Bronca sportašima draža od srebra

USA Today s ovim člankom vjerojatno neće dobiti Pulitzerovu nagradu, ali bi mu se mogao zalomiti nekakav suvremeni ekvivalent “Feralove” nagrade za otkrivanje tople vode. Olimpijada je temu učinila aktualnom, s nečime se moraju ispuniti stranice, pa je najvjerojatnije iz naftalina izvađena studija koju je napravila katedra za psihologiju Sveučilišta Cornell koja tvrdi da sportaši u pravillu osjećaju veće zadovoljstvo kada osvoje brončanu nego kada osvoje srebrnu medalju. Psiholozi nastoje objasniti rezultate ove studije time da se dobitnik srebrne medalje grize zbog toga što je mogao dobiti zlato, dok je dobitnik bronce sretan što je uopće na podiju.

Autor ovih redova je, inače, do istog zaključka, bez korištenja ikakvih statistika ili znanstvenih metoda, došao razgovarajući s prijateljima u osnovnoj školi. Iako se mogu pronaći izuzeci od tog pravila, najčešće zbog određenih okolnosti koje nemaju veze sa sportom ili pojedinačnom psihologijom (Jure Franko u Sarajevu, hrvatski košarkaši u Barceloni), jednostavno se teško odati dojmu da je u današnjem sportu bronca svima draža od srebra.

Uostalom, teško je zamisliti da bi osvajači srebra svoje pothvate mogli proslavljati na način na koji je to u Vancouveru učinio američki snowboarder Scotty Lago, te zbog toga morao biti “diskretno” otpremljen iz grada od strane svog Olimpijskog odbora.

Obama popušio veliku olimpijsku cigaru

Samo nekoliko sati zna promijeniti svijet. Danas je u tih nekoliko sati, po svemu sudeći, započeo kraj Baracka Obame kao svjetskog vođe. Ono što se prije nepunih sat vremena dogodilo znači da njegovo izbacivanje iz Bijele kuće u siječnju 2013. godine više nije mokri san američkih republikanaca.

Naime, bilo je razumno pretpostaviiti da će biti nekakve borbe između Chicaga kao favorita i Rio de Janeira, koji predstavlja Latinsku Ameriku – kontinent bez Olimpijade – te da nova američka pobjeda neće doći u prvom krugu. Malo tko je očekivao da će dolazak Baracka Obame da osobno u Kopenhagenu lobira za svoj grad imati tako spektakularne i tako neočekivane učinke. Naime, Chicago je iz utrke za Olimpijadu ispao u prvom krugu.

Ako ovo nije ekvivalent izraza “tko te šljivi” američkom predsjedniku, onda ne znam što je. Priča o tome da svijet nije volio Ameriku zbog Busha, a da će njegovim odlaskom stvari opet sjesti na staro dobro klintonovsko mjesto očito više ne drži vodu.

Danas bi trebao biti lijep dan

Iako je vrijeme tmurno, danas bi trebao biti lijepi dan. Ili barem jedan od onih dana kada se svijet čini mjestom vrijednim življenja. Ili ga barem takvim nastoje prikazati isti oni mediji koji inače čine sve da ga učine deprimirajućim.

Tako je danas Barack Obama došao u Kopenhagen kako bi kod Međunarodnog olimpijskog odbora izlobirao da Olimpijske igre 2016. godine budu održane u Chicagu. Sudeći po onem što piše BBC, magija Obame i njegove supruge Michelle je uspjela očarati međunarodne delegate i njegovo predsjednikovanje bi konačno trebalo biti okrunjeni nekakvim konkretnim uspjehom. S Obamom koji će potvrditi svoju karizmatsku popularnost van američkih granica, odnosno obnoviti načetu popularnost unutar samih SAD, ono što je do Busha bila jedina svjetska supersila će ponovno postati moralnom vertikalom i svjetlom u mraku za svakog “mislećeg čovjeka”, upravo onako kako je bilo u doba neprežaljenog Billa Clintona.

Ali dolazak Olimpijade u Obamin grad – događaj koji bi trebao trijumfom okruniti kraj Obaminog mandata i usput masno napuniti džepove gradonačelnika Daleya i drugih pajdaša koji su financirali i “podmazivali” početak predsjednikove karijere na čikaškim ulicama – nije jedini koji bi danas trebao usrećiti sve one zbunjene, izgubljene duše koji posljednjih godina nisu znali kako pomiriti euroatlantski konsenzus i lijevo-liberalne vrijednosti.

Irska će tako na referundumu, poput vrijednog đaka-ponavljača, ispraviti svoju prošlogodišnju pogrešku. Nakon što ju je dobro “oklepila” ekonomska kriza, bahati Irci su shvatili da im se blagostanje temelji na financijskoj “špini” koji drže briselski usrećitelji, te više nema smisla izazivati vraga s nekakvim zahtjevima za nacionalnim suverenitetom. Tako će Irska pomoći da se izglasa Lisabonski sporazum, koga više neće ništa zaustaviti – čak je i vođa britanskih konzervativaca David Cameron najavio da odustaje od referenduma. Tako će Evropska Unija konačno postati pravom državom, a kada Hrvatska uskoro bude njenim dijelom, cijela ova frka oko izbora za Pantovčak će izgubiti svaki smisao. Tada će Tony Blair biti jedini pravi predsjednik.