RIP Algirdas Brazauskas (1932 – 2010)

Algirdas Brazauskas, prvi predsjednik nezavisne, odnosno, preciznije, postsovjetske, Litve umro je danas u svom domu. Hrvatski lokalidiotski mediji će vjerojatno ignorirati tu vijest ili je spomenuti s uobičajenom površnošću. A možda ne bi trebali, jer Brazauskas ne samo da je igrao važnu ulogu u demontaži SSSR-a, a time i stvaranju moderne Evrope, nego je u svoje vrijeme bio prilično zanimljiv hrvatskim medijima, iako iz nekih sasvim različitih razloga.

Brazauskas je, naime, pripadao onoj kategoriji bivših istočnoblokovskih osloboditelja koji se nazivaju “bivši”, a u slučaju Brazauskasove Demokratske radničke stranke Litve i “reformirani” komunisti. To što je karijeru započeo kao sovjetski aparatčik i vođa republičkog ogranka Komunističke partije Sovjetskog Saveza nije ga spriječilo da kasnije postane jednim od simbola litavske borbe za nezavisnost, odnosno da u studenome 1992. godine glatko dobije parlamentarne izbore, a nakon toga postane predsjednik.

Brazauskasov uspjeh nije prošao nezapaženo u tadašnjim hrvatskim medijima, koji su tada bili pod čvrstom kontrolom Franje Tuđmana. Oni su, povlačeći paralele između Litve i Hrvatske, tu vijest prikazali kao katastrofu, odnosno primjer svega onoga što se može dogoditi Hrvatskoj ako zdrave “državotvorne” snage ne budu na oprezu, odnosno douvole oživljavanje aveti komunističke prošlosti. Takva kampanja plašenja Hrvata nije baš imala uspjeha, s obzirom da je Brazauskasov ekvivalent – Ivica Račan i njegov SDP – tada na jedvite jade probio cenzus za Sabor (manji od današnjeg), a većina opozicijske javnosti je pod pravom opozicijom smatrala političare poput Budiše i Parage, dok je SDP slovio za HDZ-ovu “sestrinsku” stranku.

“Sudbina gora od smrti”, odnosno dolazak bivših reformiranih komunista na vlast se u Hrvatskoj ipak dogodila, ali njeni efekti nisu bili onako apokaliptični. Razlog je možda u tome da se Litva, usprkos Brazauskasa, nešto kasnije – zbog ekspresnog ulaska u EU i NATO i dramatičnog porasta životnog standarda – počela navoditi kao uzor svega onoga čemu Hrvatska treba težiti. A dostizanje tih uzora jest isto onako teško koliko je u kulturnom smislu Balkan udaljen od Baltika.

Zar i ti sine Niall?

Kada se negdje prije godinu dana u zapadnim medijima relativno diskretno pojavila vijest o ruskom politologu po imenu Igor Panarin i njegovim predviđanjima kako bi SAD u vrlo bliskoj budućnosti mogla zadesiti gorka sudbina SSSR-a, odnosno odlazak u klub nestalih država, prve reakcije – barem one na Zapadu – su bile podsmjeh i spominjanje ruske ljubavi prema votki.

Međutim, kao i u mnogim drugim slučajevima, globalna recesija je nakon godinu dana bitno izmijenila pogled na mnoge stvari. Ono što je prije godinu dana izgledalo toliko fantastično da bi izazivalo podsmjeh danas više nije tako smiješno.

Panarinove teze tako nisu smiješne Niallu Fergusonu, uglednom britanskom povjesničaru koga se teško možda nazvati protu-zapadnim anti-imperijalistom ili sovjetonostalgičarom. U svom današnjem komentaru za Los Angeles Times Ferguson ne ide tako daleko da kao Panarin detaljno opisuje nove entitete koji bi se stvorili na ruševinama raspadnute Amerike, ali upozorava kako trenutak kada se Amerikanci moraju suočiti s onime što im je donedavno izgledalo nezamislivo nije daleko, odnosno da su u slučaju današnje Amerike na djelu isti oni povijesni mehanizmi koji su za manje od desetljeća globalnu supersilu – koja je vjerovala da pobjeđuje u hladnom ratu – izbrisali sa zemljopisne karte.

Šefica evropske diplomacije šurovala sa Sovjetima?

[picapp align=”left” wrap=”true” link=”term=Catherine+Ashton&iid=4938854″ src=”c/a/9/b/St_Petersburg_Economic_7618.JPG?adImageId=7849859&imageId=4938854″ width=”234″ height=”313″ /]

Barunica Catherine Ashton je ušla u povijest kao prvi šef jedinstvene evropske diplomacije, ali joj je ta povijest odlučila malčice zagorčati život još i prije formalnog stupanja na dužnost. Tako ju je prilikom rasprave u Evropskom parlamentu Neil Farage, njen sunarodnjak i zastupnik euroskeptične Stranke nezavisnosti Ujedinjenog Kraljevstva (UKIP) zbog članstva u Kampanji za nuklearno razoružanje (CND), organizaciji koju su za vrijeme hladnog rata, prema njegovim tvrdnjama, financirali Sovjeti kako bi potkopali svoje tadašnje zapadne suparnike. Farage tvrdi da je jednostavno nezamislivo kako bi na čelo najprestižnije i najutjecajnije političke funkcije u suvremenoj Evropi trebala stupiti osoba spremna surađivati s “neprijateljima evropske demokracije”. Optužbama UKIP se, inače, pridružila i Građanska demokratska stranka (ODS) iz Češke, čiji je najpoznatiji član euroskeptički raspoloženi predsjednik Vaclav Klaus.

Iako je CND preko svojih glasnogovornika odmah odbacila te optužbe, ustvrdivši kako je u pitanju recikliranje desničarske propagande iz 1970-ih i 1980-ih, članak u londonskom Timesu navodi da dokumenti koje je dostavila UKIP “postavljaju određena pitanja”.

Ashton, koja na mjesto evropske ministrice vanjskih poslova dolazi s mjesta evropske povjerenice za trgovinu, je bila članicom CND od 1977. godine te početkom 1980-ih služila kao blagajnica organizacije. Dokumenti navode kako je 1983. godine na čelu službene delegacije došla u Nizozemsku kako bi uspostavila suradnju s komunističkom organizacijom Zaustavite neutronsku bombu, odnosno kako je za vrijeme njenog mandata na račune CND-a došlo 176.197 funti “čije se podrijetlo nije moglo ustanoviti”. UKIP tvrdi da je vjerojatno kako su u pitanju donacije sovjetske vlade i KGB-a, a o čemu je još 1980-ih zapadnu javnost izvijestio sovjetski disident Vladimir Bukovski. Mnoge od njegovih optužbi su kasnije potvrđene kada su nakon pada SSSR-a zapadni povjesničari stekli uvid u tajne sovjetske arhive.

Nekadašnji suradnici Ashton je, pak, brane podsjećanjem na to kako su početkom 1980-ih anonimne donacije političkim i nevladinim organizacijama bile “normalna stvar”, odnosno kako je buduća evropska povjerenica pripadala umjerenoj frakciji CND-a koja nije htjela da Velika Britanija napusti NATO.

U svakom slučaju, ako se potvrdi da je u pitanju samo prljavi desničarski trik, to opet ne znači da novo evropsko vodstvo nije – posredno ili neposredno – povezano sa komunistima. Predsjedniku Hermanu van Rompuyu je tako neželjeni publicitet donijela njegova sestra Tine van Rompuy, koja pripada Radničkoj stranci Belgije (WPB), najvećoj komunističkoj partiji u Belgiji.