Oznaka: Politika RH

Predizborne koalicije kao nužno zlo

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Predizborne kampanje u Hrvatskoj su “zanimljivo” vrijeme kada se, ovisno o tome da li je netko na vlasti ili u opoziciji, odjednom počinje živjeti u utopijskom raju koga mudri državnici neupitnih dostignuća tek što nisu pretočili u stvarnost ili u u paklu iz koga će izdajnici i nesposobnjakovići narod survati u još goru provaliju. To je također i vrijeme kada se po prvi, i za nekoliko godina posljednji put, čuju neke ideje koje će nakon prebrojavanja listića biti uredno zaboravljene poput dosjea u USKOK-ovim ladicama.

Jedna od tih ideja jest i izmjena izbornog zakonodavstva prema kojoj bi se ubuduće trebalo zabraniti predizborno koaliranje stranaka. Nju je iznio Ivo Anić u svom komentaru u kojim ih naziva “bestidnom trgovinom i prijevarom birača“. Riječ je o stavu za koga bi se moglo reći da je prilično popularan u dijelu hrvatske javnosti, barem ako je suditi prema stavovima koji se mogu pročitati na društvenim mrežama. A i ideja nije nova, pa se tako oni koji raspolažu memorijom nešto većom od zlatne ribice i prosječnog hrvatskog birača mog sjetiti kako je nešto slično kao dio svoje referendumske inicijative predložila Željka Markić. I, naravno, samim time da je predložena od strane Željke Markić automatski postala nešto toliko neprihvatljivo da se mora sasjeći u korijenu, što je politički establishment, koristeći strogoću zakonskih odredbi o referendumima, na kraju i uspio učiniti.

Ovaj put je, pak, zamisao o zabrani predizbornih koaliranja daleko više “cool” i može računati na širi raspon lajkanja na Fejsu. Osnovni argument za tu inicijativu se temelji na praksi koja se uvriježila od 2000. godine kada je, zahvaljujući uvođenju čistog proporcionalnog sustava, postalo nemoguće sastavljati jednostranačke većinske vlade, pa je tako i dvostranačje u kojima se na vlasti izmjenjuju HDZ i SDP začinjeno time da sa sobom na vlast dovlače stranke i strančice koje sa njima po nekakvim “normalnim” ideološkim, etničkim ili pretpolitičkim kriterijima nemaju velike veze. Ta je praksa također zaslužna i za to da mnoge od tih stranaka podršku dvjema strankama naplaćuj udjelom u vlasti koji u pravilu nadmaše njihovu podršku u glasačkom tijelu, a što velike stranke prisiljava na dodatno uhljebljivanje svojih vojnika, te dodatno povećanje glomaznog i neefikasnog državnog aparata i s njim vezane kleptokracije.

Anić kao rješenje nudi kombinaciju izbornog zakonodavstva Hrvatskoj neupitne Njemačke, gdje je predizborno koaliranje izričito zabranjeno, kao i Norveške, gdje je izborni prag nešto niži. On bi, prema Anićevoj zamisli, trebao biti 3 posto te tako manjim strankama ponudi nešto malo više mogućnosti da uđu u parlamente bez “prištekavanja” velikima. Njegov prijedlog, na žalost, nije precizirao to da li bi stranke mandate sa lista dobivale samo na državnoj razini ili po izbornim jedinicama, što sa sobom donosi pitanje kako bi se zabrana predizbornog koaliranja odrazila na zastupljenost malih, ali na regionalnoj razini snažnih stranaka, kao i stranaka koje zastupaju etničke manjine (što sa etnički homogenom Norveškom nije slučaj).

Mnogo veći i ozbiljniji problem od nedorečenosti ovog prijedloga jest taj da se time rješava samo dio problema, odnosno da je jednako nedosljedno zabraniti predizborno kao i postizborno koaliranje. Tako su u Njemačkoj, na čiju se praksu Anić poziva, birači CDU već u dva navrata u posljednjih desetak godina prisiljeni gledati kako ta stranka njihove demokršćanske vrijednosti kompromitira velikom koalicijom sa socijaldemokratskom SPD. U Hrvatskoj su, pak, birači nominalno lijevog SDP-a užasnuti time da im se već prije samih izbora priprema nešto slično, odnosno da ta stranka nudi lavovski dio vlasti (a vjerojatno i svjetonazorske orijentacije) demokršćanskom HSS-u u kome će, kako stvari stoje, sjedi Marijana Petir čiji su stavovi kod ideološki najnabrijanije pristaša Milanovićeve stranke izazivaju apopleksiju.

Ta je praksa, pak, prije dosta godina prepoznata kao problem od strane HDZ, i to prije svega na lokalnim razinama, gdje su toj stranci često vlast oduzimale slične “morske” koalicije, bilo predizborne, bilo postizborne. Kao rješenje se ponudio probni balon u obliku zakona koji bi priječio stvaranje “ideološki nekompatibilnih stranaka”. Nije teško pretpostaviti kako se na taj prijedlog reagiralo kao na licemjerni pokušaj očuvanja HDZ-ovog monopola, ali i s mnogo čvršćim argumentima kako je to, zapravo, ograničenje slobode izražavanja i političkog djelovanja nespojivih s modernom demokracijom. Nadalje, kada bi se nekome dala ovlast da pojedine stranke proglašava “ideološki nekompatibilnim” s ovim ili onim, na mala vrata bi mu se dala ovlast da ne samo stranke nego i pojedince proglašava “moralno-politički nepodobnim”, a odatle do uvođenja verbalnog delikta je mali korak iza kojeg slijedi slanje u logore, ako ne i bacanje u jame.

A čak i ako se zabrana predizbornog koaliranja i formalno uvede, to ne znači da predizbornog koaliranja neće biti u stvarnosti. Bilo kroz jeftine trikove kao što su ad hoc pridruživanja stranaka ili stavljanje članova jedne stranke na tuđe liste, bilo kroz činjenicu da velike stranke u svijetu u pravilu funkcioniraju kao predizborne koalicije. To se, na primjer, u današnjoj Britaniji može vidjeti kroz građanske ratove u dviej vodeće stranke – vladajućim konzervativcima gdje su se zakrvili na referendumu pobjednički, ali u stranci manjinski euroskeptici sa većinskim europejcima, te oporbenim laburistima gdje centristički sljedbenici Blairovog Trećeg puta pokušavaju svrgnuti radikalno lijevog Jeremyja Corbyna. Dvostranački sustav SAD, gdje tamošnji politolozi dvije vodeće stranke bez ikakvih primisli nazivaju izbornim koalicijama je još eklatantniji primjer.

Dakle, predizbornih koalicija, ma koliko one dizale živce idealistima koji sanjaju o podjeli Hrvatske na nekakvu “čistu” i “normalnu” socijaldemokratsku ljevicu, liberalni centar i demokršćansku desnicu će uvijek biti. Isto kao što demokracija i sloboda govora jest pravo koje se mora priznati i onima koji ne volite i iznose stavove koji vam se ne sviđaju, tako i predizborno koaliranje predstavlja nužno zlo svake, pa i hrvatske demokracije.

Kome bi Gandhi trebao predstavljati uzor

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedan od zanimljivijih detalja u protekloj predsjedničkoj kampanji je bilo televizijsko sučeljavanje četvoro predsjedničkih kandidata na kojima im je postavljeno pitanje tko im predstavlja najveći uzor u političkom djelovanju. Ivan Vilibor Sinčić, kandidat “Živog zida” i, po mnogim kriterijima, svojevrsni moralni pobjednik izbora, je rekao kako su mu uzor Gandhi i Putin. Nije bilo teško pretpostaviti kako će ta izjava biti dočekana u određenim krugovima, pogotovo onim bliskim hrvatskom kulturnom i političkom establishmentu, koji na trećeplasiranog predsjedničkog kandidata gledaju sa sve izraženijim i intenzivnijim neprijateljstvom. Upravo je stavljanje dviju po teoriji i praksi tako različitih, odnosno nespojivih ličnosti tumačeno kao dokaz Sinčićeve nezrelosti i nesuvislosti, odnosno gluposti svakog onog tko se usudio razmisliti o tome da mladom kandidatu da glas.

Sinčić bi u svemu tome malo bolje prošao da je za uzore spomenuo ili jednog ili drugog, ali ne obojicu. Da je za uzor naveo Putina, na sebe bi, iz perspektive hrvatskog establishmenta i u kontekstu Hladnog rata 2.0, navukao reputaciju ruske pete kolone ili, u najboljem slučaju, “korisnog idiota”, ali bi, s druge strane, sebe učinio autentičnim predstavnikom anti-establishmentski nastrojenih Hrvata. Vojske Putinoljubaca koja se pojavljuju na komentarima hrvatskih portala i internteskim mrežama, uglavnom nisu motivirane nekakvom posebnom rusofilijom, komunizmom ili panslavizmom; za njih je Putin tek simbol svojevrsnog otpora “kraju povijesti” ili paroli “nema alternative”, pogotovo kada je ta alternativa sve omraženiji “Zapad”. Jedna od velikih ironija vezana uz novopronađene simpatije prema ruskom vođi jest i ta da se među njegovim pobornicima mogu pronaći i alter-globalisti, pacifisti i slična družina sa salonske i druge ljevice koja ga prije deset godina razapinjala kao ubojicu čečenske dječice i, što je još veći grijeh, saveznika zlog Georgea W. Busha u “ratu protiv terorizma”.

Uzimanje Mahatme Gandhija kao uzor se na prvi pogled čini manje problematičnim, ali, ono bi, zapravo Sinčića daleko više diskvalificiralo kao nekakvog ozbiljnog političara. Veliki borac za indijsku nezavisnost i otac nacije dan-danas uživa reputaciju moralne vertikale i uzora koga bi se trebalo slijediti. Ukoliko se Sinčićeve ambicije ograničavaju na nekakav društveni aktivizam, odnosno ako mu je isključivi cilj podizanje društvene svijesti i “senzibiliziranje” javnosti na probleme ljudi i obitelji pod ovrhom, onda uzimanje Gandhija kao uzor nije problem. Gandhi je, naime, u onom čisto formalnom smislu ispunio glavnu misiju svog pokreta – završetak britanske vlasti nad Indijom odnosno njenu nezavisnost.

Problem, međutim, nastaju kada se Matahma Gandhi uzima kao uzor od strane osobe koja se namjerava baviti “ozbiljnom” ili “visokom” politikom, odnosno koja se kandidirala na javnu funkciju koja po definiciji zahtijeva određene državničke vještine. Na tom je ispitu Gandhi – ukoliko ste spremni svoj sud o povijesnim ličnostima donositi na osnovu činjenica, a ne hollywoodskih filmova ili nacionalističke propagande – pao, i to prilično loše. Posljednje desetljeće njegovog političkog djelovanja su obilježila dva ključna događaja – Drugi svjetski rat i završetak britanske vlasti nad Indijom – u kojima se, najblaže rečeno, nije najbolje snašao.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata je njegovo inzistiranje na pacifizmu i nenasilju, čak i ako je to značilo kapitulaciju pred nacističkim i fašističkim osvajačima, kompromitiralo pokret za indijsku nezavisnost, učinivši ga Hitlerovim “korisnim idiotima”. A Gandhi čak i u čisto praktičkom smislu nije bio u stanju iskoristiti nimalo zavidnu situaciju u kojoj su se 1940-ih našli britanski kolonijalni gospodari da bi okončao njihovu vlast ili barem uspio ishoditi neke ozbiljne ustupke.

A kada je, nakon završetka rata, nezavisnost konačno došla na dnevni red, Gandhi je doživio još gori i sudbonosniji neuspjeh. Njegov pokušaj da svoju domovinu sačuva u jednom komadu se izjalovio; umjesto toga su stvorene dvije države na bazi vjerske podjele, i to na način koji ne samo da je doveo do milijunskih žrtava, nego i stvorio povod za nekoliko krvavih, ali još uvijek nedovršenih ratova, koji dan-danas mogu poslužiti kao povod za nuklearnu apokalipsu. I, dakako, ne treba govoriti kako je njegov romantično-idealistička vizija Indije kao zemlje seljaka i tradicionalnih obrtnika bila u potpunoj opreci sa vizijom Indije kao moderne, industrijske i ekonomske velesile; da Gandhijevi suborci i nasljednici nisu imali mudrosti odbaciti njegove ideje, za vjerovati je da bi danas milijardu ljudi živjeli u nečemu sličnijem Somaliji nego članici BRICS-a.

Čak i ako uzmemo u obzir da su kulturne, geografske, političke okolnosti sasvim drukčije, nije isključeno kako bi inzistiranje na Gandhijevoj ili gandhijevskoj politici za rješavanje hrvatskih problema moglo i na ovim prostorima dovesti do istih onih problema koji dan-danas more Južnu Aziju. Zato je možda i bolje da je Sinčić još uvijek samo vođa Živog zida, a ne predsjednik Republike Hrvatske.

Kolinda Derangement Syndrome

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Kolinda Grabar-Kitarović je dobila predsjedničke izbore 2015. Može se raspravljati o tome koliko je za to zaslužna ona sama, koliko “mašinerija” njene stranke, koliko zastrašivanja birača na terenu, medijska podmetanja, pritisci i interesi vanjskopolitičkih “igrača”, odnosno kriminalna nesposobnost vlasti, bilo one u Banskim Dvorima, bilo na Pantovčaku. Ali se ne može raspravljati o krajnjem rezultatu.

Kolinda Grabar-Kitarović je jednostavno dobila veći broj glasova od Ive Josipovića. I to u samoj Hrvatskoj, pa se čak nema potrebe vaditi na nekakve “neligitimne” glasove “dijaspore” iz susjedne BiH. To su neosporne aritmetičke činjenice. Isto onako kao što djeca u školi trebaju prihvatiti 2 + 2 = 4, tako i hrvatski birači, čak i oni koji se po fanatičnoj podršci Josipoviću mogu mjeriti s najtrogloditskijim elementima Kolindinog biračkog tijela, moraju prihvatiti da će ona 19. veljače preuzeti dužnost poglavara hrvatske države i na njoj ostati sljedećih pet godina.

No, kao što se to ponekad zna dogoditi s činjenicama, treba vremena i truda da se one prihvate, pogotovo kada je u pitanju nečiji svjetonazor ili nekakav “master plan” ili scenarij budućih događaja koji se na takvom svjetonazoru temelji. Za hrvatsku ljevicu ili, da budemo precizniji, “ljevicu”, koja se okupila oko Josipovića, pobjeda Kolinde Grabar-Kitarović predstavlja ne samo poraz – koji bi trebao još više boljeti zato što je bio neočekivan i tijesan – nego i nijekanje dogme o nekakvom društvenom, ekonomskom i kulturnom napretku kroz koji Hrvatska prolazi ako ne od 1990. godine, ono barem od 2000. godine, kada je neki HDZ-ovac posljednji put stolovao na Pantovčaku.

Ideja da bi hrvatski birači, nakon što su, navodno, preležali “dječje bolesti” 1990-ih, odnosno izborom ljevičara Stipe Mesića, a potom uglađenog “europskog gospodina” Ive Josipovića odbacili radikalni nacionalizam, ponovno povjerenje dali opciji čiji se predstavnici eksplicitno zalažu za “povratak u devedesete” jednostavno je nepojmljiva velikom, a možda i većinskom dijelu hrvatskog kulturnog (a dijelom i političkog) establishmenta. Kada se suoče s time da više nije samo ideja, nego kruta stvarnost, mnogi njeni predstavnici reagiraju poput kompjutera u SF-filmovima prije pedesetak godina; kada bi dobili podatke koji bi sugerirali nepredviđeno izbacivali bi papirić s natpisom “It does not compute”.

I to je, možda, glavni razlog zbog toga što sada, eto čak i neki naoko ozbiljni političari Kukuriku koalicije, poput Gorana Beusa Richemberga ili Sandre Petrović Jakovine odjednom pokazuju da je njihovo poznavanje Ustava i izbornih zakona isto onakvo kao i sposobnost vođenja države u prethodne tri godine. Dakle, nikakvo.

Nije potrebno govoriti da će mnogi u hrvatskoj javnosti ovako glupe i iracionalne reakcije na nešto što bi inače trebalo predstavljati normalnu stvar u višestranačkoj demokraciji – poraz vlastite opcije – shvatiti kao samo još jedan prilog tezi da su u Banskim dvorima definitivno “pogubili končiće” i izgubili svaku vezu s realnošću. Odnosno, da više nije samo riječ o lijenčinama i nesposobnjakovićima nego o luđacima koji su spremni dovesti u pitanje ustavni poredak. Što znači da se više ne smije čekati čak ni da za nekoliko mjeseci agonija bude dovršena kroz redovne parlamentarne izbore; Milanovića i njegovu vladu se mora rušiti odmah. A potpuno iracionalna i “nesportska” reakcija na takav fijasko će mnogim oportunistički nastrojenim predstavnicima hrvatske “ljevice” i “građanske opcije” dati izgovor da uzmu učešća u predstojećem Gleischaltungu, odnosno pronalaženju uvjerljivih argumenata da vladavina Kolinde i njenog šefa možda i ne moraju biti nešto najgore što se Hrvatskoj može dogoditi.

Oni s malo dužim sjećanjem, dakako, će na sve ovo osjetiti određeni “deja vu”. Bijes zbog izbora koji su izgubljeni, a trebali su biti “u džepu” se već jednom pretočio u svakakve teorije i alternativna tumačenja vezana uz njihovu legitimnost. Godine 2007. su tako SDP-ovci imali savršeni izgovor za neočekivani debakl njihovog “dečka koji obećava” u srazu sa Sanaderom – “muljanje” sa glasovima dijaspore i stotinama fantomskih glasača na adresama poput Dusina 0. I tada, kao i sada, teorije zavjere i priče o neligitimnosti će vrlo dobro poslužiti da se pažnja vlastitih glasača, simpatizera i javnosti skrene s mnogo važnijeg pitanja – odgovornosti samog SDP-a i njegovog vodstva za debakl. Pa, dakle, čak i ako u vodstvu SDP-a teško da ima nekoga da sumnja u to da je Kolinda legitimna predsjednica, uvijek će se naći neki “visoki neimenovani izvor” koji će sljedećih mjeseci podgrijavati priču da to nije slučaj.

I, pri tome, dakako, SDP neće biti nešto naročito originalan. Forsiranjem navodne nelegitimnosti Kolindine pobjede se samo kopira strategija stranke koja SDP-u predstavlja ideološki uzor – američkih demokrata. Isto onako kao što se SDP-ovci i hrvatska “ljevica” danas ne mire s time da “bezlična” Sanaderova “tajnica” tuče njihovog “rejting efendiju”, tako se američki demokrati 2000. godine nisu htjeli pomiriti s time da “smiješni” sin od njih poraženog i poniženog predsjednika Busha može naslijediti megauspješnog, karizmatskog i popularnog Clintona u Bijeloj kući. Pa je tako nastala ona saga o “klimajućim pločicama” na glasačkim listićima na Floridi – cirkus koji, čak i da je završio drukčije, ne bi bitno izmijenio ishod predsjedničkih izbora, ali koji je svejedno kod “hard core” glasača i simpatizera stvorio “neupitnu istinu” o nekakvoj “izbornoj krađi”, a od Busha Juniora “uzurpatora” i “pučista” među velikim dijelom građana kojima je trebao predsjedati i koje je trebao predstavljati. A to se sa vremenom pretočilo u izraze mržnje čiju iracionalnost najbolje ilustrira stav da je Bush bio najveći idiot i nesposobnjaković u povijesti Bijele kuće, a istovremeno i genije zla koji je uspio osmisliti napade 11. rujna i “prodati” ih američkoj i svjetskoj javnosti.

Čeka li i Kolindu takva sudbina? Vjerojatno će različiti oblici “Kolinda Derangement Syndromea” pojavljivati kroz nekoliko mjeseci, barem dok se za posljednje ostatke vlasti drži gubitnička opcija kojoj je takva priča u interesu. Što će se dogoditi poslije, i hoće li taj “sindrom” imati neke ozbiljne i dugoročne posljedice na hrvatsku politiku, je prilično nezahvalno prognozirati. Kao što su posljednji događaji pokazali da su političke prognoze, bile one kratkoročne i dugoročne, uvijek nezahvalne.

Zašto Radnička fronta nema šanse

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Ako je prvi krug predsjedničkih izbora išta pokazao, to je da je duboko nezadovoljstvo godinama i godinama nezaustavljive ekonomske krize i propadanja svega onoga što se u Hrvatskoj podrazumijevalo pod izrazom “životni standard” sve teže i teže utišati ili kanalizirati u nekakve “pristojne” i “europske” parametre “lijevog” i “desnog centra”. Jedan od razloga zbog kojih HDZ u ovom trenutku ima daleko bolje šanse da se, usprkos toga što je svemu tome godinama kumovao, jest taj da je bez mnogo skrupula, a nakon ulaska u EU i bez velike brige za nekakvi “europejski” identitet, uspio pod svoje okrilje prevesti one koji to nezadovoljstvo iskazuju ili nastoje iskazati na desnom dijelu političkog spektra.

Problem za Josipovića, a još veći problem za Milanovića za nekoliko mjeseci, jest u tome što ne žele, ne mogu i ne znaju iskoristiti fenomen na lijevoj političkoj hemisferi. Razlog za to je u neprevladanoj paradigmi iz 1990-ih i 2000-ih prema kojoj se cjelokupni politički život u Hrvatskoj trebao svesti upravo na nekakav apstraktni “centar” u kome bi se HDZ i SDP izmjenjivali na vlasti kao “pristojna demokršćanska” i “pristojna socijaldemokratska” stranka, a sve u ime nekakve stabilnosti kojom bi se osigurala sigurnost i blagostanje Hrvatske kroz članstvo u NATO-u i EU. Međutim, jednom kada su ti ciljevi postignuti, razloga za održavanje te paradigme – kojoj je dodatnu podlogu dala i Tuđmanova ideja nacionalnog pomirenja – više nema, a još manje kada se u obzir uzme i “nova normala” ekonomske krize, koja će ne samo radikalizirati osiromašene hrvatske mase, nego i natjerati esdepeovske i hadezeovske krokodile da se malo žešće počnu gristi u sve manjoj bari institucionalne korupcije i pljačke.

Josipović, koji je u predsjedničkoj kampanji njegovao imidž “pristojnog”, odgovornog i, prije svega centrističkog političara, se tome nije prilagodio. Milanović, još manje sa svojom provalom o SDP-u kao “liberalnoj stranci centra”, kojom je budalama proglasio sve one koji su riječ “Socijaldemokratska” u imenu njegove stranke shvaćali ozbiljno. I tako, dok HDZ prilično uspješno može mobilizirati glasačko tijelo utvarama Jugoslavije, Tita i komunizma i tvrditi da svi grijesi HDZ-a proizlaze iz toga što nije proveo ultranacionalističku antikomunističku revoluciju kakva se prošle godine zbila u Ukrajini, dotle SDP ne smije zucnuti ni riječ kako protiv Washingtona, Bruxellesa i stranih banaka koje većina stanovništva smatra “gulikožama”, tako i protiv domaćih tajkuna koji su ih doveli ili održavali na vlasti.

I što je činiti razočaranim ljevičarima ili socijalno ugroženim i poniženim glasačima koji ovakav SDP organski ne mogu smisliti, ali isto tako ne dozvoliti da ga, po dobrom starom običaju, na vlasti zamijeni nešto nezamislivo gore? Prošle godine se kao zanimljiv eksperiment pojavio ORaH, ali se čini da je njegov, najblaže rečeno, nekonvencionalni odnos prema Milanoviću i SDP-u, odnosno Josipoviću, “ohladio” njegove najveće pristalice. Nešto novija alternativa, koju predstavlja Ivan Vilibor Sinčić, je opterećena uobičajenim hrvatskim snoberajem prema “neiskusnim balavcu”, kao i balastom koji njegovoj ideološki neprofiliranoj opciji čine “mangupi iz vlastitih redova”, bilo da je riječ o oportunistima s rubne desnice, bilo ubačenim provokatorima.

Kao nekakva “normalna” i razumna alternativa, odnosno odraz “širih europskih” trendova, bi se u tom slučaju trebala nametnuti Radnička fronta. Ona je zamišljena, odnosno nastoji se predstaviti kao hrvatski ekvivalent drugih radikalno lijevih stranaka koje su nastale, narasle i ozbiljnim faktorom postale na temelju sveopćeg razočaranja tradicionalnom ljevicom, a najviše “socijaldemokratskim” i “trećeputaškim” lijevim centrom. Zamisao je, dakle, da Radnička fronta postane ono što je Podemos u Španjolskoj i Syriza u Grčkoj – lijeve stranke koje vode u anketama, imaju ozbiljnu šansu doći i na vlast ili barem predstavljaju toliku opasnost establishmentu da je prisiljen barem verbalno modificirati “neoliberalnu” paradigmu o rezanju socijale i oštrim mjerama štednje kao jedinoj alternativi izlaska iz krize.

Da bi Radnička fronta to postigla, ili barem zauzela nišu od nekih 5-15 % koliko stranke i blokovi radikalne ljevice mogu računati u “normalnim” evropskim državama (uključujući i Njemačku, po kojoj je desetljećima modeliran moderni hrvatski politički sistem), potrebno je ispuniti brojne preduvjete. Ne samo što Kapović i društvo moraju glasačku bazu proširiti mnogo dalje od zagrebačkog Filozofskog fakulteta, nego moraju i izgraditi stranačku infrastrukturu koja bi bila u stanju da prebrodi dječje bolesti koje sada pogađaju Sinčića i njegovu ekipu, odnosno vojsku stranačkih aktivista koja se ravnopravno može nositi sa esdepeovskim uhljebima. Sve to zahtijeva ne samo organizacijske i druge sposobnosti bitno različite od onih koje su osnivači Fronte pokazali kao salonski kritičari postojećeg stanja, nego i vremena i novca. A ono Radničkoj fronti baš i ne stoji na raspolaganju, barem u kontekstu izbora krajem ove godine.

Međutim, pravi razlog zbog koga Radnička fronta ima male ili gotovo nikakve šanse da ostvari ono što najavljuju njeni osnivači jest daleko banalniji. Tiče se samog imena stranke. Riječi koje odbijaju birače u Hrvatskoj – barem onaj segment na koji računa Kapovićeva ekipa – nisu ni “Jugoslavija” ni “komunizam”, a još manje “socijalizam”, “fronta” ili “partija”. Riječ je o tome da je Radnička fronta ipak “radnička”. Dakle, riječ je o nečemu što se tiče “plavih ovratnika”, odnosno “šljakera” sa kojima se srednja klasa (ili ono što sebe još uvijek smatra srednjom klasom) nikako neće i ne može poistovjetiti, odnosno tehnologija i mentaliteta kojima je mjesto u povijesnim knjigama, a ne u “cool” 21. stoljeću. Izrazi “rad” i “radnik” su još teže spojivi s konceptom tzv. hrvatskog sna, a prema kome su nečiji životni uspjeh i blagostanje u današnjoj Hrvatskoj obrnuto proporcionalni količni uloženog truda ili elementarnih ljudskih kvaliteta. Većina potencijalnih glasača Fronte, ma koliko bili bijesni na tajkune i uhljebe, nisu toliko bijesni zbog njihovog lopovluka i nesposobnosti koliko zbog toga što nisu bili u prilici biti na njihovom mjestu. Ako Radnička fronta misli nešto napraviti, prva stvar koja mora učiniti jest  promjena imena.

Treba li (B)DP-irati hrvatske birače?

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

O tome koliko je duboka kriza u današnjoj Hrvatskoj je gotovo izlišno govoriti. Jedan od najboljih indikatora za to jesu prijedlozi za promjene hrvatskog društvenog, ekonomskog i političkog sustava koja su donedavno bila nezamislivi bilo zbog svoje učestalosti, bilo zbog radikalizma, bilo zbog toga što više ne dolaze samo s krajnjih rubova hrvatske društvene scene. Kao što je to u Hrvatskoj običaj, Murphyjev i Sturgeonov zakon će se pobrinuti da samo zanemarivi postotak takvih prijedloga budu ozbiljno shvaćeni i(li) dobiju šansu za realizaciju, a od njih će, dakako, uvjerljiva većina biti oni koji čine više štete nego koristi. Jedan od njih je ideja koju je na naslovnici T-portala iznijela kolumnistica Helena Puljiz.

U tekstu pod naslovom Birali ste lošu vlast? Treba vas opaliti po džepu! se postavlja teza o kojoj postoji manje-više čvrsti konsenzus u Hrvatskoj – ekonomska kriza koja godinama nagriza hrvatsko društvo svoj korijen ima u disfunkcionalnosti hrvatskog političkog sistema. Točnije, ona je dobila tako virulentni oblik prije svega zahvaljujući tome da se u četvrt stoljeća postojanja višestranačke demokracije izbor hrvatskih birača sveo na dvije stranke koje, ako netko malo zagrebe ispod površine i ignorira ustaško-partizanski i slični politički folklor, u ključnim pitanjima vanjske i ekonomske politike, te, a što je to najvažnije, metodama upravljanja i sposobnosti, izgledaju isto onako kao Peđa Grbin kada se slika zajedno s Vladimirom Šeksom. Puljiz je, pak, među onim, relativno rijetkim hrvatskim kolumnistima koje razlog za to žalosno stanje stvari ne vidi u protuhrvatskoj i antidemokratskoj zavjeri pripadnika hrvatskog dvopartijskog establishmenta, nego u tome da je takav establishment, svidjelo se to nekome ili ne, odraz volje hrvatskih birača. Barem onih koji se svakih par godina nekako dovuku do birališta i pobrinu da više od polovice ukupnih glasova pripadnu jednoj od te dvije stranke, te tako garantiraju da će jedna od njih po prirodi stvari biti vladajuća, a druga glavna opozicijska stranka.

I kako riješiti taj problem, kada birači već godinama i desetljećima prkose vlastitom iskustvu i zdravom razumu te uporno zaokružuju kandidate HDZ-a i SDP-a? Puljiz je, dakako, inspiraciju pronašla u susjednoj zemlji, gdje se sličan fenomen odrazio kroz znameniti grafit Glasali ste – gladujte! Njegov anonimni autor, očigledno frustriran time da birači dan-danas glasove daju strankama i političarima zaslužnima za krvoproliće 1990-ih i kasnije siromaštvo i besperspektivnost, došao je do istog zaključka kao i Puljiz – ako su tako bedasti, za to trebaju snositi posljedice. Odnosno, kao što to govori još jedna starija politička poslovica – “Svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje”.

T-portalova kolumnistica, pak, vjeruje da u Hrvatskoj to nije slučaj, ili barem ne u takvoj mjeri da bi birače njihova iskustva s vlašću koju biraju, poput kriminalnog recividista, izvela na “pravi put”. Zbog toga treba primijeniti načela slična onima iz “tvrdokuhane” škole kaznenog prava ili narodne poslovice “Batina je iz raja izašla”. Točnije, birače koje se lijepim i pametnim riječima ne može spriječiti da rade protiv svoje štete valja kazniti, i to drastično, sa mnogo surovijim lupanjem po džepu nego što su to u stanju uraditi ili se usude današnji hrvatski “usrećitelji”. Puljiz iznosi i konkretne prijedloge, temeljene na nekakvim okvirnim procjenama da godišnji porast hrvatskog BDP-a tokom sljedećih nekoliko godina i desetljeća ne smije biti manji od 5 % ukoliko netko uistinu želi da Hrvatska postane onako “uredna”, “normalna” i “zdrava” srednjoeuropska država kakvom su je zamišljali zagovornici njene EU-budućnosti. Ako to neka vlast nije voljna ili sposobna učiniti, za to ne treba kazniti samo nju rušenjem na izborima, nego i tako da se iste one kretenske birače koji su je doveli na vlast opali s dodatnim porezom od 5 ili više posto, i da se ista stvar ponavlja svaki put prije nego što konačno uspiju izabrati nekoga tko je u stanju ekonomiju i financije dovesti u red. Autor teksta, doduše, priznaje da batina najčešće slabo funkcionira bez nekakve mrkve, te također predlaže i suprotno načelo – da se birači, ukoliko uspiju izabrati vlast koja će nadmašiti pet posto, nagrade s poreznim olakšicama ili odgovarajućim snižavanjem porezne stope. Vlast bi, s druge strane, bila dodatno motivirana za poticanje rasta BDP-a tako što bi se odredilo da vlada pada svaki put kada godišnji rast bude ispod 3 posto, te se ide na prijevremene izbore.

Na prvi pogled, prijedlog izgleda razuman, odnosno da se primijeni, Hrvatska bi bila upravo onakva odgovorna višestranačka demokracija kakvom treba biti. Birači bi imali razloga dva puta razmisliti prije nego što zaokruže neki broj na listiću, a vlastodršci, suočeni s opcijom da ih se nakon jedva godinu dana šutira iz tople fotelje, imali daleko snažniji poticaj da bolje rade svoj posao.

Međutim, kao i mnoge druge ideje u povijesti koje su na papiru izgledale previše dobro da bi bile praktične u stvarnom životu, i ona o hrvatskoj vlasti i biračima temeljenoj na godišnjoj stopi BDP-a u sebi krije brojne nedostatke. I to u onakvoj mjeri da daje osnovanu sumnju kako bi pokušaj njene primjene izazvao daleko više štete nego koristi.

Možemo, na primjer, početi sa onime što se odnedavno u američkoj akademskoj praksi naziva trigger warning, ili, slikovito rečeno, riječima koje bi kod dosljednih zagovornika liberalne demokracije trebali izazvati isti onaj efekt koju je kod Göringa izazivalo spominjanje riječi “kultura”. Prijedlog na naslovnici T-portala, naime, nastoji cjelokupnu hrvatsku politiku, ekonomiju i društvo svesti na matematičke, financijske i ekonomske pokazatelje na isti onakav način na koji su takve brojke zagovornici tzv. znanstvenog socijalizma u praksi koristili kao temelje izgradnje jednog novog društva. Pri čemu su sloboda poduzetništva, sloboda izražavanja i sve druge slobode, mic po mic, postale daleka uspomena.

Pretpostavimo, doduše, da to ovdje neće biti slučaj, ili barem ne na početku. Isto tako zamislimo neku hrvatsku vlast koja je ovaj prijedlog shvatila ozbiljno, kao i da njenu ozbiljnost dijele njeni birači. Nekako su na izborima uspjeli izabrati stranku ili koaliciju na čijem čelu je netko tko zna svoj posao, ili barem zna svoju u vladu dovesti i zadržati ekipu vrhunskih stručnjaka. Ta vlast čini sve što bi trebala, ali… Onda se dogodi neka neočekivana stvar koja s Hrvatskom ili sa njenim radom nema ama baš nikave veze. Ne mora u pitanju biti udar asteroida o Zemlju ili zombi apokalipsa; dovoljno je, na primjer, da neka od značajnijih ekonomija u Regionu ili, što je vjerojatnije, nekoj od bratskih zemalja EU, pod vodstvom ekipe koja nije dovoljno ozbiljno shvatila ovaj prijedlog. U svakom slučaju, dovoljno je da netko tamo žestoko zabrlja i izazove jedan malo žešći kolaps burzi, valutnih tečaja, banaka i izazove lančanu reakciju zbog koje će, s obzirom da je hrvatska ekonomija pupčanom vrpcom vezana sa svima ostalima, hrvatska vlast ni kriva ni dužna gledati kako sljedećih par godina njen BDP ponovno odlazi na jug. I onda bi njeni birači ni krvi ni dužni zbog toga morali plaćati nekakve ekstra poreze? I tako još nekoliko puta? Sve dok im ne postane apsolutno svejedno da li biraju “prave” ili “krive”?

Na gore navedene primjedbe bi se moglo odgovoriti tvrdnjom da će, tko god pokušao ovakav prijedlog sročiti u Ustav ili zakone, uz njega uvesti i odredbe o izvanrednim prilikama. Dakle, pretpostavimo da će sljedećih nekoliko godina i desetljeća svijet biti mirno i dosadno mjesto gdje se ne događa ništa nepredviđeno ili spektakularno loše. Hrvatski BDP, kao i BDP svih relevantnih država, raste kao što bi trebao rasti. Ili, da li je doista tako? Eh, tu dolazimo do još jednog, mnogo ozbiljnijeg i, na žalost, mnogo aktualnijeg problema vezanog uz BDP, a koji se najbolje može ilustrirati Churchillovom izrekom da postoji “laž, prokleta laž i vladine statistike”. To jest, vlast čiji opstanak doslovno ovisi o godišnjim stopama BDP-a će učiniti sve ta stopa ostane što viša, te će, ukoliko to nije u stanju učiniti u stvarnosti, kao nadomjestak iskoristiti različite metode kreativne aritmetike, računovodstva i tumačenja objektivnih podataka. Riječ je o praksi bogate povijesti i tradicije, posebno u ovom dijelu svijeta, a koja je karakteristična čak i za neke naoko moderne, prosvijećene i odgovorne članice EU, kao što svjedoči nedavni slučaj Grčke. Koliko statistike vezane uz BDP znaju biti pouzdane, ili barem općeprihvaćene, može se vidjeti i iz skepse koju je upravo sada izazvala tvrdnja da je po veličini BDP-a Kina prešišala SAD, odnosno postala najveća svjetska ekonomija.

Ako nekako uspijemo zamisliti i to da će statistike voditi, objavljivati i kontrolirati netko sa strane, netko koga se ne može korumpirati ili tko zbog nekakvih geostrateških ili drugih interesa nije spreman “lošim momcima” progledati kroz prste, to svejedno ne jamči da će primjena sistema koji se predlaže u T-portalovoj kolumni dovesti do željenog efekta. On se, između ostalog, može zloupotrebljavati čak i na način da se dosljedno provodi. I to iz nečijeg kratkoročnog i sebičnog interesa. Zamislimo situaciju da neka vlada namjerno uvede carine, zabrane i slične mjere, odnosno donese nekakve restriktivne zakone s isključivim ciljem da BDP sruši ispod 5 posto godišnje. Zašto bi to učinila? Pa, na primjer, zato da bi biračima koji su je izabrali uvali ekstra i nepopularne poreze, a da se pri tome uz “spin” i propagandu navede neke dovoljno “dobre” razloge (bivša vlast, UDBA, Orjuna, bitka na Kosovu i sl.) te tako prikupljena sredstva iskoristi za zbrinjavanje dodatnih par desetaka tisuća uhljeba, bojanje tunela, rukometne dvorane ili jednostavno dodatno punjenje računa na Kajmanskim Otocima. Ili, na primjer, da vodeći birokrati u državnoj upravi, organiziranih preko sindikata ili na neke druge načine, namjerno sabotiraju hrvatsku ekonomiju kako bi BDP srušila ispod 3 posto te tako ishodila prijevremene izbore, i spriječila nekakvog reformatorski nastrojenog Eliotta Nessa u Banskim dvorima da ih počisti kroz nekakvu racionalizaciju ili kriminalističke istrage.

Konačno, u svemu ovome se ne smije iz računa izostaviti ni tvrdoglavost i konzervativnost hrvatskih birača, koja će, s obzirom na demografske i druge trendove, s godinama i desetljećima postati sve izraženija. I odraziti se, naravno, kroz sve učestalije i upornije biranje upravo onih političara i stranaka koji će se truditi pronaći što domišljatije načine da se omrse i naslade na račun svojih mazohističkih i autodestruktivnih birača. Ideja koju je Helena Puljiz iznijela u svom članku će im pri tome samo olakšati posao.

Neodgojeno građanstvo

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Šime Đodan je u hrvatsku povijest ušao po svojim, najblaže rečeno, živopisnim i u predratno vrijeme ne baš najsretnijim izjavama o šiljatim glavama i barjaku na Romaniji, ali i po tome što je, nekako u ovo vrijeme prije 23 godine, postao ministar obrane ne znajući da će se na tom mjestu zadržati tek mjesec dana i tako postaviti rekord po kratkoći ministarskog mandata. Taj rekord bi, barem ako bi se poslušala kampanja u dijelu hrvatskih medija i na društvenim mrežama, trebao srušiti Vedran Mornar, novopostavljeni ministar znanosti, obrazovanja i sporta.

Mornar, naime, kao što se to, između ostalog, navodi i u uvodu njegovog intervjua za index.hr, nije  stigao ni pošteno raspakirati kofere u svom novom uredu, a već se pokreću peticije za njegovom smjenom. Razlog zbog koga se traži njegova glava jest odluka, suprotna onoj koju je donio njegov zlosretni prethodnik Željko Jovanović, da se za sljedeću školsku godinu odustane od uvođenja građanskog i zdravstvenog odgoja u hrvatske škole. Kada se tome doda da je neposredno prije toga otišao na savjetovanje na Kaptol, lako je shvatiti zašto su mnogi zagovornici Hrvatske kao moderne, liberalne i sekularne države to shvatili kao izdaju i kapitulaciju pred “katotalibanima”.

Kampanja kojom “građani” nastoje ukloniti “domaćeg izdajnika”, najvjerojatnije neće uroditi plodom, barem ne tako brzo kao što oni žele. Razlog je prije svega u izuzetno nepovoljnom tajmingu. Javnost je sada previše zabavljena nogometnim Svjetskim prvenstvom, čak i nakon ispadanja “Vatrenih”, a većina pripadnika zagrebačkog političkog establishmenta previše zaokupljena pripremama za odlazak za nezaslužene godišnje odmore da bi dozvolila da ih poremeti još jedan u nizu “bisera” kadrovske politike kojom je Hrvatsku usrećila trenutna vlada. Zato je malo vjerojatno da će halabuka proizvesti bilo kakav učinak, osim što će Mornar pokušati objasniti da zapravo nema ništa protiv građanskog odgoja, te da njegova odluka nije ono što javnost ili najglasniji opinion makeri   tvrde da jest.

Mornar je već počeo “sanirati štetu”, ali i pokazao kako  nije profesionalni političar, odnosno da mu, za razliku od većine njegovih novih kolega, nedostaje sposobnost da svoju odluku smjesti u nekakve ideološke ili svjetonazorske parametre na temelju kojih se ovdje kupe politički bodovi. Svoju je odluku, sa za hrvatske prilike neuobičajenom količinom brutalne iskrenosti, objasnio time da se uvođenju građanskog odgoja protivi Katolička crkva, odnosno implicitno priznao da iza toga stoji licemjerna, ali u ovom slučaju prilično razumljiva politička računica. Guranjem takvog projekta, pogotovo nakon što je njegov nesposobni prethodnik Željko Jovanović u svemu tome prikazao suptilnost slona u staklarskoj radnji,  vjerojatno se neće postići ništa osim dodatnog potpirivanja “kulturnih ratova” u kojima trenutno vladajuća stranka – a to je nakon prošlogodišnjeg ustavnog referenduma i nedavnih euroizbora valjda jasno i Zoranu Milanoviću – sigurno gubi. Zato je bolje dići ruke od “ćorava posla”, prestati lupati glavom o zid te tako, povećati već sada prilično malene izglede da se za godinu dana na novim izborima  uspije zadržati vlast.

Iako ovo nije prvi, a vjerojatno ni posljednji zaokret ili neugodno iznenađenje koje Milanovićeva vlada pruža svojim (sve malobrojnijim) pristašama, ono je kod dijela njih izazvalo najviše gorčine jer se tiče upravo one stvari  koja – uz ustaško-partizanski “evergrin” – trenutnu vladajuću garnituru čini različitom od HDZ-a. U svim ostalim, i dakako, bitnijim oblastima politike dvije vodeće hrvatske stranke (i njihovi stranački prirepci) izgledaju poput blizanaca, isto kao što ne postoji nikakva razlika u njihovoj sposobnosti da život hrvatskih građana okrenu nabolje. Međutim, “građanima” koji se prvenstveno na temelju odnosa prema  građanskom odgoju opredijeljuju za trenutno vladajuću opciju je odustajanje od tog projekta neoprostivi grijeh. A za njega, dakako, svojom glavom mora platiti Mornar. I to bez obzira što bi se time Hrvatska bacila u još jednu rundu kadrovskog i organizacijskog kaosa na najvišoj razini vlasti, a  Mornar i njegovim eventualnim nasljednicima dodatno smanjili izgledi da pokušaju riješiti daleko akutnije probleme, poput generacija nepismenih i nesposobnih kretena koji svakog proljeća izlaze iz hrvatskih škola.

Da su “građani” uistinu dosljedni, odnosno da je pitanje građanskog odgoja uistinu onako važno kao što bi trebala sugerirati žestina njihove reakcije, odgovornost za ovakav “skandal” se ne bi smjela zaustaviti na zlosretnom Mornaru. Jedini način da se slične situacije spriječe u budućnosti jest da se račun ispostavi onome tko je u ovom slučaju imao krajnju političku odgovornost. Dakle, umjesto da se traži glava neiskusnog ministra koji očigledno služi kao nečiji “gromobran”, trebala bi se tražiti glava “genija” koji je takvu situaciju omogućio. A to ne može biti nitko drugi do premijer Zoran Milanović.

Naravno, tako radikalno rješenje “građani” neće tražiti, jer i za njih važi dobro staro hrvatsko načelo o kretanju linijom najmanjeg otpora. Isto kao što je na Golom otoku bilo  lakše kroz “topli zec” provoditi neiskusnog novajliju  nego vođu zatvorske bande, tako je lakše cipelariti ministra bez stranačke baze, nego alfa mužjaka Kukuriku koalicije. A pogotovo kada bi zahtjev za njegovom ostavkom doveo do prijevremenih izbora, a sa njime i prijevremeno napuštanje toplih saborskih, briselskih i drugih sinekura vezanih uz “građansku” opciju. Tim više ako se u obzir uzme ne tako neizgledna opcija da će  Milanović mnogim “građanima” biti posljednji ne-hadezeovski premijer koga će imati prilike vidjeti do kraja svojih života.

Možda najvažniji, ali sasvim sigurno najmanje spominjani razlog zbog koga je haranga protiv Mornara besmislena jest i ta što se njen povod, slično kao i kod drugih “kulturnih ratova”, tiče stvari koja je, zapravo, prilično nevažna u “velikoj shemi stvari” današnje Hrvatske, odnosno bavi se nečim što ima malenog ili nikakvog efekta na građane Hrvatske. Postojanje ili nepostojanje građanskog odgoja u hrvatskim školama jednostavno ne može izazvati ikakve značajne ili dugoročne posljedice. Vjeronauka u školama bivše Jugoslavije nije bilo, a to svejedno nije spriječilo da odrastu generacije novih vjernika, isto kao što uvođenje vjeronauka nije spriječilo mnoge  katolike da se kao takvi izjašnjavaju na pokretanjima brakorazvodnih parnica. Iskustvo i zdrav razum govore da bez građanskog odgoja budući građani Hrvatske neće odjednom postati zadrti “katotalibani”, isto kao što ih ni građanski odgoj neće poput čarobnog štapića pretvoriti u ultraliberalnu “cool ekipu”. Hrvatska će možda jednog dana postati onako sekularna i demokratska država za kojom žude danas tako glasni “građani”, ali su današnje učionice posljednje mjesto gdje se tako nešto može stvoriti.

Referendumom na referendum ili “Na ljutu ranu ljuta trava”

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment
LEGAL Colorado Marijuana Grow
(izvor: Brett Levin Photography)

Ako ste u posljednjih nekoliko mjeseci nekog pripadnika hrvatskog medijskog ili kulturnog establishmenta pitali što misli o neposrednoj demokraciji, velika je vjerojatnost da će dotični bien pensant odgovoriti s nečim što bi jednostavnim izrazima skloni ljudi skratili na “fuj”. Razlog za to je prilično lako ustanoviti – po salonske ljevičare katastrofalni ishod referenduma o ustavnoj definiciji braka, još katastrofalnija i daleko ozbiljnija prijetnja od anti-ćiriličnog refereduma kao i iskustva iz nekih prosvijećenijih i “europskijih” zemalja koji pokazuju da je Europa daleko manje “Europa” ako se Europljanima dozvoli da o nečemu neposredno odlučuju.

Taj je stav toliko snažan da se odrazio čak i na trenutnu hrvatsku vlast, koja je pokušala slične “nestašluke” u budućnosti spriječiti projektom ustavnih promjena koje bi de facto ukinule instituciju ustavnog, a manje više i svih drugih referenduma. Taj je pokušaj bio očekivano mlak i, kao i manje više sve što je poduzela ova vlada, neuspješan. No, osim što je pokazao njenu tragičnu nesposobnost, kao i licemjerje svih onih koji su suradnjom u toj   prljavoj raboti pokušali ušićariti koji jeftini dnevnopolitički bod nauštrb svojih načela, pokazao je i tragičan nedostatak bilo kakve vizije, pa i zdravorazumske političke strategije kod onoga što se u Hrvatskoj naziva “ljevicom” ili “liberalnim centrom”.

Umjesto da se energija i politički kapital mobiliziraju kako bi se uklonio referendum kao uzrok problema, trebalo se podsjetiti na banaalnu činjenicu da je referendum tek običan alat. Dakle, sredstvo koje je desnici omogućilo da pokupi političke pobjede i sebi olakša povratak na vlast. Isto onako kao što to, da ima malo volje, hrabrosti i viziji, može poslužiti i ljevici, odnosno SDP-u i Zoranu Milanoviću.

A, zapravo, i ne treba biti previše kreativan niti provoditi neko dugo vrijeme u promišljanju na koji bi način institucija referenduma mogla pomoći u tome da se Karamarko i HDZ zaustave u svom sve nuemitnijem povratku u Banske dvore. Dovoljno je da se malo češće vrtite po Facebooku i naletite na grupu “Želimo referendum za legalizaciju marihuane u Hrvatskoj”.

Za vjerovati je da će neki koji prvi put pročitaju taj naslov reagirati otprilike isto kao nakon konzumiranja tvari koja je predmet te inicijative. Lice će im se razvući u osmjeh, ali  nakon čega će slljediti komentari kao “Sve je to lijepo i krasno, ali ovo je ipak Hrvatska”, odnosno  objašnjenja u stilu “Hrvatska je zadrto, konzervativno društvo” ili “Hrvatska sada ima daleko važnijih problema od bavljenja nečijom rekreacijom”.

Međutim, ako se malo bolje promisli, između pojmova “Hrvatska” i “legalizacija marihuane” ima daleko više veze. Čak i ako ona uključuje riječi kao što su “SDP” i “Zoran Milanović”.

Počnimo prvo sa onim što predstavlja deklarativno najvažniji svjetonazorski i politički uzor današnjem SDP-ovom čelniku, a to je trenutni američki predsjednik Barack Obama. Dok su njegova dva prethodnika priznala (doduše, skrušeno) da su u “mladim i ludim danima” imali običaj “duvati”, današnji “vođa Slobodnog svijeta” to ne samo da je priznao, nego se time i otvoreno hvali, odnosno njegova “duvačka” prošlost se pažljivo njeguje kao dio “hipsterskog” i “coolerskog” imidža kojim uza sebe i vlastitu Demokratsku stranku nastoji vezati što je moguće više mlađarije, kojoj velikim dijelom duguje pobjede na izborima 2008. i 2012. godine.

Na posljednjim od ta dva izbora, marihuana, odnosno njena legalizacija je čak imala i ne tako nevažnog političkog efekta. To se prije svega odnosi na državu Colorado, gdje je referendum o legalizaciji – onaj isti za kojim žude hrvatski fejsbukovci – održan istovremeno s predsjedničkim izborima. I na kojima je, kao što to vole podsjećati amerocentrički hrvatski mediji, opcija legalizacije premoćno pobijedila te tako Colorado postala (zasad) jedina američka savezna država gdje se može legalno “duvati”.

Tom primjeru, doduše, ne treba prilaziti s previše entuzijazma, s obzirom da je referendum o legalizaciji dijelom bio motiviran i dnevnopolitičkim, odnosno izborno-taktičkim kalkulacijama. Colorado je za vrijeme izbora bio ono što se u američkoj terminologiji naziva “swing state”, odnosno država koja, ovisno o okolnostima i raspoloženju, zna lutati od republikanaca do demokrata. Inzistiranje na legalizaciji je na birališta dovela veliki dio mladih i/li liberalno i libertarijanski raspoloženih birača koji bi inače ostali kod kuće te tako znatno doprinijela da Colorado, koji je godinama bio uporište republikanaca, sada prijeđe na stranu demokrata. Nasuprot tome, nominalno mnogo liberalnije države kao što su Massachusetts, Kalifornija i New York, zasad ozbiljno ne razmišljaju o legalizaciji, i to prije svega zato što tamošnji politički establishment – koga čine demokrati sa više nego solidnom većinom u biračkom tijelu – za to ne osjeća neku prijeku potrebu.

Milanović i SDP se, međutim, za razliku od kalifornijskih i njujorških demokrata, nalaze u daleko ozbiljnijoj situaciji, odnosno po prvi put u četvrt stoljeća stranci Ivice Račana prijeti sudbina koju je uspjela izbjeći 1990. godine, odnosno odlazak na potpunu marginu hrvatske politike. Poraz koji joj prijeti na izborima 2015. godine može biti takvih dimenzija da je u oporbu baci ne na očekivana dva, nego na tri, četiri ili pet mandata, a što za prosječnog SDP-ovog wannabe “uhljeba” može značiti vječnost. SDP bi prijedlogu za pokretanje referendumske inicijative o legalizaciji marihuane mogao pristupiti po načelu “ekstremne situacije zahtijevaju ekstremne mjere”.

Legalizacija marihuane u Hrvatskoj, pak, možda čak i nije tako ekstremna, odnosno nije tako daleko od onoga što bi trebali biti parametri hrvatskog političkog mainstreama. Čak ni unutarnjem planu su glasovi protiv te inicijative, uza svu priču o “konzervativnosti” i “zadrtosti”, mnogo tiši, odnosno pristaše legalizacije bi se mogle “pecati” čak i na po svjetonazorskim kriterijima suprotnoj obali rijeke. Kao jedan od primjera bi tako mogla poslužiti današnja konzervativna ikona Marijana Petir koja je prije nekoliko godina žestoko kritizirala danas prigodno zaboravljeni zakon o “0,0 posto promila u krvi”. Iako je riječ o jednom od najgorih poteza Sanaderove političke karijere, i iako je Petir svoje protivljenje nastojala protumačiti nastojanjem da se “očuva tradicija” konzumiranja vina, nije teško pretpostaviti da je glavni dio političkih bodova na tome dobila zato što je dio javnosti “0,0 posto” shvatio kao neefikasno i iritirajuće zadiranje države u ono što bi inače trebalo biti privatna stvar svakog građanina – a što je jedan od ključnih argumenata koji koriste zagovornici legalizacije marihuane. A da takav stav može prebroditi i najdublje ideološke jazove ponovno svjedoči slučaj SAD, gdje se za legalizaciju izjasnio čak i Pat Robertson, turbokonzervativni propovjednik i neslužbeni vođa religijske desnice u usporedbi s čijim stavovima Marijana Petir izgleda poput Lady Gage i Miley Cyrus.

U Hrvatskoj, pak, imamo još jedan daleko bliži primjer koji pokazuje kako zalaganje za legalizaciju marihuane može donositi konkretnu političku korist. Iako se danas uspjeh stranke ORaH na europskim izborima nastoji objasniti  isključivo željom SDP-ovih i lijevih birača da pokažu srednji prst Milanoviću, njen nagli uspon u anketama, koji  je i omogućio da ta stranka bude shvaćena kao ozbiljan izborni “igrač” a ne kanta za propale glasačke listiće, se temeljio upravo na tome što se Holy prva jasno odredila za legalizaciju marihuane. Time je sebi privukla gro onih “coolerskih” i “hipsterskih” birača koji bi inače pronašli razloga da 25. svibnja 2014. provedu kod kuće, odnosno glas daju po tom pitanju fatalno konzervativnijim i reakcionarnijim Lesarovim laburistima. Iako se Holy, kao i svaki prosječni hrvatski političar, u posljednji trenutak uplašila vlastitog radikalizma i revolucionarnosti, te pokušala priču “spinati” na nešto “mekšu” legalizaciju “industrijske konoplje” i “medicinske marihuane”, poanta priče je da  plodno tlo za skupljanje političkih bodova na taj način postoji.

U svemu tome, međutim, ostaju neodgovorena važna pitanja – da li je hrvatska javnost spremna podržati legalizaciju marihuane i, daleko važnije, da li je hrvatski politički establishment, koji je status quo preferirao čak i na vlastitu štetu, posjeduje i djelić hrabrosti nužne za takav potez.

Urugvaj, koji je po pitanju legalizacije otišao najdalje od svih zemalja svijeta, to je učinio bez ikakvog referenduma, odnosno protiv volje vlastitog stanovništva koje se legalizaciji odupirala i dan-danas odupire u anketama. Potez urugvajskih vlasti je u velikoj mjeri bio motiviran ideologijom, odnosno radikalnim ljevičarenjem bivših tupamarosa okupljenih oko predsjednika Mujice, a koji su legalizaciju “trave” vidjeli prije svega kao priliku da se zlim Jenkijima i njihovom “Ratu protiv droge”, često korištenom kao izgovor za vojne, obavještajne i druge intervencije po Latinskoj Americi, pokaže veliki srednji prst. Za vjerovati je da će upravo vanjskopolitički obziri – nastojanje da se bude veći atlantist od generalnog tajnika NATO-a, veći Amerikanac od Obame i veći Europljanin od Junckera – biti korišteni kao glavni razlog kada Milanović ili njegovi doglavnici na prijedlog o legalizaciji marihuane budu izgovarali riječi “ne”.

SDP bi od te inicijative mogli odvratiti i unutarnjopolitički obziri, prije svega traumatična iskustva izgubljenih izbora 2003. i 2007. godine, gdje je HDZ, u nedostatku nekih suvislih argumenata rado SDP opisivao kao stranku koja želi “legalizirati drogu”, te tako od Hrvatske napraviti leglo nemorala, razvrata i kriminala. Takve priče izuzetno dobro prolaze kod umirovljenika, staraca, ali i sredovječnih birača koji u ekipi koja “duva”, odnosno od “duvanja” pravi nekakav svjetonazorski spektakl, vidi prije svega lijene i razmažene bogataške klince; inicijativa za legalizaciju marihuane bi takvo biračko tijelo moglo dodatno vezati uz HDZ.

Moglo, ali ne bi moralo. Odnosno, takvi problemi bi se mogli riješiti uz kreativnu, dobro organiziranu i ciljanu kampanju. Problem sa starcima i umirovljenicima bi se mogao riješiti podsjećanjem da marihuana pomaže kod artritisa i drugih bolesti koje ih pogađaju, odnosno služi kao mnogo jeftinija alternativa za legalne lijekove. Problem sa prosječnim biračem bi se mogao riješiti ukazivanjem na uštede koje bi proračun imao od prestanka kaznenog progona i zatvaranja klinaca sa džointom. Konačno, kao ključan argument (isti onaj, koji je na kraju uspješno korišten i protiv Sanaderove prohibicije) bi se mogao navesti novac koji će Hrvatska dobiti od legalnom marihuanom privučenih turista.

U prilog eventualnom prolasku referenduma o legalizaciji marihuane u Hrvatskoj svjedoče i iskustva s nešto bližih prostornih koordinata. Jedan od njih se zbio 1974. godine u susjednoj Italiji gdje su se građani na referendumu – prvom održanom nakon uvođenja republike, odnosno moderne demokracije – izjasnili za legalizaciju razvoda. I u tome ih nije spriječilo  žestoko protivljenje Katoličke crkve  i s njom vezane vladajuće Demokršćanske stranke (koja je predstavljali tadašnji talijanski ekvivalent HDZ-a), kome se pridružila čak i oporbena Komunistička partija (tadašnji talijanski ekvivalent SDP-a).

Iako valja uzeti u obzir mogućnost da SDP i Milanovića ova inicijativa, čak i da prođe, neće spasiti od (zasluženog) gubitka vlasti, ona bi – ukoliko se malo ozbiljnije pokrene, bez obzira na krajnje rezultate – toj stranci, bila ona “socijaldemokratska” ili “liberalna stranka centra” barem na neko vrijeme produžila smisao postojanja. U suprotnom se čini vjerojatnijim da će do legalizacije marihuane u Hrvatskoj doći pod vlašću HDZ-a nego pod vlašću SDP-a. Kada već Hrvatska nema te sreće da u izglednoj budućnosti do nje dođe pod vlašću nekog trećeg.

 

 

 

Enhanced by Zemanta

Referendumi imaju posljedice

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Tjedan dana nakon prilično predvidljivog uspjeha desnice na izborima za hrvatske predstavnike u Europskom parlamentu, gotovo sve reakcije u hrvatskim medijima i javnosti su bile isto tako predvidljive. Kao i odgovori na pitanje koji je glavni uzrok zašto se 25. svibnja 2014. godine dogodilo to što se dogodilo. Oni se, gotovo u pravilu, svode na dvije riječi. Zoran Milanović.

Svaljivanje odgovornosti za neuspjeh jedne stranke i koalicije na jednog čovjeka je uvijek bilo popularno, pogotovo kada ono na neugodna pitanja – koje mnogi nastoje zaboraviti – pruža jednostavan i brz odgovor. On se, također, čini tako očitim u slučaju vođe kojemu je prije nekoliko godina uspjelo izgubiti ono što se činilo dobivenim izborima, koji je Hrvatsku uspio posvađati sa svojom najvjernijom vanjskopolitičkom saveznicom i sponzorom i, koji je, konačno, svojom kadrovskom politikom uspio hrvatske birače konačno uvjeriti da po pitanju korupcije i nesposobnosti neke velike razlike između HDZ i SDP nema.

Povijest nas, međutim, uči da svaki pokušaj da se na neko složeno političko pitanje da jednostavan odgovor na duži rok čini više štete nego koristi. Teško je zamisliti da bi ishod posljednjih izbora bio drukčiji da na čelu SDP-a *nije* bio Zoran Milanović, odnosno da je  neki (ne)sretni splet okolnosti u proteklim mjesecima ili godinu dana na to mjesto stavio likove kao što su Ranko Ostojić, Zlatko Komadina ili Tonino Picula.

Za to postoje dva dobra razloga. Prvi se tiče same prirode euroizbora. Za razliku od lokalnih izbora, čiji ishod ima najneposredniju vezu sa svakodnevnim životima birača (pogotovo u onim minijaturnim feudima od općina koje se nijedna hrvatska vlast ne želi riješiti) ili izbora za Sabor, koji ipak daju odgovor na pitanju tko će vladati Hrvatskom, izbori za Europski parlament se – bez obzira na papagajske floskule o “jačanju ovlasti” te institucije – ne tiču gotovo nikoga, osim možda manje od desetak profesionalnih političara koji će njime sebi osigurati kruh za sljedećih pet godina te nekoliko desetaka ili stotina prirepaških “uhljeba” koje će dovesti u Bruxelles.

Takvo je razmišljanje široko rasprostranjeno ne samo u Hrvatskoj, nego i u drugim, mnogo razvijenijim, ozbiljnijim i “europskim” zemljama EU. Tamo se izbori za EP ne shvaćaju kao nešto što će imati bilo kakve praktične efekte po živote birača, nego prije svega kao prilika svih tih birača, da bez nekakvih rizika ili drastičnih posljedica, pokažu srednji prst vladajućim strankama i opcijama. U slučaju Hrvatske i njene vladajuće stranke, s obzirom što je ona biračima pružila u posljednje dvije i pol godine, taj srednji prst je najmanje što ona zaslužuje.

Drugi važni uzrok SDP-ovog poraza – i onaj koji će mediji i komentatori najvjerojatnije prešutjeti – jest u katastrofalnoj kratkovidnosti i pogrešnoj strategiji potpirivanja “kulturnih ratova” s konzervativnom desnicom u svrhu skretanja pozornosti sa lošeg stanja ekonomije. Ona je rezultirala ustavnim referendumom temeljem koga su u Hrvatskoj zabranjeni brakovi između osoba istog spola, što se ne može protumačiti nikako drukčije nego kao trijumf te iste konzervativne desnice i potpuni debakl svih onih lijevih, liberalnih i “europskih” snaga koje su vodile taj “kulturni rat”.

Izbori za Europski parlament, dakle, nisu odlučeni 25. svibnja 2014. nego 1. prosinca 2013. godine. Kukuriku koalicija, koja je u suprotstavljanje “obiteljaškoj” inicijativi uložila sav svoj moralni i politički kapital, je u toj partiji izvukla gubitničke karte i kod prosječnih birača – onih o čijem izlasku/neizlasku ovisi ishod izbora – na sebe navukla reputaciju gubitnika i nesposobnjakovića. Tako se protiv referendumskog prijedloga dizala kuka i motika, tjednima i mjesecima pjenilo preko režimskih i polu-režimskih medija, društvene mreže crvenile od “twibbona” s natpisom “Protiv”, pa čak i iznosili stavovi da je neposredna demokracija  – a, dosljedno tome i svaka druga demokracija –  previše opasna igračka da bi se mogla dati potencijalno “glupom i zadrtom” narodu. A kakve je to praktične efekte imalo? Za prosječne stanovnike Hrvatske, kojima je od istospolnih brakova daleko važnija hrana na stolu vrlo malo; a čak i za one kojih se neposredno tiče – hrvatsku LGBT populaciju koja svoje ljubavne veze želi  formalizira komadićem papira – prilično nevažni, s obzirom da problem nastao referendumom mogu riješiti kreativnim tumačenjem postojećih pravnih propisa i/li odlaskom u neke “civiliziranije” dijelove EU.

A i neposredno nakon referenduma  je vladajuća ekipa zaboravila na poslovicu “Ako si se pao u rupu, prestani kopati”. Na ishod 1. prosinca se pokušalo reagirati upravo tako – inicijativom za promjenu Ustava kojim bi se takvi birački “nestašluci” trebali trajno zaustaviti, čak i po cijenu potpunog ukidanja neposredne demokracije. Kukurikavci su time javno izrazili strah i prijezir prema onom istom biračkom tijelu koje ih je prije dvije godine dovelo u tople saborske klupe i vlast. A u nastojanju da zadovolje povrijeđenu sujetu su pokazali spremnost za isto onako ljigavo politikantsko trgovanje protiv koga su bili pjenili iz opozicijskih klupa. Tako, kada je trebalo osigurati dovoljan broj ručica za ustavne promjene, nije bio problem izlaziti u susret čak i stranci za koju se stalno voli podsjećati da joj je vođa i osnivač osuđeni ratni zločinac.

Naravno, ni ta anti-referendumska inicijativa, kao ni skoro ništa drugo od Kukuriku koalicije, nije postigla uspjeh. Njime se samo dodatno oštetilo one koji su u toj raboti – manje iz uvjerenja, a više iz neke kratkoročne i pogrešne političke računice –  pokušali sudjelovati. Najgore su u tome prošli Hrvatski laburisti. Njihov čelnik Dragutin Lesar se godinama nastojao predstaviti kao zastupnik autentične volje hrvatskih građana i zagovornik neposredne demokracije, a na kraju je pristao na antidemokratski plan Kukuriku koalicije o praktičnom ukidanju referenduma kao ustavne kategorije. Hrvatski mediji na to možda nisu obratili pažnju, ali birači laburista jesu. I zato su laburisti na izborima završili kao što su završili. HDSBB, čije je odbijanje u posljednji trenutak na kraju presudilo ustavnim amandmanima, je od tih istih birača nagrađen, odnosno od nagrade u obliku mjesta u EP ih je odijelilo par stotina glasova. Kojih bi vjerojatno i bilo da je ta stranka odmah odbacila bilo kakve pregovore.

Hrvatski birači, bez obzira na to koliko se govorilo o apatiji i niskoj izlaznosti, vole kada im se ostavi mogućnost izbora. Čak i kada je taj izbor pogrešan i kada na njemu pokazuju pamćenje zlatne ribice, neposredno biranje gradonačelnika, predsjednika ili zastupnika (kroz većinski sustav ili preferencijalne glasove), odnosno ustavne i druge referendume, uvijek više vole od situacije kada  takve odluke donosi netko drugi. Pogotovo kada je u pitanju koalicija na čelu s Zoranom Milanovićem.

Ono što je, možda, najveća ironija u cijeloj ovoj situaciji jest ta da će Milanović – koji se tako uporno pokušava prikazati kao glavni i jedini izvor nevolja koje su snašle SDP – vjerojatno ostati upamćen po objektivnim kriterijima najuspješniji vođa te stranke. Ma tko došao na njegovo mjesto, u ovom trenutku se čini malo vjerojatnim da će ta stranka u bliskoj budućnosti moći računati na 30% glasova, mandatare za sastav vlade ili vlastite kandidate na Pantovčaku. A sve je to pokopao jedan, u suštini i ne tako važan, referendum.

 

 

 

Uzaludni euroizborni trud

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Sljedećih nekoliko tjedana možemo očekivati da će hrvatski mediji povremeno izvještavati o izborima za Europski parlament, prvima na kojima će hrvatski birači biti u prilici poslati zastupnike na puni mandat od pet godina. Iako će biti onih koji će taj događaj komentirati još uvijek ushićeni važnošću tog presedana i potvrdom kako je Hrvatska ispunila sve svoje političke ciljeve iz prethodnih četvrt desetljeća, za očekivati je da će javnost kampanju i njen ishod dočekati s poražavajućom ravnodušnošću. O razlozima bi se moglo dugo naklapati, ali se oni svode na umor i razočaranje onime što je dosada nudio licemjerni, nesposobni i korumpirani hrvatski establishment, kao i shvaćanjem da sudjelovanjem na izborima – koji tom establishmentu trebaju dati demokratski legimitiet – postaju njegovi suučesnici. To važi i za Europski parlament, bez obzira što to tijelo teoretski ima više ovlasti i više načina da određuje život prosječnog Hrvata od Hrvatskog sabora; prosječni birači ga politiku EU ili ne razumiju ili je shvaćaju kao svojevrsni produžetak, ili tek De Luxe izdanje hrvatske političke kaljuže.

To, međutim, neće spriječiti raznorazne avanturiste, oportuniste, romantične idealiste i redikule  da se prije 25. svibnja upuste u pokušaj da izmijene unaprijed određeni scenario prema kojoj hrvatska izborna sapunica smije imati samo dva glavna lika – HDZ i SDP. To će, po svemu sudeći, završiti kao još jedan juriš na vjetrenjače, iako se ove zime špekuliralo da  bi se upravo kroz europske izbore mogla ponuditi nekakva alternativa, bilo slijeva, bilo zdesna, bilo u centru kroz nekakvu “treću opciju”.

U cijeloj toj priči je najviše publiciteta izazvala novoosnovana ekološka stranka OraH, za koju se u anketama – koje, s obzirom na u medijima prigodno zaboravljena iskustva iz prethodne godine, valja uzeti s velikim zrnom soli – navodi da može računati na oko 6 % glasova, odnosno da je trenutno treća najpopularnija stranka u Hrvatskoj. Komentatori koji su se “uhvatili” na taj rezultat su to tumačili dijelom likom i djelom osnivačice Mirele Holy, koja se otkačila od omraženog premijera Milanovića i koja njeguje “alternativni” hipsterski imidž, ali najviše njenom inicijativom da se legalizira marihuana. Prema većini tumačenja, upravo je ta “hrabar” čin, odnosno činjenica da je Holy prva saborska zastupnica i bivša ministrica koja se zalaže za tu mjeru zaslužna što su ORaH kao svoju opciju prepoznali svi birači koji su mladi, “hip” ili željni makar simboličnog raskida s hrvatskom političkom žabokrečinom.

Na pitanje koliko sve to ima značenja, koliko je ORaH zapravo snažna i relevantna stranka je odgovor relativno brzo stigao. Najsnažnija reakcija na prijedlog Mirele Holy je stigla odakle je nitko po uvriježenom mišljenju nije mogao očekivati. Ne od HDZ-a koji je posljednje desetljeće “SDP-ovom dekriminalizacijom droge” plašio malu djecu niti od socijal-konzervativaca Željke Markić koji su se proslavili prošlogodišnjim referendumom, nego na Twitteru od strane Dragutina Lesara. Čelnik laburista je indirektno napao tu inicijativu zapitavši se otvaraju li se legalizacijom konzumacija lakih droga vrata za legalizaciju prostitucije. Na to je, pak, žestoko reagirala feministička aktivistica Sanja Sarnavka  ustavši u obranu Mirele Holy, ustvrdivši da legalizacija indijske konoplje “kao lijeka” i legalizacija oblika socijalne patologije kao prostitucija nisu jedna te ista stvar.

Cijela stvar je na kraju završila kao bura u čaši vode, koja će biti prigodno zaboravljena, kao i mnoge druge stvari koje se “izvale” u predizbornim kampanjama. Međutim, postavlja se pitanje zašto je Lesar tako naglo krenuo na Holy. Da li je razlog u tome njegov socijalni konzervativizam ili iskrena briga da će legalno “duvanje” hrvatsku djecu i omladinu odvesti na krivi put? Teško. Čini se vjerojatnijim da su razlozi za taj mini-obračun vezani uz neke, po oba stranačka čelnika, neugodne aritmetičke činjenice vezane uz predstoječe europske izbore.

Hrvatska, za razliku od prethodne godine kada ih je slala 12,  u Bruxelles i Strassbourg šalje 11 zastupnika. To, između ostalog, znači da je realni izborni prag da bi se neka kandidatska lista mogla probiti u Europski parlament nešto viši, odnosno da laburisti, koji su prošle godine na jedvite jade uspjela uvaliti Nikolu Vuljanića, sada imaju daleko teži zadatak da to mjesto sačuvaju. Posljednja stvar koja Lesaru i njegovoj stranci u ovom trenutku treba jest neka nova, “hip”, “cool” i razvikana stranka koja bi privlačila glasove svih onih koji očajnički žele nekakvu alternativu postojećoj vlasti i etabliranoj opoziciji – a što su Hrvatski laburisti, u nedostatku bilo čega opipljivijeg, do pojave ORaH-a predstavljali. Stoga preventivni udar na Holy ne iznenađuje.

U ovom trenutku, pak, bez obzira na to što se često govori o procjenama PollWatcha, se čini izglednim da će euroizbori, kao i svi dosad, biti obilježeni rekordno niskom izlaznošću, što, dakako, pogoduje dvjema najbolje novčano i organizacijski “potkoženim” strankama. Zapravo, prilično je lako zamisliti da će, s obzirom da će na birališta jurišati armije discipliniranih stranačkih aktivista i klijentelističkih “uhljeba”, odnosno vjernih birača  pavlovljevski uvjetovanih ustaško-partizanskim i sličnim hrvatskim političkim “evergrinima”, cijela priča završiti tako da HDZ i SDP osvoje svih 11 mjesta. Odnosno da će te dvije stranke biti jedini pravi pobjednici sukoba između Lesara i Holy.

A da je takav porazni ishod prilično vjerojatan, može se iščitati i iz najnovijeg poteza Holyne stranke. Jučer je veliki publicitet kandidatu njene stranke, 19-godišnjem maturantu Mihaelu Peklaru, koji se našao na šestom mjestu kandidacijske liste. Ono što je u nastupu mladog kandidata najzanimljivije nije toliko u njegovoj mladosti, nego time što unaprijed priznaje da nema nikakvih izgleda biti izabran, “ali da mu je cilj potaknuti mlade da se bave politikom”. Taj nastup, kome bi se mogla u ironičnom tonu dodati Coubertainova izreka “da je važno sudjelovati” je njemu na samom početku političke karijere nabio stigmu gubitnika, a posredno i njegovoj stranci. Guranje unaprijed otpisanih kandidata  – ma koliko na prvi pogled izgledali “hip” i “cool” – birače će umjesto izlaska na izbore prije podsjetiti na  bolnu stvarnost hrvatskog (a i europskog) izbornog sustava. Možda je u pitanju loše osmišljen PR potez, a možda i odraz podsvjesne spoznaje ORaH-ovih čelnika o vlastitim izgledima. U svakom slučaju, ako Peklar i uspije ostvariti nekakvu političku karijeru, to vjerojatno neće dugovati svom nastupu na euroizborima, kao što ni ORaH, ako uspije ugurati zastupnika u Europski parlament, to neće dugovati Peklaru.