Oznaka: Kirsten Dunst

RECENZIJA: Dva lica siječnja (The Two Faces of January, 2014)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Nostalgija, pogotovo onda kada je izražava publika koja stalno zanovijeta za “filmovima kakvih više nema”, može biti prilično zahvalna za filmaše, prije svega one s nedostatkom kreativnosti. S druge strane, nastojanje da se takvim zahtjevima publike previše doslovno izađe u susret gotovo u pravilu dovede do razočaranja. Lišeni svog povijesnog konteksta, odnosno opterećeni novim događajima i trendovima koji im daju novo značenje, ostvarenja koja “copy paste” metodom nastoje postati reinkarancije nekadašnjih hitova često završe kao samoparodije ili teško razumljive posvete u kojima mogu uživati jedino najzadrtiji filmofili. Najčešće se dogodi to da nekadašnji klasik “u novom ruhu” kod moderne publike izazove pitanje “da li je uistinu to to” ili da li je taj klasik uistinu tako dobar kao što o njemu pišu kritičari. Slično bi završili i klasični Hitchcockovi trileri da ih se danas pokuša napraviti upravo onako kao što ih je običavao raditi veliki majstor suspensea. U tome u prilog možda najbolje govori Dva lica siječnja, triler Hosseina Aminija koji se nedavno pojavio u našim kinima.

Radnja se temelji na istoimenom romanu Patricije Highsmith, autorice kriminalističkih romana koji su poslužili kao prilično zahvalni predlošci nizu uglednih svjetskih filmaša, uključujući i samog Hitchcocka. Slično kao i Hitchcockovom filmu Nepoznati iz Nord Expressa, radnja započinje slučajnim susretom neznanaca. U ovom slučaju se to događa početkom 1962. godine u Ateni gdje mladi Amerikanac Rydal (Isaac) radi kao turistički vodič i, zahvaljujući poznavanju grčkog jezika, ostvaruje dodatni prihod sitnim prevarama na račun svojih bogatih zemljaka. Rydalovu pažnju kao potencijalna žrtva privuče uglađeni i besprijekorno odjeveni američki poslovni čovjek Chester MacFarland (Mortensen). Sa njim se upozna i počne ga “obrađivati”, ali s vremenom i iskreno uživati u njegovom društvu, a još više u društvu njegove supruge Collette (Dunst). Stjecajem okolnosti će Rydal doznati da nije jedini član trojke koji ima fleksibilan odnos prema istini; MacFarlandovi u Grčku nisu došli kao turisti, nego da bi se sklonili od nekih mutnih detalja vlastite prošlosti. Ta ih prošlost, međutim, dostiže u hotelskoj sobi i ostavlja posljedice koje im Rydal bez nekog pretjeranog razmišljanja pomaže otkloniti, odnosno pomoći im da uz lažne putovnice napuste zemlju. Prije nego što one budu dovršene, trojka se odluči skloniti na Kretu. Tamo će, međutim, njihov odnos početi nagrizati nepovjerenje, ljubomora i paranoja.

Dva lica siječnja izgledaju kao tehnički dobro “ispeglan” film, a posebno bi trebali imponirati dobrim poznavateljima i poklonicima Hitchcockovog opusa. To se prije svega odnosi na pažljivo korištenje nekih od najpoznazijih elemenata hitchockovske formule, bilo da je riječ o motivima “običan čovjek u neobičnoj situaciji”, “nedužno optuženi u bijegu”, “što jači negativac – to bolji film”, odnosno u postupnom stvaranju napetosti u pojedinim scenama. Amini, iako vjerojatno nije raspolagao prevelikim budžetom, vješto je evocirao svijet prije pola stoljeća, a još bolje koristio dopadljive mediteranske lokacije koje, doduše, možda ne izgledaju tako egzotično današnjoj publici nego publici ranih 1960-ih. Amini, koji je također napisao scenarij, zaplet i likove je odlučio prilično pojednostaviti, ali je, s druge strane, ostavio manevarskog prostora za uglavnom prilično raspoložene glumce. To se prije svega odnosi na Mortensena u jednoj od prvih uloga u kojoj bez nekih velikih kompleksa pokazuje kako se nalazi pred kraj šestog desetljeća života, ali i portretirati moralno dvojbeni, gotovo sociopatski lik. Oscar Isaac je nešto manje uspješan kao lik s kojim se publika prisiljena identificirati, ali čiju moralnu orijentaciju do samog kraja nije u stanju potpuno dokučiti. U glumačkoj postavi najslabije stoji Kirsten Dunst, koja bi u svakom drugom filmu ovog žanra bila adut, ali čiji lik femme fatale ne izgleda tako impresivno ili glamurozno u usporedbi s klasičnim Hitchockovim plavušama kao što su Grace Kelly, Tippi Hedren ili Eva Marie Saint.

Najveće razočaranje Dva lica siječnja, međutim, predstavlja završni dio filma. Za to je najviše zaslužan ključni obrat, koji ne samo izgleda melodramatski i neuvjerljivo, nego i dolazi prerano, pa je tako publika prisiljena ostatak filma gledati rasplet sveden na prilično predvidljivo i konvencionalno “čišćenje računa”. Pri tome Amini i dalje pokazuje sklonost za hitchcockovskom podizanju napetosti, ali samo finale filma se doima ne samo kao “deus ex machina” nego i malo isforsiran homage Hitchcocku. Zapravo, izgleda kako da se nasilno htjelo da Dva lica siječnja imaju isti onakav konvencionalni, “uredni” i “podobni” završetak na kakvom su u Hitchcockovo vrijeme inzistirali hollywoodski cenzori. Iako se Aminijev film isplati pogledati, na kraju samo potvrđuje to da bolju prošlost boljom, čak i u slučaju žanrovskih klasika, čini to što je prošlost.

DVA LICA SIJEČNJA

(THE TWO FACES OF JANUARY)

uloge: Viggo Mortensen, Kirsten Dunst, Oscar Isaac

scenarij: Hossein Amini

režija: Hossein Amini

proizvodnja: StudioCanal/Working Title, SAD/UK, 2014.

trajanje: 113′

OCJENA: 6/10

RETRO-RECENZIJA: Zanesena mladost (Crazy/Beautiful, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

uloge: Kirsten Dunst, Jay Hernandez, Bruce Davison, Herman Osorio,
Miguel Castro, Tommy De La Cruz, Rolando Molina, Soledad St. Hilaire,
Lucinda Jenney, Tarinda Manning
glazba: Paul Haslinger
scenarij:  Phil Hay & Matt Manfredi
režija: John Stockwell
proizvodnja: Touchstone, SAD, 2001.
distribucija: Continental
trajanje: 95′

Zanesena mladost predstavlja nešto što je prilično rijetko u današnjem Hollywoodu – tinejdžerski film koji nije komedija ili horor, nego se svojom temom bavi s mrtvačkom ozbiljnošću. U ovom slučaju je to međurasna i međuklasna tinejdžerska romansa, nešto sto će privući pažnju čak i u današnjoj “multi-kulti” “politički korektnoj” Americi. Glavna protagonistica, Nicole Oakley (Dunst) je 17-godišnja kći uglednog, bogatog i utjecajnog kongresmena Toma Oakleya (Davison). Njen vršnjak Carlos Nunez (Hernandez) živi u sirotinjskoj i u kriminalu ogrezloj hispanoameričkoj četvrti Los Angelesa. Stjecajem okolnosti njih dvoje pohađaju istu srednju školu i među njima se javlja žestoka ljubav. No, klasne i rasne razlike nisu tolika zapreka njihovoj sreći koliko različiti karakteri – Nicole ima ozbiljnih psiholoških problema koji se manifestiraju u alkoholizmu, drogi, neodgovornom seksu i ostalim oblicima društvene patologije. Carlos, nasuprot tome, sanjari o tome da postane pilot na mornaričkoj akademiji, pa za razliku od svojih “homeya” noći provodi nad knjigom i čini sve da bi izbjegao loše ocjene ili, ne daj bože, policijski dosje.

Zanesena mladost izgleda kao remek-djelo u usporedbi s prosječnim holivudskim ispljuvcima namijenjenim “MTV-generaciji”. Režiser John Stockwell je očigledno naizgled rutinerski zaplet shvatio kao priliku da napravi nešto drukčije, i rezultati njegovih napora se odmah vide u fotografiji Shanea Hurlbuta koja svojim hladnim i za Los Angeles atipičnim tonovima sugerira mnogo mračniji i ozbiljniji ugođaj. Scenarij Haya i Manfredija također izbjegava neke uobičajene klišeje ovakvih melodrama. No, najveća vrijednost filma jest gluma, za što je lijep primjer Bruce Davison u atipičnoj, ali dirljivoj ulozi dobronamjernog kongresmena. Još bolji primjer za to se može naći u maestralnom nastupu Kirsten Dunst koja je očito uživala u prilici da tumači nesto drugo od simpatične curice iz susjedstva te nije ustručavala pred kamere stati neočešljana, neoprana i bez ikakve šminke. Na žalost, ako se ovaj film bude po nečem pamtio, pamtit će se po tome što Dunst nije, a ne po onome što jest pokazala. Originalna verzija filma je trajala više od dva sata, ali su nakon pet intervencija od strane MPAA i “Disneya” iz njega izbačene sve scene eksplicitnog konzumiranja droge, alkohola i, last but not least, Kirsten Dunst neopterećene ikakvim tekstilnim proizvodima. Iako se Stockwell na montažnom stolu trudio spasiti svoj za jednu trećinu okljaštreni film (te iako Dunst cijeli film ne nosi grudnjak ispod majice), ipak se da primijetiti kako ovome filmu mnogo toga nedostaje. Dojam dodatno kvari melodramatična i uobičajeno predvidljiva završnica, ali Zanesena mladost je usprkos tome prilično zanimljivo ostvarenje koje, poput Zaplešimo zajedno, vraća vjeru u sposobnost Hollywooda da proizvodi suvisle teen filmove.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 23. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

RETRO-RECENZIJA: Čovjek-pauk (Spider-Man, 2002)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

uloge: Tobey Maguire, Kirsten Dunst, Willem Dafoe, James Franco, Cliff
Robertson, Rosemary Harris, J.K. Simmons
glazba: Danny Elfman
scenarij: David Koepp (po stripu Stana Leeja & Stevea Ditkoa)
režija: Sam Raimi
proizvodnja: Columbia/Marvel Entertainment, SAD, 2002.
distribucija: Continental
trajanje: 131′

O kreativnoj krizi u Hollywoodu najbolje svjedoci činjenica da posljednje rekorde na kino-blagajnama obaraju filmovi koji su nastali na osnovu strip i književnih predložaka umjesto na osnovu imaginacije holivudskih scenarista. Čovjek-pauk, ekranizacija popularnog stripa Stana Leeja i Stevea Ditkoa, je lijep primjer za to – ostvarenje koje je već na samom početku američkog filmskog ljeta 2002. ostvarilo tako dobar rezultat da će sve ostale holivudske ljetne uzdanice, uključujući Lucasove Klonove, imati itekakvih problema da ga obore s ovogodišnjeg trona. Razlog za to, dakako, nije toliko o popularnosti samog “Marvelovog” stripa (koji je uvijek bio u sjeni daleko poznatijih DC-ovih superjunaka Supermana i Batmana), koliko u angažiranju kvalitetne ekipe koja je manje-više uspjela u onome na čemu mnoge strip-ekranizacije lome zube – zadovoljavanju ukusa strip-fanova uz istovremeno zabavljanje široke ne-stripovske publike.

Radnja filma se događa u New Yorku gdje protagonist, žgoljavi i neugledni srednjoškolac Peter Parker (Maguire) živi sa stricem Benom (Robertson) i strinom May (Harris) te sanjari o lijepoj susjedi Mary Jane “M.J.” Watson (Dunst) koja ga, naravno, ne “šljivi” ni pet posto. No, stvari se mijenjaju kada prilikom posjete biološkom laboratoriju Petea ugrize genetski modificirani pauk i on odjednom dobiva moći superjunaka – bolji vid, sluh, “paukov instinkt”, snagu kao i sposobnost da iz dlanova izbacuje ljepljivu mrežu koja ce mu omogućiti da poput Tarzana jezdi između njujorških nebodera. U početku će Pete to koristiti da sebi popravi financijsku situaciju, ali kada mu kriminalci ubiju strica, on odlučuje svoje moći koristiti da bi se borio protiv kriminala. U međuvremenu se ispostavlja da mu te moći nisu nimalo pomogle pronaći put do MJ-ina srca – ona se zabavlja s Peteovim najboljim (i jedinim) prijateljem Harryjem Osbornom (Franco), čiji je otac, bogati i ugledni znanstvenik Norman Osborn (Dafoe), prilikom pokusa s nanotehnološkim plinom također stekao nadljudske moći, ali s tim i drugo “ja” koje je lišeno svih moralnih skrupula.

Najbolja stvar kod ove ekranizacije Čovjeka-pauka bilo je angažiranje uglednog Sama Raimija (Zla smrt) za režisera. Raimi je kao fanatični ljubitelj tog stripa prepoznao njegovu najveću vrijednost – činjenicu da je glavni junak, usprkos svih svojih moći, duboko isfrustriran, nesiguran i nesretan tip – pa je inzistirao na tome da tu ulogu umjesto od studija traženih holivudskih ljepotana (Freddie Prinze Jr.) dobije Tobey Maguire, koji svojim skromnim i neuglednim izgledom savršeno “skida” Parkera iz originalne vizije stripa. Maguire ovu ulogu igra maestralno, ali, na žalost, ostatak glumačke ekipe baš i nije pogođen. Kirsten Dunst nije baš previse uvjerljiva kao “cura iz susjedstva” (možda najviše zbog loše šminke i pogrešno odabrane boje kose), i prije ćemo je pamtiti po sceni poljupca na kiši (a kada zamislimo prizor koji je Maguire ugledao prilikom njenog snimanja nije teško objasniti zašto je s Dunstovom očijukanje nastavio iza kamera) nego po nekakvom posebnom glumačkom umijeću. I ugledni Willem Dafoe je potraćen kao negativac – dok još nekako može stati kao u suštini dobar znanstvenik, kao njegov psihotični alter ego je čak ispod Schwarzeneggera u Batmanu i Robinu. Ostatak glumačke ekipe je, doduše, solidan, ali sveden uglavnom na epizode. Akcijske scene su efektne, ali ne previše pamtljive. Ali, to uostalom, i nije tako važno. Raimiju su od vizualne “kulerštine” bili zanimljiviji likovi i zaplet. A uz nekonvencionalnu završnicu koja samo naglašava u današnjem Hollywoodu tako rijetku humanu dimenziju, Čovjek-pauk predstavlja film koji je uistinu zaslužio oboriti sve komercijalne rekorde.

OCJENA: 6/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 21. svibnja 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

RETRO-RECENZIJA: Preboli me (Get Over It, 2001)

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment 
uloge: Kirsten Dunst, Ben Foster, Melissa Sagemiller, Sisqo, Shane
 West, Colin Hanks, Zoe Saldana, Mila Kunis, Swoosie Kurtz, Ed Begley
 Jr., Martin Short, Carmen Electra
 glazba: Steve Bartek (pjesme: Sisqo)
 scenarij: R. Lee Fleming Jr.
 režija: Tommy O'Haver
 proizvodnja: Miramax, SAD, 2001.
 distribucija: UCD
 trajanje: 87 '

Film Preboli me je film koji kombinira danas dva prilično popularna žanra – tinejdžersku romantičnu komediju i obrade Shakespearovih drama. Tako naš glavni junak, Berke Landers (Foster), kojeg je ostavila djevojka Allison McAllister (Sagemiller) nastoji svoju voljenu vratiti tako sto će sudjelovati u srednjoškolskoj postavi “Sna ljetne noći”, pri čemu dobiva pomoć od Kelly Woods (Dunst), nadarene sestre njegovog najboljeg prijatelja… Neoriginalni i predvidljivi zaplet odaje istu scenarističku ruku zaslužnu za Ona je sve to, sličnu romantičnu komediju koja će nam prije ostati u sjećanju po UCD-ovoj žestokoj reklamnoj kampanji nego po nekom posebnom kvalitetu. S druge strane, ovaj film, koji je gotovo neprimjetno stigao u naše videoteke, daleko je bolji. Razlog za to nije samo u tome što se u jednoj sceni šarmantna Kirsten Dunst pojavljuje u kupaćem kostimu, demonstrirajući atribute proporcionalne svom glumačkom umijeću. Preboli me već na samom početku, s nadrealističkim glazbenim brojem, odaje da je riječ o neobičnom ostvarenju koje žanrovska i komercijalna ograničenja nastoji premostiti neobičnim stilom. Režiser Tommy O’Haver se prilično potrudio biti različit od svojih kolega, i u tome je uspio. Preboli me nije naročito inteligentan niti antologijski film, ali će nam zato sat i pol vremena ostaviti u ugodnom sjećanju.

OCJENA: 5/10

NAPOMENA: Ovo je moja recenzija originalno objavljena u Usenet grupi hr.rec.film 28. ožujka 2002. Ovdje objavljena verzija sadrži sitnije korekcije.

 

 

Slike Jennifer Lawrence – prozor u mračni novi svijet

~ Dragan Antulov ~ Leave a comment

Jennifer Lawrence on the red carpet at the 83r...
Jennifer Lawrence (izvor: Wikimedia Commons)

Internet noćas gori.

Najnoviji skandal – koji je na užas hrvatskih urednika eksplodirao nešto iza 22 sati po domaćem vremenu, dakle u vrijeme kada većina domaćih portala i medija kaže “laku noć” – će bez svake sumnje, barem na nekoliko dana, zagušiti sve rasprave o globalnom zatopljenju, ekonomskoj krizi (zbog koje npr. vladajuća francuska stranka izgleda isto onako disfunkcionalno poput hrvatske), ratu o Ukrajini i bliskoistočnim glavosječama. Kao i kod mnogih sličnih skandala, vjerojatno možemo očekivati uobičajeni ciklus – ispočetka se mediji neće previše razlikovati od internetske rulje te će cijelu priču tretirati kao “manu s neba” koja im donosi klikove, a potom slijedi zgražanje zbog nad tom istom ruljom koja se naslađuje povredom nečije privatnosti, eksploatacijom intime i posredno podržava nešto što je, na kraju balade, ipak aktivnost isto onoliko legalna kao oduzimanje nečije kuće ili života.

Naravno, stavljanje objavljivanja nečijih intimnih slika u istu razinu s pljačkom, silovanjem i ubojstvom – iako nema sumnje da će biti i takvih reakcija – nije opravdano. Mnogi koji budu Jennifer Lawrence, Kirsten Dunst, Kate Upton, Mary Elizabeth Winstead i druge žrtve ovog skandala nazivala žrtvama će to činiti s figom u džepu, odnosno izraz “žrtve” koristiti u navodnicima. Malo je vjerojatno da će glumicama, manekenkama i drugim starletama koje su se našle na meti sladostrasnog hakera  cijela priča bitno naškoditi karijeri; to se posebno odnosi na one koje su u njoj već ranije koristili to što imaju privlačna tijela, a može se očekivati da će nečije karijere zbog toga dobiti poticaj, posebno oni “celebrityji” navedeni u hakerskom popisu člja imena ne znače ništa bez prethodnog guglanja i provjeravanja referenci u IMDb.

Ono što možda najviše zabrinjava u ovoj priči nije to što je skandal izbio, odnosno to što se ovo dogodilo čak i najvećim hollywoodskim zvijezdama, dakle onima čiji studiji i PR-ovci ulaže milijuna dolara u kreiranje i održavanje javnog imidža. Sličnih je situacija bilo i ranije (a nema sumnje da će se neki u ovim krajevima svijeta sjetiti izvjesne pjevačice i njenih pustolovina na jahti izvjesnog tajkuna koje su svojevremeno završile na CNN-ovom teletekstu), kao što se može očekivati da će ih biti u budućnosti. Ono što najviše brine jest razmjer cijelog skandala, odnosno to što će ga netko nastojati iskoristiti u svrhe daleko mračnije od zadovoljavanje pohote internetskih voajera.

Naznake toga se vidi u odluci Twittera da se neuobičajeno brzo “očisti” od prljavštine vezane uz ovaj skandal, odnosno suspendira sve račune koji distribuiraju slike. Već su se mogli čuti komentari kako će se njegov primjer slijediti Google, odnosno kako će strah od megamilijunskih tužbi natjerati taj i druge internetske divove da hollywoodskim izađu u susret u onome što su, barem javno, odbijali učiniti za brojne vlade u ime nacionalne sigurnosti. A nema sumnje da će mnogi pravovjernici koji spavaju s Obaminom slikom ispod kreveta više neće biti u tolikoj defenzivi, odnosno morati šutjeti kad god im se spomenu imena Juliana Assangea i Edwarda Snowdena. Veseljak koji je objavio goludžrave selfieje hollywoodskih zvijezda i zvjezdica je dao argument – nategnut, ali s obzirom na intelektualne kapacitete prosječnih twitteraša i internauta sasvim dovoljan – kako od takvih aktivnosti do dječje pornografije i nije tako dug korak, pa će tako dežurni dušobriznici imati izgovor da uvode sve opsežniju i sve strožu cenzuru na Internetu, kao i zadiranje u nečije E-mailove, bankovne račune, privatne komunikacije i “cloudove”. Takve aktivnosti će u svojoj suštini biti iste onakve zahvaljujući kojima se dobilo uvid u izvjesne anatomske detalje Jennifer Lawrence. Uz jednu, bitnu razliku, doduše. Bit će sasvim legalne i o protiv njih se neće govoriti ništa loše, ako se bude govorilo uopće.