Oznaka: Lisabonski sporazum

Hoće li Jandroković biti posljednji šef hrvatske diplomacije?

Gordan “Two Chapters” Jandroković se svojim gafovima nametnuo kao jedna od živopisnijih ličnosti koja se izredala na mjestu ministra vanjskih poslova Hrvatske u protekla dva desetljeća. Međutim, kako stvari stoje, svoje mjesto u povijesti bi – ako se poklope neke okolnosti i trendovi – mogao zaslužiti iz jednog daleko mračnijeg razloga. Naime, nije isključeno da bi mogao postati posljednja ličnost koja će ikada voditi Ministarstvo vanjskih poslova.

Mogućnost za to je u vijestima koje se nakon irskog usvajanja Lisabonskog sporazuma prilično bojažljivo probijaju iz Bruxellesa do hrvatskih medija, odnosno o tome da je njegova  izgledna ratfikacija već pokrenula mehanizme za formiranje novih institucija Evropske Unije. Te bi institucije samim naslovima – a da se o njihovom implicitnim ovlastima ne govore – u slučaju hrvatskog ulaska u EU ozbiljno dovele u pitanje ono što se 8. listopada u Hrvatskoj slavi kao praznik.

Tako će, na primjer, po Lisabonskom sporazumu EU dobiti svog prvog ministra vanjskih poslova. To neće biti usamljeni funkcionar nego će ispod sebe imati najmanje tisuću djelatnika Službe za vanjske akcije Evropske Unije (EASEU), a već sada su počele pripreme za osnivanje prvih evropskih ambasada u New Yorku, Kabulu i Adis Abebi.

Za nekoliko godina kada – prema scenarijima dežurnih establishmentskih optimista – Hrvatska postane članicom EU, i na nju će se primjenjivati Lisabonski sporazum. To znači da će interese Hrvatske – u većoj ili manjoj mjeri – u mnogim državama zastupati EASEU umjesto hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova. Zapravo, vrlo je vjerojatno da će u većini od 190 i kusur država današnjeg svijeta EASEU biti jedini predstavnik Hrvatske, s obzirom da MVP tamo nema svoja predstavništva.

Za nekoliko godina je isto tako lako zamisliti kako Bruxelles na čelu s predsjednikom Tonyjem Blairom počinje hrvatskom Saboru i Vladi slati “prijateljske sugestije” da počne ukidati hrvatska predstavništva čak i tamo gdje ona već sada postoje. I to sa sasvim razumnim i racionalnim argumentima kao što su “što to može učiniti jedna mala Hrvatska u usporedbi s onime što može učiniti moćna Evropa”. Još uvjerljivi argument će biti onaj koji se tiče novaca, odnosno bespotrebne i za nove evorpske standarde neprihvatljive rastrošnosti koje čine “suvišna” diplomatska predstavništva. Nije teško pretpostaviti kako će ti argumenti s vremenom biti prihvaćeni, barem kada je u pitanju zemlja s četrdeset milijardi eura duga i budžetskim rupama koje se pune mađioničarskim trikovima. A onda se ide sporo, “mic po mic” ali dosljedno sve do trenutka kada se i MVP bude ukinulo kako bespotrebni artefakt pred-evropske prošlosti.

Odgovor na gore navedeno pitanje će, pak, biti negativan, ali ne zbog toga što je scenarij evropskog preuzimanja hrvatske diplomacije neuvjerljiv, nego samo zato što se ostanak Jandrokovića na čelu hrvatske diplomacije do 2015. ili 2020. godine kada bi ti procesi trebali biti završeni u ovom trenutku iz nekih banalnih unutarnjopolitičkih razloga čini malo vjerojatnim.

Gorki eurotrijumfalizam

Za razliku od SAD, gdje se komentatori i mediji nakon šokantne odluke u Kopenhagenu moraju suočiti s prvim nedvosmislenim debaklom Baracka Obame i posljedicama koje taj debakl ima za budući položaj SAD u svijetu, na drugoj strani Atlantika razloga za šok i zabrinutost nema. Irski glasači su ovaj put, tvrdi se, naučili lekciju te više nisu bili nestašna djeca koja spriječava velikim evropskim usrećiteljima da nastave svoju povijesnu misiju stvaranja nove veličanstvene supersile.

Tako se sada već govori o tome da će samo za nekoliko tjedana Evropa dobiti svog prvog službenog državnog (ili, eufemistički govoreći, kontinentalnog) poglavara u liku Tonyja Blaira. Kada je u lipnju 2001. godine George W. Bush prilikom svoje prve evropske turneje tadašnjeg britanskog premijera oduševljeno predložio za “predsjednika Evrope”, svi su se smijali njegovim riječima, smatrajući je još jednim odrazom neukosti tadašnjeg vođe “Slobodnog svijeta”. Osam godina kasnije, kada tu istu ideju promiču Nicolas Sarkozy, Angela Merkel i Gordon Brown, više nikome nije do smijeha. Isto kao što nijednom salonskom liberalu i ljevičaru koji se bunio protiv Bushove pustolovine u Iraku i njegove britanske “pudlice” sada više nije do smijeha.

Zapravo, ono što se jučer dogodilo u Irskoj daje dosta razloga za zabrinutost. Isto onako kao što je irsko “ne” na referendumu 2008. godine predstavljalo trijumf demokracije, tako jučerašnje “da” – čak i ako se u obzir uzme dvotrećinska većina – predstavlja njen poraz. Naime, nitko, čak ni dežurni euronavijači kojima je irsko “da” naznaka da će uskoro Hrvatska postati članicom tog eksluzivnog kluba, se ne usude izvaliti kako  su irski glasači svoju odluku u godinu dana promijenili zbog ponovno pronađene ljubavi prema Evropi ili nekih strašnih diplomatskih vještina irske vlade koja je s par detalja “frizirala” novi prijedlog.

Kao glavni razlog za promjenu odluke se navodi ekonomska kriza koja je bolno otupila zube “keltskom tigru”, odnosno široko uvriježeno mišljenje da su briselski fondovi zaslužni za pretvaranje Irske u ekonomsko čudo jedina stvar koja je može spriječiti da ponovno postane siromašnom periferijom gdje se životari od krumpira. Dakle, Irci su se vratili Evropi ne iz ljubavi nego iz straha. Irci su prestali biti uzorna djeca Evrope i postali zalutale ovce koje je batinom umjesto mrkve trebalo dovoditi natrag u veliki evropski tor.

To što se nitko ne trudi ne osporiti tu tvrdnju dosta govori o tome koliko je Evropska Unija evoluirala kao politički projekt – od plemenitim idealima motivirane utopijske ideje do ostvarenja u čiju se svrhu koriste neke metode koje s nekim plemenitim idealizmom nemaju prevelike veze. Kao, uostalom, i neke druge utopijske ideje u ne tako davnoj evropskoj prošlosti.