Oznaka: Milan Bandić

Hebrangov kolaps se nastavlja

Najnovija anketa vezana uz predsjedničke izbore, koju je napravio PULS, a koja je objavljena u Večernjem listu, potvrđuje trendove koji ukazuju na mogući rezultat koji bi u neka druga vremena SDP-ovcima dao razlog da vrište od sreće. Drugi krug bi, prema onome što ta anketa sugerira, predstavljao okršaj dva njihova člana – Ive Josipovića i Milana Bandića.

Josipović ima itekako razloga biti zadovoljan trendovima koje predstavljaju ova i neke druge ankete. Ne samo da je izbio, nego je i zadržao prvo mjesto, s ne baš bezazlenom razlikom u odnosu na drugoplasiranog, a što sugerira da bi u drugi krug mogao ući s reputacijom pobjednika i da će mu po inerciji pripasti glasovi mnogih oportunističkih birača koji uvijek podržavaju pobjednika.

Na drugom mjestu je Milan Bandić, što će sasvim sigurno dodatno podgrijati sapunski okršaj zagrebačkog gradonačelnika s čelnikom svoje stranke. Silazak na treće mjesto, pak, predstavlja ozbiljan problem za Nadana Vidoševića.

Najzanimljiviji rezultat ankete se, međutim, tiče HDZ-ovog kandidata Andrije Hebranga koji se sunovratio na  peto mjesto, odnosno koga je, usprkos nedostatka bilo kakve službene kampanje uspio “sašiti” bivši ministar Dragan Primorac.

Hebrang se, dakle, pretvara u najvećeg tragičara predsjedničkih izbora. Ozbiljno mu prijeti mogućnost da ne samo da se ne uspije kvalificirati u prvi krug, nego da i ostane bez dvoznamenkastog postotka glasova. Tako bi svojoj stranci mogao prirediti najspektakularniji izborni debakl  na nacionalnoj razini u njenoj povijesti.

Zanimljivo je da je priča o Hebrangovom izbornom kolapsu izazvala vrlo malo pažnje hrvatskih medija. Razlog za to je djelomično u tome što Hebrang od samog početka nije bio shvaćen kao ozbiljan kandidat, odnosno da ga se smatralo tek “grijačem stolice” za veliki Sanaderov povratak (koji se u ovom trenutku čini daleko manje uvjerljivim nego prije dva i pol mjeseca).

Međutim, moglo bi se reći kako je pravi razlog daleko neugodniji te da ga se jednostavno nitko ne usudi reći. Naime, dok je s jedne strane za očekivati da je sveopće nezadovoljstvo HDZ-om Hebrangu ograničilo potencijalni izvor glasova, s druge strane se teško može objasniti da on ne može očekivati ni podršku glasačkog tijela svoje stranke koje se od ostalih razlikuje upravo svojom discipliniranošću i spremnosti da glasa za sve iza čega se nalaze slova “HDZ”.

Uobičajena objašnjenja – medijska neatraktivnost, verbalni gafovi, repovi raznoraznih skandala u koje je bio upetljan – ne drže vodu, s obzirom da kandidati s takvim teretom u prošlosti nisu imali nikakvih problema sa stranačkim pravovjernicima. Još više čudi što Hebrangu iz prstiju klizi podrška hadezeovskog biračkog tijela usprkos toga što se on sam nedvosmisleno proglasio desničarom i čuvarom tvrde tuđmanovske tradicije, koja je “bazi” daleko draža od sanaderovske “europejske” politike.

Međutim, pojedini on-line komentari, koji obično dolazi iz turbodesničarskih krugova, sugeriraju da Hebrang bez obzira na sve svoje desničarenje nema onu najvažniju kvalitetu koju bi – prema svjetonazoru njegove glasačke baze – trebao imati predsjednik Hrvatske. Hebrang naime, navodno nije “čisti” Hrvat i katolik, odnosno među njegovim “krvnim zrncima” se navodno nalaze i ne-hrvatski sastojci. Konkretno, židovski sastojci.

“Pogrešna” krvna zrnca kao razlog propasti predsjedničkog kandidata nije nešto čime bi se Hrvatska ponosila, a još manje predstavlja razlog koji bi hrvatski medijsko-politički establishment, koji toliko inzistira na formalnom iskazivanju “europejskih” vrijednosti, bio spreman priznati. Još je manje poželjno kao politički faktor u Hrvatskoj javno isticati antisemitizam, s obzirom da je riječ o fenomenu koji u vrlom novom euroatlantskom svijetu pripada divljem ahmadinežadovsko-hamasovsko-putinovskom Istoku, a ne prosvijećenom Zapadu kome nastoji pripadati Hrvatska. Razumljivo je, stoga, da će priča o Hebrangu kao HDZ-ovom kandidatu biti među onima koja će se u budućnosti vrlo malo spominjati.

Hoće li Hebrang sa sobom u ponor povući Josipovića?

Rezultati najnovije ankete o potencijalnim predsjedničkim glasačima koju je objavio Jutarnji list predstavljao predstavljaju i dobru i lošu vijest za Ivu Josipovića.

Dobra je vijest u tome što je Josipović s oko 22 posto još uvijek na prvom mjestu, odnosno što ima najstabilniju podršku te se od svih predsjedničkih kandidata doima jedinim koji već sada može razmišljati o kampanji za drugi krug izbora.

Loša vijest za Josipovića je, pak, Hebrangov pad na 8,3 posto, odnosno na peto mjesto, čak iza Vesne Pusić. To znači da je kandidat koji je sebe proglasio vođom “nereformirane” HDZ-ove desnice doživio spektakularni kolaps javne podrške, odnosno da je posve izvjesno da se neće uspjeti izboriti za drugi krug. To znači da se Josipović u drugom krugu neće natjecati s kandidatom HDZ-a, a što bi mu ozbiljno umanjilo šanse za konačnu pobjedu.

Čak ni najvatreniji pristaše Josipovića, koji je javnosti prilično nepoznat u usporedbi s drugim kandidatima, će se morati složiti da podrška koju uživa u anketama ima daleko manje veze s njegovim osobnim kvalitetama nego s banalnom činjenicom stranačke pripadnosti. Josipović podršku uživa kao kandidat SDP-a, ali i kao kandidat koji se nastoji predstaviti kao “najprirodnija” alternativa sve omraženijem HDZ-u koga nikakav “spin”, pogotovo nakon dramatičnog Sanaderovog odlaska, ne može spasiti od toga da na izborima snosi posljedice ekonomske krize.

Ako se HDZ izbaci iz jednadžbe, onda Josipović gubi veliki, možda i ključni dio svoje privlačnosti kod birača, koji sebi sada mogu priuštiti “brak iz ljubavi” umjesto “braka iz interesa”. Uostalom, za tako nešto postoji presedan na izborima 2000. godine, kada je upravo kolaps Mate Granića označio početak kraja predsjedničkih ambicija Dražena Budiše. Nešto svježiji primjer istog fenomena daju SAD gdje je katastrofalan poraz Republikanske stranke na kongresnim izborima u jesen 2006. godine, kada je svima postalo jasno da republikanac neće ostati u Bijeloj kući, pa su birači Demokratske stranke sebi mogli priuštiti “luksuz” da umjesto pouzdanog establishmentskog kandidata kao Hillary Clinton ekspreimentiraju s nepoznatim, ali karizmatskim Barackom Obamom.

Nešto slično bi se moglo dogoditi i Josipoviću, kome će birači okrenuti leđa čim budu sigurni da više nema šanse da na Pantovčak dođe hadezeovac. Zato su rezultati današnje ankete loša vijest za SDP-ovog predsjedničkog kandidata.

Hebrangov kolaps u anketama je, s druge strane, loša vijest ne samo za Josipovića, nego i za Hrvatsku o cjelini, ali zbog razloga čije bi elaboriranje zaslužilo poseban članak.

Dvostranačje ili jednoipostranačje na hrvatski način

Jedna od najčešći mantri koju je sve donedavno ponavljao hrvatski političko-komentatorski establishmenti bila je ta da je u Hrvatskoj “previše stranaka”, odnosno da ih se “mora svesti na prihvatljiv broj”. Zato se aplaudiralo svim onim zakonskim prijedlozima koji su za cilj imali povećanje izbornih cenzusa, ukidanje odredbi o jednakopravnosti predizbornog predstavljanja na javnim medijima i sl. Sve je to za svrhu imalo eliminaciju “strančica”, odnosno “neozbiljnih” i “neodgovorno populističkih” kandidata i njihovih lista.

U praksi se hrvatska politička scena trebala svesti na “evropske standarde”, odnosno na “dvije do pet relevantnih stranaka” koje bi sjedile u Saboru, i oko kojih bi se stvarale vladajuće koalicije. Dosljedna primjena tih načela bi, pak, neumitno dovela do logičnog rezultata – dvostranačja, koje se na kraju trebalo pretvoriti u de facto, a onda u i de iure jednostračje.

Zapravo, takav se plan mogao nazrijeti i u izjavama koje je u prvim mjesecima nakon prvih demokratsakih izbora 1990. godine davao Josip Manolić, jedan od glavnih ideologa HDZ-a i arhitekata tadašnje hrvatske politike. Prema tim planovima HDZ se od “pokreta trebao promijeniti u stranku”, i to “demokršćansku”. SDP, koji je tada još uvijek uživao status glavne oporbene stranke (prije nego što će ga s tog mjesta na dugo godina otpuhati Domovinski rat i Budišin HSLS) trebao se transformirati u “socijaldemokratsku” stranku. Politički život i koalicije bi se trebao vrtiti oko te dvije stranke, otprilike isto onako kao što se američka politička scena svodi na demokrate i republikance, a u Njemačkoj na CDU i SPD.

Ti su ciljevi ostvareni, ali tek 2000-ih. Međutim, još na županijskim i predsjedničkim izborima 1997. godine se moglo vidjeti kako je takvo stabilno dvostranačje zamišljeno tako da automatski stavlja u prednost jednu od dvije stranke. Naime, ako se hrvatska politika svodi na izbor između HDZ-a i SDP-a, potonjoj se stranci uvijek pod nos mogu staviti komunizam i Jugoslavija, a za veliki broj birača znači glas za takvu stranku znači veleizdaju; isto kao i 1990-ih, SDP mora trošiti veliki dio svoje energije u nastojanju da potvrdi vlastito “domoljublje” odnosno uvjeri glasače da je riječ o “normalnoj” stranci koja s eskahaovskim i eskajuovskim avetima prošlosti nema nikakve veze. Dodajmo svemu tome SDP-ov sve očitiji talent da sebi puca u nogu, odnosno nikada ne propusti priliku da propusti priliku, pa je više nego očito zašto je Sanader izgledao kao da će ostvariti Tuđmanov javno izgovoreni san o HDZ-u koji bi neprekinuto vladao Hrvatskom nekoliko desetljeća.

Ne čudi, stoga, što se pojavljuju priče o tome da bi HDZ, uz prešutnu podršku SDP-a, mijenjao ustav, odnosno ukinuo neposredne predsjedničke izbore. Naime, na njima se glasa za ljude a ne za stranke, pa se time automatski kvari jednoipostranačka nirvana. Preveliki je rizik da bi se u njih, kao 2000. godine, mogao ubaciti nekakav “neodgovorni populistički” padobranac poput Mesića i razbucati “stručno” napravljene “projekte” hrvatskog političkog razvoja.

A tako nešto bi se, barem ako je suditi po onome što se “kuha” ispod površine, moglo dogoditi i 2010. godine. HDZ i SDP – ma koliko ih nastojali opisati kao oličenje najboljeg od svih mogućih svjetova – su toliko “oštećen” brend da kao najizgledniji kandidati za drugi krug u ovom trenutku izgledaju Vidošević i Bandić, kandidati koji su tim dvjema strankama implicitno ili eksplicitno okrenuli leđa.

“Oni” (ni)su kao “mi”

Bandic_i_AhmadinejadRezultat izbora u Iranu možda izgleda šokantan, ali ne toliko jednom kada se prospava noć, dobro razmisli, a još manje iz perspektive utemeljene na nedavnim hrvatskim iskustvima. Među zapadnim medijima, koji su posljednjih dana toliko “pumpali” priču o velikom povijesnom prevratu, možda nijedan komentar nije tako jasno ukazao kako je car gol kao ovaj članak iz Newsweeka.

Što se to dogodilo svim tim šarmantnim, rječitim mladim muškarcima i ženama u Sjevernom Teheranu, stalno intervjuiranim na zapadnim televizijama? Oni su pokazali toliki entuzijazam prema Ahmadinedžadovom glavnom suparniku, bivšem premijeru Mir Hosein Musaviju. Bili su tako uzbuđeni zbog izgleda za više slobode. Mislili su da je Ahmadinedžad promašaj i sramota, i stvarno izgleda da su voljeli nas Amerikance. Zapravo, oni su skoro izgledali kao i mi Amerikanci. Da li su oni bili glas stvarnog Irana?

Zapravo, ne. Izgleda da su radnička klasa i seoska sirotinja — ljudi koji previše ne izgledaju i govore kao mi — listom glasali za zapuštenog, smutljivog predsjednika koji izgleda i ponaša se manje-više kao i oni.

Promijenite riječ “Iran” sa “Zagreb” ili “Split”, riječ “Musavi” s riječima “Kregar” ili “Ostojić”, riječ “Ahmadinedžad” s riječima “Bandić” ili “Kerum” te riječ “Amerikanci” s “Evropa”  pa se u gore navedenim riječima krije objašnjenje za rezultat nedavnih lokalnih (a i mnogih drugih) izbora u Hrvatskoj. Cinici bi mogli reći da teorije o iranskom porijeklu Hrvata i nisu baš potpuno bez osnove.

Ako je HDZ problem, SDP definitivno nije rješenje

Od lokalnih i regionalnih izbora je proteklo više od 24 sata, objavljeni su svi manje-više relevantni rezultati te se – uzimajući u obzir drugi krug u vodećim gradovima – već sada može razdvajati “spin” od činjenica, odnosno donositi zaključci o dugoročnim trendovima.

A ti trendovi nisu previše ugodni po vodeću opozicijsku stranku. Usprkos najava o nekakvom velikom preokretu, velikih pomaka nije bilo. I HDZ i SDP su otprilike ondje gdje su bili 2005. ili 2007. godine. U situaciji kada se sve više osjeća globalna recesija, raste nezadovoljstvo studenata, prosvjeduju sindikati i studenti, a javnost sve narogušenija zbog neradne nedjelje i zabrane pušenja takav rezultat svaki objektivni promatrač ne može protumačiti drukčije nego kao pobjedu HDZ-a i poraz SDP-a.

Liberalni i lijevi dio hrvatske javnosti, koji se nadao kako će nedjeljni izbori biti indikator još jedne smjene vlasti na nacionalnoj razini, je vidno razočaran. Posebno ih boli činjenica da Milan Bandić – koji se smatra kriptohadezeovcem – usprkos redanja svakojakih afera po Zagrebu i razapinjanja od strane medija i intelektualaca, “rastura” po Zagrebu, odnosno dobiva 15 posto glasova više od liste na čijem je čelu bio njegov stranački šef Milanović. Možda je najkarakterističniji komentar Nevena Barkovića koji upravo te rezultate u Zagrebu vidi kao dokaz tvrdnji da su hrvatski birači “gubitnici”, odnosno da njima dominira “podanički mentalitet”. Jutarnji list, pak, te rezultate vidi kao naznaku budućih previranja, a možda i smjene na vrhu SDP-a, citirajući “ekstremnog bandićevca” koji se pita koliko izbora Milanović mora izgubiti da bi napustio mjesto predsjednika stranke.

Uzimajući u obzir sve gore navedeno, teško se oteti dojmu da je SDP ove izbore – isto kao i parlamentarne izbore 2007. godine – izgubio manje zbog HDZ-ove snage koliko zbog vlastite slabosti. Sanader se pred ove izbore daleko manje trudio nego na izborima za Sabor; kampanja je bila kratka, gotovo neprimjetna, a čak je i ritualno presijecanje vrpci na gradilištima donosilo više štete nego koristi. SDP-ovi pristaše mogu i dalje spominjati nepravedni tretman u medijima, financijsku prednost vladajuće stranke i manipulacije s biračima, ali je ovaj put daleko lakše prihvatiti tezu da je nešto zbilja trulo u vodećoj opozicijskoj stranci.

Moje je mišljenje da je glavni problem SDP-a u tome što je zbog Račanove intelektualne lijenosti, kratkovidnosti i gotovanstva – a čiji je Milanović više nego dostojni nasljednik – pristao na pravila političke igre u kojima se može smatrati unaprijed gubitnikom. Sanader je, pak, jučer na pitanje kako tumači pobjedu SDP-a u velikim gradovima dao vrlo jednostavno objašnjenje – “da HDZ dobiva svugdje, u Hrvatskoj bi postojalo jednoumlje”. Time je na najbolji mogući način opisao ulogu koju bi Milanovićeva stranka imati u sljedećih nekoliko desetljeća HDZ-ove vladavine – krpa koja bi trebala dati nekakav demokratski legitimitet institucionalnoj korupciji, krininalu i nesposobnosti karakterističnoj za jednostranačke režime nalik na one koji su Hrvatsku toliko “usrećili” u 20. stoljeću. I u tome SDP, dovoljno slab da nikada ozbiljno ne ugrozi HDZ, a dovoljno jak da služi kao komunistička babaroga preko koje će se mobilizirati vlastito glasačko stado, ima svoj presedan u Komunističkoj partiji Italije koja je iza drugog svjetskog rata na isti način služila vladajuće demokršćane, odnosno Zjuganovljenim komunistima koji danas isto tako servisiraju Putinovu režim u Rusiji.

Razlog zbog koga je SDP došao u tu situaciju je prije svega u nastojanju da se po svaku cijenu ispuni nekakav mitski politički centar, odnosno odlijepi od svoje ljevičarske prošlosti vezane uz komunizam i Jugoslaviju. U tome se uspjelo, čak i previše. SDP ne samo da više nije komunistička, nego ni socijaldemokratska stranka. Po svim najvažnijim stavkama svojih političkih platformi – društveno-ekonomsko uređenje, ulazak u EU i NATO, odnosi prema susjednim državama, odnos prema Haškom sudu, odnos prema pravosuđu, tretiranje kriminala, slanje vojnika u Irak i Afganistan – pa i metodama vladavine, SDP je, barem sudeći prema trećesiječanjskim iskustvima, a pogotovo nakon što je i Sanader svoju stranku okrenuo prema centru, postao indigo-kopija HDZ-a.

Što onda preostaje da bi se HDZ razlikovao od SDP-a, odnosno birači opredijeljivali za jednu ili drugu centrističku stranku? Preostaju plemenski i rodijački, odnosno pret-politički kriteriji, odnosno odgovor na pitanje koji je simbol glasačev pradjed nosio na kapi 1940-ih. SDP to nastoji “umiti” kroz prikazivanja sebe kao “urbane”, “prosvijećene”, “napredne” i “europske” (čitaj: partizanske) a HDZ-a kao “ruralne”, “primitivne”, “nazadne” i “balkanske” (čitaj: ustaške) Hrvatske. HDZ-u nimalo skloni Marinko Čulić je u svom komentaru priznao kako je to igra u kojoj SDP može samo izgubiti.

Nakon dva ozbiljna izborna šamara za SDP se prije ili kasnije mora ustanoviti da je car gol, odnosno da i glavna opozicijska stranka snosi svoj – i ne tako mali – dio odgovornosti za stanje u kome se našla Hrvatska. U pitanju nije samo par “kukolja u žitu” kao što je dežurni krivac Bandić, nego je u pitanju konceptualni problem. HDZ sa ovakvim SDP-om može računati na desetljeća lagodne – i sve bahatije – vlasti. Ako se, dakle, nastoji s vlasti mora skinuti korumpirani i nesposobni HDZ, to je nemoguće ako se prethodno u odavno zasluženu ropotarnicu povijesti ne pošalje “sestrinska stranka” koja se predstavlja kao njegova jedina alternativa.