U SEBI (THE HOST) uloge: Saoirse Ronan, Max Irons, Jake Abel, Diane Kruger, William Hurt scenarij: Andrew Niccol režija: Andrew Niccoil proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013. trajanje: 125 '
Stephenie Meyer može napisati djelo dostojno Nobelove nagrade za književnost, ali će joj trud biti uzaludan, jer joj filmski kritičari – barem oni koji su morali odsjediti svih pet filmova po njenim romanima iz sage “Sumrak” – nikada neće oprostiti to traumatično iskustvo, od koga je vjerojatno gore jedino ono koje su morali pretrpjeti književni kritičari. Zbog toga se može očekivati da će hollywoodska ekranizacija novog Meyerinog romana “U sebi” od strane kritike biti dočekana na nož. Koliko je taj tretman opravdan, odnedavno mogu vidjeti i naši gledatelji.
Za razliku od “Sumraka”, novi roman i film su žanrovski ukotvljeni u svijetu znanstvene fantastike, pri čemu se koristi prilično popularni motiv invazije vanzemaljaca. Radnja započinje nekoliko godina nakon što su uljezi, koji sebe nazivaju Duše, uspjeli zavladati Zemljom i to tako što su kao paraziti preuzeli tijela ljudskih domaćina. Jedno od posljednjih ljudskih bića koje je doživjelo tu sudbinu je mlada Melanie Stryder (Ronan), koju vanzemaljci hvataju i impregniraju s parazitom koji sebe naziva “Lutalica”. On se suočava s time da su Melanienom tijelu ostali njena sjećanja, osjećaji i drugi tragovi ličnosti, te, potaknut s njima odlučuje pronaći grupu preostalih ljudi koju vodi Melanienin stric Jeb (Hurt), i u kojoj se nalazi njen bivši dečko Jared Howe (Irons).
Režija filma je povjerena Andrewu Niccolu, novozelandskom filmašu kome je upravo znanstvena fantastika žanrovska specijalnost, ali i jednom od rijetkih koji žanr shvaća kao nešto ozbiljnije od pukog plašenja buljookim čudovištima. I dok bi drugi filmaši koncept vanzemaljskih parazita koji kontroliraju ljude iskoristili za horor (poput klasičnih “Invazija tjelokradica” i bezbroj njihovih imitacija), Niccola daleko više zanimaju dramski potencijali. A još ga je više privukla prilika, da poput hvaljene “Gattace” koju je snimio na početku karijere, stvori distopijski svijet koji je na površini atraktivan i besprijekoran. Tako u ovom filmu vanzemaljci izgledaju poput manekena, voze besprijekorna vozila, nikad ne podižu glas, uglavnom izbjegavaju nasilje i zvuče prilično uvjerljivo kada tvrde da je Zemlja pod njihovom vlašću spašena od ratova, zagađenja i uništenja. Sve je to zahvalna podloga za moralne i druge dileme ljudsko-vanzemaljske protagonistice, ali Niccol se, na žalost, mora držati Meyerinog predloška i “sumrakovskog” recepta, pa se obavezni ljubavni podzaplet zakomplicira u ljubavni četverokut. Onog trenutka kada je Melanie/Lutalica sebe i publiku suoči s tim podzapletom, “U sebi” prilično gubi na svojoj početnoj atraktivnosti te postaje predvidljiv, pomalo razvučen, a i završnica – koja sugerira eventualni nastavak – je, u svjetlu “sumrakovskih” iskustava, više zastrašujuća nego katartička.
Gledatelji koji ovom filmu pristupe neopterećeni “Sumrakom”, s druge strane, vjerojatno neće požaliti zbog potrošenih dva sata života. Niccol se iskazao kao više nego solidan režiser. Film vješto koristi minimalističke specijalne efekte, scenografiju i eksterijere kako bi se stvorio jednostavni, ali prilično uvjerljivi futuristički svijet. Niccol je dobro iskoristitio i glumačku ekipu, prije svega mladu Irkinju Saorsie Ronan, koja je nakon briljantnog nastupa u “Okajanju” izrasla u jednu od najperspektivnijih glumica svoje generacije, i koja se ovdje više nego uspješno nosi sa složenom ulogom lika koji se doslovno mora boriti s glasovima u svojoj glavi. Diane Kruger se također dobro drži u onome što bi bila prilično nezahvalna uloga vanzemaljske negativke. Najveći glumački adut filma je bez svake sumnje William Hurt koji svojom minimalističkom ali efektnom glumom, poput Morgana Freemana u najboljim danima, daje dostojanstvo filmovima koji to inače ne bi zaslužili. A Meyer, također, još uvijek nije napisala nastavak. To nije jedini, ali će mnogima biti najvažniji razlog da “U sebi” dobije palac gore.
OCJENA: 5/10
NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)
