Legalizaciji, odnosno dekriminalizaciji marihuane i drugih “lakih droga” se često protive osobe koje bi je inače prihvatile na temelju čisto zdravorazumskih kriterija. Glavni razlog koji priječi legalizaciju – barem u posljednje vrijeme – nije toliko ustajali konzervativizam ranijih generacija (većina današnjih političara u zapadnom svijetu ima iskustava s drogom), koliko to da zagovornici legalizacije svojim radikalizmom i nastojanjem da ponovno jurišaju na nekakve šezdesetosmaške barikade često proizvode kobni kontraefekt. To se prije svega odnosi na nastojanja da se priča o kanabisu kao zlu i opasnoj drogi nekako “kontrira” suprotnom pričom prema kojoj je kanabis nekakav čarobni lijek i rješenje svih problema. Prema onome što se čuje iz “legalize it” krugova, legalizacija “zabranjenog lijeka” bi ne samo rasteretila represivni sistem od nepotrebnog posla i uštedila novac poreznih obveznika, nego spasila poljoprivredu, ugrožene vrste, izliječila bolesne od neizlječivih bolesti i donijela med i mlijeko siromašnima.

Naravno, nesrazmjer između takvih propagandnih pretjerivanja i istine je otprilike isti onakav kao nekadašnje horor-priče o jednom “džointu” koji je dovoljan da zabludjelu ovčicu pretvori u beznadnog narkomana. I, naravno, malo tko je nakon nih spreman uvažiti argumente da bi legalni kanabis svijet učinio boljim mjestom za život.

Takvi će argumenti vjerojatno postati još manje uvjerljivi nakon vijesti s Jamajke, koja je postala još jedna od brojnih država gdje je globalna recesija stvorila “vrli novi svijet” u kome siromašni plebs pronalazi “dobre stare” oblike zabave u obliku razbijenih izloga, zapaljenih guma, rafalne paljbe i krvi po ulicama.

Ali takve vijesti nekako teško dolaze do naslovnica jer se ne uklapaju u arkadijsku viziju Marleyevog otoka gdje svi žive sretno i berićetno slušajući reggae i pušeći “ganju”. Mitova – poput onog o Evropskoj Uniji koja bi trebala spasiti Hrvatsku – se teško odreći.