RECENZIJA: U sebi (2013)

Andrew Niccol
Andrew Niccol (izvor: Gage Skidmore)

 

U SEBI
(THE HOST)
uloge: Saoirse Ronan, Max Irons, Jake Abel, Diane Kruger, William Hurt
scenarij: Andrew Niccol
režija: Andrew Niccoil
proizvodnja: Open Road Films, SAD, 2013.
trajanje: 125 '

 

Stephenie Meyer  može napisati djelo dostojno Nobelove nagrade za književnost, ali će joj trud biti uzaludan, jer joj filmski kritičari – barem oni koji su morali odsjediti svih pet filmova po njenim romanima iz sage “Sumrak” – nikada neće oprostiti to traumatično iskustvo, od koga je vjerojatno gore jedino ono koje su morali pretrpjeti književni kritičari. Zbog toga se može očekivati da će hollywoodska ekranizacija novog Meyerinog romana “U sebi”  od strane kritike biti dočekana na nož. Koliko je taj tretman opravdan, odnedavno mogu vidjeti i naši gledatelji.

 

Za razliku od “Sumraka”, novi roman i film su žanrovski ukotvljeni u svijetu znanstvene fantastike, pri čemu se koristi prilično popularni motiv invazije vanzemaljaca. Radnja započinje nekoliko godina nakon što su uljezi, koji sebe nazivaju Duše, uspjeli zavladati Zemljom i to tako što su kao paraziti preuzeli tijela ljudskih domaćina. Jedno od posljednjih ljudskih bića koje je doživjelo tu sudbinu je mlada Melanie Stryder (Ronan), koju vanzemaljci hvataju i impregniraju s parazitom koji sebe naziva “Lutalica”. On se suočava s time da su Melanienom tijelu ostali njena sjećanja, osjećaji i drugi tragovi ličnosti, te, potaknut s njima odlučuje pronaći grupu preostalih ljudi koju vodi Melanienin stric Jeb (Hurt), i u kojoj se nalazi njen bivši dečko Jared Howe (Irons).

 

Režija filma je povjerena Andrewu Niccolu, novozelandskom filmašu kome je upravo znanstvena fantastika žanrovska specijalnost, ali i jednom od rijetkih koji žanr shvaća kao nešto ozbiljnije od pukog plašenja buljookim čudovištima. I dok bi drugi filmaši koncept vanzemaljskih parazita koji kontroliraju ljude iskoristili za horor (poput klasičnih “Invazija tjelokradica” i bezbroj njihovih imitacija), Niccola daleko više zanimaju dramski potencijali. A još ga je više privukla prilika, da poput hvaljene “Gattace” koju je snimio na početku karijere, stvori distopijski svijet koji je na površini atraktivan i besprijekoran. Tako u ovom filmu vanzemaljci izgledaju poput manekena, voze besprijekorna vozila, nikad ne podižu glas, uglavnom izbjegavaju nasilje i zvuče prilično uvjerljivo kada tvrde da je Zemlja pod njihovom vlašću spašena od ratova, zagađenja i uništenja. Sve je to zahvalna podloga za moralne i druge dileme ljudsko-vanzemaljske protagonistice, ali Niccol se, na žalost, mora držati Meyerinog predloška i “sumrakovskog” recepta, pa se obavezni ljubavni podzaplet zakomplicira u ljubavni četverokut. Onog trenutka kada je Melanie/Lutalica sebe i publiku suoči s tim podzapletom, “U sebi” prilično gubi na svojoj početnoj atraktivnosti te postaje predvidljiv, pomalo razvučen, a i završnica – koja sugerira eventualni nastavak – je, u svjetlu “sumrakovskih” iskustava, više zastrašujuća nego katartička.

 

Gledatelji koji ovom filmu pristupe neopterećeni “Sumrakom”, s druge strane,  vjerojatno neće požaliti zbog potrošenih dva sata života. Niccol se iskazao kao više nego solidan režiser. Film vješto koristi minimalističke specijalne efekte, scenografiju i eksterijere kako bi se stvorio jednostavni, ali prilično uvjerljivi futuristički svijet. Niccol je dobro iskoristitio i glumačku ekipu, prije svega mladu Irkinju Saorsie Ronan,  koja je nakon briljantnog nastupa u “Okajanju” izrasla u jednu od najperspektivnijih glumica svoje generacije, i koja se ovdje više nego uspješno nosi sa složenom ulogom lika koji se doslovno mora boriti s glasovima u svojoj glavi. Diane Kruger se također dobro drži u onome što bi bila prilično nezahvalna uloga vanzemaljske negativke. Najveći glumački adut filma je bez svake sumnje William Hurt koji svojom minimalističkom ali efektnom glumom, poput Morgana Freemana u najboljim danima, daje dostojanstvo filmovima koji to inače ne bi zaslužili. A Meyer, također, još uvijek nije napisala nastavak. To nije jedini, ali će mnogima biti najvažniji razlog da “U sebi” dobije palac gore.

 

OCJENA: 5/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 7. travnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

Oglasi

RECENZIJA: Praskozorje 2. dio (2012)

Series City magazine #4 with Twilight Robert P...
(izvor: fanfreluche_designs)
PRASKOZORJE 2. DIO
(THE TWILIGHT SAGA: BREAKING DAWN PART2)
uloge: Kristen Stewart, Robert Pattinson, Taylor Lautner, Ashley Greene, Michael Sheen
scenarij: Melisa Rosenberg
režija: Bill Condon
proizvodnja:  Summit Entertainment, SAD, 2012.
trajanje:  115'

 

Nezahvalno je praviti prognoze, ali se čini kako će peti film iz “Sumrak Sage” od strane kritičara biti proglašen najboljim. Ako se to zbilja dogodi, postoji prilično jednostavno objašnjenje za takvu blagonaklonost. “Praskozorje 2. dio” je, naime, posljednji film iz serije, pa će mnogi kritičari, koji su prethodne četiri godine stoički morali trpjeti kako im horde “twiharda” i hollywoodska propagandna mašinerija profesiju izvrgavaju ruglu, u svojim recenzijama pronalaziti odraz olakšanja što je noćna mora zvana “Sumrak”, konačno završena.

 

To iskustvo je bilo duže nego što sugerira sam broj romana Stephenie Meyer po kojima su snimani filmovi iz serije. Posljednji od njih, “Praskozorje”, je, po sada već ustaljenom hollywoodskom običaju maksimiziranja profita, pretvoren u dva umjesto jednog cjelovčernjeg filma. Drugi film počinje nedugo nakon ključnog događaja u sagi – rađanja djevojčice Renesmee Cullen (Foy), zbog koga je njena majka Bella Swann Cullen (Stewart) bila primorana pretvoriti se u vampira od strane svog supruga Edwarda (Pattinson). Radnja prati kako se protagonistica suočava s novostvorenom situacijom, bilo da je riječ o novoj fizičkoj snazi, bilo potrebi da nauči kontrolirati žeđ za krvlju, bilo nekim neugodnim odlukama vezanim uz njenu bivšu ljudsku obitelj. Dijete radi kojeg je toliko toga žrtvovala, pak, zadržalo je svoju ljudsku prirodu, ali i dobilo neobične osobine poput brzog rasta. Time na sebe skreće pažnju Volturija, vampirskih vlastodržaca čiji vođa Aro (Sheen) u Renesmee vidi moguću opasnost po sve vampire. Bella i njeni prijatelji, uključujući vukodlaka Jacoba (Lautner), odlučuju se pripremiti za eventualni sukob, odnosno pokušaj Volturija da uklone Renesmee.

 

“Praskozorje” je snimano u komadu, pa su manje-više svi kadrovi ranijeg nastavka ostali isti – režiser Bill Condon, scenaristica Melissa Rosenberg i, dakako, glumačka postava u kojoj je Taylor Lautner, usprkos degradirane uloge, opet zasjenio Roberta Pattinsona i Kristen Stewart koji izgledaju umorno tumačeći iste, isprazne, nezanimljive i antipatične likove. Drugi dio “Praskozorja”, međutim, izgleda bitno drukčije od prvog, a objašnjenje za to bi se dijelom moglo pronaći upravo u tome što se s njime saga završava. Film je razvučen, ali je konačnost radnju učinila kompaktnijom. Početni dio filma, u kojem se gledatelji upoznaju s novom vampirskom stvarnošću nove junakinje, služi ne samo kao svojevrsna predigra za spektakularni finale, nego i autorima dozvoljava da se barem na trenutak opuste. U njemu tako ima najviše scena s onim što je cijeloj “Sagi” bolno nedostajalo – humora; ovdje se na trenutak doima da su Condon, Rosenberg i družina postali toliko svjesni nedostataka cijelog projekta pa ga samoparodiraju.

 

“Praskozorje” ponovno postaje ozbiljno kada aktualnim postaje glavni zaplet, odnosno obračun protagonista s Volturijima. Nastojeći se pripremiti za njega, Cullenovi i njihova družina u pomoć pozivaju svoje vampirske prijatelje sa svih strana svijeta. To je prilika da se u priču uvede cijeli niz likova različitog etničkog podrijetla i odrastanja u različitim povijesnim razdobljima; scene u kojima oni prepričavaju svoje ratničke priče, pak, samo podsjećaju koliko su protagonisti nezanimljivi i potrošeni. Condon se na kraju gotovo iskupljuje za razočarenje prethodnog nastavka kada od velikog međuvampirskog obračuna na kraju napravi epsku bitku koja sadrži za “sumrakovske” standarde neočekivano eksplicitne scene nasilja i visoki bodycount. Dobar dojam, kome je dosta pomogao prilično raspoloženi Michael Sheen kao napola poludjeli negativac, preživljava čak i jeftini narativni obrat. Međutim, kada se na odjavnoj špici počnu pojavljivati svi likovi iz “Sage”, publika će se podsjetiti kako ovaj film izgleda dobar samo zato jer su prethodna četiri bila izuzetno loša. Za napraviti takvu usporedbu je potrebna žrtva koja se ne isplati.

 

OCJENA: 4/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 20. studenog 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

 

“Sumrak” – duhovna hrana budućih sponzoruša?

[picapp src=”d/8/7/f/cc.JPG?adImageId=6651483&imageId=2633259″ width=”234″ height=”157″ /]

Anne Rice, autorica “Vampirskih kronika”, nedavno je dala intervju Wall Street Journalu u kome daje vlastito mišljenje o trenutnoj popularnosti žanra vampirske književnosti čija je svojevremeno bila kraljica. Rice, koja je izjavila da, otkako sama više ne piše “Vampirske kronike”, “ima prilike uživati u žanru” očigledno ima bolje mišljenje o svojoj kolegici Charlaine Harris nego o Stephanie Meyer. Naime, izjavila je kako voli gledati “True Blood”, HBO-vu seriju temeljenu na Harrisinim romanima, dok “Sumrak” i druge knjige Stephenie Meyer nije gledala. Umjesto toga je svoje mišljenje temeljila na filmu, čiju popularnost objašnjava željom tinejdžerica “koje ranije sazrijevaju od svojih vršnjaka” da imaju “misteriju, zaštitu i mudrost starijih muškaraca”.

Netko bi na temelju ovoga mogao zaključiti da je svaka šiparica koja ludi za Robertom Pattinsonom i “Sumrakom” u stvari potencijalna Dolores Lambaša ili Fani Horvat.