RECENZIJA: Visoka modna napetost (2013)

VISOKA MODNA NAPETOST
(TENSION)
(FASHION TENSION)
uloge: Goran Navojec, Bojan Navojec, Mijo Jurišić, Marija Škaričić, Marija Mikulić, Petar Mišo Mihočević, Miran Kurspahić
scenarij: Filip Šovagović, Ivica Đikić, Robert Perišić
režija: Filip Šovagović
proizvodnja:. HAVC/HRT, Hrvatska, 2013.
trajanje: 100 '

Posljednje godine su nas navikle na naslovnice u kojima se tvrdi da je pojedini hrvatski film imao “rekordno otvaranje”, a iz čega bi se moglo zaključiti kako hrvatska kinematografija upravo proživljava nešto kao zlatno doba. Isti zaključak bi se mogao izvesti i na temelju brojki koje je krajem prošle godine objavio Hrvatski audiovizalni centar (HAVC), a koje govore da je Hrvatska prošle godine proizvela čak 16 cjelovečernjih filmova, a što predstavlja povijesni rekord, odnosno da su svi ti filmovi imali rekordni broj gledatelja. Te su brojke uistinu dojmljive, ali bi ih netko zloban mogao usporediti sa statistikama koje su svojevremeno objavljivali sovjetski uredi, a u kojima su rekordni uspjesi u proizvodnji ugljena, čelika, tenkova i zrakoplova krili nešto prozaičnije, ali neugodnije činjenice o praznim policama, redovima za kruh i raspadnutim cipelama. Dojmu da je hrvatskim filmskim glavešinama kvantiteta važnija od kvalitete bi značajno mogla doprinijeti i Visoka modna napetost, komedija koja se usprkos zvučnih imena i intrigantnog koncepta u hrvatska kina provukla bez neke velike pompe.

Radnja se događa na dalmatinskom otoku Bura, odnosno mjestu kojemu načelnik Pero Lumbarda (Goran Navojec) nastoji izboriti status grada, koristeći dvije strategije. Jedna je povećanje broja stanovnika preko potrebnih 100, a čemu poteškoću predstavlja starija prosječna dob i sklonost žitelja da umiru, a druga je posjet talijanskog modnog kreatora (Mihočević) koji bi trebao promovirati otok i u njega dovesti investitore. Sve to se odvija u kontekstu načelnikovih uglavnom bezuspješnih pokušaja da vlastitu disfunkcionalnu obitelj dovede u red, prije svega brata Čobija (Bojan Navojec), svećenika koji je napustio Crkvu, te Bubija (Jurišić), narkomana koga je droga svojevremeno odvela u zatvor. Potonji će, usprkos toga što ga je brat “uhljebio” za svjetioničara, izazvati incident s gotovo apokaliptičkim posljedicama.

Visoka modna napetost na prvi pogled izgleda kao savršen materijal za populističku komediju, odnosno upravo onakve projekte koji hrvatsku publiku privlače u kina i hrvatskom filmu daju ono što je na ovim prostorima najbliže komercijalnom uspjehu. Radnja je smještena u živopisno dalmatinsko mjesto, likovi su ekscentrični, zaplet govori o oštrom sukobu karaktera, kultura, svjetonazora od kojih bi netko kao Miljenko Smoje napravio urnebes. S druge strane, likovi otpadnutog svećenika, narko-propaliteta i grotesknog gradonačelnika kao svojevrsne karikature današnjeg hrvatskog establishmenta i društva su mogli zadovoljiti one koji u hrvatskim komedijama vole gledati neki aktualni komentar; to da je lik talijanskog kreatora gej i da sa sobom voda mladog ljubavnika je, pak, moglo film jasno staviti dati dodatnu angažiranost, odnosno u ideološkom smislu ga vezati za stranu koja je u hrvatskom kulturnom ratu bila poražena  na nedavnom referendumu. Filmu je dodatni šarm trebao dati i bivši predsjednik Stipe Mesić koji se pojavljuje glumeći samog sebe.

Iza svega je, pak, stajao Filip Šovagović, vrhunski glumac koji je film ne samo režirao, nego i producirao i za njega napisao glazbu. Ovo potonje ne mora uvijek biti loše, a o čemu svjedoči opus Johna Carpentera, ali u ovom konkretnom slučaju odaje nekoga koga se uporno trudi napraviti autorski film s velikim A, odnosno da je riječ o nekakvoj velikoj umjetnosti. Visoka modna napetost tako nimalo ne krije svoje nastojanje da se proda kao “art film” koga obični smrtnici, upravo oni o kojima ovise ta “rekordna otvaranja” (i koji kao porezni obveznici financiraju HAVC, koji također stoji iza ovog projekta) ne razumiju niti žele shvatiti. Koristeći za hrvatske standarde ne baš male resurse, kao i živopisne hvarske lokacije, Šovagović film snima iz različitih rakursa, a njegov direktor fotografije Mirko Pivčević svako malo miješa crno-bijelu sa slikom u boji. Scenarij je potpuno konfuzan, a likovi, osim glavnog koga tumači izvrsni i sjajno rasploženi Goran Navojec, nisu nimalo profilirani, te će gledateljima trebati dosta vremena i strpljenja da pohvataju konce i shvate tko je tko. Dodatnu zbrku će stvoriti naracija više likova, i to ona s iritirajućom tendencijom ponavljanja replika, koje zvuče prilično otrcano u društvu sadržaja radio-emisije o klimatskim promjenama koju kao dio zvučne podloge vodi Krešimir Mišak, i koja se doima mnogo zanimljivija i intrigantnija od svega što se čuje na ekranu. Tu i tamo se u filmu može nabasati na koji svijetli trenutak, prije svega replike i detalje koji alegorijski komentiraju aktualna politička i ekonomska zbivanja, ali će oni publici, barem onoj običnoj, malo značiti. Još manje će značiti i stranoj publici za koju je u domaćoj verziji ostavljen titl na engleskom, koji domaćim poznavateljima tog jezika nudi malo dodatne razonode. Opći dojam je da će Visoka modna napetost svima koji kino odlaze radi zabave predstavljati razočarenje, a ako su previše strpljivi i tu zabavu čekaju do odjavne špice, predstavljat će mučenje. A to je žrtva koja, bez obzira na domoljubne motive svih onih koji žele podržati rast i razvoj domaće kinematografije, u ovom konkretnom slučaju nije opravdana.

OCJENA: 2/10

Enhanced by Zemanta

Vinković vs. Mišak – Bura u čaši (para)znanstvene vode

Cinici bi rekli da od 1940-ih u Hrvatskoj nije bilo tako oštre i beskrompromisne podjele na dva nepomirljiva tabora, kao što se sada može vidjeti u sukobu između pristaša Dejana Vinkovića i pristaša Krešimira Mišaka. Zanimljivo je gledati kako rasprava (za koju je izraz “polemika” odavno postao eufemizam) sa svakim danom i tjednom eskalira i kako je sve manje hrvatskih javnih ličnosti, barem onih koji se vole kititi titulama intelektualaca, a koje se ne osjećaju dužnima izjaviti kojem od dva carstva će se prikloniti. Još je zanimljivije gledati i to kako se neke ličnosti koje iz ovih ili onih razloga prkose očekivanjima i odlaze u “pogrešan” tabor tretiraju kao mrski izdajnici.

Sve to je razlog zbog čega je ta rasprava prilično neugodna za sve one koji tom fenomenu pokušavaju pristupiti hladne glave i objektivno, odnosno sačuvati kakav-takav neutralan stav. Kada se uzme u obzir da su u prošlosti ovakve rasprave znale eskalirati u sukobe ne-verbalne vrste, dojam je još neugodniji.

Ali, najneugodnije od svega jest da se Vinković i njegovi znanstvenici na jednoj, te Mišak i njegovi sljedbenici na drugoj, bore oko nečega radi čega se uopće ne bi trebali boriti, odnosno da ishod njihovog sukoba – čak i da završi jasnom, nedvosmislenom pobjedom jedne od dviju strana – zapravo neće ništa promijeniti.

Zamislimo da Vinković uspije u svom naumu, odnosno protjera “Na rubu znanosti” iz Znanstvenog programa, a na kraju i HRT-a. Da li to automatski znači da će “paraznanost” i šarlatanstvo biti protjerano iz Hrvatske, odnosno stavljeno “na svoje mjesto”, odnosno na krajnju marginu društva? U situaciji kada na “Na rubu znanosti” zauzima samo stoti dio programa i gledanosti kojekakvih tarota i viskova, a sa naslovnica vodećih hrvatskih magazina se smiješe svjetski poznati “praktikanti alternativne medicine” odgovor na to mora biti negativan. Ili, s druge strane, hoće li nestanak Mišakove emisije biti gašenje posljednjeg svjetla “alternativne istine”, odnosno “kritičkog propitkivanja stvarnosti” u Hrvatskoj nakon koga slijedi potpuno pranje mozga i pad pod jaram manipulativnih ljudi-gmazova? Nekako je teško vjerovati da “alternativa”, koja je preživljavala i daleko gore stvari od ukidanja HRT-ove emisije, neće preživjeti i ovo.

Stoga – ako se ne prihvati teza da je ovo samo svojevrsni “posrednički rat”, ili tek odraz tisućljetnog “vječnog derbija” elitista i  populista – slučaj “Na rubu znanosti” predstavlja najobičniju buru u čaši vode, kojoj su kombinacija prekomjernog ega i medijske manipulacije dali veću važnost od one koju ona objektivno zaslužuje.

Možda najbolji komentar daje završnica jednog blog-posta na istu temu:

Volio bih da su se znanstvenici nekad pobunili protiv vjeronauka u školama. Protiv udžbenika povijesti, protiv uređaja protiv uroka u osnovnim školama, protiv certificiranih znanstvenika koji lupetaju o religiji, magiji, teorijama zavjera… Ovako su izabrali nadmetati se za svoje mjesto na medijskoj margini.