Oznaka: Oscar Isaac

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Sila se budi (Star Wars: The Force Awakens, 2015)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jedna od najčešćih zamjerki koje je autor ovih redova primao na račun svojih prikaza filmova bio je taj da su oni “subjektivni”. Na to se vrlo jednostavno može odgovoriti da su recenzije po samoj prirodi stvari subjektivne. Postoje, doduše, neki slučajevi kada su neke recenzije iz ovih ili onih razloga subjektivnije od drugih. Kod autora ovih redova bi to mogla biti saga o Ratovima zvijezda, prema kojoj on ima odnos za koga je vrlo vjerojatno da će biti bitno drukčiji od mlađih čitatelja. Naime, svatko onaj tko je originalnu trilogiju (a pogotovo prva dva filma, Novu nadu i Imperij uzvraća udarac) imao prilike vidjeti nedugo nakon premijere dobio je filmsko iskustvo koje nije mogao usporediti s ničim drugim, odnosno na dugo vremena uspostavio parametre koji su određivali što jest, a što nije dobar film. Iz istih razloga je nova inkarnacija u obliku trilogije prednastavaka, koja tako visoka očekivanja realno nije mogla ispuniti čak ni da nije bila opterećena egom svog bahatog tvorca, predstavljala jedno od najvećih filmskih razočarenja, barem od strane dijela publike čiji je sentiment najbolje ilustrira  tvrdnja da im je “George Lucas silovao djetinjstvo”. Treća po redu trilogija, pak, po danas u Hollywoodu prilično popularnoj praksi, nastoji okrenuti novi list ponudivši publici nastavak koji istovremeno predstavlja i svojevrsni reboot. Tome je značajno doprinijelo to da je Lucas svoje životno djelo prodao Disneyjevom studiju. Tako se za kormilom našao J. J. Abrams, filmaš koji je, zahvaljujući komercijalno uspješnom rebootu Zvjezdanih staza, stekao reputaciju majstora za oživljavanje malaksalih medijskih franšiza i filmskih serija.

Disney se, zapravo, baš i nije previše trebao truditi, s obzirom da je riječ o studiju koji, kao u nedavnom slučaju Johna Cartera (filma temeljenog na romanu koji je, slučajno ili ne, bio inspiracija Lucasu) sebi može dozvoliti da preko 200 milijuna dolara “proćerda” na komercijalni “ćorak”, a da se to gotovo i ne osjeti na završnoj financijskoj bilanci. A kada se u obzir uzme fanatična odanost desetljećima stvarane publike širom svijeta, uključujući i one kojima su i Ratovi zvijezda u obliku omraženih prednastavaka bili bolji od Ratova zvijezda kojih nema, Disney je vrlo lako na mjesto režisera mogao staviti i Uwea Bolla, i nakon toga uopće ne brinuti da će film razbiti sve rekorde gledanosti i stvoriti još jednu rijeku novca koja se slijeva u Hollywood. Dijelom zbog čovječnosti, dijelom zbog ponosa i brige za reputaciju u budućim povijesnim knjigama, a dijelom zbog zdravorazumske računice da bi predviđena trilogija tokom sljedećih nekoliko godina mogla biti žrtvom nepredvidivih okolnosti, novi Ratovi zvijezda su napravljeni tako da se igralo “na sigurno”, odnosno tako da se uz privlačenje novih poklonicka izađe u susret starima. Tu je možda najvažniji angažman Lawrencea Kasdana, autora scenarija za Imperij, film koji se smatra najboljim dijelom sage, a čiji bi doprinos i ime na špici trebao biti jamac da Abrams ipak neće previše skretati od prije više od tri desetljeća uspostavljenih parametara.

Radnja novog filma, pod naslovom Sila se budi, započinje trideset godina nakon događaja prikazanih u filmu Povratak Jedija, odnosno nakon što su pobunjenici na čelu sa Lukeom Skywalkerom (Hamill) uspjeli uništiti zli Galaktički Imperij. Nakon toga je obnovljena Galaktička Republika, ali je Skywalker u međuvremenu netragom nestao nakon neuspjelih pokušaja da obnovi red vitezova Jedija. To su, pak, iskoristio Prvi red, organizacija koja nastoji obnoviti Imperij te je u tu svrhu izgradila impresivnu ratnu mašineriju, a kojoj se suprostavlja organizacija Otpor na čelu sa Leiom Organom (Fisher). Na pustinjskom planetu Jakku, Poe Cameron (Isaac), jedan od Otporovih pilota, dolazi u posjed lokacije gdje se Skywalker skrio, ali je tu informaciju, prije nego što ga zarobe jurišniciPrvog reda, prisiljen sakriti u droida BB8. Droida nešto kasnije pronalazi Rey (Ridley), lokalna djevojka koja za život zarađuje otkupljući otpad. Kada ju lociraju jurišnici Prvog red na čelu sa Kyloom Rennom (Driver), pomoć joj pruži FN-2187 alias “Finn” (Boyega), jurišnik koji je odlučio dezertirati, te njih dvoje zajedno s droidom za bijeg koriste oronuli i napušteni svemirski brod za koga se ispostavi da je “Millennium Falcon”, legendarni brod čiji je vlasnik sada ostarjeli, ali za pustolovine još uvijek raspoloženi krijumčar Han Solo (Ford).

Sudeći po prvom filmu, Abramsov pristup Ratovima zvijezda je bitno različit od Lucasovog, i to je u ovom slučaju vrlo dobra stvar. Abrams, koji po vlastitom priznanju, nije bio neki naročiti fan serijala, je svemu pristupio kao profesionalni zanatlija, te, za razliku od svog prethodnika nije bio opterećen reputacijom novohollywoodskog auteura koji je pod stare dane komercijalni uspjeh bio protumačio kao dokaz vlastitog kreativnog genija. Umjesto toga se pažljivo uspoređivala prva s drugom trilogijom, gledalo ono što je funkcioniralo i ono što nije. Rezultat svega je film koji budi deja vu efekt, ali onom malo pozitivnijem smislu – publici koja prva tri filma nije gledala će biti uzbudljiv i cool, dok će onoj starijoj probuditi lijepe uspomene. Abrams odbijanje da otkriva toplu vodu očituje i kroz narativnu strukturu, ali ikonografiju koja gotovo besramno reciklira početnu trilogiju. To je pogotovo slučaj na početku, kada izgleda kao remake Nove nade. Tako ponovno imamo pustinjski planet gdje živi junak kojoj će droid s važnom porukom promijeniti život i učiniti herojem galaktičkih pustolovina. Jedina je razlika u tome što je novi film daleko eksplicitnije podvrgnut kanonima političke korektnosti, pa je tako heroj ženskog spola, a kao njegov glavni pomoćnik služi pomoćnik koga tumači crnoputi David Boyega. Kasnije se tokom filma mogu pronaći reference i na druga dva filma, pa tako Imperij dobija svoj “homage” u sceni koja daje novu varijaciju njegovog antologijskog obrata u zapletu. Maz Kanata, mudra vlasnica lokala koju glumi CGI-jem potpomognuta Lupita Nyong’o, je, pak, očigledna zamjena za Yodu, a oni koji traže posvete Povratku Jedija će ih također pronaći u scenama koje se odvijaju na šumskim lokacijama.

Abramsu i Disneyu u svemu tome pomaže i CGI tehnologija koja je dovoljno uznapredovala, odnosno bila korištena s takvom mjerom da gledateljima pretjerano ne upada u oči, pa se tako akcija odvija furioznim tempom. I dio glumačke ekipe je prilično raspoložen, prije svega Ford, koji usprkos osmog desetljeća života očigledno uživa u ponavljanju najslavnije uloge u svojoj karijeri. Međutim, sve to ne može sakriti neke nedostatke, koji se pak tiču prvenstveno Kasdanovog scenarija. Njegov ekonomični pristup je spriječio da se novi Ratovi zvijezda razvodne, ali je, s druge strane, otvorio i neke velike rupe. Prije svega se to odnosi na nedovoljno objašnjen detalj da Prvi red, dakle nešto što bi trebala biti ilegalna paravojna formacija, odjednom raspolaže sa vojnim i tehnološkim resursima na nekoliko razina impresivnijih od onih s kojima je raspolagao Imperij koga misle obnoviti, odnosno da je sposobna izazivati destruktivni užas čak i na spektakularniji način od legendarne Zvijezde smrti, a što se vidi u apokaliptičkoj sceni prikazanoj na sredini filma. Drugi problem predstavlja i nedovoljno definiran lik Finna, za koga se na početku pokazuje da ima ozbiljan problem s PTSP-om, da bi kasnije postao nešto kao komični pomagač. Nebriga o detaljima se vidi i u tome da inače vrlo dobra Daisy Ridley, usprkos toga što je odrasla na pustinjskom planetu, govori savršenim britanskim engleskim dostojnim BBC-jeve spikerice, a Boyega koristi standardni američki naglasak. No, možda najveće razočarenje predstavlja casting, odnosno odluka da glavnog negativca tumači Adam Driver, glumac široj publici poznat kao po ulozi tipa koji je “servisirao” Lenu Dunham kao protagonisticu TV-serije Djevojke. Najmanje bi se moglo reći da dotičnome nedostaje karizma dostojna Vaderovog nasljednika, odnosno da se Ratove zvijezda prestaje shvaćati ozbiljno čim skine masku.

Svi ti nedostaci, međutim, nisu imali nekog efekta na komercijalne rezultate, kao što neće bitno pokvariti opći dojam o početku nove trilogije. Sila se budi predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodna tri filma, dok prva tri i nije pokušavala nadmašiti. Zbog tog, u ovom slučaju, blagotvornog, nedostatka ambicije predstavlja ne samo solidan primjer prvoklasne hollywoodske zabave, nego i svojevrsnu novu nadu za franšizu prema kojoj neki dan-danas ne mogu biti objektivni onoliko koliko bi željeli biti.

RATOVI ZVIJEZDA: SILA SE BUDI

(STAR WARS: THE FORCE AWAKENS)

uloge: Harrison Ford, Carrie Fisher, Mark Hamill, Daisy Ridley, David Boyega, Adam Driver, Oscar Isaac, Lupita Nyong’o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Peter Mayhew, Max von Sydow

scenarij: Lawrence Kasdan, J. J. Abrams, Michael Arndt

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney/Lucasfilm, SAD, 2015.

trajanje: 135 min.

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Dva lica siječnja (The Two Faces of January, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nostalgija, pogotovo onda kada je izražava publika koja stalno zanovijeta za “filmovima kakvih više nema”, može biti prilično zahvalna za filmaše, prije svega one s nedostatkom kreativnosti. S druge strane, nastojanje da se takvim zahtjevima publike previše doslovno izađe u susret gotovo u pravilu dovede do razočaranja. Lišeni svog povijesnog konteksta, odnosno opterećeni novim događajima i trendovima koji im daju novo značenje, ostvarenja koja “copy paste” metodom nastoje postati reinkarancije nekadašnjih hitova često završe kao samoparodije ili teško razumljive posvete u kojima mogu uživati jedino najzadrtiji filmofili. Najčešće se dogodi to da nekadašnji klasik “u novom ruhu” kod moderne publike izazove pitanje “da li je uistinu to to” ili da li je taj klasik uistinu tako dobar kao što o njemu pišu kritičari. Slično bi završili i klasični Hitchcockovi trileri da ih se danas pokuša napraviti upravo onako kao što ih je običavao raditi veliki majstor suspensea. U tome u prilog možda najbolje govori Dva lica siječnja, triler Hosseina Aminija koji se nedavno pojavio u našim kinima.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Patricije Highsmith, autorice kriminalističkih romana koji su poslužili kao prilično zahvalni predlošci nizu uglednih svjetskih filmaša, uključujući i samog Hitchcocka. Slično kao i Hitchcockovom filmu Nepoznati iz Nord Expressa, radnja započinje slučajnim susretom neznanaca. U ovom slučaju se to događa početkom 1962. godine u Ateni gdje mladi Amerikanac Rydal (Isaac) radi kao turistički vodič i, zahvaljujući poznavanju grčkog jezika, ostvaruje dodatni prihod sitnim prevarama na račun svojih bogatih zemljaka. Rydalovu pažnju kao potencijalna žrtva privuče uglađeni i besprijekorno odjeveni američki poslovni čovjek Chester MacFarland (Mortensen). Sa njim se upozna i počne ga “obrađivati”, ali s vremenom i iskreno uživati u njegovom društvu, a još više u društvu njegove supruge Collette (Dunst). Stjecajem okolnosti će Rydal doznati da nije jedini član trojke koji ima fleksibilan odnos prema istini; MacFarlandovi u Grčku nisu došli kao turisti, nego da bi se sklonili od nekih mutnih detalja vlastite prošlosti. Ta ih prošlost, međutim, dostiže u hotelskoj sobi i ostavlja posljedice koje im Rydal bez nekog pretjeranog razmišljanja pomaže otkloniti, odnosno pomoći im da uz lažne putovnice napuste zemlju. Prije nego što one budu dovršene, trojka se odluči skloniti na Kretu. Tamo će, međutim, njihov odnos početi nagrizati nepovjerenje, ljubomora i paranoja.

Dva lica siječnja izgledaju kao tehnički dobro “ispeglan” film, a posebno bi trebali imponirati dobrim poznavateljima i poklonicima Hitchcockovog opusa. To se prije svega odnosi na pažljivo korištenje nekih od najpoznazijih elemenata hitchockovske formule, bilo da je riječ o motivima “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, “nedužno optuženi u bijegu”, “što jači negativac – to bolji film”, odnosno u postupnom stvaranju napetosti u pojedinim scenama. Amini, iako vjerojatno nije raspolagao prevelikim budžetom, vješto je evocirao svijet prije pola stoljeća, a još bolje koristio dopadljive mediteranske lokacije koje, doduše, možda ne izgledaju tako egzotično današnjoj publici nego publici ranih 1960-ih. Amini, koji je također napisao scenarij, zaplet i likove je odlučio prilično pojednostaviti, ali je, s druge strane, ostavio manevarskog prostora za uglavnom prilično raspoložene glumce. To se prije svega odnosi na Mortensena u jednoj od prvih uloga u kojoj bez nekih velikih kompleksa pokazuje kako se nalazi pred kraj šestog desetljeća života, ali i portretirati moralno dvojbeni, gotovo sociopatski lik. Oscar Isaac je nešto manje uspješan kao lik s kojim se publika prisiljena identificirati, ali čiju moralnu orijentaciju do samog kraja nije u stanju potpuno dokučiti. U glumačkoj postavi najslabije stoji Kirsten Dunst, koja bi u svakom drugom filmu ovog žanra bila adut, ali čiji lik femme fatale ne izgleda tako impresivno ili glamurozno u usporedbi s klasičnim Hitchockovim plavušama kao što su Grace Kelly, Tippi Hedren ili Eva Marie Saint.

Najveće razočaranje Dva lica siječnja, međutim, predstavlja završni dio filma. Za to je najviše zaslužan ključni obrat, koji ne samo izgleda melodramatski i neuvjerljivo, nego i dolazi prerano, pa je tako publika prisiljena ostatak filma gledati rasplet sveden na prilično predvidljivo i konvencionalno “čišćenje računa”. Pri tome Amini i dalje pokazuje sklonost za hitchcockovskom podizanju napetosti, ali samo finale filma se doima ne samo kao “deus ex machina” nego i malo isforsiran homage Hitchcocku. Zapravo, izgleda kako da se nasilno htjelo da Dva lica siječnja imaju isti onakav konvencionalni, “uredni” i “podobni” završetak na kakvom su u Hitchcockovo vrijeme inzistirali hollywoodski cenzori. Iako se Aminijev film isplati pogledati, na kraju samo potvrđuje to da bolju prošlost boljom, čak i u slučaju žanrovskih klasika, čini to što je prošlost.

DVA LICA SIJEČNJA

(THE TWO FACES OF JANUARY)

uloge: Viggo Mortensen, Kirsten Dunst, Oscar Isaac

scenarij: Hossein Amini

režija: Hossein Amini

proizvodnja: StudioCanal/Working Title, SAD/UK, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 6/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Uspon Skywalkera (Star Wars: The Rise of Skywalker, 2019)

~ Dragan Antulov ~ 1 Comment

La commedia è finita. Game over. To je sve što se može reći o budućnosti Ratova zvijezda, jedne od najpopularnijih i najlukrativnijih medijskih franšiza u povijesti koja je, što zasluženo, što nezasluženo, opčinjavala generacije u nepuna pola stoljeća. Iako je bilo teško očekivati da će ijedan od nastavaka i raznoraznih spin offova ikada imati onu snagu i učinak koji je daleke 1977. imala danas retroaktivno prozvana Nova nada, ili da će ijedan nastavak biti tako iznenađujuće dobar kao Imperij uzvraća udarac, ipak se teško pomiriti da će sunovrat u hollywoodski mediokritet kakav predstavlja posljednja trilogija biti tako nagao i potpuno uništavajući. Možda o tome najbolje svjedoči da je ijedna velika hollywodska blockbusterska uzdanica u posljednjih nekoliko godina dočekivana s tako malo entuzijazma i toliko prijezira kao što je riječ o Usponu Skywalkera. Razlog je, naravno, u Posljednjem Jediju koji je kod fanova franšize izazvao toliko razočarenje, bijes i prosuo toliko vitriola na društvenim mrežama da su hollywoodski PR-ovci u očaju bili prisiljeni posegnuti za trolovskom kampanjom iz Kremlja kao jedinom prihvatljivom objašnjenju. Posljednji je film tako imao zadatak još teži od onoga koji je imao Posljednji Jedi pri pokušaju da nadmaši Imperij – trebao je biti toliko iznenađujuće dobar da ispere gorak okus iz ustiju i fanove nekako uspije uvjeriti da Posljednji Jedi ili nije postojao ili da razočarenje koje su fanovi prije dvije godine iskusili ipak na kraju ima nekog smisla. Naravno, letvica je u tom slučaju bila postavljena tako da visoko da je bilo teško očekivati da će je čak i inače uspješni režiser i ko-scenarist J. J. Abrams uspjeti doseći.

Radnja prikazuje kako Kylo Renn (Driver), vođa Prvog reda, organizacije koja je uništila Galaktičku Republiku i nastojala obnoviti Galaktički Imperij pronalazi nikoga drugog do Palpatinea (McDiarmid), nekadašnjeg Imperatora i vođu zlih Sithova koji se nalazi na udaljenom planetu Exegol. Ispostavlja se da je on ne samo preživio uništenje nekadašnje Zvijezde smrti na Endoru i slom Imperija, nego je i posljednjih nekoliko desetljeća iz sjene manipulirao događajima pripremajući da na posljednje ostatke Otpora udari s velikom flotom zvjezdanih razarača od kojih je svaki opremljen uništavačima planeta kakve su nekada imale samo Zvijezde smrti. Jedina smetnja Palpatineovim planovima je Rey (Ridley) koja se pod vodstvom Leie Organe (Fisher) obučava za Jedija, te Palpatine navodi Kyloa da je pronađe i pokuša likvidirati. U međuvremenu Rey i njeni prijatelji iz Otpora od tajanstvene “krtice” iz samih redova Prvog reda doznaju za postojanje tajne flote na Exegolu te smišljaju plan kako da je unište. Problem je u tome da je planet tako udaljen da ga se može pronaći samo pomoću posebnih uređaja koji su skriveni širom galaksije, te to pokreće spektakularnu utrku s vremenom.

Da počnemo s dobrim vijestima. Uspon Skywalkera je bolji film od Posljednjeg Jedija. Loša vijest je da to i nije neko veliko postignuće. No, da ipak nastavimo s dobrim vijestima. Najvažnija je ta da je Abrams u ovaj projekt ušao više nego svjestan da je prethodni film temeljito zabrazdio te da su potrebne drastične mjere da se franšiza vrati na pravi put ili koliko-toliko sanira šteta. To se najviše vidjelo kroz scenarij koji se pokušava vratiti korijenima i ponuditi jednostavnu priču o borbi Dobra i Zla bez ikakve “subverzije” i “dekonstrukcije”, odnosno likova za koje nije jasno kojem od ta dva bloka pripadaju. Scenarij je tako, nakon što je ono što je trebalo biti glavni negativac u prethodnom filmu likvidiran, odlučio uskrsnuti glavnog negativca iz glavne trilogije, pri čemu problem izazvan njegovom smrću u Povratku Jedija “elegantno” riješen uvođenjem novih elemenata jedijske mitologije. Abrams je također odlučio da se “otkači” od političke angažiranosti te u filmu uglavnom nema novih “intersekcionalnih” likova i drugih detalja (s izuzetkom jedva primjetne scene lezbijskog poljupca na kraju koja je izbačena iz verzija za neka azijska tržišta) koji bi i najmanje upućenom gledatelju trebali sugerirati da su hollywoodski producenti “na pravoj strani povijesti”. Abrams je umjesto toga sav svoj talent uložio da stvori što je moguće veći broj spektakularnih scena koje se gledateljima serviraju rafalnom paljbom.

Iako mnoge od tih scena izgledaju doista dojmljivo, iskusniji gledatelj će zapaziti da je furiozni tempo namjerno ubačen kako bi se što je više moguće sakrile rupe u zapletu, kao i proizvoljno, nelogično i nekonzistentno baratanje s mitologijom franšize, isto kao i neisprofiliranost likova koje od odlaska u zaborav ne mogu spasiti čak ni iskusni karakterni glumci kao Richard E. Grant. U nekim slučajevima je takav pristup bio motiviran dodatnim razlozima, kao što je omraženost lika Rose Tico koja je, za razliku od Posljednjeg Jedija gdje je bila jedan od protagonista, ovdje degradirana na cameo pojavljivanje. Neki od glumaca, pak, i u takvim uvjetima dobro rade posao, pri čemu se posebno može pohvaliti Adam Driver koji je uspio čak proizvesti nekakvu “kemiju” s Daisy Ridley te s njom u završnici filma stvoriti emocionalno najsnažniji trenutak u cijeloj trilogiji. To se odražava i na samu Ridley, koja je uz dobru glumu pokazala i određenu atletsku sposobnost i za vjerovati je da će joj lik Rey, barem na duže vrijeme, biti najjača uloga u karijeri. Na žalost, najvjerojatnije i najbolja, jer je lik i dalje opterećen scenarističkim ograničenjima, kao i nastojanjem Abramsa i njegovog scenarista Teria da isprave krive Drine Posljednjeg Jedija na način da Rey dobije nadljudske sposobnosti zbog kojih gotovo sve muke kroz koje su prolazili protagonisti prethodnih osam filmova izgledaju potpuno besmisleni.

O tome koliko su Ratovi zvijezda daleko od nekadašnje slave možda najbolje svjedoči epilog filma u kojem se Rey bez ikakvog objašnjenja pojavljuje na Tatooineu i posjećuje nekadašnju farmu Lukea Skywalkera. Time se gledatelje samo podsjeća koliko su usporedbe originalne trilogije porazne i koliko je malo vjerojatno da će Rey, Kylo Renn, Finn i Poe postati dio globalne popularne kulture i reference za buduće generacije kao što su to bili i još jesu Luke Skywalker, Han Solo, Leia Organa i Darth Vader.

RATOVI ZVIJEZDA: USPON SKYWALKERA

(STAR WARS: THE RISE OF SKYWALKER)

uloge: Adam Driver, Daisy Ridley, Adam Boyega, Oscar Isaac, Ian McDarmid, Anthony Daniels, Naomi Acklie, Domhnal Gleeson, Richard E. Grant, Lupita N’yongo, Carrie Fisher, Mark Hamill, Billy Dee Williams, Kelly Marie Tran

scenarij: J. J. Abrams & Chris Terio

režija: J. J. Abrams

proizvodnja: Walt Disney Studios/Lucasfilm, SAD, 2019.

trajanje: 142 min.

OCJENA: 4/10

RECENZIJA: Ratovi zvijezda: Posljednji Jedi (Star Wars: The Last Jedi, 2017)

~ Dragan Antulov ~ 3 komentara 
RATOVI ZVIJEZDA: POSLJEDNJI JEDI
 (STAR WARS: THE LAST JEDI)
 uloge: Mark Hamill, Carrie Fisher, Adam Driver, Daisy Ridley, John Boyega, Oscar Isaac, Andy Serkis, Lupita Nyong'o, Domnhall Gleeson, Anthony Daniels, Gwendoline Christie, Kelly Marie Tran, Laura Dern, Benicio del Toro
 scenarij: Rian Johnson
 režija: Rian Johnson
 proizvodnja: Lucas Film/Walt Disney , SAD, 2017.
 trajanje: 152 min.

Vremena se mijenjaju, pa je danas teško zamisliti da bi zbog novog naslova iz ciklusa Ratovi zvijezda itko založio bubreg da otkupi mjesto za šator ispred kino-dvorane kako bi mogao biti prvi na premijeri. Danas se na taj film gleda otprilike isto onako kako se gleda na svaki drugi veliki hollywoodski blockbuster i nekako se čini vjerojatnije da će eksploziju oduševljenja u geekovskim krugovima izazvati novi naslov iz Marvelovog ili čak DC univerzuma. Tome je velikim dijelom doprinijelo to što je franšizu od Georgea Lucasa otkupio Disney te se nove Ratove zvijezda jednostavno mora gledati u kontekstu industrijski proizvedenih filmskih serija čiji naslovi knjigovodstvene imperative i ziheraško povlađivanje najširoj publici pretpostavljaju bilo kakvoj autorskoj viziji i originalnosti. To samo po sebi ne mora biti loše, o čemu svjedoči Sila se budi, prvi dio nove post-lucasovske trilogije, gdje je producent i režiser J.J. Abrams igrajući na sigurno i ponavljajući formulu originalne trilogije 1970-ih uglavnom izbjegao zamke koje su upropastile Lucasove prednastavke. No, Disney je iz nekih razloga za drugi nastavak nove trilogije odabrao sasvim drugi pristup. Za Posljednji Jedi je kao režiser odabran Rian Johnson, ime koje poklonici SF-žanra izuzetno cijene zbog filma Looper; Disney mu je povjerio ne samo režiju, nego i scenarij, odnosno neuobičajenu količinu kreativne slobode za projekt koji bi trebao biti komercijalna uzdanica bezličnoj srednjostrujaškoj korporaciji. To, kao i neumitne usporedbe s Imperij uzvraća udarac, drugom dijelu originalne serije koji se često navodi kao najbolji film ciklusa, su sa sobom povukli izuzetno visoka očekivanja za koje iskustvo i zdrav razum govore da najvjerojatnije neće biti ispunjena.

Radnja započinje gotovo u istom trenutku gdje je završio prvi dio, odnosno u trenutku kada Prvi red, organizacija koja predstavlja nasljednike zloglasnog Imperija, nastavlja uspostavljati vlast po galaksiji pri čemu im jedinu prepreku pruža Otpor, pobunjenička vojska koja nastoji obnoviti Republiku. Rey (Ridley), mlada djevojka koja se bila priključila Otporu, došla je na planet Ach-To kako bi Lukea Skywalkera (Hamill), legendarnog Jedi viteza koji je prije trideset godina bio porazio Imperij, nagovorila da se priključi Otporu. Na njeno veliko i neugodno iznenađenje Skywalker, koji se tamo bio skrivao šest godina, ne pokazuje nikakav entuzijazam da ponovi svoje životno niti da Rey, koja posjeduje Silu, nauči jedijevskim vještinama. U međuvremenu Reyini suborci na čelu s Lukeovom sestrom, princezom Leiom Organom (Fisher) imaju daleko veće probleme, s obzirom da ih je sustigla flota Prvog reda u kojoj se Kylo Ren (Driver), Leiin sin i nekadašnji Lukeov učenik koji se predao tamnoj strani Sile. Minijaturna pobunjenička flota se, uz velike žrtve, uspije povući iz svoje baze, ali ih snage Prvog reda prate u stopu s obzirom da su, po svemu sudeći, ovladale tehnologijom praćenja kroz hipersvemir. Slijedi stalna potjera koja zbog nedostatka goriva u pobunjeničkim brodovima može imati jedan jedini ishod. Grupa pobunjeničkih boraca u kojoj su Finn (Boyega), Poe Dameron (Isaac) i mehaničarka Rose Tico (Tran) se odlučuje na očajnički plan u kome bi se inflitrirali na zapovjedni brod Prvog reda i sabotirali uređaj za praćenje. No, za to im je potreban stručnjak za dešifriranje koji se može pronaći na kockarskom planetu Canto Bight.

Johnsonu je, po svemu sudeći, prilikom stvaranja ovog filma najčvršći orijentir bio Imperij uzvraća udarac, i to zato što je bio najbolji i najhrabriji od svih filmova sage; u njemu je infantilna herojska fantazija zamijenjena nečim bližim stvarnom životu, odnosno mračnom i mnogo ozbiljnijom pričom u kojoj dobri momci dobivaju po tamburi i gdje je rutinerski hepi end zamijenjen s za tako nešto sasvim primjerenim cliffhangerom. Johnson je, pak, odlučio ići čak i dalje, odnosno u nastojanju da Posljednjem Jediju da još mračniji karakter odlučio žrtvovati čak i mitologiju cijele sage. Tako je njen nekadašnji protagonist od vrhunskog autoriteta i besprijekornog pozitivca, koji je čak i zlikovca poput Dartha Vadera uspio na kraju dovesti na pravu stranu, pretvoren u čangrizavog, umornog i deprimiranog starca, a za koga se na kraju ispostavi da je možda čak i odgovoran za katastrofu koja je obnovila zlo u galaksiji i uništila njegovo životno djelo. Gledatelji će zbog toga biti neugodno iznenađeni isto kao i Rey, nominalna protagonistica i Skywalkerova pretpostavljena nasljednica, koja je prisiljena najveći dio filma provoditi na komadu stijene usred oceana i gledati ostarjelog Jedi viteza koji muze orijaške morske krave i pri tome se, sudeći po osmijehu, prilično dobro zabavlja. U tim scenama nije teško prepoznati odraz scena iz Imperija gdje Yoda obučava mladog Lukea na močvarnom planetu Dagobah, ali isto tako, s obzirom na tragični nedostatak humora i karizme kod ostarjelog Lukea, nije teško zaključiti koliko je Posljednji Jedi ispod svog uzora.

No, izgleda da je Johnson bio u neku ruku svjestan da ga ne može nadmašiti, pa je jedan od glavnih motiva zapleta nastojanje da se okrene nova stranica, čak i po cijenu da se ne samo odbaci, nego i na revizionistički način potkopa prošlost. Tako su Jediji, odnosno sve što su radili i u što su vjerovali proglašeni neuspjehom, i to, da ne bude nikakve zabune, od lika koji bi u univerzumu Ratova zvijezda trebao biti vrhunski moralni arbitar. Čak i pobunjenički Otpor je prikazan kao hrpa nesposobnjakovića, gubitnika i idiota; princeza Leia se nije u stanju nametnuti kao autoritet čak ni šačici svojih sljedbenika koji u najgorem mogućem trenutku odlučuju pokrenuti pobunu; Poe Dameron se, pak, iskazuje kao netko tko misli da je popio svu pamet svemira te je spreman u svakom trenutku odbiti izričite zapovijedi ili poslušati zdrav razum, te koji zbog toga umalo pobunjenicima ne učini isto ono što je Zoran Milanović učinio SDP-u. Njegovi drugovi Finn i Rose prolaze nešto bolje u njihovoj pustolovini na Canto Bightu, ali će u samom finalnom jedno od njih napraviti posve besmislenu gestu koja će umalo dokrajčiti sve ono što je Poe Dameron počeo uništavati.

U Posljednjem Jediju, s druge strane, ima nekoliko pozitivnih pomaka. Prije svega se to odnosi na lik Kyloa Rena koji je mnogo složeniji, uvjerljiviji i koji Driveru, za razliku od Sile se budi, daje mnogo više prilike da pokaže svoj glumački talent. Scenarij također pokušava prikazati Prvi red zanimljvijim nego u prvom filmu, prije svega kroz odnos Kyloa i vrhovnog vođe Snokea, kojeg pod grotesknom maskom i CGI-jem tumači uvijek raspoloženi Andy Serkis. Glavni negativac će također poslužiti i za jedan prilično neočekivani obrat, kao i uspostaviti zanimljivu dinamiku s likom Rey kao njegovom suprotnošću prema kojoj, međutim, osjeća duboku parapsihološku i emocionalnu vezu. Potencijali koje je Johnson pronašao, na žalost, nisu iskorišteni, i upravo je tu glavni razlog zbog koga Posljednji Jedi nije uspio postati novi Imperij.

Novi film iz ciklusa Ratova zvijezda umjesto zapleta i likova kao najveću atrakciju ima vrhunske specijalne efekte, ali i izuzetan trud uložen u stvaranje nekoliko upečatljivih vanzemaljskih svjetova kao i niza zanimljivih vanzemaljskih vrsta. Scene na Canto Bightu (koji u nekoliko scena “glumi” Dubrovnik) tako predstavljaju zanimljivi homage Gradu oblaka iz Imperija, slično kao što i planeta ledena Crait budi mnoge uspomene na Hoth gdje se odvijala znamenita bitka u istom filmu. Trud uložen u scenografiju, kostimografiju i specijalne efekte je, međutim, u nekim slučajevima ozbiljno kompromitiran nebrigom za zakone fizike – poput bitke u kojoj se neprijateljske letjelice u svemiru napada bombama nalik na one koje su se u Drugom svjetskom ratu uz pomoć gravitacije bacale na gradove. Mnogo je više pažnje, kao i žuči među okorjelim fanovima na Internetu, izazvala scena u kojoj lik princeze Leie leti svemirom poput Mary Poppins, te zbog kojih se Posljednjeg Jedija ne može shvatiti ozbiljno. I dok ovaj film zaslužuje pohvale zbog toga što je pokušao biti drukčiji, te pohvale ne mogu sakriti to da je taj pokušaj bio uglavnom neuspio. Taj zaključak, kojem se, uz horde bijesnih fanova javno priklonio i Mark Hamill, sugerira da će Disney, želi li spriječiti bilo kakve komplikacije, u sljedećem nastavku igrati na sigurno i da takvo ziheraštvo ne mora uvijek biti potpuno loše.

OCJENA: 3/10