Hollywood nastavlja brisati granicu laži i istine

6. studenog je u američka kina došao film pod nazivom The Fourth Kind, u kojem glavnu ulogu igra Milla Jovovich. Predstavljen je kao igrano-dokumentarna rekonstrukcija stvarnih događaja koji su se zbili u gradu Nome na Aljasci, a koji se tumače kao vanzemaljske otmice tamošnjih građana…

…odnosno, tako je javnost cijeli slučaj shvatila, dok se za izraz “stvarni događaji” nije ispostavilo kako je riječ o “fori” koji je publici prodao odjel za marketing studija Universal.

Samo po sebi, takvi “gerila marketing” štosevi, nalik na znameniti slučaj lonelygirl15 na YouTubeu ili još znamenitiji Blair Witch Project nisu toliko loši, ali s vremenom se povećava rizik da oni prijeđu granicu te poput dječaka koji je vikao “evo vuka” izazovu neočekivane i obično neugodne posljedice. U slučaju The Fourth Kind je granica definitivno prijeđena, jer su marketinški materijali koristili izmišljene vijesti i članke *stvarnih* novina sa Aljaske.

Da nešto s filmom nije u redu ispostavilo se kada je objavljena vijest da je Universal postigao sudsku nagodbu s predstavnicima šest novina na Aljasci, odnosno pristao isplatiti 20.000 dolara odštete zbog toga što su lažne vijesti tim medijskim kućama “oštetile kredibilitet”.

Takav “prljavi” marketing je filmu očigledno trebao, jer publiku nije mogao osvojiti na tradicionalne načine. Dotični je sažvakan i ispljuvan od strane kritike.

Da je ovakva praksa kojom se u javnosti počinje sve uspješnije brisati granica između stvarnih vijesti i marketinške iluzije itekako štetna, svjedoče neke od internetskih diskusija koje su se u Hrvatskoj odvijale početkom ovog desetljeća na temu ratnih zločina i Haškog suda, a u kojima su sudionici mrtvi-hladni kao ključni argument koristili zaplete holivudskih filmova “temeljenih na stvarnim događajima”. Prihvaćanje holivudske laži kao istine je, pak, američkoj javnosti bitno olakšalo da “probavi” početak rata u Iraku, a i na nekim drugim meridijanima i paralelama se mogu pronaći slični primjeri.

S druge strane, ako se ovakve marketinške “fore” zaredaju, s vremenom će se povećati vjerojatnost da selo ne reagira kada povik “evo vuka” bude imao veze sa stvarnošću. Dovoljno se sjetiti kako je 11. rujna 2001. godine mnogima trebalo neko vrijeme da shvate da ono što gledaju nije nikakav holivudski film. Kada se ponovno dogodi nešto slično, takvih skeptika će biti još više, a posljedice će biti daleko teže.

Strašno? Strašno!

Desetljećima se Švedska zbog životnog standarda, blagostanja i uspješnog braka između kapitalizma i socijalizma navodila kao uzor kome treba težiti ostatak Evrope, uključujući i ove prostore. Ekonomska kriza i globalizacijski procesi su učinili svoje pa ni Švedska nije ono što je nekoć bila, ali se ipak može reći da tamo stvari stoje bolje nego u ostatku svijeta, barem ako je suditi po onome što nekim Šveđanima predstavlja najveći problem u životu.

Jedan od njih je i student po imenu Anders Hammas koji je pokrenuo Facebook grupu pod naslovom “Jag är rädd för tjejen i Apolivareklamen” (“Plaši me djevojka u reklami za Apolivu”). Dama koja je uplašila mladog Hammasa je 24-godišnji supermodel Adina Fohlin koja reklamira Apolivu, najnoviji set kozmetičkih preparata koje je tvrtka Apotoket dizajnirala za švedsko tržište. U reklami Fohlin pjevuši švedsku dječju pjesmicu izložena snijegu, suncu i kiši koji bi trebali simbolizirati švedske meteorološke prilike odnosno njihov utjecaj na kožu.


Za reklamu se može reći da je bizarna, teško razumljiva, ali strašna? Prije bi se moglo reći da su Šveđani uistinu osjetljivi ako ih ovakva reklama može tako potresti. A da ih je potresla svjedoči da je Hammarsova grupa na Facebooku narasla na 100.00o članova.

Dakako, uvijek postoji mogućnost da iza svega stoji briljantana marketinški potez, odnosno poznavanje psihologije krda koje će Apolivi i drugim Apotoketovim proizvodima omogućiti publicitet o kojem se u slučaju primjene drugih tehnika moglo samo sanjati.

Ponos nacije

Kolovoz nije najsretniji mjesec za početak distribucije holivudskog filma, s obzirom da su svi najjači blockbuster-aduti obično “ispucani” oko američkog Dana nezavisnosti. Stoga valja razumjeti nelagodu tvrtke Weinstein Company čija će glavna uzdanica – Tarantinov dugo očekivani Inglorious Basterds imati svoju premijeru upravo 21. kolovoza, isto kao i njihove napore da nezgodan termin pokušaju kompenzirati originalnom marketinškom kampanjom.

No, čini se da su ovaj put – barem ako se pitaju neki holivudski autoriteti – otišli predaleko. Naime, jedna od scena filma, čija se radnja odvija u Francuskoj za vrijeme nacističke okupacije, se događa na svečanoj premijeri nacističkog propagandnog filma Ponos nacije čiji glavni junak Friedrich Zoler (tumači ga Daniel Bruhl) najodlikovaniji ratni heroj Trećeg Reicha, koji uspješno razbija cijeli bataljun američkih vojnika.

Weinsteinovi su došli na ideju da od tog “filma u filmu” naprave trailer kojim će na Internetu reklamirati Inglorious Basterds. Ideja je, mora se priznati, originalna, ali i opasna. Naime, ne samo što će zbog tog lažnog trailera graju dići “politički korektni” dušobrižnici i optuživati Weinsteine za trivijaliziranje drugog svjetskog rata i Holokausta, nego postoji ozbiljan rizik da će netko zahvaljujući traileru dobiti inspiraciju da stvarno napravi nešto nalik na Ponos nacije. To danas, uostalom, baš i nije tako teško – par digitalnih kamera i mnogo entuzijazma mogu napraviti svašta, a o čemu najbolje svjedoči legendarni Troops, fanovski film koji daje alternativno viđenje zbivanja u filmu Rat zvijezda.

Nekako sumnjam da se slični rizici vezuju za neki drugi marketinški trikovi, poput one lažne reklame za Sprite.