Nešto je trulo u predizbornim anketama

English: Nate Silver in Washington, D.C.
Nate Silver (izvor: Wikimedia Commons)

Noć s četvrtka na petak vjerojatno nije bila ugodna za članove i simpatizere britanske Laburističke stranke, koji su gledali kako se san o povratku na vlast i rušenju omražene Cameronove konzervativne vlade pretvara u noćnu moru kakva se ne pamti od vremena Margaret Thatcher, odnosno kako konzervativci umjesto da gube dobijaju mjesta u Domu komuna, a zajedno s njom apsolutnu većinu s kojom će sljedećih pet godina moći vladati sami, bez umjerenih Liberalnih demokrata da ih zauzdavaju. Među onima kojima to noć nije bila ugodna bio je i američki statističar Nate Silver, iako iz mnogo osobnijeg razloga. Naime, čovjek koji je sve donedavno uživao status izbornog i predizbornog gurua, odnosno vrhunskog autoriteta čije su prognoze o ishodu izbora neupitne, jednostavno nije uspio predvidjeti takav ishod.

 

Silver, koji je, kao pravi profesionalac, pogrešku priznao na svom blogu, se, doduše, može tješiti da nije bio jedini. Šok i nevjerica nakon prve izlazne ankete, zbog koji su neki britanski političari kasnije bili prisiljeni na spektakularno neugodne geste, se temeljila na tome da su rezultati izlazne ankete, a potom i službeni rezultati izbora, bili u nevjerojatnom raskoraku s onime što su sugerirale sve relevantne ankete, ili barem one s kojima se prije toga vrištalo s naslovnica.

Silver je, pak, na svom blogu naveo da ovo što se dogodilo u Britaniji nije izuzetak, nego predstavlja dio nešto šireg trenda, navodeći nekoliko primjera u posljednjim godinama gdje su su predizborne ankete išle “u kupe”, a izborni rezultati išli “u špade”. Prvi od njih je onaj koji je njemu samom donio slavu – 2012. godine je uspješno predvidio kako će Barack Obama postati predsjendik, i to s daleko uvjerljivijom prednošću od one koje su sugerirale ankete (i zbog kojih su američki republikanci u izbornoj noći čupali kosu isto sada laburisti). U rujnu prošle godine, pak, predizborne ankete su predvidjele da će na referendumu o škotskoj nezavisnosti pobijediti opcija ostanka u Uniji, ali su također sugerirale izuzetno tijesan i prilično neizvjestan rezultat koji se “vrtio oko statističke greške” umjesto 10 posto unionističke prednosti. Nekoliko mjeseci kasnije su ankete sugerirale da će američki republikanci dobro proći na kongresnim izborima, ali ne toliko dobro da ne bi bilo neizvjesnoti oko toga mogu li od demokrata preuzeti Senat; na kraju su ga osvojili daleko lakše i uvjerljivije od onoga što su sugerirale ankete. Posljednji, još spektakularniji, primjer se zbio u Izraelu gdje su ankete bile praktički otpisale premijera Benjamnina Nethanyahua i njegovu desničarsku stranku Likud, ali je na kraju “Bibi” još povećao broj svojih zastupnika u Knesetu. Sve to je potaklo Silvera da napiše kako bi “svijet mogao imati problem s predizbornim anketiranjem”.

 

S tom konstatacijom bi se vjerojatno mogli složiti i pratitelji ovdašnjih političkih zbivanja. I u Hrvatskoj su tako bile brojne situacije u kojima su ankete – bez obzira na to što je riječ o relativno malenoj zemlji gdje bi ozbiljan anketar mogao napraviti relevantana uzorak – sugerirale jedno, a glasački listići donijeli nešto drugo. 1990-ih je tako bila sasvim normalna stvar da HDZ (ali i SDP) prolazi bolje na izborima nego u anketama. 2007. godine je zahvaljujući izlaznim anketama Ljubo Jurčić pola sata vjerovao da je budući hrvatski premijer, isto kao što je “rejting efendija” Ivo Josipović otklanjao bilo kakvu mogućnost da bi mogao postati prvi hrvatski predsjednik od jednog mandata.

 

Svi slučajevi koje citira Silver, pak, imaju nešto zajedničko – ankete su gotovo uvijek pokazale jačom opciju koja bi se, uvjetno rečeno, mogla okarakterizirati lijevom, naprednom ili “cool”. I gotovo u svim takvim slučajevima, opcija koju su “gurale” ankete je bila ista ona koju favoriziraju intelektualci i svi oni koji se smatraju nekakvom “kulerskom” elitom. A to je, htjeli to priznati ili ne, ideološki milje kojemu u SAD i većini zapadnih država (a gdje bi se nekako mogla smjestiti i Hrvatska) pripada i uvjerljiva većina pripadnika novinarske profesije.
Iz ovoga bi se moglo zaključiti da su ankete bile ili “namještene”, ili su ih anketari baždarili i tumačili na temelju vlastitih ideoloških predrasuda, odnosno njihovim naručiteljima – u pravilu medijskim organizacijama kojima dominira “poštena inteligencija” – servirali ono što su naručitelji htjeli vidjeti i čuti. To je jednostavno i prilično zavodljivo objašnjenje, ali vjerojatno predstavlja samo dio, i to ne najvažniji, sveukupne priče.
Naime, na teze o ljevičarskim medijima i njihovoj zavjeri će ljevičari odmah odgovoriti spominjanjem desničarskih medija “koji truju narod” te ga svojim pristranim, manipulativnim djelovanjem tjeraju da bira opcije na vlastitu štetu. U slučaju britanskih izbora će kao najjednostavnije objašnjenje konzervativne pobjede biti spomenuto ime Ruperta Murdocha i njegovog medijskog imperija, odnosno novina koje su birače plašile mogućnošću koalicije “crvenih” laburista sa škotskim separatistima. Kako su, onda, i desničarski mediji objavljivali ankete koji sugeriraju izglednost takvog scenarija?

 

Razlog je, međutim, prilično prozaičan. Današnji mediji, naime, od izbora nastoje praviti spektakl i dramu, jer je to jedini način da praćenje izbora učine atraktivnim i, ako je riječ o komercijalnim medijima, isplativim. Kada na izborima jedna od opcija ili kandidata može računati na podršku kakvu, na primjer ima HDZ u Lici ili IDS u Istri, onda mogućnosti za stvaranje drame nema. Zato je svima u interesu da izbori budu neizvjesni i tome anketarska industrija, svjesno ili nesvjesno, pokušava dati svoj skromni doprinos.

 

Laži, statistike i Hollywood

Malo tko se danas usudi osporiti tezu kako je Hollywood neopisivo liberalniji od ostatka Amerike (i većine suvremenih društava). Međutim, isto tako je malo onih koji su spremni priznati da holivudski glumci, pisci, scenaristi i producenti svoj pogled na svijet agresivno promiču kroz sadržaj svojih filmova i TV-serija. U tome se ponekad ide tako daleko da se ne samo lijevi, liberalni i  “politički korektni” stavovi izlažu kao jedini mogući, nego se čak činjenice koje bi takvim stavovima išle u prilog “friziraju” s bezočnošću nalik na najsiroviji “agitprop” u nekadašnjim zemljama realnog socijalizma.

Jedan od primjera gdje su holivudski scenaristi dozvolili da vlastite ideološke predrasude plasiraju kao činjenice o kojima nikakvog spora nema jest i TV-serija Blizu doma, odnosno epizoda The Shot, emitirana na programu HRT-a u ponedjeljak navečer. U toj je epizodi tužiteljski tim na čelu s protagonisticom Annabeth Chase vodi proces protiv tinejdžera, zvijezdu srednoškolskog tima, koji je iz nepoznatih razloga ustrijelio svog mladića. Za vrijeme istrage se otkrije kako je tinejdžer imao homoseksualna iskustva, a na što slijedi eskpresni komentar Chaseinog šefa Stevea Sharpea kako od 15 igrača u srednjoškolskom timu “statistički, 2-3 mogu biti gay”.

Stručna literatura vezana uz pitanja ljudske seksualnosti navodi kako udio homoseksualaca u muškoj populaciji iznosi između 1,5 do 4 posto. Brojke koje imaju običaj koristiti gay organizacije – a koje su se svojevremeno citirale u HRT-u i hrvatskim medijima za vrijeme trećesiječanjske vlasti – se vrte oko 10 posto. Brojke koje koriste autori serije Blizu doma, pak, sugeriraju da je taj postotak znatno veći, odnosno 15 – 20 posto.

Ta je brojka, dakle, gotovo deset puta veća od one koje citira većina relevantnih istraživanja, ali je autori serije gledateljima serviraju kao notornu činjenicu o kojoj ima smisla raspravljati isto onoliko koliko o tvrdnji da li sunce svakog dana izlazi na istoku.  Moguće je da autori  nisu bili upoznati sa seksološkim istraživanjima, ali je vjerojatnije da su si dali “pjesničke slobode” kako bi što efektnije “senzibilizirali” gledatelje na probleme homoseksualne populacije koja – kako serija sugerira – čini više nego značajan udio stanovništva, odnosno, s obzirom na broj pogođenih, homofobija i uskraćivanje prava homoseksualacima predstavlja daleko ozbiljniji problem nego što je svojevremeno bila segregacija crnaca u SAD.

Sitni detalj u jednoj epizodi i ne baš straobalno popularne serije bi bilo nezahvalno uzeti kao krunski dokaz o ideološkoj “nabrijanosti” Hollywooda, ali takvih detalja, iako ponekad i ne tako drastičnih, ima poprilično. Njihova akumulacija stvara percepciju Amerike i svijeta u cjelini koju je teško pomiriti sa stvarnošću, a nesklad između percepcije i stvarnosti ponekad stvara i ozbiljne probleme kao što je tzv. CSI efekt. Taj i drugi primjeri pokazuju koliko je opasno stvarati sliku današnjeg svijeta na osnovu onoga što servira američka tvornica iluzija, odnosno koliku odgovornost Hollywood zapravo ima. Tu je odgovornost Hollywood često zloupotrebljavao ili je s najboljim namjerama popločavao staze do svakojakih paklenih destinacija.