RECENZIJA: Mjesto tišine (A Quiet Place, 2018)

MJESTO TIŠINE
 (A QUIET PLACE)
 uloge: John Krasinski, Emily Blunt, Millicent Simmonds,
 Noah Jupe
 scenarij: Brian Woods, Scott Beck & John Krasinski
 režija: John Krasinski
 proizvodnja: Paramount Pictures, SAD, 2018.
 trajanje: 90 min.

Živimo u zbilja zanimljivim vremenima kad se jednom Michaelu Bayu zna omaći da producira film u kojem ne samo da nema spektakularnog razaranja ili eksplozija, nego se po broju likova, ograničenom i nimalo glamuroznom mjestu radnje i drugim detaljima čini sličnijim niskobudžetnom studentskom filmu nego projektu iza kojeg stoje velika hollywoodska imena i studiji. SF-horor Mjesto tišine je također neobičan film i zbog toga što bi se doslovno mogao nazvati “obiteljskim”, s obzirom da su dvoje glavnih likova muž i žena, a koje tumače John Krasinski i Emily Blunt, koji su supružnici u stvarnom životu. Upravo je Krasinski inzistirao na takvom aranžmanu, s obzirom da mu je također bila povjerena i režija, a s obzirom da je i sudjelovao na pisanju scenarija, može se reći da ovaj film za suvremeni Hollywood ima neobično snažan autorski pečat.

Radnja se odvija 2020. godine, a protagonisti, odnosno jedini likovi su članovi obitelji Abbot, koja bi po svemu trebala biti prosječna američka obitelj, da se nije našla u okolnostima zbog kojih bi mogla biti posljednja američka obitelj. Nekoliko mjeseci ranije je svijet postao metom invazije krvoločnih i naizgled neuništvih čudovišta koja su uspjela poubijati gotovo cijelo čovječanstvo. Abbotovi su tu sudbinu izbjegli jer su bili među onim sretnicima koji su bili shvatili da su čudovišta slijepa, odnosno da ih na ljudske mete privlače zvuk. Druga je sretna okolnost u tome što je njihova tinejdžerska kći Regan (Simmodns) gluha, pa su se Abbottovi odavno naučili sporazumijevati znakovnim jezikom, a što itekako dobro dođe obitelji koja nastoji proizvoditi što manje zvukova i tako privlačiti pažnju na sebe. Iako su prilikom jedne ekspedicije izgubili 3-godišnjeg sina, Evelyn (Blunt) i Lee (Krasinski) godinu dana kasnije čekaju prinovu u obitelji, pronašavši utočište na farmi koju su preuredili tako da svaka njihova aktivnost izaziva što manje zvukova. Buntovna Regan i njen mlađi brat Marcus (Jupe) se, međutim, teško mire sa monotonim životom koji, s druge strane, ako prestanu biti na oprezu, može biti brutalno i krvavo prekinut.

Iako je Bay za film nekako uspio “stući” 17 milijuna dolara (najvjerojatnije za specijalne efekte kojim su dočarana čudovišta), Mjesto tišine predstavlja za trijumf za Hollyoowod gotovo nezamislivog minimalizma. Radnja je izuzetno ekonomično predstavljena, bez suvišnih podzapleta i komplikacija, te Mjesto tišine traje izuzetno brzih 90 minuta. Ono što je posebno zanimljivo jest to da u filmu gotovo da nema konvencionalnih dijaloga, odnosno se sve dočarava gestama i znakovnim jezikom, pa bi se po nekim možda i ne tako labavim kriterijima ovo moglo proglasiti i nijemim filmom. S druge strane, koncept je postavljen na izuzetno uvjerljiv i suvisao način – protagonisti ne govore zato što su na to jednostavno prisiljeni. To, s jedne strane, postavlja problem ekspozicije, odnosno objašnjavanja publici kako se svijet pretvorio u tako grozno mjesto, a pri čemu se, dakako, ne smiju koristiti protagonisti i njihovi dijalozi. Krasinski to vrlo vješto rješava početnom scenom u napuštenoj samoposluzi, gdje priču o kraju svijeta pričaju apokaliptičke naslovnice novina i tabloida, odnosno zahvaljujući tome što je Leeje lik inženjer, te je prisiljen praviti bilješke o svojim projektima koje uključuju špekulacije o čudovištima i njihovim eventualnim slabostima.

Mjesto tišine je, s obzirom na svoju komornost, film koji velikim dijelom nose glumci, i može se reći da su se iskazali. Emily Blunt bi i daleko kompleksnije uloge pojela za doručak, a ovdje lik Evelyn tumači bez ikakvih problema. No, ipak se može reći da je u sjenu svog muža, koji je sjajan u ulozi vjerojatno najboljeg supruga i oca kojeg netko može zamisliti, ne samo postapokaliptičnim uvjetima, nego i inače. Lee je, slučajno ili namjerno, velikim dijelom sličan liku Joela iz tematski i općim tonom slične video-igre The Last of Us. Izuzetnu je ulogu ostvarila i Simmonds, koja je gluha u stvarnom životu; iako je njenom liku zapao nezahvalan zadatak da čini gluposti bez kojih nijedan, pa ni ovako rafinirani, horor ne može funkcionirati, ona ga je obavila na način da za gledatelji, svemu usprkos, za Regan čuvaju simpatije i nadaju se da će na kraju ipak nekako preživjeti. Krasinski je obavio sjajan posao i kao režiser, prije svega u scenama u kojima se vješto stvara napetost po svim pravilima starog dobrog Hitchcocka. Tu je, dakako, i prilično nekonvencionalna završnica koja je dovoljno uvjerljiva i efektna da ne izgleda pretenciozno. Iako je Krasinski u par navrata ubacio nekoliko ne baš opravdanih i uvjerljivih scena koji Mjestu tišine oduzimaju savršenost, većina negativnih kritika će ovaj film dobiti iz pogrešnih razloga, koji imaju daleko više veze s ideološkim debatama i sukobima usijanom atmosferom u svijetu kojem prijeti neka sasvim druga apokalipsa. Tako će autorima zamjerati nedostatak “različitosti”, odnosno to što su protagonisti bjelačka obitelj iz srednje klase, to što promoviraju nekakve prevladane “rodne uloge”, odnosno što inzistiraju na “pro life” vrijednostima. Ono što će posebno zaboljeti dežurne dušobrižnike jest to što Abbottovi među alate za preživljavanje koriste vatreno oružje, a što je dovoljno da ih se proglasi oličenjem “prepperskih” fantazija, odnosno ekvivalentom zaostalih trumpoljubačkih seljačina koji bi trebali biti izvor apokalipse u stvarnom životu. Za nadati se je da će svijet opstati dovoljno dugo, odnosno da će doći vrijeme u kojem će Mjesto tišine biti ništa osim vrlo dobar SF-horor film.

OCJENA: 8/10

Oglasi