RECENZIJA: Muškarci koji mrze žene (2011)

The Girl with the Dragon Tattoo, Old Street ro...
(izvor: chrisjohnbeckett)
MUŠKARCI KOJI MRZE ŽENE
(THE GIRL WITH THE DRAGON TATTOO)
uloge: Daniel Craig, Rooney Mara, Stellan Skarsgaard, Christopher Plummer, Joely Richardson
scenarij: Steve Zaillian
režija: David Fincher
proizvodnja:  Columbia, SAD, 2011.
trajanje:  158'

 

Mnogi bibliofili danas padaju na koljena čim čuju riječi “Stieg Larsson”. Mnogi filmofili isto tako padaju na koljena kada čuju riječi “David Fincher”. Kada je, pak, u pitanju ekranizacija romana Stiega Larssona koju režira David Fincher, trebalo bi biti još više padanja na koljena, zar ne? Sudeći po filmu Muškarci koje mrze žene, temeljenom na prvoj knjizi iz Larssonove “Millennium trilogije”, odgovor na to pitanje baš i neće biti najpozitivniji.

 

Radnja filma je smještena u Švedsku a nominalni protagonist je Mikael Blomqvist (Craig), istraživački novinar ljevičarskog časopisa kome je članak o mutnim poslovima utjecajnog švedskog financijera donio presudu za klevetu. Suočen s mogućim krajem karijere, Blomqvist nevoljko pristaje na ponudu ostarjelog industrijalca Henrika Vangera (Plummer) da mu pod krinkom pisanja biografije pomogne riješiti četiri desetljeća star misterij – nestanak voljene nećake Harriet, za koju sumnja da je postala žrtvom ubojice iz vlastite obitelji. Istraga, koja razotkriva mnoge mračne obiteljske tajne koje sežu iz doba drugog svjetskog rata, postaje toliko složena da je Blomqvistu potrebna pomoć. Ona stiže u obliku Lisbeth Salander (Mara), mlade biseksualne hakerice čiji pirsinzi, tetovaže i sociopatsko ponašanje kriju vrhunske istraživačke sposobnosti, ali i spremnost da bez razmišljanja koristi ekstremne mjere u ekstremnim situacijama. Takvih situacija je bilo dosta u Lisbethinom životu, ali će ih biti još više kada se zajedno s Blomqvistom bude približila razotkrivanju izopačenog zločinca kome Harriet možda nije bila jedina žrtva.

 

Fincher je još s Klubom boraca dokazao kako itekako zna ekranizirati književne bestselere. Problem sa Larssonovom “Millennium trilogijom”, kada je u Fincher u pitanju, jest u tome što je ideja o njenoj ekranizaciji već ranije nekom pala na pamet, i to Larssonovim sunarodnjacima i njihovim nordijskim susjedima. Ona je sprovedena u djelo, a u slučaju prvog filma, koga je režirao danski redatelj Nils Arden Oplev, je ne samo oduševio kritiku, nego je i sa 100 milijuna dolara zarade širom svijeta postao jednim od komercijalno najuspješnijih filmova u povijesti švedske kinematografije. Kada se uzme u obzir da je švedski film snimljen tek prije dvije godine, postavlja se jedno zanimljivo pitanje – da li je američka, odnosno holivudska verzija uopće bila potrebna.

 

Sami po sebi, Fincherovi Muškarci se teško mogu nazvati lošim filmom. Kao što se i moglo očekivati, besprijekorno su režirani, pri čemu je Fincher maksimalno koristio švedske lokacije i zimsko vrijeme kako bi stvorio mračnu atmosferu. Rooney Mara, koja je mnogima zapala u oko malom ulogom fatalne Zuckerbergove djevojke u Društvenoj mreži, uložila je neporeciv trud da što vjernije prikaže lik Lisbeth Salander, ali i da pri tome izgleda što drukčije od Noomi Rapace kojoj je ta uloga u švedskom originalu dala status međunarodne zvijezde.

 

Problem za Finchera je, međutim, u tome što su publika na koju računa  upravo poklonici Larssonove proze, a za mnoge od njih je prilično vjerojatno da su već vidjeli švedsku verziju. Scenarij Stevea Zailliana je predstavljao prilično vjernu adaptaciju, pa tako svatko tko je vidio švedsku verziju ovdje neće vidjeti ništa novo. Neumitne usporedbe će, bez obzira na Fincherovu vještinu, prednost dati originalu.  Jedan od razloga je i u manjoj autentičnosti, odnosno likovima koji engleski govore s nepotrebnim švedskim naglaskom. S izuzetkom Mara, ni glumačka postava nije bila osobito dobra; to se, na primjer, odnosi na prilično nezainteresiranog Daniela Craiga, ali i Stellana Skarsgaarda čiji status Šveđanina među anglo-američkom ekipom čak i onima manje upućenima telegrafira rasplet. Muškarci, stoga, bez obzira na svoju raskoš i zanatsku “ispeglanost” predstavljaju ništa drugo do još jedan nepotrebni holivudski remake.

 

OCJENA: 6/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 10. siječnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

Sprema li se još jedno holivudsko remake-nedjelo?

William Goldman je rekao da u Hollywoodu nitko ništa ne zna, te je praviti dugoročne prognoze o tome kako će završiti pojedini filmski projekti još nezahvalnije nego u politici. Ipak, ako bi se baš moralo predviđati o kojem će se filmu najviše govoriti 2011. godine, onda je to “Girl With the Dragon Tattoo”, američka ekranizacija popularnog krimi-romana Stiega Larssona. Sony, koji je otkupio prava, najavio je da će premijera biti održana 21. prosinca 2011. godine.

To znači da će se do kraja godine govoriti o tom filmu, te da Fincher juriša manje na komercijalu, a više na “Oscare”. Dobra vijest u cijeloj stvari jest da film režira Fincher, a loša je da je u pitanju remake, a Hollywood s remakeovima, pogotovo kada su u pitanju ne-holivudski filmovi, ima itekakve probleme. Naravno, ne treba govoriti kako je Larssonova trilogija već ekranizirana u domovini, da je prvi film iz serije zaradio za švedske standarde basnoslovnih 100 milijuna dolara, da je Noomi Rapace zbog uloge Lisbeth Salander postala međunarodna zvijezda, ali i to da domaći kino-distributeri po običaju nisu imali cojones i mozga da tom djelu daju kino-distribuciju.

Ono što cijelu priču čini dodatno zanimljivom jest da još nije određeno tko će u američkoj verziji glumiti Salanderovu, odnosno novianra Mikaela Blomkvista. Ispočetka se govorilo o Danielu Craigu u ulozi Blomkvista (što nije baš pametna ideja) kao i Carey Mulligan kao Lisbeth Salander, ali izgleda da obje glumaca ima problema s prethodnim obavezama. Govorkalo se da bi Lisbeth Salander mogla glumiti Kristen Stewart (što bi nakon “Sumraka” bila prilično zahvalna uloga), a bacale su se i glasine o Angelini Jolie (koja je, istini za volju, za to malo prestara). Jedna od najbizarnijih glasina spominje kako je Fincheru osobni favorit južnoafrička pjevačica Yo-Landi Vi$$er.

U cijeloj priči bi možda najvažniji trebao biti glumac koji tumači Blomkvista. On bi trebao biti sredovječan i ne baš previše ugledan – realno bi to mogao biti i Oliver Platt, ali bi Trevor Eve (poznat kao šef inspektora u “Buđenju mrtvih”) bio najadekvatniji zbog kombinacije starosti i karizmatičke pojavnosti.

U svakom slučaju, o tom filmu će se dosta pričati, barem među filmofilima. A na kraju možda Fincher bude uspio od svih tih proturječnih elemenata, prkoseći holivudskim ograničenjima, napraviti i nešto dobro.

Otkrivene neobjavljene SF-priče Stiega Larssona

“Živi brzo, umri mlad i budi lijep leš”, su riječi kojima je svojevremeno James Dean opisao ono što predstavlja jedan od najefektnijih metoda stjecanja trajne slave. Švedskom novinaru i književniku Stiegu Larssonu je to uspjelo iako se u potpunosti nije pridržavao te formule, čekavši na svoje preseljenje u Veliku nebesku redakciju u dobi od 50 godina. Nedugo nakon smrti je objavljen prvi roman iz Millennium trilogije koji je postao međunarodni bestseler, dobio filmsku ekranizaciju i koga upravo čeka američki remake.

Larsson je originalno planirao napisati čak deset romana iz Millennium trilogije, ali ga je smrt zatekla dok je napisao polovicu četvrtog, oko čijih autorskih prava se sada glođu njegova obitelj i dugogodišnja životna partnerica. No, kako stvari stoje, priča o Larssonu nije završena, jer je danas objavljeno kako su otkrivene dvije priče koji je Larsson kao 17-godišnjak godine 1970. poslao časopisu Jules Verne.

Nema sumnje da će otkriće ranih Larssonovih radova izazvati senzaciju, odnosno snažan pritisak da se oni objave (a možda i nekom holivudskom producentu opet na pamet padnu kojekakve bolesne zamisli). Magdalena Gram, zamjenica direktora švedske Nacionalne banke, gdje se Larssonovi rukopisi čuvaju, upozorila je, pak, javnost da njihovo objavljivanje možda i nije tako dobra ideja, odnosno da bi “reputacija pokojnog pisca mogla biti umanjena”.

S obzirom da je riječ o ranim radovima iz vremena kada Larsson nije imao nikakvog iskustva, a i s obzirom na vlastita spisateljska iskustva, rekao bih da se slažem s Gramovom. Za neke tajne je najbolje da ostanu neotkrivene.