RECENZIJA: The Wheel of Time (sezona 1, 2021)

Vjerojatno najrazvikaniji televizijski projekt godine, ako ne i desetljeća, je Amazonova adaptacija Gospodara prstenova, serija koja bi, prema nekim procjenama, mogla imati budžet od preko milijardu dolara i kao takva razbiti sve dosadašnje rekorde. Tako ambiciozni pothvat, za kojeg se očekuje da bi trebao biti nova Igra prijestolja, je prilično velik zalogaj čak i za studio koji iza sebe jednu od financijski najmoćnijih korporacija na svijetu. Stoga ne čudi što je Amazon prije njega pokrenuo seriju koji bi se, zbog slične teme i žanra, mogla nazvati svojevrsnom probom za Gospodara prstenova. Riječ je o Wheel of Time, odnosno Kolu vremena, adaptaciji istoimene popularne serije fantasy romana Roberta Jordana, također poznate po svojoj epskoj širini koja se ogleda u tome da se sastoji od čak 14 romana, te da je Jordan nije uspio završiti za života te je posljednja tri romana napisao Brad Sanderson. Budžet za novu seriju je navodno iznosio oko 80 milijuna US$, što u usporedbi s Gospodarom prstenova izgleda kao sitniš, ali je riječ tek o prvoj sezona koja se sastoji od relativno skromnih osam jednosatnih epizoda.

Radnja prve sezone se okvirno temelji na Oku svijeta („The Eye of the World”), prvom romanu iz serije. Smještena je u fiktivni svijet tri i pol milenija nakon apokaliptičnog rata u kojem su sile Svjetla porazile Mračnog, ali istovremeno izazvale destrukciju kojom je okončano prosperiretno i napredno Doba legendi. Svijet se koliko-toliko oporavio, ali u njemu je tehnologija na razini srednjeg vijeka, a magiju, odnosno Prvu moć, koriste isključivo žene koje pripadaju čarobnjačkom redu Aes Sedai. Jedna od njih je Moraine (Rosamund Pike) koja, zajedno sa svojim vjernim zaštitnikom a’Lanom (Daniel Henney) dolazi u oblast Dvije Rijeke gdje bi se mogao nalaziti Preporođeni Zmaj, za koje proročanstvo tvrdi da bi mogao svijet spasiti od Mračnog ali ga isto tako i uništiti. Toga je, po svemu sudeći, svjestan i Mračni koji je na tamošnje selo poslao armije čudovišnih troloka. Oni otimaju lokalnu „Mudrost” (iscjeliteljicu) Nynaeve (Zoe Robbins), dok Moraine okuplja četvero preživjelih – Randa (Josha Stradowski), Perrina (Marcus Rutherford), Mata (Barney Harris) i Egwene (Madeleine Madden) – kako bi ih odvela na dugo i opasno putovanje do Bijelog tornja, sjedište Aes Sedai.

Serija je, barem što se tradicionalnih parametara tiče, doživjela uspjeh. Imala je rekordnu gledanost na matičnom streaming servisu Amazon Prime, a i kritike su uglavnom bile pozitivne. S druge strane, malen ali prilično glasan dio fanova Jordanovog opusa je protiv serije digao kuku i motiku smatrajući da su producenti, u nastojanju da Jordanovo djelo učine pristupačnijim običnoj publici načinili previše drastične primjene. Ti fanovi će, dakako, činiti manjinu, i to iz prozaičnog razloga da je malo onih koji su prije gledanja pročitali desetak tisuća stranica originalnog teksta zbog kojih, na primjer, Tolkienov Gospodar prstenova u usporedbi izgleda kao džepna knjižica koja se može pročitati za vrijeme vožnje prigradskim autobusom. Obični gledatelji će, s druge strane, seriju daleko prije uspoređivati s Igrom prijestolja. I takva usporedba na kraju ipak nije dobra za The Wheel of Time.

Visoki budžet se u seriji uglavnom vidi. Jordanov fiktivni svijet je prilično dojmljivo rekonstruiran uz pomoć lokacija u nekoliko evropskih zemalja (uključujući Hrvatsku) kao i obilno korištenje CGI-ja. Velika pažnja je pružena kostimografiji, pogotovo kada je riječ o Aes Sedai, odnosno različitim frakcijama koje čine taj red. Gradovi i naselja su napravljeni na način da svaki od njih ima određen karakter. Scena bitke s trolocima na početku je dobro napravljena, dok se to ne može reći za scenu bitke na kraju sezone, u kojoj dosta toga nema taktičkog smisla.

Glumačka ekipa je, s druge strane, poslovično dobra. Rosamund Pike je izvrsna u ulozi Moraine, lika koji predstavlja tradicionalnog mentora, ali uz iskazivanje majčinskih kvaliteta mora biti i sklona spletkama. Njen lik, također, mora držati emocije pod kontrolom, a što je za Pike stvorilo dodatni glumački izazov, koji je dobro savldaan. Daniel Henney je također dobar u ulozi njenog zaštitnika, a isto se može reći i za ostatak uglavnom mlade glumačke ekipe koja čini družiu.

Glumački trud je, s druge strane, u dosta navrata obezvrijeđen s traljavim scenarijem koji je The Wheel of Time nastojao učiniti previše sličnim ne samo Igri prijestolja, nego i drugim „cool” serijama fantasy žanra. I u tome se, također, išlo drugim pravcem od Jordanovog teksta. Tako su, na primjer, potencijalni Zmajevi od adolescenata u književnom predlošku pretvoreni u odrasle muškarce i žene, te su stvoreni prilično iritantni ljubavni trokuti i slični podzapleti koju seriju čine previše „sapunastom”. Također je bilo i intervencija u smjeru današnje „političke korektnosti”, kako po pitanju rasne različitosti, tako i promoviranju alternativnih životnih stilova, pa je tako Moraine prilično neuvjerljivo uvaljena u lezbijsku vezu s Syuan Sanche, predvodnicom Aes Sedai koju tumači Sophie Okonedo. Mnogo ozbiljniji problem serije je loša montaža, zbog koje se mnogi događaji odvijaju prebrzo, konfuzno ili na način koji stvara ozbiljne rupe u zapletu. Neki od problema serije, doduše, nisu isključivo krivica producenata. Snimanje je bilo prekinuto zbog pandemije COVID-19 i lockdowna, a kada je ponovno započelo, set je napustio Barney Harris, zbog čijeg odsustva je i njegov lik nestao iz serije. No, čak i uz takve izgovore, dojam je da je ova serija mogla biti mnogo bolja. Moguće je da u sljedećim sezonama Wheel of Time bude dosta bolja, ali ovo dosad bi moglo biti ozbiljno upozorenje za tvorce Gospodara prstenova.

THE WHEEL OF TIME

uloge: Rosamund Pike, Daniel Henney, Zoe Robbins, Madeleine Madden, Josha Stradowski, Marcus Rutherford, Barney Harris

kreator: Rafe Jenkins

proizvodnja: Sony/Amazon, SAD, 2021.

trajanje: 8 epizoda (po 54-62 min.)

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Nestala (2014)

NESTALA
(GONE GIRL)
uloge: Ben Affleck, Rosamund Pike, Neil Patrick Harris,
Tyler Perry, Carrie Coon
scenarij: Gillian Flynn
režija: David Fincher
proizvodnja:20th Century Fox, SAD, 2014.
trajanje: 149'

David Fincher je filmaš koji uživa ugled i poštovanje, ali se teško može reći da ga itko, osim najzagriženijih filmofila, previše voli. Ako bi se za to mogao pronaći, onda je on u tome što njegova ostvarenja prikazuju nesumnjivi talent i kreativne sposobnosti, ali isto tako i nevjerojatnu hladnoću odnosno nedostatak empatije prema likovima (i publici koja za njih navija). Mnogi bi mračni karakter njegovih filmova mogli protumačiti kao odraz autorove mizantropije, pa je to vjerojatni razlog zašto gledanje Fincherovih filmova predstavlja zadovoljstvo, ali ne onakvo kakvo prosječan gledatelj želi ponoviti. Nešto slično bi se moglo reći i za Nestalu, jedan od najhvaljenijih i najrazvikanijih filmova prošle godine, koji je postigao najbolje komercijalne rezultate u Fincherovoj karijeri, ali za koga se usprkos toga teško može koristiti izraz “popularan”.

Radnja se temelji na istoimenom bestseler-romanu Gillian Flynn, koja ga je također napisala scenarij. Naslovni lik, koji tumači britanska glumica Rosamund Pike, je Amy Elliott-Dune, supruga Nicka Dunnea (Affleck), nezaposlenog novinara. Radnja započinje na petu godišnjicu njihovog braka, nakon što Amy netragom nestane iz kuće. Taj događaj pokreće istragu prilikom kojeg policijska detektivka Rhonda Boney (Dickens) postaje sve uvjerenija kako je Nick glavni krivac za nestanak supruge, odnosno da je u pitanju ubojstvo. Paralelno sa istragom se kroz flashbackove prikazuje prethodnih nekoliko godina u životu Dunneovih, koji prikazuju kako se naizgled idilični brak počeo raspadati uslijed recesije zbog koje je Nick ostao bez posla i bio prisiljen vratiti se iz New Yorka u rodni gradić u Missouriju, čiju zabit njegova sofisticirana supruga nije mogla smisliti. Kada istraga otkrije da je Nick bio nevjeran, i kada se u priču upetljaju mediji, Nick i njegova sestra Margo (Coon) su prisiljeni angažirati darovitog odvjetnika Tannera Bolta (Perry). Na kraju se ispostavi da je prava pozadina Amynog nestanka još nevjerojatnija.

Nestala na prvi pogled izgleda poput tipične epizode TV-serije Zakon i red, odnosno kao nastojanje da se eksploatiraju priče sa naslovnica američkih medija, pogotovo onih koje se tiču slučajeva misteriozno nestalih žena i njihovih supruga koji su, iz ovih ili onih razloga, postajali osumnjičenima, a u većini slučajeva i osuđeni za ubojstvo, uz obavezni medijski cirkus. Fincher, međutim, svemu tome daje svoj autorski pečat, prikazujući takve događaje kroz mračnu fotografiju Jeffa Cronenwetha, ali i odajući da su mu glavni likovi itekako po mjeri. To se najbolje vidi kroz lik Nicka Dunnea, koga tumači Ben Affleck, glumac kome su često znali “drvenost” i katastrofalno loš izbor uloga, ali koji ovdje savršeno tumači naizgled savršenog primjerka američkog muškarca kome ne treba mnogo da pokaže svoju mračnu stranu. Još je impresivnija Rosamund Pike, britanska glumica kojoj je uloga Amy vjerojatno najbolja u karijeri, a vjerojatno dostojna i “Oscara”; njena “hladna” ljepota, ali i cinizam kojima opisuje brak kroz stranice dnevnika je čine savršenim partnerom Afflecka. Nestala se također može pohvaliti i dojmljivim nastupima sporednih glumaca. Tyler Perry tako jednostavno briljira u “skidanju” crnog “superodvjetnika” nalik na Johnnieja Cochranea; Missi Pyle tumačeći lik Ellen Abbott, TV voditeljice specijalizirane za medijski linč osumnjičenih kriminalaca, savršeno skida Nancy Grace; Carrie Coon je sjajna u ulozi protagonistove sestre, koja se, barem na trenutke kada prema bratu ne prikazuje uznemirujuću bliskost, doima jedinim koliko-toliko normalnim i simpatičnim likom u filmu.

Kako film odmiče, tako postaje jasnije da je Flynn naizgled rutinerski zaplet učinila podlogom za miješanje žanrova, pa se tako u Nestaloj prepliću kriminalistički triler, psihološka drama, društvena satira, a na kraju i crna komedija. To se odnosi prije svega na prikaz medijskog cirkusa, gdje su tradicionalne tabloide i slične lešinarske medije upotpunile i društvene mreže, odnosno kako dovoljno proračunati likovi znaju taj sistem izmanipulirati u vlastitu korist. Posebnu zanimljivost Nestaloj daje i njen vremensko-prostorni kontekst, odnosno što film izrijekom spominje globalnu recesiju kao jedan od katalizatora problema koji će dovesti do raspada braka. Glavni nedostatak filma je, pak, njegov završetak, koji odaje dojam da se Flynn malo previše trudila da šokira gledatelje, odnosno da nakon jednog iznenadnog obrata doda i drugi. Završne scene tako izgledaju kao parodija, odnosno svojevrsno izvrtanje eksploatacijskih filmova o “silovanju i osveti” kakvi su žarili i palili američkim drive inovima i “grindhouse” dvoranama 1970-ih. Takva završnica se vrlo dobro uklapa u Fincherovu mizantropsku viziju, ali se doima pomalo isforsiranom te kvari inače vrlo dobar dojam o još jednom ostvarenju koje će publika cijeniti, ali ne previše voljeti.

OCJENA: 7/10

RECENZIJA: Jack Reacher (2012)

LPL Flix
(izvor: Lester Public Library)

JACK REACHER
uloge:  Tom Cruise, Rosamund Pike, Werner Herzog, Robert Duvall, Alexia Fast, Joseph Sikora
scenarij: Christopher McQuarrie
režija: Christopher McQuarrie
proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2012.
trajanje: 130 '

Pokolj školske djece u Connecticutu je od strane američkih salonskih ljevičara iskorišten za još jedan križarski pohod, ovog puta protiv vatrenog oružja u legalnom posjedu građana. U kampanju za njihovo oduzimanje su se, dakako, uključile i hollywoodske glumačke veličine, što uključuje propagandni spot gdje nastupaju glumci koji slavu, popularnost i bogatstvo duguju upravo filmovima gdje su kao protagonisti  ne samo posjedovali nego koristili isto ono vatreno oružje koje se nastoji ukloniti u stvarnom životu. Jedan od takvih filmova je i “Jack Reacher”, ekranizacija “Jedan hitac”, devetog iz serije od 17 romana o istoimenom usamljenom istjerivaču pravde.

Film započinje scenom, koja je s obzirom na određene sličnosti sa tekućim događajima, izazvala razumljivu nelagodu i antipatije američkih kritičara. Snajperist na ulicama Pittsburgha hladnokrvno ubija pet nedužnih prolaznika, a nakon čega policija brzo pronalazi počinitelja u liku vojnog veterana Jamesa Barra (Sikora). On iz pritvora u pomoć poziva Jacka Reachera (Cruise), bivšeg vojnog policajca i vrhunskog istražitelja kojeg je upoznao u Iraku. Na užas njegove odvjetnice Helen Rodin (Pike), Reacher je uvjeren da je Barr kriv i s njom surađuje samo zato da bi osigurao smrtnu presudu. Njegovom oku, međutim, ne mogu pobjeći neki od detalja zločina koji ukazuju na pozadinu mnogo složeniju od krvoločnog pojedinca. Kada se ispostavi da je stao na žulj na zločinačkoj organizaciji, prisiljen je demonstrirati i neke ne-detektivske vještine, ali i odlučnost da istjera pravdu čak i ako je pri tome prisiljen kršiti zakon.

Čak i da nije bilo tragične koincidencije sa stvarnim zločinima, “Jack Reacher” bi zbog samog koncepta bio dočekan na zub od “politički korektnih” kritičara. Publika, naime, treba navijati za “privatnika” koji preuzima u zakon u svoje ruke, uključujući posao krvnika. Kada to rade stripovski superheroji, tu neugodnu činjenicu kriju kričavi kostimi i fantastični CGI efekti; “Jack Reacher” je, s druge strane, mnogo bliži stvarnom svijetu, ili barem “olovnim” 1970-im kada je Charles Bronson revolverom tamanio ulične barabe. Možda ga je takvim namjeravao učiniti scenarist i režiser Christopher McQuarrie, dobitnik “Oscara” za “Privedite osumnjičene”, ali su se toj namjeri ispriječila današnja hollywoodska pravila.

Po njima u potencijalnom početku unosne franšize naslovnu ulogu mora tumačiti već etablirana zvijezda. A među njima danas baš i nema ličnosti eastwoodovskog kalibra; Tom Cruise, koji je bijes poklonika književnog lika izazvao time što je od njega mnogo niži, se trudi, ali ne previše. Još važniji uteg oko vrata “Reacheru” je potreba za niskim cenzorskim rejtingom PG-13 zbog kojeg je značajno ublaženo i ušminkano nasilje, a film izgubio nužnu dozu realizma. McQuarrie ga, pak, dodatno opterećuje nepotrebnim “sapunskim” komplikacijama (odvjetnici je suparnik u sudnici vlastiti otac), dok je razrješenje velikog misterija sasvim predvidljivo i telegrafirano na samom početku. Da se gledatelji ne trebaju nadati klasiku ukazuje i angažman Rosamund Pike, specijalistice za nezahvalne uloge; ona u filmu “Jack Reacher” će joj najbolje biti upamćena po dekolteu.

S druge strane, ako se “Jacku Reacheru” priđe bez nekih pretjeranih očekivanja, on izgleda kao solidan žanrovski proizvod, pogotovo nakon usporedbe s nekim drugim pokušajima pretakanja popularnih knjiga na veliki ekran. McQuarrie je režirao nekoliko efektnih scena, od kojih se ističe ona na početku, a i dio glumačke postave je obavio dobar posao. Werner Herzog se dobro zabavljao u ulozi demonskog negativca, isto kao i Robert Duvall u rijetkoj prilici za akcijske scene sa osam “banki”.  Dobar dojam je ostavila i Alexia Fast u maloj, ali efektnoj ulozi “loše” cure iz susjedstva. Zbog svega ovoga “Jack Reacher” zaslužuje publiku, ali ne i neke velike nade u nastavak.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 5. siječnja 2013. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)

RECENZIJA: Bijes titana (2012)

 

 

BIJES TITANA
(WRATH OF THE TITANS)
uloge:  Sam Worthington, Rosamund Pike, Liam Neeson, Toby Kebbel, Edgar Ramirez
scenarij: Dan Mazeau & David Leslie Johnson
režija: Jonathan Liebesman
proizvodnja: Warner Bros, SAD, 2012.
trajanje:  109 '

 

Jedna od najčešće citiranih poslovica u školskim klupama jest da je “ponavljanje majka znanja”. U Hollywoodu očigledno nisu uživali blagodati klasičnog obrazovanja, jer se tamo smatra kako je ponavljanje majka bogatstva. Barem to sugerira trenutni poslovni model vodećih američkih studija koji se sveo na reciklažu – bilo kroz remakeove i “rebootove” starih franšiza, bilo kroz nastavke. Takva je praksa malo kada izazivala takav prijezir kod kritičara kao što je slučaj bio sa Sudarom titana, čiji se drugi nastavak upravo pojavio u kinima.

 

Kada se prije dvije godine pojavila nova verzija filma temeljenog na grčkom mitu u Perzeju, razočaranje nije predstavljao samo uobičajeno neproduhovljen scenarij, nego i očajno loš izgled samog filma, koji je bio posljedica odluke da se usred produkcije 2D film “konvertira” u 3D. Međutim, bez obzira kritičarske zamjerke, Sudar je zaradio dovoljno novca da potakne snimanje novog nastavka, za koga je, doduše, bilo neke osnove vjerovati da bi mogao biti bolji.

 

Radnja započinje oko deset godina kasnije nakon događaja u prethodnom filmu. Polubog Perzej (Worthington) nastoji živjeti kao skromni ribar i odgajati sina prije nego što ga njegov otac, bog Zeus (Neeson), upozori da će ponovno morati spašavati svijet. Ljudi se, naime, sve manje mole bogovima, pa oni zbog toga gube svoje moći i besmrtnost. Perzeju bi to bilo sasvim svejedno da božanske moći nisu jedina stvar koja u Tartaru zatočenim drži Krona i njegove Titane koji jedva čekaju da svoj bijes iskale na ljudima. Nakon što Zeusa zatoče njegova božanska braća, Perzej ga mora spasiti te okuplja družinu čiji će članovi biti polubog Agenor (Kebell) i kraljica Andromeda (Pike).

 

Producentima Bijesa titana se mora priznati da su, usprkos financijskog uspjeha, bili svjesni nedostataka prethodnog filma, te su se ipak potrudili da drugi film bude bolji. Francuski režiser Louis Letterier je zamijenjen sa Južnoafrikancem Jonathanom Liebesmanom, koji je u Invaziji svijeta: Bitci za Los Angeles pokazao veće snalaženje u fantastičnom žanru. Prva stvar koja se u ovom filmu primijeti jest da je snimljen za 3D, odnosno da se Liebesman potrudio napraviti niz dojmljivih scena leta kroz kanjone ili podzemne spilje tako da je gledatelj uglavnom svjestan trodimenzionalnosti. Kron kao glavni negativac, također je napravljen na maštovit način te su scene u kojima iskazuje svoj destruktivan potencijal zbilja fascinantne.

 

Vizualne atrakcije su, međutim, loša kompenzacija za scenarij Davida Mazeaua i Davida Leslieja Johnsona, koji je nekako uspio biti još lošiji od prethodnog. Perzej, koga ponovno tumači nimalo karizmatski Worthington, i dalje je mrzovoljan, gotovo antipatičan heroj; pokušaj da ga se humanizira preko sina izgleda kao iritantan klišej. Još veći klišej predstavljaju likova olimpskih božanstava, svedenih na jeftine pseudofrojdovske karikature. Ipak, možda će najviše na živce ići nastavak silovanja grčke mitologije; u novoj verziji Andromeda postaje žena-ratnica, davši priliku Rosamund Pike (koja je zamijenila Alexu Davalos iz prethodnog filma) da još jednom pokaže kako posjeduje ogroman talent za pronalaženje nezahvalnih uloga. Još iritantniji je lik Agenora kao dežurnog šaljivdžije čije se replike, usprkos neospornog talenta Tobyja Kebbella, doimaju više nego otrcano. Zbog svega toga Bijes titana izgleda kao još jedan nepotrebni holivudski projekt, koji gledateljima ostavlja tek slabašnu nadu da će tamošnji producenti jednog dana ipak nešto naučiti.

 

OCJENA: 3/10

 

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija za Aktual, objavljena u broju od 3. travnja 2012. Ovdje objavljena verzija je autorska (dakle ona koju sam poslao redakciji, bez uredničke intervencije i lekture)