Oznaka: rat protiv terorizma

Obamin pomoćnik podnio ostavku zbog fijaska s predsjedničkim avionom

Louis Caldera, pomoćnik Bijele kuće zadužen za predsjednička putovanja, podnio je ostavku nakon serije javnih kritika izazvanih prošlomjesečnim neočekivanim letom predsjedničkog aviona iznad glava Njujorčana. Stanovnici grada koji još uvijek nije skroz prebrodio traume izazvane napadima 11. rujna, nisu pokazali previše oduševljenja za prizor Boeinga 747 u niskom letu, a kojeg je pratio F-16, pogotovo s obzirom da o njemu nisu bile obaviještene nadležne službe, pa ni javnost, te je došlo do sveopće panike. Bijes je postao još veći kada se otkrilo da Obama uopće nije bio avionu, odnosno da je svrha leta bila – napraviti avio-snimke Kipa slobode u istom kadru s Air Force One, i to za predsjedničku kolekciju.

Američki mediji su pedantno ustanovili da je na let potrošeno 328.835 US$. Dio komentatora je aferu prozvao Scare Force One, a sam Obama ju je nazvao “pogreškom koja se više neće ponoviti”.  Za Obamu cijela afera predstavlja ozbiljan gaf, ali gaf koji će ga – s obzirom na naklonost medija – koštati daleko manje nego da je u istom slučaju u pitanju bio neki drugi korisnik Air Force Onea.

Muke po Nancy

Stvoriti neprijatelje od obavještajne zajednice u pravilu nije baš najpametniji potez, čak i ako ste druga najmoćnija žena na svijetu. Nancy Pelosi, predsjednica Zastupničkog doma Kongresa SAD, se imala prilike u to uvjeriti nakon što je sinoć CIA objavila memorandume iz kojih proizlazi da je dotična dama početkom 2000-ih bila detaljno upućena u ono što se eufemistički naziva “oštre tehnike ispitivanja” zarobljenih al-Qaedinih terorista, a što većina svjetske javnosti naziva mučenjem.

Pelosi – koja, kao i predsjednik Barack Obama, pripada radikalnom lijevom krilu američke Demokratske stranke – je godinu i pol dana tvrdila da o nikakvom “posebnom tretmanu” zatvorenika nije imala pojma. Njene tvrdnje su koincidirale s Obaminom objavom svih detalja kontroverznih ispitivanja, uključujući famozni “waterboarding”, kao i najavama španjolskog istražnog suca Garzona da bi zbog toga mogao pokrenuti kazneni postupak protiv američkih dužnosnika koji su vršili ili odobrili “posebni tretman”, s obzirom da je, po njegovom mišljenju, riječ o kršenju međunarodnih konvencija koje zabranjuju mučenje.

I dok je mogućnost da Garzonova istraga, sudeći po ranijim iskustvima u kojima su američki vojnici ili dužnosnici bili predmetom međunarodnih kaznenih postupaka, dovede do sudskih presuda, odnosno – u velikom finalu – do Busha u ćeliji Međunarodnog kaznenog suda u Haagu – zasad vrlo mala, Obami i demokratima bi kontroverze oko torture dobro služe kao oružje kojim bi se trebala dotući Republikanska stranka oličena u liku i djelu njegovog prethodnika, odnosno skrenuti pažnja javnosti ako trenutna ekonomska politika ne proizvede mesijanske rezultate.

U cijelom tom procesu bi CIA mogla biti jedna od kolateralnih žrtava. Reputacija američke obavještajne agencije je posljednje desetljeće dobila teške udarce – neposredno nakon 11. rujna 2001. godine je optuživana da nije radila ništa da bi spriječila tragediju, a sada je optužuju za pretjerani entuzijazam u čuvanju nacionalne sigurnosti. Iako je Obama zasad isključio mogućnost da se agenti uključeni u “waterboarding” kazneno gone – takva mogućnost se donedavno spominjala tek za pravnike u Ministarstvu pravde koji su na Bushov zahtjev bili iznijeli pravno mišljenje da su takvi kontroverzni postupci u skladu s američkim zakonima – među njima ne vlada neki posebno oduševljenje prema novom predsjedniku za kojeg vjeruju da ih je spreman žrtvovati radi jeftinih dnevnopolitičkih bodova i  ideoloških predrasuda.

Stoga je sasvim razumljivo što će se podastirati dokazi koji upućuju da isti oni demokrati koji danas mašu krvavom košuljom optužujući Busha za nehumano postupanje s osumnjičenicima za terorizam prije samo nekoliko godina nisu iskazali ama baš nikakvo protivljenje  prema “posebnom tretmanu” niti su osjećali potrebu da svoja saznanja o takvom skandalu obavijeste javnost.