Hrvatski wannabe Obama ignorira svog uzora

U posljednje vrijeme, pogotovo nakon što je odlazak Busha iz Bijele kuće ponovno antiamerikanizam učinio demodiranim, sve je više hrvatskih žaba koje dižu nogu gledajući potkivanje američkih konja. Malo tko je tako temeljit u tome kao Zoran Milanović, SDP-ov vođa koji obožava da ga naziva hrvatskim Obamom, a još više kada stranku koju vodi uspoređuje s Demokratskom strankom. Priči o SDP-u kao najboljem mogućem ekvivalentu Obamine stranke trebali bi pripomoći i stranački predizbori za predsjedničkog kandidata, a za koju se Milanović i njegovi navijači nadaju da će biti isto tako uzbudljiva i propagandno efikasna za SDP kao što je za američke demokrate bila utrka Obame i Hillary Clinton.

Jedini je problem u tome što ono što će stajati na raspolaganju članovima SDP-a baš i nije neki izbor. S jedne strane se nalazi kompromitirani politički diletant Ljubo Jurčić, a s druge strane Ivo Josipović, koji nema ni “k” od karizme, a o populističkim instinktima nužnim za uspjeh na izborima da i ne govorimo. I što je još važnije – a što su spomenuli i predstavnici hrvatskih medija – nijedan od njih nikada nije od strane građana izabran na neku javnu funkciju.

Milanović je na to spremno odgovorio pozvavši u pomoć svoju ikonu i uzor. Podsjetio je sve da je Barack Obama postao najmoćniji čovjek svijeta, a da prije toga nije dobio nikakve izbore osim za Senat.

Milanović je, naravno, izvalio “biser”. Biti izabran za američki Senat, pogotovo kada je u pitanju jedna tako mnogoljudna država kao Illinois je sve nego jednostavna stvar. A i prije toga je tri puta izabran za senatora države Illinois, a 2000. godine je izgubio predizbore pri pokušaju da uđe u Predstavnički dom američkog Kongresa.

Ne treba uopće sporiti da je Obami osvajanje i čuvanje tih pozicija nije bilo nimalo lako ni jednostavno, pogotovo uzimajući u obzir da je to radio u gradu poznatom po Alu Caponeu i likovima poput Milorada “Roda” Blagojevića. Obamina postignuća se nikako ne mogu uspoređivati s onime što su Milanovićev mentor Josipović i Račanov medijski projekt Jurčić dobili  na srebrnom tanjuru.

A priča o SDP-ovim izborima će izgledati još tužnije kada za samo nekoliko mjeseci postane jasno da je Ivo Sanader daleko opakiji, efikasniji i spretniji “igrač” nego što je to bio John McCain.

Željezo se kuje dok je vruće

Na svom engleskom blogu sam komentirao špekulacije Vesne Škare Ožbolt o tome da Ivo Sanader uz sada poprilično izvjestan pohod na Pantovčak priprema i izvanredne parlamentarne izbore. Kao povod bi moglo poslužiti provociranje, odnosno ponižavanje HSS-a u svrhu ispadanja Friščićeve stranke iz vladajuće koalicije i raspisivanja novih izbora. Razlog je, dakako, jednostavna dnevnopolitička računica prema kojoj se HDZ-u daleko više isplati ići na izbore na jesen ili usporedo s predsjedničkim izborima početkom sljedeće godine nego u redovnom terminu 2011. godine, kada se negativni efekti globalne recesije (i Sanaderovog ignoriranja iste) ne bi mogli skrivati od bijesnih građana.

Da rani izbori imaju smisla, pokazuje i ova analiza, odnosno pokušaj prognoze njihovog ishoda na osnovu rezultata stranaka na lokalnim i regionalnim izborima. HDZ bi sa svojim saveznicima dobio više, a SDP sa svojim (potencijalnim) saveznicima manje nego u jesen 2007. godine. Takvu bi računicu, s druge strane, mogli pokvariti HDSSB i raznorazni slobodni strijelci poput Keruma, koji bi daleko bolje iskoristili sveopće nezadovoljstvo od etabliranih, ali luzerskom reputacijom kompromitiranih stranaka kao što je SDP.

Dodatni razlog za Sanaderovu žurbu bi mogao biti i u trendu koji pokazuju drugi krug, odnosno ponovljeni izbori za načelnike. Tako je nakon simboličnog poraza u Vukovaru i Dubrovnik HDZ od jučer ostao i bez svog stalnog uporišta Šibenika.

Sanader bi trebao imati u vidu tragičnu sudbinu britanskog laburističkog premijera Jamesa Callaghana čija je stranka u jesen 1978. godine vodila u svim anketama i od koga se očekivalo da će tada – s obzirom da je vodio manjinsku vladu – raspisati prijevremene izbore. Callaghan je to propustio učiniti, pa je nakon jeseni došla znamenita “Zima nezadovoljstva”, odnosno serija paralizirajućih štrajkova nakon kojih je slijedio pad vlade i proljetni izbori koji su na vlast doveli Margaret Thatcher, a Callaghana jednim od najvećih gubitnika u britanskoj političkoj povijesti.

Sanaderu, s druge strane, ne prijeti takva reputacija ako prethodno bude osigurao Pantovčak pred izbore 2011. godine. Odnosno, ukoliko opozicija na parlamentarnim izborima ne bude dobila dvotrećinsku većinu nužnu za mijenjanje ustava i predsjedniku Sanaderu ne priredi još veću ustavnu kastraciju od one koju je pretrpio Mesić. To se čini malo vjerojatnim, ali praviti dugoročne političke prognoze je uvijek nezahvalno. Uvijek je bolje ići na sigurno nego se prepustiti događajima koji mogu krenuti katastrofalno neželjenim tokom.