Ajaxa, na kraju bježi iz laboratorija, ali shvaća da je uz produženi život i nove nadljudske moći dobio groteskno ružan izgled, te odlučuje na sebe staviti masku i prozvati se “Deadpool”. Pronavaši utočište kod slijepe stare crnkinje Al (Uggams), počinje planirati osvetu Ajaxu, ali mu pri tome stvari zakomplicira intervencija “službenih” X-Mena koje predstavljau Negasonic Teenage Warhead (Hildebrand) i Colossus (Kapičić).

Deadpool se ne može svrstati među filmove koji će se pamtiti zbog fascinantnih likova, intrigantnog zapleta ili važnih tema o kojima govori, ali mu se, s druge strane, ne može osporiti da svoj sadržaj publici dostavlja na izuzetno zabavan i često domišljat način. Za Reynoldsa je očigledno da beskrajno uživa u ulozi za koju zna da će sa njega sprati svu ljagu Green Lanterna, i dio tog užitka se može prenijeti i na gledatelje, koji imaju rijetku priliku vdijeti svojevrsnu antitezu i parodiju tipičnog hollywoodskog superheroja. Parodijski i neozbiljan karakter filma se može vidjeti u scenama koje svojom eksplicitnošću po pitanju “nepristojnih” aktivnosti podsjećaju na “paprene” komedije Judda Apatowa (uključujući jednu nakon koje će muški gledatelji proslave Dan ažena gledati sasvim drugim očima). Njemu svoj doprinos daju i brojne reference na pop-kulturu, kao i ikonoklastički pristup marvelovskom univerzumu, koji se najbolje ističe u izboru dvoje “redovnih” superheroja – Negasonic Teenage Warhead, koja je toliko opskurna da i najzagriženiji strip geekovi zbog nje trebaju posegnuti za Internet tražilicama, i koja u filmu uglavnom šuti i ne radi ništa; te Colossala koji predstavlja “normalnog” i “društveno odgovornog” superheroja koji Deadpoola, uglavnom bez nekog uspjeha, pokušava “izvesti na pravi put”. Da sve u Deadpoolu nije savršeno se pobrinula kombinacija strukturno ne baš najispeglanijeg scenarija i nedostatka budžeta, koja najviše dolazi do izražaja u antiklimaktičkom završnom obračunu, a ni glavni negativac, kojeg tumači Ed Skrein, nije lik koji će ostati u sjećanju. Zbog svega toga Deadpool je vrlo dobar film, ali koji ostavlja razloga za brigu da će neizbježni nastavak, koji u kino-dvorana dolazi u svibnju, po dobrom starom hollywoodskom običaju sve upropastiti.

OCJENA: 7/10