Psići u rijeci, curice ucijenjene glave i Discovery Channel pod opsadom

Među milijunima internetskih komentara na stravični čin najgnjusnijeg zločinca kojeg je iznjedrila vrsta homo sapiens neće  biti teško pronaći one u kojima se traži ne samo njegova likvidacija, nego i zatiranje njene obitelji, kako bi se spriječilo da zlosretna kombinacija gena dovodi do sličnih zlodjela u budućnosti.

Naravno, nije teško pretpostaviti da će neki u tome ići dalje, uključujući i 43-godišnjeg Jamesa Jaya Leeja, “strastvenog” ekologa koji je zatočio 12 ljudi u sjedištu Discovery Channela nastojeći natjerati tu tvrtku da objavljuje emisije s krajnjim ciljem da se popularizira sterilizacija ljudskih bića. Leeju se mnogo toga može prigovoriti, ali nikako nedosljednost; na svom profilu je rekao da “ne želi djecu”, a što je, s obzirom što je onim dražesnim psićima priredilo jedno dijete, sasvim razumljivo. Lee je također poznat kao veliki prijatelj životinja, ali za razliku od Prijatelja životinja i PETA-e on je spreman za akcije malo konkretnije i riskantnije od onih koje promoviraju salonski radikali ili promoviraju ocvali rokeri.

Naravno, kada ova žalosna priča dobije rasplet, svi će govoriti da je riječ o poremećenom pojedincu, i da njegove bolesne akcije nisu imale nikakve veze s hipotezom o majci Gaji, globalnom zatopljenju, dubokoj ekologiji, filmografiji Ala Gorea i svime onime čime se svijet posljednjih par desetljeća bombardira od “angažiranih” medija.

Oglasi

Pseća ljubav i ljudska mržnja

Ma koliko se Bajs hvastao dobrom turističkom sezonom, i ma koliko se na Dnevniku HRT mahalo s Newsweekovom analizom Hrvatske kao 28. najbolje zemlje na svijetu, za javnost izvan hrvatskih granica Hrvatska je u pravilu mala, beznačajna, odnosno njenu pažnju se može privući samo onim metodama koje privlače Christianne Amanpour u nečije dvorište. Hrvatska, dakle, bez obzira što će danas-sutra biti jedan od satelita u Sferi zajedničkog prosperiteta Zapadne Azije i bez obzira što će se njene delegate na NATO-konferencijama tetošiti kao “braću po oružju” i dio “zapadnog svijeta”, u viziji prosječnog konzumenta vijesti pripada prostorima omrznutog Balkana, odnosno jedina zanimljiva vijest koja može doći s ovih prostora je neki novi Vukovar ili Srebrenica.

Pošto još nije odrasla generacija političara koja rat poznaje četiri desetljeća starih propagandnih bljuvotina i uz to vezanih šovinističko-džingoističkih mitova, na takav spektakl se ipak treba čekati nekih četvrt stoljeća. Nestrpljivim medijima će dotle kao nadomjestak za malo bolje priče o balkanskoj  nečovječnosti i barbarstvu poslužiti i ova priča o bacanju psića u vodu “negdje u Bosni, kraj Bugojna“.

Zahvaljujući Youtubeu, Facebooku i Twitteru mlada dama je postala ekspresna Internet-senzacija. I nije bilo teško za očekivati da će zbog bahatosti i okrutnosti prikazane prema dražesnim životinjama postati objektom globalne mržnje, te da je u ovom trenutku vjerojatno omraženija čak i od Georgea W. Busha u njegovim najgorim danima. Grupe mržnje na Facebooku dobijaju stotine tisuća članova, brigade hakera-dobrovoljaca joj očajnički žele “provaliti” identitet, a među desecima tisuća pošiljatelja prijetnji smrću se vjerojatno nalazi barem nekoliko s dovoljno volje, financijskih i tehničkih sredstava i sposobnosti da svoje osvetničke zamisli primijene na njoj i na članovima njene dalje i bliže rodbine.

Takav rasplet priče o ubojici nekoliko psića bi sigurno zabavio  “Škorpione” kada za kojih pet-deset godina izađu iz zatvora gdje sjede zbog jednog sličnog, ali osjetljivoj svjetskoj javnosti ipak malo previše “ljudskog” i banalnog čina.

U Švedskoj zečeve zbog hladnoće koriste kao gorivo

[picapp src=”3/b/f/c/Rabbiting_1412.jpg?adImageId=5685648&imageId=3050588″ width=”234″ height=”183″ /]

Zima je dobro pritisla ove krajeve, sa snijegom koji je pao neočekivano rano. Ako je tako u južnim krajevima Evrope, može se zamisliti kako je tek nešto sjevernije. Recimo, u Švedskoj, gdje se problem pojačane potražnje za grijanjem rješava na domišljate, ali za neke ipak malo predrastične načine.

Tako Karlskroga, toplana u središnjoj Švedskoj, odnedavno kao pogonsko gorivo koriste ni manje ni više nego tisuće zečeva i kunića, odnosno njihovih trupala koji su preostali nakon masovnog kolinja u štokholmskom naselju Kungsholme, poznatom po gradskim parkovima.

U Stockholmu se takvo kolinje provodi svake godine, u nastojanju da se spriječi da populacija divljih zečeva previše naraste te tako opustoši parkove gdje ih imaju običaj ostavljati vlasnici kućnih ljubimaca. Ove godine je, usprkos svih nastojanja gradskih vlasti da se eliminira taj problem, broj ubijenih zečeva narastao na 6000. Nastojeći se riješiti leševa, gradske vlasti su ih odlučile iskoristiti kao pogonsko gorivo.

Ta odluka, kao što se može pretpostaviti, nije baš najbolje sjela borcima za prava životinja, kao što je Anna Johanesson iz organizacije Vida kanniners värn. Ona tvrdi da izgleda da se ovim činom pomor zečeva nastoji “pretvoriti u industriju” te navodi primjer Helsinkija koji je problem zečeva u gradskim parkovima riješio špricanjem vegetacije po parkovima s tvarima koje izazivaju gubitak apetita.

Mnogima će ova vijest izgledati strašno, ali nekako se ne sjećam da su to strahote nalik na one kojima se plašilo svijet pozivajući u borbu protiv globalnog zatopljenja.